Posljednjih godina svjedočimo jačanju ultra konzervativne struje što u društvu što na političkoj sceni. Primjetno je to recimo u ovogodišnjim parlamentarnim izborima u kojima su figure ekstremne desnice sve prisutnije. Njihov prodor u stranačko polje paralelan je rastu zajednica koje se vežu uz takav ideološki set. Najočitiji primjer toga jest Hod za život, koji pod parolom zaštite života traži zabranu pobačaja, te kontrolu nad ženskim tijelima. Same povorke, koje su se proširile diljem hrvatskih gradova, nailaze na negodovanje kod javnosti koja je svjesna opasnosti koju  Hod za život predstavlja. To je demonstrirano i u Sisku, gdje je prije 2 tjedna od strane mladih aktivistkinja Ivane Brajdić i Petre Stuparić, kao protuteža ondašnjem Hodu za život, organiziran ‘Hod za slobodu’. S Ivanom, studenticom prve godine politologije, modelom i aktivnom volonterkom smo imali priliku popričati o glavnim porukama prosvjeda, njegovom značaju za širu zajednicu te o položaju žena kao radnica.


Kako to da ste se odlučili na organiziranje prosvjeda za slobodu u Sisku? Koja je glavna poruka?


‘Hod za slobodu’ zapravo i nije bio hod, to je više bilo simbolično ime koje ukazuje na to da je odgovor na ‘Hod za život’. Cijela akcija je bila dosta gerilska, prvenstveno zbog toga što je Hod za život organiziran ispod radara. Prvo je trebao biti otkazan, a onda kad su ga najavili da će se događati, najavili su ga desetak dana prije samo na svojim vlastitim stranicama. Ja sam potom vidjela vijest i počela sam pričati s prijateljima oko toga što se događa, te sam na temelju reakcija koje su mi dali (a bile su ljutite) zaključila sam da bi bilo dobro probati organizirati nešto što bi bio svojevrstan odgovor na to. Nije bilo lako, s obzirom da se takvo nešto u Sisku baš i nije događalo i ne postoji udruga u Sisku koja se bavi takvom vrstom aktivizma. Stoga sam preko prijateljice uspjela doći do žena iz Platforme za reproduktivnu pravdu koje su potom sa sobom povukle par cura iz građanske inicijative Građanke i građani Rijeke. Oni su pomogli s inputima, savjetima i smjernicama kako da organiziramo Hod za slobodu.



Samo okupljanje ljudi je teklo tako da sam išla po Sisku i pozivala ljude da se priključe i sudjeluju. Ljudi su pristajali na to jer su shvatili važnost potrebe odgovora na Hod za život. Također smatram da su ljudi reagirali jer “popularna kultura” u Sisku je dosta progresivna i društveno liberalno nastrojena. Prosvjed je imao dvije poruke koje smo htjeli poslati u javnost. Prva je bila zahtijevanje dostupnog i sigurnog pobačaja jednakog za sve žene u RH. Druga poruka je bila da grad Sisak nije grad koji njeguje kulturu koju zastupa Hod za život, te da Sisak nije grad koji ide u tom desnom i toksičnom smjeru.

Kako na Hod za život gledati u kontekstu Siska, multietničkog grada koji je imao vrlo snažnu industriju, bogati kulturni život i radnički identitet - a danas lagano odumire? Koju ulogu ima jedna takva manifestacija u Sisku?

Za početak mislim da je potrebno ukazati na jednu stvar, a to je da Hod za život nije slika grada Siska. Kada pogledate organizaciju i propagandnu mašineriju kakvu udruga U ime obitelji ima i kad vidite da je na samom Hodu bilo 500tinjak ljudi koji su mahom dovezeni autobusima da bi sudjelovali, tada naš protuprosvjed dobiva na važnosti. Ljudi koji su bili dio Hoda za slobodu su uistinu bili Siščani bez obzira na to što mediji pišu (desni mediji se jako trude “dokazati” da su na prosvjedu bili plaćeni prosvjednici iz Rijeke). Činjenica je da je ovakva jedna gerilska akcija uspjela izazvati mnogo reakcija, govori dosta o tome što građani Siska zapravo misle o porukama ‘hodača’. Pogotovo, kad uzmemo u obzir povijesni kontekst Siska kao grada koji nosi usudila bi se reći socijalističko nasljeđe - to se zbilja osjeti u gradu, pogotovo s novim generacijama. Ljudi imaju potencijala i otišli su na razne strane, skupljali razna iskustva te ih se dosta vraća u Sisak.



