Vlatka Škorić je diplomirana kroatistica i komparatistica koja je čitav svoj radni vijek provela na željeznici. Od 1978. do 1995. radi kao novinarka lista Željezničar, a do danas kao PR menadžer na raznim pozicijama unutar HŽ tvrtki. Godine 2007. Hrvatska joj je udruga za odnose s javnošću dodijelila Godišnje priznanje za doprinos razvoju odnosa s javnošću u Hrvatskoj. Prošle je godine gostovala na tribini Sindikalizam u HŽ-u: od prvih nezavisnih sindikata do danas, gdje je govorila o događajima koji su obilježili željeznicu od kraja 1980-ih godina kada dolazi do velikih štrajkova strojovođa i osnivanja prvih nezavisnih sindikata. U intervjuu koji slijedi razgovarale smo o novinarskom radu na HŽ-u, te o važnosti komunikacije kad su u pitanju radnička prava i opstanak tvrtke.

 

Možete li mi objasniti koja je uloga lista za, kako ste to naveli, interno-korporativnu komunikaciju? Što on predstavlja radnicima, što upravi? Postoji li neka specifičnost novinarskog posla u jednom takvom formatu? 

Uloga lista “Željezničar”, koji u različitim oblicima i pod različitim nazivima nastavlja tradiciju željezničkog novinarstva od 1901. godine (tada je u Splitu izdan prvi primjerak lista “Željeznica”, čija tradicija traje i danas), vrlo je važna za interno informiranje zaposlenika na željeznici. Samo dobro informiran radnik može razumjeti stanje u kojem se tvrtka nalazi i svoj posao obavljati odgovorno i sukladno ciljevima.

Kako za koju upravu, ali list je uglavnom značio kanal kojim uprava odašilje informacije prema radnicima. Postoji povijest utjecaja pojedinih uprava na uređivačku politiku “Željezničara”, tako da je on imao bolja i lošija razdoblja, više ili manje objavljenih istinitih ili “ciljano istinitih” informacija. Unatoč tome što se informiranje na željeznici uvijek tretiralo kao trošak i povremeno je, radi racionalizacije troškova, dolazilo u pitanje daljnje izdavanje novina i službe koja ih je radila, ipak su se novinari nekako znali izboriti za opstanak lista. Mislim da ne postoje posebne razlike u obavljanju novinarskoga posla u internom listu u odnosu na javni tisak. U bilo kojoj redakciji novinar radio, on mora biti zainteresiran za svoj posao, talentiran za pisanje i pronalaženje zanimljivih i važnih tema, kritičan, otvoren, sposoban razlučiti bitno od nebitnoga… Ipak, moglo bi se reći da novinar internog lista može češće biti izvrgnut pritiscima nadređenih, lakše im podlegne u ime “interesa tvrtke” i čuvanja radnog mjesta, dok su vanjski novinari slobodniji… iako se i to mijenja pod utjecajem vlasnika koji su više zainteresirani za zaradu nego za kritičko novinarstvo.

S obzirom na to kako su rad i odnosi moći postavljeni u današnjim poduzećima, ima li takav list uopće smisla?

Da, korporativni list na željeznici ima smisla. Velikom dijelu radnika nekad je korporativni list bio jedan od osnovnih izvora informiranja o sustavu, jer dobar dio radnika izvršne službe nema pristupa internetu i ne može se informirati kroz interni portal, na kojem se također objavljuju važne informacije za radnike. Oni rade na terenu, u vlakovima i lokomotivama, tako da im “papirnata kopija” puno znači, mogu je ponijeti kući i doma čitati. A onda list čita i ostatak obitelji pa se tako stvara privrženost organizaciji. Osim toga, tradicionalno navikli na taj izvor informacija, radnici smatraju da - ako nešto nije bilo objavljeno u “Željezničaru”, nije se ni dogodilo. Ljudi vole osobne priče o svojim kolegama, čitati o njihovim problemima i uspjesima, ali i o zanimljivostima iz privatnog života (npr. hobiji).

