S mladim slovenskim sindikalistom Jakobom Gašpirom razgovarali smo o metodama radničkog organiziranja, problemima s kojima se susreće kao predsjednik mladih, najvećeg slovenskog granskog sindikata, ali i pomacima koji se mogu postići kad se rad s članstvom shvati ozbiljno.

Predsjednik ste sindikalne podružnice Sindikata metalske i elektroindustrije Slovenije (SKEI) u poduzeću Athos elektrosistemi iz Kostanjevice na Krki te predsjednik Komisije SKEI mladi. Možete li nam reći nešto više o sindikatu SKEI, te opisati vašu putanju unutar sindikata?

SKEI je najveći slovenski industrijski sindikat koji pokriva kolektivne ugovore u 3 djelatnosti: elektroindustriji, metalskoj industriji i ljevaonicama. Relativno je dobro organiziran u klasičnom smislu. Sindikalne podružnice (sindikati u poduzećima) su povezane u 14 regionalnih organizacija (ReO SKEI).[1] Na razini središnjice djeluje šest odbora, jedan od tih je i Komisija za pitanja mladih tj. Komisija za mlade.

Moj sindikalni put započeo je prije pet godina. Tada sam se po prestanku „radnog odnosa” u „Adria Airwaysu“ zbog gubitka statusa studenta, gdje sam preko student servisa četiri godine bio zaposlen kao član kabinskog osoblja u avionu, vratio iz Ljubljane natrag u Dolenjsku i završio svoju „karijeru” iznad oblaka. (smijeh) Po povratku u rodni grad, Kostanjevicu na Krki, nakon nekoliko mjeseci nezaposlenosti počeo sam tražiti posao. U obližnjem poduzeću zapošljavali su proizvodne radnike i rekao sam sebi da ću probati kako izgleda biti dio radničke klase. Djed, koji je kao radnik u industriji papira dobio medalju rada, naučio me da je svaki posao častan. Poslao sam zahtjev za posao i po brzoj proceduri sam zaposlen. Bila je to prva faza širenja proizvodnje u našem poduzeću, počeli su uvoditi treću smjenu i novu liniju s novim proizvodom.

Isprva su nas zaposlili preko agencije. Već nakon prvih tjedana rada počeli smo se suočavati s nepravilnostima, nepravdom i kršenjem zakonodavstva. Na tjednoj razini se, naravno, povećala se produktivnost, a s njom je porastao pritisak i loši odnosi u kolektivu. Nekako se organski počeo oko mene okupljati određeni krug kolegica i kolega. Obraćali su se meni zbog stvari za koje bi se očekivalo da će se obratiti sindikalnim povjerenicima. Naravno da sam, koliko je bilo u mojoj moći, odgovarao na mnoga pitanja kolega, potražio bih na internetu informacije o radnom zakonodavstvu, kolektivnom ugovoru itd. Osim toga, uvijek sam ih upućivao da se obrate svojim povjerenicima jer ih zato i imaju.

Ako se pitate je li nas netko u to vrijeme u poduzeću pozvao u sindikat , odgovor je ne. Rečeno nam je da kao agencijski radnici ne možemo biti članovi sindikata. Iako smo bili zainteresirani za uspostavljanje kontakta sa sindikatom u poduzeću, od strane sindikalnih povjerenika nije bilo interesa da nas uključe. Kasnije, kad više nismo bili agencijski radnici i kad smo imali ugovore o radu na određeno vrijeme, od strane povjerenika nam je rečeno da nema smisla da se učlanjujemo dok nismo zaposleni na neodređeno vrijeme. Sindikat je radio samo na papiru. Nekoliko sjednica godišnje na kojima je uvijek bio prisutan direktor. Informiranje je bilo loše. Radnici nisu bili organizirani. Ukratko, zastupljenost radnika bila je nedovoljna, pri čemu radnici nisu imali pravo glasa i moć. Vjerojatno je i to bio jedan od faktora zašto se starijem kolektivu pridružio velik broj nas mlađih, još uvijek svježih i punih energije.

