U vremenima žestokih napada na sindikate i radnička prava, Sindikat kabinskog osoblja zrakoplova ističe se kao jedan od rijetkih pozitivnih primjera ustrajnog i artikuliranog otpora koji je mnoge iznenadio.
Nakon što su godinama upozoravali na lošu politiku kompanije koja "svoje poslovanje temelji na trošenju temeljnog kapitala, povećanju zaduženja, daljnjem snižavanju ionako niskih troškova rada zaposlenika", SKOZ je u svibnju prošle godine krenuo u štrajk. Izloženi velikim pritiscima od strane uprave i medija, radnice i radnici Croatije Airlines odgovorili su iznimno dobrom organiziranošću i jedinstvom, a podršku su im ubrzo pružili radnici HŽ-a i zagrebačkog Holdinga koji su stupili u štrajk solidarnosti te time ukazali na nove mogućnosti solidarnih praksi na sindikalnoj sceni. O poslu kabinskog osoblja zrakoplova i iskustvima sindikalnog aktivizma razgovarali smo sa Suzanom Artuković Vuksan, zaposlenicom Croatije Airlines i predsjednicom SKOZ-a.
Kad govorimo o kabinskom osoblju, neki smatraju da je vaš posao glamurozan jer uključuje privilegije poput puno putovanja, lagodnog ritma rada i slično. Od čega se sve sastoji posao kabinskog osoblja?
Nije tu riječ ni o kakvom glamuru, naš primarni posao je da brinemo za sigurnost putnika, radimo na prevenciji opasnosti i reagiramo u slučaju hitnih situacija. Naša osnovna zadaća nije da se vozimo zrakoplovom i putujemo, nego da vršimo kontrolu putnika i opreme, provjeravamo je li nekim putnicima potrebna posebna pažnja (primjerice djeci bez pratnje roditelja), informiramo ih o sigurnosnim uputama i radimo na prevenciji opasnosti ili mogućih nesreća poput dekompresije ili požara. Osim toga, naš posao je i da smirujemo putnike koji su pod stresom jer se naprosto ne osjećaju ugodno u letu ili imaju strah od letenja. Nije samo avion taj koji pruža sigurnost, već i osoblje aviona aviona čini avion sigurnim. U svakodnevnom životu primjerice nismo svjesni koliko su nam potrebni vatrogasci, isto tako putnik nije svjestan da mu stjuardesa koja mu na prosječnom letu donese piće može i spasiti život ako taj let prestane biti prosječan. Neki poslovi su nužni i ozbiljni, čega obično nismo svjesni dok ne postane frka.
Ljudi ponekad misle da radimo glamurozan posao jer na radno mjesto moramo doći sređeni i uređeni, uvijek nasmijani i dobre volje, ali to je naprosto dio posla i dodatni napor, neki misle da mi idemo na putovanja i zabavljamo se, ne znaju da ćemo sletjeti u 2 u noći, sutradan se dići u dva ujutro i ići raditi. Volim to što radim, ali to je posao, a ne isključivo zabava.
Često se čuje i da je to nezahtjevan posao za koji ne trebaju nikakve kvalifikacije...
Posao kabinskog osoblja nije nezahtjevan i ne možete jednostavno zaposliti nekoga s ceste, svaki radnik/radnica mora proći bazno školovanje, položiti ispite na zemlji i u avionu, a jednom kad se primi u tvrtku konstantno obnavlja i nadograđuje svoja znanja. Mi recimo iz godine u godinu moramo obnavljati dozvolu, pohađamo sedmodnevno školovanje, polažemo pružanje prve pomoć, imamo vježbe na simulatoru... Također, zaposlenici kabinskog osoblja moraju biti osobe adekvatne za rad s ljudima, koje znaju reagirati i improvizirati u stresnim situacijama.
Svojim aktivnostima pokazali ste da ste jedan od bolje organiziranih sindikata, što je pogotovo zanimljivo ako uzmemo u obzir da ste fizički izmješteni, odnosno ne radite unutar zajedničkog prostora. Kako ste se uspjeli organizirati unatoč tim prostornim preprekama i što je važno za vaš sindikalni rad?