List “Željezničar” također je izvor mnogim istraživačima povijesti željeznice koji u starim izdanjima nailaze na vrijedne informacije i fotografije iz raznih važnih povijesnih razdoblja. “Željezničar” je bio npr. jedan od važnih izvora informacija u pripremi knjige o razdoblju “hrvatskog proljeća” na željeznici ili pripremi knjige o Domovinskom ratu (dr.sc. Siniša Lajnert). Ta važnost korporativnog lista malo se smanjuje zbog online pristupa informacijama i sadržajima, tako da se radnici općenito mogu informirati preko portala, radija i TV-a, ali specifične informacije o tvrtki mogu dobivati samo preko korporativnog lista. Nove tehnologije otvaraju i nova pitanja: povjerenje u informacije u korporativnom listu – kad se istodobno iz ostalih izvora može vidjeti da je “stvarnost negdje drugdje”…

Spomenuli ste da je 1991. došlo do velike promjene u uređivačkoj politici Željezničara. Kakve su bile posljedice na rad novinara? Je li bilo otkaza i sl.?

Između osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo velikog utjecaja uprava na rad uredništva lista. Glavni je urednik koordinirao rad između uprava i uredništva, određivale su se teme, izvještavali smo sa sindikalnih i partijskih skupova, objavljivali poslovne informacije, razgovore sa sindikalistima i bilo je dosta slobode u interpretaciji. Možda smo imali dozu “samoregulacije” pa su nas sindikalni predstavnici znali prozivati kao “režimske” novinare, ali je, sve u svemu, bilo više slobode nego početkom devedesetih. Devedesete su u Hrvatskoj donijele velike promjene u novinarstvu općenito. Ne treba podsjećati na to što se dešavalo na nacionalnoj televiziji, kako su se gasili neki tjednici itd. U to doba oko 700 novinara ostalo je bez posla. Dio te čistke zahvatilo je i uredništvo “Željezničara”. Član jedne od prvih uprava nakon osamostaljenja Hrvatske došao je na sastanak Uredništva i rekao doslovce:

-Deca, kaj je bilo - bilo je! Do sad ste pisali kak ste hteli, a od sad bute pisali kak vam ja velim!”

Nakon toga sastanka tadašnji glavni urednik otišao je u kadrovsku službu i zatražio privremeni odlazak u mirovinu, iako to još nije planirao. Ubrzo nakon toga jedan je novinar prvo bio suspendiran, jer je navodno negdje izjavio da je “uprava nesposobna”, a potom dobio i otkaz. Tužio je HŽ, sud je trajao 12 godina, a branio ga je odvjetnik Sindikata novinara. Kad je bilo izvjesno da će dobiti sud i da će biti vraćen na posao, “stigle su ga” godine za mirovinu. Time problemima nije bio kraj. Sljedeći glavni urednik godinama je nosio prelomljeni primjerak lista “Željezničar”  na uvid “sivoj eminenciji” tadašnjeg ministra i kad bi on dao suglasnost, list je mogao ići u tisak. U zahtjevu za racionalizacijom troškova promijenjen je format (iz novina u časopis) i dinamika (dvotjednik u mjesečnik).

Do devedesetih je cvjetalo “radničko novinarstvo” – INA, HEP, HŠ, HC, Podravka, Pliva – danas su rijetki opstali. Tako da je i u ŽTP-u Zagreb, osim krovnog lista “Željezničar”, izlazilo još desetak listova – glasila po lokalnim čvorištima (Radna organizacija Zagreb, Rijeka, Osijek, Varaždin, Vinkovci, Slavonski Brod, Koprivnica…). Svi su oni ugašeni devedesetih, dio je novinara ostao bez posla, dio je otišao u dnevni tisak, a dio je raspoređen po nekim drugim poslovima u HŽ-u. Opstao je jedino krovni list “Željezničar”.

Od kraja 1980-ih, od kada u biti i pratimo Željezničar, primijetile smo paralelnu prisutnost suprotstavljenih diskursa. Dok jedni novinari mukotrpno prate što se zbiva s radništvom, pozivaju na principe radničkog samoupravljanja i zajedništva jugoslavenskih radnika, drugi pišu komentare kako će se stvari dovesti u red samo uvođenjem tržišnih principa (u ranim 1990-ima ima sve više podužih tekstova, iz broja u broj, koji propagiraju britanski liberalni model upravljanja željeznicom, primjerice.) Jasno je da list s ovom funkcijom ne mora biti ideološki opredijeljen i homogen, a i sama je ova činjenica indikativna za tadašnju konfuznu političku situaciju, što ste i spomenuli. Kako ste Vi tada gledali na to? Je li možda bilo antagonizama među novinarima i komentatorima lista? Jesu li ljudi zapošljavani samo kako bi pisali tekstove koji su čista propaganda?