Počeli smo se sami organizirati, bez postojećeg sindikata. Prva akcija bila je peticija - ¾ zaposlenih u proizvodnji potpisalo je zahtjev za promjenu, tj. poboljšanje radničke zastupljenosti i dijalog s upravom. U to sam vrijeme pokušao zadnji put stupiti u kontakt sa sindikatom. Nije bilo odgovora. Jedna od povjerenica me je čak otišla tužiti upravi da sam je verbalno napao na radnom mjestu.

Kako je pristup postojećeg sindikata bio destruktivan, nastavili smo s organizacijom alternative. Napravljena je FB grupa (u početku zatvorena), kojoj se u jednom danu pridružila gotovo polovica proizvodnih radnika. Grupa je osnovana jer je na radnom mjestu postalo vrlo napeto. Pojačavao se mobbing od strane najnižeg menadžmenta. Zbog organiziranja kolega često sam pozivan u ured menađmenta na “neke” razgovore. Također su pokušali s ogovaranjem, ali nisu došli daleko.

Zatim je sazvan sastanak grupe izvan poduzeća - SMS je bio poslan na sve telefonske brojeve iz peticije. Javljeni su bili samo datum i mjesto. Oni koji su odgovorili na SMS s porukom „dolazim“ primili su još na dan sastanka SMS s točim vremenom i mjestom sastanka. Na prvi sastanak došlo je oko 20 radnika. Oko polovice njih je kasnije sudjelovalo na sljedećim sastancima. Tako je osnovana organizacijska jezgra - aktivistička ćelija u poduzeću - nazvana „sastavljač 3&Co.“ Polovica prisutnih na tim polutajnim sastancima nije bila u sindikatu.

U tom trenutku nastupio je još jedan faktor: u to vrijeme smo se unutar bivšeg IDS-a[2] (R.I.P.!) upoznali s Brankom Bembičem, Andražem Malim i Levom Centrihom; s kojima smo osnovali tzv. „Sindikalni forum“ (SF). Može se reći da je od tog trenutka na SF uspješno izvršen pilot „projekt“ u suradnji sa S3&Co . Nakon prvog intervjua s radnikom „a.b.“ pripremljena je analiza, a zatim se SF tim pridružio sastancima S3&Co. Tako je bilo napravljeno nekoliko kolektivnih intervjua. Uslijedile su analize i priprema strategije, pomoć kolektivu u organizaciji.

Snažan utjecaj na aktiviste imala je također potpora članova dobro organiziranog i udarničkog, ratobornog rudarskog sindikata koji su došli na jedan od sastanaka. Također su na sastanak došli odvjetnica i sindikalist iz drugih poduzeća. Po liniji SF/IDS također nam je pomagao i jedan umirovljeni sindikalist.

Izvorna ideja osnivanja paralelnog sindikata u poduzeću kao alternativa postojećem bila je napuštena i odlučili smo se za drugu strategiju. „Ako želimo poboljšati zastupljenost radnika u poduzeću, moramo se aktivno uključiti u postojeći sindikat“. Svi članovi organizacijske jezgre, koji još nismo bili u sindikatu, pridružili smo se postojećem sindikatu. Ja sam se čak učlanio anonimno - tj. preko regionalnog, tako da u poduzeću nisu ni znali da sam član. Pripremili smo se za izbore na kraju  mandata. Organizirali smo članove tako da su sami predlagali kandidate za povjerenike i uspjeli smo na izborima i tako sam postao član sindikata. Dovoljno rano, da sam imao pravo kandidirati se za povjerenika. Bio sam predložen potpisima članova, a izabran sam zajedno s još jednom članicom S3&Co. Zamijenili smo prijašnje povjerenike u našoj sindikalnoj grupi (poduzeću).[3]

Nedugo zatim me je izvršni odbor (IO) sindikalne podružnice (SP) izabrao za potpredsjednika. Zatim sam od strane ReO-a imenovan kao član Komisije za mlade, a na osnivačkom sastanku izabran sam za predsjednika komisije.