Organizirali smo se jer nam je bilo dovoljno loše, nismo imali drugog izbora, bili smo ogorčeni samovoljom poslodavca koji je kompaniju vodio u propast i rezao nam prava, tako se našla kritična masa koja se odlučila ujediniti i boriti kroz sindikat. Ono što je važno za funkcioniranje našeg sindikata je stalna komunikacija, uvijek smo u kontaktu s bazom, osluškujemo članstvo, pitamo ljude što žele, informiramo ih o svim važnim odlukama i aktivnostima. Zbog prirode posla i rasporeda radnog vremena koje se stalno mijenja ovisno o letovima ne možemo se često sastajati i skupiti na jednom mjestu pa u međuvremenu koristimo komunikaciju putem maila, telefona, razgovaramo s kolegama koje susrećemo na poslu. Za sindikat je važno da bude u doticaju s bazom, da razumije specifične probleme radnog mjesta.
Koje su neke od poteškoća kod pokušaja sindikalnog organiziranja?
Nije se uvijek lako organizirati, teško je okupiti ljude jer imaju različite potrebe, interese i stavove, ali je važno raditi na tome da se prepoznaju zajednički interesi i da se radnici ujedine kako bi svi bili zadovoljni. Dodatan problem je što danas ljudi teže dolaze do posla pa ne znaju granicu do koje te poslodavci mogu gaziti dok se ne pobuniš, a pogotovo je teško ljudima koji zbog rupa u zakonu dugo godina rade na određeno, to je poruka poslodavaca da ne talasamo, tako ljude najlakše drže u šaci. Srećom, mi smo uspjeli sindikalno organizirati i te radnike, pa i one koje je naša kompanija zaposlila preko agencije za privremeno zapošljavanje, a na kraju smo uspjeli uvjeriti ministra da ukine agencijski rad jer je samo stvarao dodatan trošak kompaniji. Nitko od nas nije profesionalni sindikalist, sindikalni posao radimo iz entuzijazma i u svoje slobodno vrijeme, svi smo zaposlenici Croatije Airlines, zato imamo iskustva s konkretnim problemima na poslu pa znamo na njih i reagirati.
Mnogi su ostali iznenađeni vašim zajedništvom, u štrajkovima ste nastupali jedinstveno unatoč velikim pritiscima koji su se na vas vršili. Kako ste to uspjeli?
Uvijek se držimo zajedno, nikad ne donosim odluke iza kojih ne stoji članstvo, što većina izglasa, to se i provodi. Jako je bitno, pogotovo tijekom štrajka, da ljudi dobiju informaciju iz samog vodstva sindikata jer poslodavac obično širi dezinformacije i okreće ljude protiv vodstva i štrajka. Što je štrajk duži, to ljudi postaju iscrpljeniji, dezinformacije se sve više šire i na tome se obično štrajkovi raspadaju. Zato je nama važno imati dobru strukturu informiranja. U štrajku smo se organizirali kao vojska, imali smo tim lidere i svaki od njih je bio zadužen da informira deset do dvanaest ljudi, da s njima komunicira i daje im točne informacije.
Tijekom štrajka optuživalo vas se da ćete uništiti kompaniju, a dovodilo se u pitanje i vaše pravo da štrajkate.
Štrajk je za nas uvijek zadnja opcija i izbjegavamo ga jer ne želimo nanijeti štetu kompaniji ili putnicima, jer nam je u interesu da kompanija dobro posluje i da imamo posao. Uostalom, mislim da je svim građanima u interesu da imamo nacionalnu aviokompaniju koja će prometno povezati Hrvatsku, recimo na relacijama između Zagreba i Dubrovnika koje inače nisu profitabilne za strane kompanije, pogotovo zimi, ali su našim građanima važne za svakodnevne poslove.
Međutim, štrajk nam je preostao kao jedina metoda pritiska jer smo vidjeli da uprava vodi jako lošu poslovnu politiku i samo reže prava radnicima. U njega smo svjesno ušli da riješimo pitanja važna za naš rad i opstanak firme. Sa štrajkom smo prestali kad smo shvatili da je postao besmislen, odnosno da su uprava i vlada spremne nanijeti još veću štetu kompaniji: dok smo mi štrajkali, oni su po skupim cijenama unajmljivali radnike drugih kompanija da pokrivaju naše letove. Za vrijeme prošlogodišnjeg štrajka po prvi put smo se suočili s poslodavcem kojemu nije stalo do vlastite kompanije i imovine, odnosno s Vladom koja je većinski vlasnik CA. Premijer Milanović odlučio je slomiti naš sindikat za primjer drugima, iz njegovih postupaka jasno se vidi da su sindikati vladi neprijatelji, a ne partneri koji bi zajedno trebali raditi za dobrobit kompanije.