Sisak je prošao kroz jako tužnu fazu vladavine HDZ-a (razdoblje vladavine Dinka Pintarića), obilježenu pljačkom i krađom. Vrijeme je to koje je bilo tužno za cijeli grad, pa tako i za kulturu i generalno za radnike. Nažalost takva slika o Sisku je ostala trajna. To je dosta nerealno, s obzirom da su se stvari u Sisku krenule mijenjati nabolje. Dosta se radi na obnovi antifašističkog duha u gradu, što je vrlo važno. Uostalom Sisak je jedan od prvih gradova u RH koji su uveli građanski odgoj. Sitnice su to koje ukazuju kako se Sisak definitivno može svrstati među progresivnije gradove u RH. Upravo zato me žalosti što jedan takav instalirani (kvislinški) Hod za život utječe na to da slika o Sisku i dalje bude to da je Sisak tužan grad u fazi propadanja. Našim protuprosvjedom uistinu mislim da smo pokazali da je progresivna struja u Sisku glasnija i poželjnija u našem gradu.

Misliš li da je Hod za Slobodu izazvao reakcije javnosti, s obzirom da se može primijetiti da se razno razni desni portali natječu u demantiranju činjenice da je Hod za slobodu uistinu bila gerilska akcija građanki i grada Siska kojima je dozlogrdilo? Imaš li osjećaj da je ova akcija nešto značila?

Mislim da je značilo. Osobno me jako zabavljaju komentari po društvenim mrežama i sve gluposti koje se tamo mogu pročitati. Bilo ih je raznih, primjerice to da smo mi koji smo organizirali Hod za slobodu bili SDP-ovi plaćenici. Realno, to su organizirale dvije klinke od 20 godina koje su se naljutile i htjele nešto napraviti. Ponijela nas je ta dobra volja i ljubav prema Sisku. Upravo to mi je znak nekog uspjeha, sva ta pozornost od tih desničarskih portala kojima je to što smo mi napravile nepojmljivo. Nitko ne može prihvatiti da su to napravile dvije klinke vukući ljude za rukave i tjerajući na akciju. Desničare je to uznemirilo do te mjere da će zasluge dati svima od Soroša do SDP-a, samo neće dati zasluge onima koji to i zaslužuju. Tu mi posebno u oči upada Narod.hr koji uporno želi tvrditi da je prosvjed organizirala gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, dok slike nas koji smo organizirali režu iz svojih članaka. To je išlo do te mjere da su pisali kako smo mi postavljeni kao organizatori čisto kao paravan za medije. Stoga stvarno mislim da smo uspješno poslali poruku iz Siska.

Kakva je danas pozicija žena kao radnica u Hrvatskoj? Kakav utjecaj na taj položaj imaju ultrakonzervativne inicijative koje jačaju?

Radnička prava žena u RH danas su nažalost pusta želja, također zabrinjava što se borba za to smatra kao nešto progresivno, umjesto da to bude normalno. Jako mali dio društva o tome razmišlja i za to se bori. Žene su viđene kao teret ekonomije zato što moraju ići na porodiljni i tome slično. Kod nas je uvriježeno da samo žena ide na porodiljni, no primarno smatram da je glavni problem podjela poslova na muške i ženske. Na kraju se uvijek ispostavi da su “ženski” poslovi najgore plaćeni u državi. Pritom mislim na blagajnice u Konzumu, krojačice i slično. Poslovi su to koji odumiru ali nitko pritom ne vodi računa o tim radnicama. Kada se priča o poslovima koji odumiru užasno je bitno uključiti i ovakve poslove u raspravu jer u suprotnom ulazimo u zamku toga da pričamo jedino o poslovima u kojima su zastupljeni većinski muškarci.