U uredništvu je među profesionalnim novinarima vladala dogovorna podjela praćenja pojedinih tema. Jedni su pratili rad sindikata, radničkog savjeta, partije, drugi su pisali o poslovnim rezultatima, dok sam ja uglavnom pratila rad kulturnih društava na željeznici, pisala o ljudima i njihovim hobijima, radila reportaže iz pojedinih dijelova poduzeća itd, ali sam odlazila i na poslovne sastanke i s njih izvještavala. Uz to, imali smo dvadesetak dopisnika na terenu. Bili su to naši zaposlenici koji su imali sklonost i talenta za pisanje i procjenjivanje tema koje su važne za cijeli sustav, a dio suradnika bili su i profesionalni novinari iz drugih redakcija lokalnih listova pa su nama slali teme koje su inače obrađivali. U tom kontekstu odgovorno mogu reći da prije devedesetih nije vladalo “jednoumlje”, kako se to danas nekritički nastoji prikazati. Također, ne, nisu se “…zapošljavali ljudi samo kako bi pisali tekstove koji su čista propaganda…”. Osim toga, profesionalni novinari u uredništvu “Željezničara” bili su pravi intelektualci, ako tako možemo nazvati ljude koji misle svojom glavom, čitaju, obrazuju se, razmjenjuju mišljenja, proučavaju drugačija iskustva… Zato su i tekstovi bili različiti.

Ako uzmemo Željezničar kao list HŽ Infrastrukture koji pokušava objavljivati i teme iz HŽ Putničkog prijevoza i HŽ Carga, ali koji nema pretjerani interes da svi zaposlenici budu dobro informirani, nameće se ideja da bi sindikati trebali preuzeti odgovornost. Kako ocjenjujete rad sindikata po pitanju informiranja radnika? Npr. list Vijesti SŽH? Mislite li da su web stranice, kao i njihovi facebook profili, od koristi radnicima? Imam dojam da je novinarski rad koji je bio usmjeren na potrebe radnika i koji im je omogućio da se organiziraju za svoja prava, kakav je nekad postojao u Željezničaru kada je on izlazio svaka dva tjedna, danas za njih nedostižan.

Trenutno izlazi još nekoliko sindikalnih listova u HŽ-u, neki urednom dinamikom (“Na peronu” - list Sindikata prometnika vlakova), a neki “po potrebi” (Vijesti SHŽ, Vijesti SŽH, , “Reflektor”- list Sindikata strojovođa Hrvatske, zadnji izašao 2015.)… Uglavnom su orijentirani na sindikalne teme i na svoje članstvo, kao ciljanu publiku i ne može se reći da su preuzeli odgovornost za ukupno informiranje. Svi oni imaju i svoje mrežne i FB stranice i to su im glavni kanali komunikacije. Ti kanali su od koristi članovima sindikata i drugim radnicima, ali nema više jednoga mjesta na kojem bi bile sve važne informacije za cijeli sustav, kao što bi to trebao biti list “Željezničar”. Sindikalni kanali objavljuju teme koje su njima važne, ponekad su one i protiv interesa nekog drugog sindikata, a često se u sindikalnim glasilima mogu naći bjesomučne kritike poslovodstva, njihovih odluka i postupaka. Uglavnom opravdano…

Nema takvog komunikacijskog kanala koji bi “bio usmjeren na potrebe radnika i koji bi im omogućio da se organiziraju za svoja prava”. Na to ćemo morati pričekati vrijeme da sami sindikati sazriju do točke kad će shvatiti da samo jedan jaki sindikat na željeznici može obraniti prava radnika. Bilo je nekih pokušaja objedinjavanja, ali nije još sazrelo vrijeme za to.

Ima li istraživačko novinarstvo na području radničkih prava po Vama smisla? Može li ono predstavljati problem poduzećima ili nekim političkim instancama ili je vrijeme kad je ono imalo tu moć prošlo?

Istraživačko novinarstvo u javnim medijima postoji samo u tragovima. Interes vlasnika medija je na prvom mjestu, tako da su istraživački novinari osuđeni na objavljivanje tekstova na nekim sporednim privatnim portalima. U korporativnom sektoru nema istraživačkog novinarstva jer je ono malo korporativnih listova koji su opstali, postalo “promotivnim slikovnicama” sa pozitivnim porukama uprava, radi građenja imidža tvrtke. Tako je i na željeznici. Ovo što vi radite – istraživačko novinarstvo na području radničkih prava – ima smisla, ono bi pomoglo osvijestiti situaciju u kojoj se radnici nalaze, omogućilo bi im familijarnost, upoznavanje sa pravima i kako ih dostići i zadržati, omogućilo bi im lakše organiziranje… Ali, sveopća apatija i defetizam u društvu, razjedinjene sindikalne središnjice, privatni sektor bez sindikalnog organiziranja, borba za goli život i plaću… sve se to odražava i na radnike i njihovo (ne)organiziranje...

Spomenuli ste da namjeravate, jednom kad budete u mirovini, napisati knjigu u kojoj biste iznijeli neka svoja saznanja o događajima na željeznici za koja smatrate da nisu bila transparentno predstavljena javnosti. Mislite li da bi moglo doći do nekog vala razotkrivanja načina upravljanja državnim poduzećima (i onim koja su privatizirana) sad kada zaposlenici, ili imaju distancu od tih događaja pa su shvatili što se u stvari događalo ili stoga što sad naprosto imaju vremena i materijalnu sigurnost da se eksponiraju? Smatrate li da je takav scenarij izvjestan i može li imati ikakav efekt na politiku? Što bi bio Vaš osobni motiv za izdavanje knjige o HŽ-u?

Da, imam namjeru napisati knjigu o povijesti promjena na HŽ-u jer sam bila sudionikom mnogih važnih događaja, o kojima se manje ili više zna. A, hvala Bogu, imam i tone bilježaka o tim događanjima. Nemam nikakav politički motiv za to, niti imam što “razotkrivati”, jer još uvijek ima dovoljno živih svjedoka (radno aktivnih i u mirovini) koji i više od mene točno znaju zašto se, kako i zbog čega nešto dešavalo. A šute!? I danas još u javnim medijima rade novinari koji su između devedesetih i 2010. godine “razotkrivali” nepravilnosti u HŽ-u i, nakon nekoliko mjeseci medijske hajke, uprave su bile smjenjivane. Znači, bilo je i razdoblja koja su već “razotkrivena”. I ti novinari su danas utihnuli jer “razotkrivanje” više nije u fokusu politike većine medija. Ja imam namjeru napisati povijest promjena na željeznici  kroz povijest razvoja odnosa s javnošću (PR-a) na željeznici i odnosa pojedinih uprava prema tom segmentu poslovanja. Motiv mi je pokazati povijest PR-a, njegov doprinos transparentnosti željeznice i “borbe s vjetrenjačama”, a sve to više u edukativne svrhe za sve sadašnje i buduće PR-ovce, ne samo na željeznici. Jer željeznica je vrlo složen sustav s toliko segmenata PR-a da se tako nešto rijetko gdje može naći na jednom mjestu: krizno komuniciranje, interno, eksterno, događaji, protokoli, izdavaštvo, komuniciranje projekata iz EU fondova….

Što se tiče drugih pojedinaca iz željezničkog sustava – ne znam da li će doći do “vala razotkrivanja”. Mislim da većina ljudi još uvijek živi “s figom u džepu”. Ali, bilo bi dobro kada bi ljudi smogli snage pa zabilježili povijest promjena u javnim poduzećima od 90-ih naovamo… Možda bi nam to pomoglo u procesu mijenjanja nas samih. Jer bez temeljitih promjena u odnosu prema poslu, odgovornosti prema javnom interesu, transparentnosti poslovanja, zapošljavanja stručnih, a ne podobnih na ključnim mjestima…, - još ćemo se dugo vrtjeti u krugu.

 

Razgovor vodila Lina Gonan

 

Autor naslovne fotografije: Branimir Butković

 

Intervju je vođen u sklopu zajedničkog projekta Mirovnih studija CMS-a i BRID-a: Rad i rat: Istraživanje štrajkova u Hrvatskoj 1988. - 1996. (Studija slučaja: Hrvatske željeznice) uz podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe. Intervju je nastao uz financijsku podršku RLS SEE.