Prenosimo intervju iz rubrike Sindikalne novosti petog broja časopisa RAD., u kojem su  Lina Gonan i Mirna Rul razgovarale s predsjednikom Sindikata željezničara Hrvatske, Zoranom Maršićem. Maršić govori o zanemarivanju željezničkog sektora i kontinuiranom neulaganju u željezničku infrastrukturu, “menadžerskim” ugovorima u HŽ-u te o njegovim očekivanjima od nove vlade kad je željeznica u pitanju.

Sve češće čitamo o prometnim nesrećama u željezničkom prometu koje su rezultat neadekvatnog održavanja i dotrajalosti pruga. Na ozbiljnijem remontu nije se radilo od 80-ih godina, a sindikalistkinja Katarina Mindum izjavila je kako 90% pruga u Hrvatskoj treba kapitalni remont. Kakvo je vaše mišljenje o tome? 

U potpunosti se slažem s kolegicom. Sindikati neprestano  upozoravaju na nedovoljna ulaganja u željeznicu i na to da su željezničke pruge u jako lošem stanju. Problem je što dugoročni planovi, kao što je plan ulaganja u željezničku infrastrukturu – donesen u nekoliko navrata, nisu provedeni. Kada povučemo paralelu između ulaganja u cestovnu i željezničku infrastrukturu, vidljive su ogromne razlike – u željezničkom sektoru realizirano je 5 do 10% od planiranih projekata, dok je u cestovnom sektoru realizirano 115 do 120%. Ova zadnja situacija koju smo imali, iskakanje teretnog vlaka iz tračnica, koje je za posljedicu imalo oštećenje nekoliko kilometara pruge i prekid prometa između Ivanić Grada i Dugog Sela, pokazala je da je jedan incident koji ne bi trebao prouzročiti toliku štetu, napravio užasno veliku štetu (zbog dotrajalosti pragova) i sama obnova je onda puno dulja.

Možemo li u bližoj budućnosti očekivati dodatno smanjenje opsega željezničkog prometa, kako zbog dotrajalosti pruga, tako i zbog proglašenja istog nerentabilnim?

Teško je predvidjeti što će politika odlučiti. Nažalost, sve činjenice govore da naši političari ne znaju što žele učiniti sa željeznicama. Željeznički sektor ne trpi upravljanje na način da svaka politička opcija donosi svoje nove programe svake četiri godine. Sve ozbiljnije željeznice u okruženju, posebno one u zemljama EU-a, funkcioniraju prema dugoročnim planovima od 10, 15 ili 20 godina, uz apsolutni konsenzus, bez obzira na to tko je na vlasti. Ono što je zacrtano, provodi se. A kod nas sve ide ispočetka. Čak i ono što se donese, ne ispoštuje se. Nažalost, do većih ulaganja u željeznicu nije došlo, ne zbog same željeznice, već zbog interesa drugih lobija. Vjerujem da je, primjerice, u interesu građevinskog lobija gradnja željeznice da bi do gradnje došlo...

Smatrate li da je glavni razlog razjedinjavanja željeznice i sustavnog neulaganja priprema terena za privatizaciju?

Iskreno, kada sagledate sve što se radilo u željezničkom sektoru od devedesetih naovamo, teško je dokučiti je li postojao neki ozbiljan cilj. Samo razdvajanje trebalo je biti pokušaj  stvaranja boljeg modela upravljanja kojim bi se smanjili troškovi. Ono što smo mi cijelo vrijeme zagovarali, a zagovaramo i danas, jest sustav upravljanja na način da postoji jedan holding, jer željeznički sektor, kada se podijeli na odvojene cjeline, postaje nefunkcionalan. Dakle, infrastruktura bez teretnog i putničkog prijevoza, i obratno, nema smisla. Takva podjela je željeznici nanijela samo štetu.

Svaka nova vlada u javna poduzeća postavlja svoju “garnituru” menadžera, koji zahvaljujući dvostrukim ugovorima, onim menadžerskim i onima o radu, jedini ne strahuju da će ostati bez posla, nego sa smjenom vlasti budu jednostavno premješteni na neku drugu poziciju. Kako tome stati na kraj?

Mislim da je malo smiješno što to uopće zovemo menadžerskim ugovorima jer to doista nisu menadžerski ugovori u pravom smislu. Jednom sam se našalio da smo bolji od Juventusa jer imamo najmanje četiri kompletne postave. Kako tome stati na kraj? Treba podvući crtu i zatražiti odgovornost svih uprava. 

Koje poteze očekujete od nove vlade, kad je u pitanju HŽ?

Nadamo se da će Strategija razvoja željezničkog prometa, koja je donesena preko noći i koja ima niz nedostataka, a koja je nužna za povlačenje sredstava iz fondova EU-a, doživjeti reviziju i iskreno se nadam da će se u raspravu o donošenju takvog ključnog dokumenta uključiti svi zainteresirani. Trebalo bi osigurati redoviti priljev financijskih sredstava, a što se tiče održavanja infrastrukture, treba odrediti dinamiku, hoće li to biti 50 km ili 100 km remonta godišnje. Ključan je dugoročni plan za željeznice, koji se treba donijeti konsenzusom. Očekujemo i formiranje holdinga i stvaranje funkcionalnog sustava. Što se tiče poteza privatizacije, ako se bude išlo u tom smjeru mi ćemo inzistirati da nas se poštuje kao socijalne partnere. Sektorsko socijalno vijeće imalo je jedan ili dva sastanka i priča je na tome završila. Očekujemo da će ta komunikacija biti učestalija, posebno kad se radi o  ključnim stvarima. Naravno, očekujemo da će nova vlada poštovati kolektivne ugovore koji su na snazi i očekujemo da će prestati s nepotrebnim troškovima – s “uhljebljivanjima”, s kupovanjem službenih automobila itd. Mi smo svjesni situacije, shvaćamo da treba doći do promjena, da ulaganje u modernizaciju nosi sa sobom i eventualno smanjivanje broja radnika, ali ako žele imati ozbiljnog partnera od strane sindikata, očekujemo da se i oni odgovorno ponašaju.

Fotografija: osobna arhiva