Zbog odsutnosti predsjednika SP-a vodio sam sindikalnu podružnicu na početku novog mandata (2016. – 2021.), kao potpredsjednik.  U to vrijeme, konsolidirali smo IO, usvojili ambiciozniji plan rada: osim izleta, piknika, sportskih igara i poklona za 8. mart i Novu godinu, itd. uvrstili smo u plan poboljšanje komunikacije s članovima, redovite sastanke članstva, redovite sjednice IO-a, edukaciju povjerenika, mailing listu i - što je najvažnije – uspostavljanje konkretnog i korektnog dijaloga s vodstvom u zastupanju interesa članstva ili zaposlenih i pregovora za bolje radne uvjete i plaće. Predsjednik SP-a tada je podnio ostavku. Morali smo napraviti izvanredne izbore. Članovi su me predložili i izabrali za predsjednika SP-a. Kasnije smo zamijenili još neke povjerenike koji su, poput predsjednika, podnijeli ostavku. Gotovo u potpunosti smo zamijenili članove IO-a i počeli uspješno provoditi postavljene ciljeve. Treba napomenuti da za razliku od prijašnjih povjerenika nijedan od novih nije bio predložen od strane IO-a, već su ih predložili sami članovi.

Recite nam više o „Komisiji“ odnosno povjerenstvu za mlade unutar sindikata SKEI? Koje aktivnosti provodite i koji je primarni cilj vašeg djelovanja? 

U Komisiji smo u prvi plan stavili ponovnu uspostavu mreže. Znači aktiv mladih ljudi u svakoj sindikalnoj podružnici, regionalni aktiv u svakom ReO-u. S tim ciljem napredujemo polako, ali uporno.

Aktivi se uspostavljaju s ciljem uključivanja mladih u sindikalno djelovanje te istodobnu izgradnju mladih aktivista koji će biti sposobni organizirati radnike u svojim kolektivima. Mladi su zainteresirani za sindikalnu aktivnost, treba im dati priliku, pustiti ih. Mladi su potencijal, jer se još nisu pomirili s tim da se ništa ne može učiniti, za razliku od nekoga tko, na primjer, 15 godina radi u istom poduzeću...Mi mladi smo oni koji će morati proživjeti 30 godina na tržištu rada. Bez sindikalnog organiziranja, mlađa generacija neće biti u stanju voditi radničku borbu, a sindikalizam će bez uključivanja mlađih postati utrka na kratke pruge. Jasno je da članstvo u sindikatima stari i opada. U tu svrhu provodimo seminare i radionice. Na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini.

U Hrvatskoj se sve manje mladih učlanjuje u sindikat, a prava je rijetkost da vode sindikalne organizacije cijelih firmi. Koliko je teško aktivirati članstvo? Možete li nam opisati neke od metoda koje koristite?

Da, naravno. Čak i u Sloveniji  ranih 90-ih godina bilo je u prosjeku 25% mladih učlanjeno u sindikate, danas ih je samo 2%. Na tržištu rada došlo je do velikih promjena tijekom tranzicije. Tržište rada je danas vrlo fleksibilno i „šareno“. Od rada preko studentskog ugovora, agencijskog rada, samozapošljavanja, zapošljavanja na određeno, da i ne spominjem rad na crno. Do, 1990. godine, članstvo u sindikatu je npr. bilo obavezno. Ali taj trend nečlanstva se ne odnosi samo na mlade. Ni stariji radnici se ne učlanjuju. Mislim da sindikate drže članovi koji su u vrijeme tranzicije zadržali posao kod istog poslodavca ili poduzeća; tako da su bili nekako „tradicionalno“ učlanjeni. Znatan broj starijih radnika, koji su u vrijeme tranzicije izgubili posao, se ni danas kod novog poslodavca ne učlane. Radnici koji nemaju posao na neodređeno se suočavaju s istim teškoćama kao i mladi koji tek ulaze na tržište rada

Rekao bih da je SKEI primjer dobre prakse uključivanja mladih u organizaciju. Na primjer, u Komisiji za mlade tri od pet članova su ujedno i predsjednici sindikalnih podružnica (SP). Mladi su također među povjerenicima SP-a.

Obično se kaže da nije lako pridobiti nove članove no to ovisi o poduzeću  Postoje SP-i gdje novi zaposlenici redovno postaju članovi, no  to su firme u kojima  potpisivanju ugovora o radu prisustvuju  predstavnici sindikata koji ih poziva na učlanjivanje. Međutim, malo je poslodavaca koji bi na ovaj način surađivali sa sindikatom.

Bitno je raditi „jedan na jedan - oči u oči“. Nekoga pridobiješ nakon kratkog razgovora, nekome agitiraš jedan mjesec, nekome godinu ili duže. Ono što je bitno je zajednički graditi povjerenje, slušanje, prepoznavanje problema, vizije zašto biti organiziran i zašto šef to ne želi, prevladavanje straha i apatije, izgradnja kolektivne svijesti, solidarnost, učlanjenje i aktivno sudjelovanje, rekao bih da su to ključne točke organizacije na radnom mjestu.

Svaki radnik ili član će se aktivirati ako u djelovanju prepozna svoj interes. U slučaju zajedničkog djelovanja, potrebno je da radnik prepozna da je njegov interes istovremeno i zajednički interes te da je njegov problem zajednički problem. Ovdje nastupa uloga sindikata - točnije sindikalnih povjerenika – oni trebaju biti na terenu u kontaktu s bazom. Zadaća sindikata nije da radi probleme, već da u zastupanju radničkih interesa pomogne identificirati zajedničke probleme radnika, a zatim organizirati radnike u borbi za zajednički cilj. To vrijedi za sve - također i za mlade, mladi nisu iznimka.

Provodite li neki oblik edukativnih ili sindikalnih radionica na kojima educirate mlade o pravima na radnom mjestu i koliko su oni sami upoznati sa svojim pravima?

Izobrazba o radnom zakonodavstvu provodi se u okviru obuke koju organizira SKEI za sve generacije. U prosjeku, radnici samo djelomično znaju svoja prava, budući da je radno zakonodavstvo iz godine u godinu sve složenije. Najviše mogućnosti za takvo obrazovanje zaposlenika je u okviru sastanaka članstva, koji se računaju u radno vrijeme. Svakom članu, na primjer, pripada četiri sata godišnje za sudjelovanje na sastancima članstva. Interes Komisije je također provoditi izobrazbu u srednjim školama u sklopu izbornih predmeta: predstavljamo sindikat i radno zakonodavstvo. Međutim, to je za sada još uvijek nerealiziran projekt.

Koji su najčešći problemi s kojima se mladi radnici susreću? I koliko im vaš sindikat pri rješavanju problema na radnom mjestu može pomoći?

Najočitiji problem za mlade na tržištu rada je prekarnost. Većina mladih se suočava s tim. Ne poznajem mlađeg radnika ili radnicu koji se nije suočavao s prekarnošću. I ja sam bio prekaran mnogo godina. Činjenica da radnik mora imati status studenta da ima pravo na posao je prvoklasna anomalija. Također znamo što to znači ako radite na određeno vrijeme, ako ste agencijski radnik itd. Društvena i/ili materijalna nesigurnost koju sa sobom nose prekarni poslovi bijedna je stvarnost današnjeg radnika. Naravno, svatko tko ulazi na tržište rada se suočava s tim – mladi skoro u pravilu, ali ovdje ne bi trebalo praviti razlike. Mlad si nekoliko godina, onda nisi više mlad, ali si još uvijek prekarni radnik. Praktično se s tim suočavaju svi koji nemaju posao na neodređeno vrijeme. Dakle, to nije samo problem mladih. Svi smo na istom brodu.
Međutim, istina je da mladi imaju veći potencijal za radikalizaciju sindikalnog pokreta. To je problem toliko širokih dimenzija da bi ga trebalo rješavati na razini države. Naravno, sindikati bi trebali igrati ključnu ulogu u tome. Ovo je također pitanje solidarnosti i stvarne (djelotvorne) snage sindikata. U našoj sindikalnoj podružnici, na primjer, mlade uključujemo u sindikat bez obzira na njihov oblik zaposlenja. Osnovali su vlastiti aktiv da bi se još više uključili.

Postoji li primjer uspješne sindikalne borbe u sindikatu mladih SKEI kojom se posebno ponosite?

 Iz vlastitog iskustva rekao bih da smo spremni pridružiti se sindikatu kako bismo promijenili stvari na bolje. Problem je, ako se ne da šansa mladima i  ako se nema sluha za promjene. Da se nadovežem na prvu točku, mogu reći da smo mi mladi bili oni koji su obnovili sindikalnu aktivnost triju povezanih društava u SP-u. S drugačijim načinom rada smo, na primjer, postigli promijenjeni režim proizvodne linije (rotiranje nakon operacija na 2 sata), a potom dogovorili uvjete za funkcioniranje SP-a, imunitet za sve povjerenike (inače ga ima samo predsjednik), ispregovarali promjenu KU-a, (kolektivnog ugovora), dogovorili sporazum o povratu troškova prijevoza u slučaju povećanja puta za dolazak na posao zbog zatvaranja cesta, podigli sve osnovne plaće zaposlenima u „naša“ tri društva i povećali članstvo. Iza nas je tek prva godina vođenja sindikata.


Nedavno ste organizirali seminar „Organiziranje nije mačji kašalj“ u suradnji sa Centrom za društvena istraživanja (CEDRA). Možete li reći nešto više o navedenom seminaru? U Hrvatskoj su takve suradnje između sindikata i organizacija civilnog društva prilično rijetke. Surađujete li sa CEDRA-om i inače ili je ovo bio izdvojen slučaj? Ima li još organizacija civilnog društva s kojima surađujete i što biste rekli da je osnovna vrijednosti takvih suradnji?

Suradnja sa CEDRA-om nije slučajna. Suradnja sa srodnim organizacijama vrlo je važna za sindikalni pokret. Potrebno je prebroditi granice (u glavama) i graditi širi pokret. Po različitim regijama, sindikati također surađuju s, primjerice, Pučkim učilištima i Razvojno-obrazovnim centrom, ili na primjer planinarskim društvom. Tako je i naša suradnja sa CEDRA-om rijetka pojava, no u dogovoru sa sindikalnim vodstvom središnjice smo uspostavili suradnju i nadamo se da će naše sudjelovanje biti prepoznato kao doprinost sindikatu i da ne sumnjam da će nas nastaviti podržavati. S CEDRA-om smo započeli projekt naša suradnja koji se ne svodi na klasično sindikalno obrazovanje o pravima radnika, nego pokušavamo raditi na zajedničkim temama, kroz teoriju i praksu. Shvatili smo da možemo biti od velike pomoći jednim drugima.

Često se može čuti da politici nije mjesto u sindikatu i da bi se sindikat trebao baviti isključivo ekonomskim pitanjima. Kako biste definirali političku funkciju sindikata?

Heh... Ako se govori o radničkoj borbi u kojoj je sindikalni pokret, izgrađen od strane sindikalnih organizacija, pokretačka snaga i ako smo svjesni da je s jedne strane kapital a s druge strane rad, tada mora biti jasno da je to političko pitanje. Sindikati imaju stvarnu moć onda kad mogu utjecati na politiku: bilo da je to na razini države ili unije ili svjetske organizacije. Također, snažan sindikat bi trebao utjecati na gospodarstvo, na vlastitu industriju.

Sindikati su jaki koliko je velik naš potencijal za konkretno djelovanje, a navedeno  se može graditi samo od dna prema gore - tj. s organiziranjem na radnim mjestima. Pred sindikatima stoji veliki izazov: organiziranje na radnim mjestima i aktiviranje članstva. Zato se sindikati moraju suočiti s vlastitim terenom i početi tražiti rješenja u organiziranju baze. To je ujedno i recept protiv osipanja članstva, uništavanja sindikata i  jačanju populističkih “alternativa”.

Naposljetku, ali ne manje važno, desnica mobilizira teren  šireći razne strahove; dok se na lijevoj strani - a mislim da i sindikati trebaju politički pripadati na ljevicu - teren, zapravo ne mobilizira. To stvara prazninu i priliku da radništvo na kraju pridobije desnicu, a u prošlosti to nikada nije izašlo na dobro.

 

[1] Više na poveznici: https://skei.si/o_nas/organizacijska_shema/.

[2] Slovenska lijeva stranka “Inicijativa za demokratski socijalizam”

[3] Radi se o sindikatu triju povezanih društava/poduzeća.

 

 

Razgovor vodili: Petra Ivšić i Jovica Lončar

Sa slovenskog preveo: Goran Lončar

Izvor naslovne fotografije: Facebook arhiva Jakoba Gašpira