Vozači taksija u gradu Austinu (Texas) osnovali su zadrugu koja broji 360 vozača, što je čini trećom najvećom radničkom zadrugom u SAD-u. Zadruga okuplja trećinu svih taksista u Austinu, a vozači su dužni zadruzi tjedno uplaćivati 131 dolar, tj. polovinu iznosa koju su prije morali izdvajati za taksi službe u kojima su radili. 

Teško vrijeme za američke taksiste

Međutim, kako su se odlučili na ovaj korak? Njihova situacija se nije mnogo razlikovala od mnogih taksista u drugim američkim gradovima. Vozači taksija se u SAD-u nalaze u nemilosrdnim raljama novih perjanica sharing ekonomije (Uber, Lyft) i taksi službi koje ne mogu pratiti tarife novih i alternativnih autoprijevoznika. Dakle, taksisti u Austinu, uz to što su se morali boriti s konkurencijom uberista i lyftaša, također su svojim prijašnjim taksi službama morali plaćati tjedno oko 280 dolara samo za dopuštenje da sjednu za volan; ovdje ne ulaze troškovi unajmljivanja vozila i sama vožnja. Nadalje, taksi službe su, zbog konkurencija Ubera i Lyfta, dizale pristojbe koje vozači moraju plaćati kako bi nadoknadile izgubljeni profit. Uz sve navedeno, vozači Ubera nisu morali ispuniti iste uvjete kao vozači taksija, primjerice nisu morali kupiti osiguranje koje je pokrivalo putnike u slučaju nesreće. 

Da bismo dodatno dočarali kakav je poslovni model Ubera i novootkriveni svijet rezervne armije taksista, možemo napomenuti neke momente poznatog američkog komičara Billa Burra iz njegovog parodiranja reklame koju je Uber zakupio u njegovom tjednom podcastu, odnosno Burrove persiflaže skripte koju je Uber poslao da pročita na emisiji: „Često se vozim Uberom. Obožavam ga! Nema mi ništa bolje nego sjesti u auto potpunog stranca koji ne potpada pod bilo kakvu regulaciju neke institucije vlasti. […] Neki od vozača imaju jako zanimljive priče o tome zašto voze Uber: 'Jebeno sam švorc, stari! Ne zarađujem dovoljno na svom drugom poslu'. […]  Kaže Uber da oni vole biti vlastiti gazde, ali zar ne rade za Uber?!“  

Preciznije rečeno, Uber je kompanija koja pomoću aplikacije na mobilnim telefonima spaja kupce taksi usluga s neregistriranim „taksistima“, tj. običnim građanima koji imaju automobil i željni su ponuditi usluge prijevoza, a Uber uzima proviziju za usluge posredovanja u sklapanju ovakvih transakcija.

Kritike na Uberov poslovni model mogu se u suštini svesti na tri osnovna tipa: a) ovakav je oblik taksi usluga nesiguran jer ne postoji regulacija vozila, b) on stvara nelojalnu i nereguliranu konkurenciju registriranim taksistima i c) on predstavlja jasan oblik eksploatacije vozača koji rade kao uberisti.

Povijest organiziranja

Priča započinje prije dvije godine, u listopadu, kada je Savez taksista u Austinu (Taxi Drivers Alliance of Austin) privukao oko 20% gradskih vozača taksija (prevashodno starijih muškaraca podrijetlom iz Jamajke, Pakistana, Sudana i Gane) u svoje članstvo. Ovo je donekle bila iznimka u pravilu kada se radi o sindikatima taksista, prvenstveno jer su vozači taksija službeno registrirani kao neovisni izvršitelji usluga, ali prijetnja Ubera i Lyfta u tom je trenutku dosegla svoj vrhunac. 

Akcijska spremnost je isprva bila na minimalnim razinama, no odluka taksi kompanija da vozači svoja vozila moraju dati u podnajam dok "nisu na dužnosti" – što znači dvostruku dobit za poslodavca – revoltirala je vozače, te su se oni odlučili na direktne akcije. Nakon nekoliko sastanaka i privlačenja još više taksista u članstvo, prvo su blokirali promet oko Gradskog vijeća tijekom zasjedanja Odbora za promet, a razmatrali su i štrajk te odbijanje plaćanja naknade tvrtkama, koje bi to financijski znatno oštetilo budući da nisu imale mnogo novca u rezervi. Ako možemo parafrazirati Andrewa Willisa Garcésa koji je o ovom slučaju pisao za wagingnonviolence.org, pripreme za ovu akciju stvorile su neophodne kapacitete sindikata za daljnje akcije i tvrđe orahe.

Početkom 2016. godine organizirani taksisti prisilili su zastupnike u Gradskom vijeću Austina da usvoje paket regulativa kojima se od Uberovih i Lyftovih vozača zahtijeva evidentiranje otisaka prstiju i temeljitu provjeru (medicinsku i policijsku) kao preduvjet za vršenje taksi usluga (slično paketu regulativa koji je već na snazi u saveznoj državi New York). Uber i Lyft su odgovorili snažno. Zaprijetili su napuštanjem grada ako se ova odluka usvoji, a financirali su i prikupljanje potpisa za održavanje referenduma o ovakvoj odluci gradskih otaca, koji su izgubili u svibnju. Sukladno svojim najavama, Uber i Lyft su otišli iz Austina.

Na krilima ove pobjede organizirani taksisti su se odlučili na daljnji korak – borbu za dostojne plaće i uvjete rada. Kao najbolje rješenje pričinilo im se osnivanje zadruge, i tako je prije mjesec dana nastao ATX Coop Taxi.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/ScottMLiebenson

mg/zv