Nedavni podaci o organiziranju radnika u Hrvatskoj jasno pokazuju kako postotak sindikalno organiziranih kontiunirano pada. U skladu s time, tradicionalne radničke organizacije gube i svoj značaj kao jedan od triju “socijalnih partnera”. Dio sindikata stoga izlaz pokušava pronaći u modelima djelovanja nevladinih udruga, na poticaje upravo iz tog miljea.

Značajni događaji na sindikalnoj sceni u Hrvatskoj često su popraćeni brojkama. Recimo, 2010. godine sindikati i sindikalne središnjice prikupili su preko 700 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma o novom Zakonu o radu. Iako se radilo o inicijativi koja je, zahvaljujući mobilizaciji na terenu i aktualnosti teme, snažno odjeknula u javnosti, referendum na kraju nije održan jer je tadašnja Vlada povukla sporni prijedlog iz procedure. Četiri godine kasnije, sindikalne organizacije su, zajedno s ostatkom civilnog društva, iznijele još jednu uspješnu akciju prikupljanja potpisa, ovog puta za referendum protiv monetizacije autocesta. Tom prilikom prikupljeno je približno 500 tisuća potpisa. Kampanja “Ne damo naše autoceste!” jedan je od važnijih događaja na sindikalnom polju u posljednjih nekoliko godina, ne samo zato što je prikupljeno dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma – koji ni ovog puta nije održan zbog odluke Ustavnog suda – već zato što je pokazala da zajednički rad različitih dijelova civilnog društva može pružiti realan otpor privatizaciji javnih dobara.

I 2018. godina je za sindikate u znaku važne brojke: rezultata utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih središnjica. Ti rezultati određuju koje sindikalne središnjice imaju pravo sudjelovati u tripartitnim tijelima, aktivnosti koja garantira medijsku prisutnost uključenim sindikatima. Iako je proces prebrojavanja završen krajem veljače, rješenje o reprezentativnosti objavljeno je tek sredinom srpnja. Neslužbeno, izvori iz sindikalnih redova dali su naslutiti kako se s iznošenjem rezultata odugovlačilo jer oni upozoravaju na kritičnu potrebu preslagivanja u redovima sindikata. Naime, izgleda kako su prema rezultatima dvije najveće središnjice, Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), izgubile značajan broj članova, pri čemu je SSSH pao ispod 100 tisuća članova. Druge središnjice, poput Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS), uopće nisu pristupile prebrojavanju jer su same procijenile kako neće zadovoljiti uvjet za reprezentativnost, 50 tisuća radnica i radnika. Pokazatelj je to općeg negativnog trenda na polju sindikalne organiziranosti, jednog od najdugovječnijih i najizraženijih problema lokalne sindikalne scene.

Još od devedesetih, naime, članstvo je u opadanju, pozicija sindikata u odnosu na druge dionike socijalnog dijaloga slabi, a njihova percepcija u očima javnosti pada. Može se reći da je prisutnost sindikalnih organizacija u mainstream medijima ograničena na pojedine akcije koje su neuspješne ili se prikazuju kao štetne za pojedine grane gospodarstva, suprotstavljene teškoj poziciji poslodavaca na tržištu. Pritom se većinom zanemaruje pristojan broj pozitivnih primjera sindikalnih aktivnosti, koje makar na maloj skali uspješno štite ili unapređuju prava radnica i radnika.

Klimave financije

Na razini kolektivnog pregovaranje, recimo, Sindikat graditeljstva Hrvatske (SGH) kroz 2017. i 2018. godinu potpisao je velik broj kolektivnih ugovora s različitim poslodavcima, uređujući radne odnose u ovom sektoru. Suprotno općem trendu pada broja članova, Sindikat obrazovanja, medija i kulture Hrvatske (SOMK) protekle dvije godine bilježi porast prisutnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama i nastavlja s kolektivnim pregovorima u različitim lokalnim samoupravama. Istovremeno, SOMK je u istom periodu povukao nekoliko odlučnih poteza protiv zlostavljanja na radnom mjestu u zagrebačkim vrtićima, koji su doveli do vraćanja otpuštene članice na radno mjesto. Konačno, u protekle dvije godine došlo je i do nekoliko industrijskih akcija koje su pokrenuli manji sindikati, a koje su odjeknule zbog odlučnosti radnica i radnika koji su u njima sudjelovali. Jedan od najrecentnijih primjera je svakako štrajk u Hrvatskom ferijalnom i hostelskom savezu kojeg organizira Novi sindikat, a valja spomenuti i akcije sindikata u zagrebačkom SC-u, poduzeću Dalekovod proizvodnja te pulskom Uljaniku, gdje je u prvom planu organiziranja bio Stožer za obranu brodogradnje.

Sve navedene akcije i napori pokazuju kako sindikati, ukoliko za to sami pokažu spremnost, još uvijek mogu računati na podršku i spremnost članova i šire javnosti, unatoč padu broja članova. S druge strane, treba otvoreno reći kako taj pad nužno dovodi i do pada financijskih sredstava s kojima sindikati raspolažu za organiziranje i hladni pogon. Kao što je već više puta naglašavano u analizama sindikalnog pokreta u Hrvatskoj, dostupnost infrastrukture i materijalna situacija koja ne ovisi o namjenskim donacijama, jedan su od najvećih aduta sindikata. Kada pada broj članova, dolazi u pitanje i održavanje infrastrukture sindikata – uključujući zaposlene u sindikalnim strukturama – te se postavlja ono iznalaženja alternativnih ili dodatnih izvora financiranja. U tom kontekstu možemo registrirati sve spremnije prihvaćanje projektnih izvora financiranja od strane središnjica i sindikata, odnosno njihovo približavanje modelima financiranja ostatka civilnog društva.

Dalje od socijalnog dijaloga

Samo 2017. i 2018., Ministarstvo rada raspisalo je dva natječaja čiji su glavni adresati upravo sindikati, a primarni cilj razvijanje kapaciteta za socijalni dijalog. Nezanemariv broj sindikata aplicirao je na natječaje radi organizacije osnovnih sindikalnih edukacija za članstvo, provođenja istraživanja o uvjetima rada u sektorima koje organiziraju itd. Drugim riječima, svim onim elementarnim radnjama za aktivan pristup podizanju broja članova. Iako se teško može prigovoriti korištenju dodatnih sredstava za sindikalni rad, u ovom slučaju svakako treba uzeti u obzir iskustva drugih organizacija s projektnim načinom financiranja. A ta iskustva pokazuju kako (u većini slučajeva prisilno) oslanjanje na namjenske donacije može itekako suziti tematski fokus i, kroz nametanje velikog administrativnog tereta, ozbiljno ograničiti mogućnost rada izvan zadanog okvira. Osim kao kratkoročnu strategiju za ublažavanje financijskih posljedica padajućeg broja članova, okretanje ka projektnom financiranju stoga treba razmotriti s oprezom. Jer, dok projektne aktivnosti, poput onih usmjerenih ka “podizanju vidljivosti”, mogu odigrati važnu ulogu u komunikaciji s postojećim i potencijalnim članstvom, teško je zamisliti da mogu u potpunosti zamijeniti terenske metode organiziranja članstva.

Neki sindikati koji su sudjelovali u ranijim fazama natječaja za sindikate pokazali su kako korištenje bespovratnih sredstava zaista može poslužiti kao sredstvo za ojačavanje organizacije, a ne samo kao surogatski izvor financiranja. Na primjer, Nezavisni cestarski sindikat (NCS) – jedan od pokretača kampanje “Ne damo naše autoceste!” – projekt sindikalne edukacije “Speak Up” kombinirao je s upornim terenskim radom sa članstvom i predanom suradnju s organizacijama civilnog društva. Rezultat takvog razgranatog pristupa doveo je, među ostalim, do toga da NCS bude prvi sindikat u Hrvatskoj koji je u kolektivni ugovor uključio odredbu o antidiskriminaciji LGBT radnica i radnika. Kombinacija otvorenosti prema prijedlozima izvana, klasičnog sindikalnog rada i dodatnih izvora financiranja u slučaju NCS-a pokazala je kako generalno loša situacija u kojoj se sindikati trenutno nalaze ne mora nužno značiti i njihovu propast. Upravo suprotno, ukoliko se sindikati odvaže proširiti svoje aktivnosti izvan kruga socijalnog dijaloga, moguće je postići značajne korake unaprijed.

Aktivnija komunikacija s javnošću

Dio spomenutih uspjeha NCS-a na ovaj ili onaj način povezan je uz to što je sindikat otvoreno surađivao i podržavao rad drugih organizacija civilnog društva. Spremnost na suradnju i izgradnja zajedničkih mreža polje je koje se od referendumske inicijative 2014. godine dosta razvilo između sindikata i ostatka civilnog društva. Do spomenute kampanje, suradnja sindikata s drugim organizacijama civilnog društva je ostajala atomizirana te ograničena na specifične teme i pojedinačne akcije koje se većinom nisu protezale kroz dulje vrijeme. Kao što se može vidjeti npr. iz kampanje za radnička prava mladih koje provode SSSH, Mreža mladih Hrvatske i druge organizacije, čini se da je taj problem barem donekle nadiđen.

Među ostalim, u odnosu na prethodne sindikalne kampanje, akcije provedene u suradnji s organizacijama civilnog društva pokazale su drugačiji odnos prema komunikaciji s javnošću, iskorištavajući potencijal društvenih mreža, čime se barem donekle doskočilo niskoj zastupljenosti tema iz svijeta rada u mainstream medijima. Osim toga, kroz zajednički rad, i jedna i druga strana morale su uzimati u obzir različite perspektive suradnika i iznaći zajednička rješenja, što je u konačnici dovelo do možda sporog, ali ipak konkretnog međusobnog približavanja i uvažavanja.

Ono što na ovom polju ipak preostaje jest realizacija solidarnosti. Pritom se pod solidarnošću misli na put ka ponovnoj izgradnji sindikalnog pokreta i uključivanju onih skupina radnika, poput migrantskih i prekarnih radnika, koji su trenutno još uvijek izuzeti iz organiziranog radništva. Takva solidarnost, naravno, ima svoje financijsko naličje – sindikalna inicijativa za potporu radnicama trgovačkog lanca Boso mogla bi se uzeti kao naznaka dugoročnog promišljanja financijske solidarnosti – ali pritom ne smije biti svedena na taj svoj aspekt. Upravo suprotno, solidarnost koja bi omogućila preokretanje trendova na polju učlanjivanja barem djelomično se nalazi u dodatnom otvaranju prema vlastitom članstvu i prema van.

Goruća potreba za demokratizacijom sindikalnih struktura već je istaknuta u ranijim tekstovima, a to pitanje do danas nije izgubilo na važnosti. Veći sindikalni angažman na tom polju, počevši već od podružnica na razini poduzeća, kao i u suradnji s ostatkom zajednice, presudan je ako sindikati žele povećati broj članova i proširiti svoje djelovanje izvan polja socijalnog dijaloga. Primjeri poput koparskog Sindikata dizaličara pokazali su kako organsko razvijanje sindikalnih kapaciteta u sklopu drugih aktivnosti zajednice može ojačati sve uključene strane i, s vremenom, poboljšati stanje ne samo kada je u pitanju broj članova, već i kvaliteta sindikalnog rada.

 

Naslovna fotografija: Petra Ivšić