Ultrakonzervativna struja koja jača nažalost dobiva previše utjecaja na javne rasprave u RH. O tome smo govorili na prosvjedu. To su ljudi koji pokušavaju progurati radikalni svjetonazor skrećući pozornost s nekih bitnijih stvari. Oni načelno predstavljaju ideju toga da je život bitan, a pritom ih nikada nećete čuti da pričaju primjerice o tome kako žive radnici Željezare. Ne samo da neće o tome pričati nego će pritom surađivati i ići na privatne domjenke s ljudima koji su prodali Rafineriju i sve njene radnike. Opasni su po prava svih radnika, a pogotovo ženskih s obzirom na to kako oni promatraju poziciju žene. Njima je žena isključivo i primarno majka dok se njena primarna uloga ostvaruje u krugu obitelji. To znatno otežava razmišljanje o ženama na radnim mjestima, jer ih tamo ni ne zamišljamo. Što je problematično s obzirom da statistike upućuju na to da žene čine gotovo 50% zaposlenih, te nisu ništa manje sposobne i kvalificirane od muškaraca.

Za kraj, smatraš li opasnim, u kontekstu predizborne kampanje, da su ženska tijela ušla u fokus novih desnih opcija poput Raspudića i Škore? Sprječavaju li takve opcije potencijalno stavljanje u fokus teme koje se mnogo bitnije za žene kao radnice?

Općenito smatram pojavu ljudi kao što su Škoro i Raspudić opasnima. Pritom ne mislim samo po status žena i njihovih prava, već i na status raznih drugih skupina kao što su radnici, manjine, imigranti i slično. Oni već imaju donekle plodno tlo za takve ideje, a ono je kroz zadnjih par godina postalo plodnije i koliko vidim to dobro koriste - raste im popularnost. Primjerice Željka Markić je jedva dočekala da Nino Raspudić uđe u politiku, da ga može početi slaviti kao intelektualca i filozofa koji je uz to i ekstremno  konzervativan. Rastužuje me to, svi ti nazadni stavovi. Pogotovo me žalosti to kao mladu ženu koja bi htjela ostati u RH i stvarati nešto tu. Jako me strah da moja zemlja ne ode u tom smjeru. Također mislim da je medijska pažnja koju oni dobivaju jako opasna, ali i da je neproporcionalna podršci koju oni zapravo imaju. Određena istraživanja pokazuju kako samo 7% građana u RH smatra da se abortus treba zakonski zabraniti. Usprkos minimalnoj podršci, oni su tu temu uspjeli medijski jako eksponirati. Do te mjere da se čini da je to najveće pitanje u Hrvatskoj.



Naravno, ne znači da je to pitanje nebitno te je potrebno na takve stvari glasno reagirati. Ljudi koji tako ponosno mogu pričati o oduzimanju prava na vlastitu autonomiju, vrlo često su spremni ograničavati puno drugih prava. Primjerice Škoro si uzima za pravo odlučivati o ženskim tijelima, a kada žene na to odgovore, prijeti im da će dobiti po prstima. To stvarno ne bi trebao biti “predstavnik naroda”. Svi oni pričaju o zaštiti života i ljudskom dostojanstvu, a kad se primjerice pričalo o uvođenju seksualnog i građanskog odgoja u škole koji u praksi zbilja utječu na broj pobačaja i utječu na odgovorno spolno ponašanje, oni su bili prvi protiv tih prijedloga. Stvarno ne mislim da se bore za svaki život. Kada bi se stvarno borili za svaki život onda bi se borili za one najopipljivije probleme koji se vide u našem narodu. Ne vidim baš Raspudićev ekonomski plan, samo prevrtanje već odslušanih ideoloških narativa. To nikako nisu narativi oko kojih se treba voditi kampanja. Oni na taj način skreću pozornost sa za javnost važnijih tema, a možda i zato jer u pogledu borbe za dobrobit građanki i građana nemaju ništa za ponuditi.

 

Autor svih korištenih fotografija: Dorijan Šipuš

Intervju vodio:

Marjan Klišanin


Preporučite članak: