Industrial Workers of the World (IWW) je za 9. rujna, povodom 45 godina od poznatih nemira u zatvoru Attica, najavio štrajk zatvorenika koji su dužni raditi u zatvorima SAD-a tijekom trajanja kazne. IWW je već sredinom 2000-ih godina krenuo s pokušajima organiziranja radnika u radnim okruženjima koji su djelovali kao iznimno težak teren za radničko organiziranje, poput Starbucksa ili Jimmy John'sa (kompanije koje se bave prodajom brzo spravljenih napitaka i hrane). Iako je takav pristup tada djelovao kao sizifovski posao, pokušaji organiziranja radnika u ovim sektorima, istini za volju na kolosijecima izvan IWW-a, poprimili su u međuvremenu određenu raširenost i kulminirali su pokretom Fight for $15 (borbom za podizanje minimalne plaće u SAD-u na 15 dolara po satu).

Sljedeći veliki pokušaj malog sindikata IWW bio je možda još ambiciozniji: pokušati organizirati oko 400.000 zatvorenika koji su dužni raditi tijekom svoje zatvorske kazne (od ukupno oko 2,5 milijuna zatvorenika u SAD-u). Biznis zatvorskog rada, prema navodima The Intercepta, godišnje vrijedi oko 2 milijarde dolara. U mnogim državnim zatvorima zatvorenici su plaćeni debelo ispod minimalne plaće, a u pojedinim privatnim zatvorima plaće zatvorenika koji su dužni raditi kreću se oko 17 centi po satu. Međutim, to nije kraj: u Teksasu i ponekim drugim saveznim državama (uglavnom na Jugu) zatvorenici nisu uopće plaćeni za svoj rad.

Kada govorimo o Teksasu, većina zatvorskog rada sastoji se u poljoprivrednim poslovima, posebno u istočnom Teksasu gdje je većina tamošnjih zatvora smještena na bivšim plantažama. Judith Green, stručnjakinja za zatvorske politike, komentira za The Intercept da je Teksas 1963. godine u sklopu mjera štednje unutar zatvorskog sustava krenuo uvoditi i drugačije programe iskorištavanja zatvorskog rada: proizvodnju namještaja, tepiha, odjeće, obuće itd. No kako postoje određene zakonske restrikcije u vezi s prodajom roba koje su proizvedene u zatvorima, njima se uglavnom opskrbljuju lokalne vlasti i državne agencije u Teksasu.   

IWW je, zajedno s lokalnim organizacijama i udruženjima, ovoga proljeća organizirao štrajkove zatvorenika u saveznim državama Alabama, Ohio, Texas, Mississippi i Wisconsin sa zahtjevom da se radnicima u zatvorima omoguće bolji životni uvjeti, te osnivanje i normalno funkcioniranje zatvorskih sindikata.

Međutim, kako piše novinar Mike Elk, brojne su strukturne prepreke organiziranju zatvorenika: „Komunikacija između zatvora nije tako laka, a većini zatvorenika nije dozvoljen pristup e-mailu. Čak i unutar pojedinačnih zatvora zatvorenici su ograničeni u mogućnostima da se sastaju licem u lice. Iako im je dopušteno redovito okupljanje na sastancima Anonimnih alkoholičara ili religijskim aktivnostima, odluka Vrhovnog suda iz 1977. godine u slučaju Jones protiv North Carolina Labor Prisoners' Union uskraćuje im pravo iz Prvog amandmana Ustava SAD-a na okupljanje ako zatvorski nadzornik smatra da takvo okupljanje predstavlja sigurnosnu opasnost u zatvoru. Mnogi nadzornici na taj način sprječavaju većinu sastanaka zatvorskih sindikata.“

U jednadžbu moramo također uvesti i razliku između javnih i privatnih zatvora. Ali u tom je pogledu profesor radnog prava Eric Fink sa Sveučilišta Elon optimističan. Kako privatne zatvore pokriva NLRA (zakon koji regulira radne odnose u privatnom sektoru SAD-a) i kako nijedan slučaj pred NLRB-om (Saveznim odborom za provedbu NLRA) nije u pitanje dovodio pravo zatvorenika na sindikalno organiziranje, on smatra da bi si zatvorenici pred NLRB-om mogli osigurati pravo na status radnika, sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje. Ako se razmotri zakonodavstvo za javni sektor, Fink onda naglašava PERB-ove (Public Employee Relations Board) – odbore pojedinačnih država SAD-a koji su zaduženi za provedbu radnog zakonodavstva za javni sektor unutar državnih jurisdikcija – a u kojima se nalaze i sindikalni predstavnici. Fink u tom smislu smatra da bi zatvorenici u savezništvu s velikim sindikatima koji organiziraju javni sektor u SAD-u, poput AFSCME-a (American Federation of State, County and Municipal Employees), mogli osigurati svoje pravo na status radnika i kolektivno pregovaranje.  

Međutim, Bill Fletcher, bivši direktor edukacijske sekcije najveće američke sindikalne središnjice AFL/CIO, dovodi u pitanje Finkov jednostavni hodogram. Fletcher podsjeća da mnogi sindikati iz javnog sektora organiziraju zatvorske čuvare, i nerijetko u velikim brojevima, a to bi moglo imati negativan utjecaj na spremnost ovih sindikata da podrže zatvorske radnike.

Profesorica povijesti sa Sveučilišta Michigan Heather Ann Thompson s druge pak strane pozornost skreće na dvije prednosti koje bi trebale motivirati kako sindikate tako i zatvorske čuvare na podršku sindikalnom organiziranju zatvorskih radnika. Nagli porast populacije zatvorenika u SAD-u za sobom će zasigurno povući i nagli porast broja zatvorskih radnika. Sindikatima je u interesu podržati zatvorske radnike kako bi se spriječio dumping cijene rada, dok je zatvorskim čuvarima u interesu podržati sindikalno organiziranje zatvorskih radnika jer sindikati zasigurno predstavljaju konstruktivnu alternativu i konkurenciju raširenoj pojavi zatvorskih bandi.   

Podsjetimo da Sjedinjene Američke Države nisu jedino mjesto gdje se zatvorski radnici pokušavaju sindikalno organizirati. Jednaka nastojanja postoje i u Njemačkoj, a o tome se detaljnije možete informirati ovdje.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons

zv