Članovi organizacija BRID, K-zona, Zora i LORI protekli su tjedan posjetili najveći britanski sindikat Unite, a u subotu, 16. travnja, pridružili su se masovnom londonskom prosvjedu protiv mjera štednje nazvanom „Marš za zdravstvo, stanovanje, radna mjesta i obrazovanje“. Tamo smo sudjelovali i u dvjema akcijama potpore britanskim radnicima koje u sklopu svojih kampanja organizira sindikat Unite: potpori radnicima Sports Directa koji rade u izrazito lošim uvjetima, na ugovorima bez zajamčenog radnog vremena (tzv. zero-hour contracts) te radnicima u industriji čelika kojima prijeti gubitak i do 15.000 radnih mjesta.

 

Široka koalicija sindikata i društvenih inicijativa 

Prosvjed je okupio preko 90.000 ljudi, iako procjene nekih medija govore i o 150.000 sudionika. Službeni organizator bio je People's Assembly Against Austerity, široka politička koalicija koja u svom trogodišnjem radu već ima iskustvo velikih marševa, pri čemu joj značajnu potporu između ostalog pružaju i britanski sindikati.

Sindikati su se i ovaj put našli u suorganizaciji prosvjeda te su se među šarolikim mnoštvom isticali svojom brojnošću i obilježjima. Osim spomenutog Unitea, na ulicama smo uočili i drugi najveći sindikat Unison, Sindikat javnih i državnih službenika, Sindikat učitelja i brojne druge. 

Međutim, sam prosvjed nije bio isključivo sindikalne prirode, nego je okupio zaista širok spektar organizacija. To nam je postalo jasno već pri okupljanju sudionika u londonskoj ulici Gower gdje je zaista bilo teško pobrojati sve organizacije koje su se ondje okupile: od zelenih, organizacija za pravo na stanovanje, ženskih i LGBT grupa, grupa podrške izbjeglicama, profesora, studenata i cijelih fakulteta, lokalnih grassroots inicijativa i drugih.

Ovako široka fronta ostavila je na nas dojam uspostavljene solidarnosti među različitim društvenim akterima i veće mobilizacijske snage koja iz toga proizlazi, onakve kakvu nijedna od ovih grupacija ne bi mogla sama postići. S druge strane, ovakva fronta u Velikoj Britaniji nije samo sretna slučajnost. Primjerice, upravo u svojoj namjeri da se proširi van radnog mjesta i svoju snagu afirmira u zajednici, sindikat Unite pokrenuo je za sindikalne pojmove dosta inovativan program 'organiziranja u zajednici', tzv. community organising, koji okuplja novu kategoriju sindikalnog članstva. Preko tog programa sindikat okuplja lokalne inicijative i aktiviste oko zajedničkih društvenih tema te ih povratno povezuje s tradicionalnim sindikalnim članstvom na radnim mjestima. U tom smislu, sudjelovanje Unitea u ovakvom tipu prosvjeda koji adresira šire društvene zahtjeve čini nam se kao sasvim logičan nastavak njihovih napora. 

Radničke borbe kao dio širih socijalnih zahtjeva

Ne smijemo zaboraviti napomenuti da je lajtmotiv koji se kroz brojne rekvizite i slogane protezao povorkom bio zahtjev za ostavkom premijera Davida Camerona, nedavno upletenog u aferu 'Panamski dokumenti' proizašloj iz velike novinarske istrage koja je pokazala da je posjedovao dionice u fondu registriranom na Bahamima, izbjegavši tako britanske poreze.

Pored toga, prosvjednici su izrazili četiri široka zahtjeva koja bismo najbolje mogli opisati kao potrebu za očuvanjem socijalne države. Poručili su tako vladajućima da neće pristati na rezanja i privatizaciju zdravstvenog sustava, zatražili su da vlada kontrolira cijene najma i zaštiti institut socijalnog stanovanja, usprotivili su se prijedlogu Zakona o sindikatima, zatražili uvođenje temeljnog dohotka i ukidanje školarina.

Cijeli prosvjed poklopio se s tri važne industrijske borbe koje u Velikoj Britaniji trenutno vode liječnici, učitelji i radnici u industriji čelika. Naime, radnicima u čeličanama prijeti gubitak čak do 15.000 radnih mjesta, liječnici stažisti prosvjeduju protiv nepovoljnih kolektivnih ugovora, a učitelji protiv plana vlade da pretvori 17.000 osnovnih škola u privatne ustanove. Osim što su sindikati kroz govore svojih predstavnika jedni drugima iskazali solidarnost i namjeru da zajednički stupe u industrijske akcije, posebno je zanimljivo da su redom svi govornici, neovisno o organizaciji iz koje dolaze, naglašavali i, što je važnije, pokazivali svijest da su trenutne radničke borbe i borbe građana protiv mjera štednje dio istih težnji za zaštitu socijalne države: javno zdravstvo, obrazovanje i očuvanje industrije koja uplaćivanjem poreza omogućuje održavanje socijalnog standarda.

Laburistička stranka uz sindikate

Na popunjenom Trafalgar Squareu prosvjednicima su se redom obraćali predstavnici sindikata, društvenih inicijativa, ali i političkih stranaka: zelenih, u ime kojih je govorila njihova predsjednica Natalie Bennett, i laburista koje je predstavljao John McDonnell, jedan od najbližih suradnika Jeremyja Corbyna i nekadašnji sindikalist. McDonnellov govor doživio je posebne ovacije, a razlog tome leži u novom smjeru britanske Laburističke stranke, koja se okrenula protiv politika mjera štednji i ponovno približila radničkom pokretu kojem je izvorno i pripadala. Taj zaokret McDonnell je ovako sažeo: „Vođe laburista predugo su se sramile svoje povezanosti s borbama na ulicama i industrijskim akcijama. To razdoblje sada je gotovo. S ovog mjesta vam obećavam da će ovo vodstvo Laburističke stranke biti s vama, kako u parlamentu tako i  na ulicama i u štrajkovima.“ Entuzijazam novim programom laburista nisu krili ni sindikalisti, a svoju potporu toj stranci u razgovorima su nam objašnjavali rečenicom kojom podsjećaju na korijene ove stranke izrasle iz sindikalnih pokreta i koju ćete često čuti iz njihovih usta: „Laburistička stranka je naša stranka, mi smo je sagradili i ona treba nama služiti.“

Kako će se stvari dalje razvijati ostaje za vidjeti, no zasad možemo barem reći da trenutna slika društvenog organiziranja u Velikoj Britaniji – ona koja povezuje aktiviste i sindikaliste, radno mjesto i zajednicu, borbu za posao i za javna dobra – otvara nove vidike za sindikalni pokret.

 

Izvor naslovne fotografije: Unite the Union

jm