Jesu li se i na koji način vršili pritisci na vas, primjerice putem medija?
Uvijek tražimo nekog u medijima da prenese našu priču i imamo tu sreću da se mediji zanimaju i dobro reagiraju na nas. Ipak, imali smo neka neugodna iskustva, pogotovo s Jutarnjim listom koji nas je tada u većini slučajeva blatio i izokretao priču. Pisali su da radimo samo šest tjedana u godini, premda radimo i 190 sati mjesečno budući da nam se u satnicu ne računa vrijeme koje provedemo na zemlji radeći pripreme za let, onda da imamo ogromne plaće, iako su naše plaće jedne od najlošijih u firmi, često ispod državnog prosjeka.
Jedan od oblika pritiska bilo je i stvaranje kolektivne krivnje radnika za loše poslovanje kompanije, kao da su radnici ti koji su odgovorni za poslovanje, a ne nadređeni. Ako postoje pojedinci koji ne rade dobro svoj posao, onda je na poslodavcu da to riješi, ali nije u redu stvarati kolektivnu krivnju.
Ponekad nam je teško javnosti približiti svoje probleme, da bude jasno za što se mi borimo, primjerice nije nam bilo lako objasniti problem radnog vremena koje se prije mijenjalo iz dana u dan i zbog kojeg nismo mogli planirati privatni život jer nikad nismo znali kad će nas pozvati da radimo, nitko od naše obitelji i prijatelja nije na nas mogao računati. Nekad nam je čak i bližnjima bilo teško objasniti o čemu se tu radi. Recimo, moja majka je shvatila probleme s našim rasporedom tek kad joj je jedna kolegica objasnila da zbog prečestih promjena rasporeda u zadnji čas ne može organizirati čuvanje djeteta, vrtiće i slično. Ljudi bi gledali našeg direktora kako se lijepo izražava na televiziji i pitali se zašto mi to uopće štrajkamo. Mi nemamo novca za PR stručnjake koji bi nas savjetovali, uvijek se sami borimo i trudimo približiti javnosti naše probleme.
U Hrvatskoj su štrajkovi solidarnosti rijetka praksa, međutim vas su tijekom posljednjeg štrajka podržali radnici Holdinga i HŽ-a, a i brojne organizacije civilnog društva. Kako je došlo do takve podrške i kako vam je ona pomogla?
Moram reći da se taj štrajk solidarnosti dogodio uz veliku pomoć Novog sindikata. Mislim da su ljudi shvatili da se ne radi o borbi za naše partikularne interese, da se ne borimo samo za svoje plaće nego da se radi općenito o borbi za prava radnika, da je to zajednička borba. Prepoznali su se u našoj borbi jer njih isto ova vlada gazi jednako kao i nas, i svatko nas je podržao iz neke svoje perspektive. Radnici u štrajku postaju iscrpljeni, demotivirani, na njih vrši velik pritisak, zato nam je podrška sa strane jako puno značila.
Važno je ujediniti se, ako gledam samo iz perspektive našeg malog sindikata, mi ne bismo nikad mogli provesti štrajk da smo bili razjedinjeni i gledali pojedinačne interese; objašnjavali smo ljudima zašto moraju podržati kolege da se izbore za svoja prava, čak i kad se ta prava u tom trenutku njih ne tiču. Ista stvar može se prenijeti i na širu skupinu ljudi. Ponekad ljudi znaju ignorirati situaciju onih koji rade u državnoj firmi, u zdravstvu i slično jer su oni tobože “na državnim jaslama”, smatraju da bi drugima trebalo smanjiti plaće, umjesto da traže adekvatne plaće za svoj rad. To je nažalost često razmišljanje. Promjena takvog razmišljanja zahtijevala bi i promjenu ponašanja, odnosno ljudi bi trebali prestati biti pasivni promatrači i primiti se rješavanja lošeg stanja u kojem se nalaze pa da nam u konačnici svima bude bolje.
Razgovor vodila:
Preporučite članak: