U prostorijama Zelene Akcije 27.10.2018. održana je radionica s mladim medijskim radnicima u sklopu projekta “PoZor”, kojeg BRID provodi u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske. Budući da provođenjem projektnog istraživanja nastojimo saznati na koji su način promjene radnog zakonodavstva utjecale na položaj mladih na tržištu, jedna od aktivnosti bila je i fokus grupa na kojoj su sudionici govorili o vlastitim iskustvima rada u medijskom sektoru.

Medijski sektor je u kontekstu istraživanja posebno zanimljiv jer su nakon krize 2008/2009. ubrzane promjene (koje su počele početkom stoljeća) u načinu njegova funkcioniranja i uvjeta pod kojim se rad u njemu obavlja.  U istraživanju Ministarstva kulture koje je trebalo biti podloga za donošenje nove medijske politike Republike Hrvatske do 2020. ističe se jačanje raznih negativnih trendova unutar sektora – rast broja nesigurnih ugovora, povećanje neplaćenih prekovremenih, pad primanja, povećanje ekonomskih i političkih pritisaka na novinare i slično. Naši su sugovornici ulazili na tržište rada upravo u tom periodu srozavanja uvjeta rada (koje su učvršćene Zakonom o radu iz 2014), pa smo mogli iz prve ruke čuti kako je to izgledalo. Budući da je medijski sektor heterogen iskustva rada specifična su s obzirom na to radi li se o komercijalnim, neprofitnim ili državnim(javnim?) medijima.

Problem koji se proteže kroz sve sfere jest nedostatak kvalitetnih i sigurnih ugovora o radu. U medijskom sektoru nesigurnost zaposlenja ide do te razine da se čak ugovor o radu na određeno smatra nekim tipom privilegije. Većina mladih radi na autorske ugovore, ugovore o djelu i one studentske što je uzrok trajne nesigurnosti i jedan od ključnih razloga zašto velik broj ljudi ne ostaje raditi u tom polju, iako su se za to školovali. Neprofitni sektor je tu u najnezavidnijem položaju s obzirom na to da je nakon 2015. godine političkim pritiscima, uskraćivanjem financiranja i opstruiranjem natječaja doveden na sam rub egzistencije pa su mnogi iz sektora bili prisiljeni volontirati ako su htjeli da medij za koji rade opstane.

To nas dovodi do sljedećeg problema koji je prisutan diljem sektora - (samo)eksploatacija. Spomenutim istraživanjem iz 2015. utvrđeno je da čak 60% medijskih radnika radi prekovremene sate, dok je samo 11% njih plaćeno za taj rad. Sudionik fokus grupe koji radi u komercijalnom mediju opisao je kako to izgleda u praksi: „Vlasnik smatra da bez obzira na to koliko sati u ugovoru piše, ja moram odraditi posao dok se ne završi. Osjećaš se, ne kao radnik, već kao rob posla - ti si dužan odraditi posao, bilo to 8, 10 ili 12 sati dnevno, i petke i svetke, bez da ti se to dodatno plati, a isto mogu potvrditi za svoje kolege“. Ista stvar se događa i s radnicima na audiovizualnim poslovima, neovisno o tome rade li za komercijalne kuće, HRT ili neprofitni sektor. Njihovi poslovi prezentirani su kao kreativni i zanimljivi pa se onda od njih, na račun toga što imaju „privilegiju“ raditi ono što vole, zahtjeva da rade besplatno ili za male honorare. Dakle, neovisno o vrsti medija i prirodi posla, sektorom dominira potplaćenost i nesigurnost a od radnika se očekuje potpuna prilagođenost i predanost potrebama radnog procesa, bez da se za to dobiva odgovarajuća naknada.

Jedna od ključnih posljedica nedostatka fiksnih i adekvatnih prihoda jest preopterećenost. Sudionici su ukazali na to da zbog takvih radnih uvjeta imaju problema s kvalitetom sadržaja koju proizvode. Drugim riječima, ako žele postići razinu kvalitete s kojom su zadovoljni, moraju neplaćeno raditi još više, a kad to ne mogu, moraju se zadovoljiti s lošijim rezultatima, što na kraju ne daje osjećaj dobro obavljenog posla, iako se radi prekovremeno.

Kad razmišljaju o mogućnostima poboljšanja uvjeta rada, ispitanici fokus grupe nisu optimistični. Velika većina mladih novinara nije organizirana i smatra da je sindikat novinara nemoćan nositi se s novonastalom situacijom na tržištu. Važno je napomenuti da strukturni uvjeti značajno otežavaju kolektivno djelovanje. Objasnio je to jedan od sudionika : „Mislim da je rad preko autorskih honorara katastrofalan za traženje boljih uvjeta rada, jer kao što sam ranije naveo, zbog toga što nemamo stalne angažmane osuđeni smo na konstantnu borbu sa konkurentnošću na tržištu, strahujemo glede toga hoćemo li dobivati buduće angažmane, i nitko ne želi doći na loš glas kao „bundžija“, osobito jer se poslovi dobivaju preko preporuke. A i uvijek se nađe netko tko će raditi za manje“.

Tu situaciju potkopavanja moći zaposlenih radnika kroz oslanjanje na prekarne oblike zapošljavanja možda najbolje oslikava štrajk u Večernjem listu iz 2011. Tada je vlasnik, unatoč tome što su radnici štrajkali, uspio osigurati redovno izlaženje novina i slamanje štrajka jer je već tad bilo toliko „zaposlenih“  honoraraca koji su producirali dovoljno sadržaja, iako je on bio smanjene kvalitete. Situacija je takva da od 2008. godine kada je izbila kriza dolazi do drastičnog pogoršanja uvjeta rada pri čemu je kriza često korištena kao izgovor za normalizaciju nesigurnih i loše plaćenih poslova. Zakon o radu iz 2014. samo je zacementirao i intenzivirao smjer prekarizacije.

Upravo zato smatramo da je nužno spriječiti izmjene zakona o radu koje bi ponovo išle u smjeru dodatnog povećanja moći poslodavaca na štetu radnika. Iako smo svjesni da time problemi rastućih nejednakosti i pogoršanja životnih uvjeta neće biti riješeni, važno je u radno zakonodavstvo inkorporirati principe koji prioritet daju ljudskoj dobrobiti ispred profita. Da bi to postigli, nije dovoljno izmijeniti zakon, već je s (mladim) radnicima potrebno raditi na osvještavanju činjenice da dobro plaćen posao nije privilegija već pravo. Osim toga, kako bi to pravo mogli ostvariti, nužno je i dalje raditi na organiziranju.


Uredila - Andrea Milat
Autor naslovne fotografije – Bojan Mrđenović