Nakon što je Italija postala treća država svijeta po broju zaraženih, koronavirus stigao je i u Hrvatsku te javnost s napetošću sluša vijesti dok prazni police dućana.

Koronavirus se prvi put pojavio krajem prosinca prošle godine, ali je svoj puni zamah dobio u siječnju. Broj umrlih od virusa sada je više nego dvostruko premašio broj umrlih od epidemije SARS-a, iako je virus SARS-a imao veću stopu smrtnosti. Broj umrlih će, nažalost, gotovo sigurno, samo još rasti. U međuvremenu se situacija u Kini postepeno smiruje, pa je tako 26. veljače bio prvi dan kada je zabilježen veći broj oboljelih van Kine nego unutar te države.

Utjecaj na gospodarstvo
Virus je krenuo iz Wuhana, glavnog grada pokrajine Hubei, koja je i njime najviše pogođena te se potom širio po ostatku Kine (trenutno nema pokrajine u kojoj nema oboljelih), preko Azije do ‘Zapada’. Sada je već jasno da će se epidemija koronavirusom negativno odraziti na kinesko, ali i svjetsko gospodarstvo. Prema nekim procjenama gubitak će iznositi više od bilijun američkih dolara. Neki gradovi poput Wuhana su u karanteni, škole i fakulteti ostali su zatvoreni nakon praznika Kineske nove godine. Iako se neke firme i poslovi ipak polako otvaraju, jedno je sigurno – posljedice će se još dugo osjećati.

Uz usporavanje gospodarstva koje je već počelo (iako Kina još uvijek bilježi rast BDP-a, on je sporiji), zbog koronavirusa zatvoreni su milijuni malih firmi i poduzeća diljem te zemlje. Bolje rečeno, nisu se ni otvorile nakon zatvaranja tijekom praznika za Lunarnu novu godinu. Tako su milijuni kineskih migrantskih radnika doslovno ostali zarobljeni u svojim mjestima, budući da je u nekima nametnuta karantena, otkazani su letovi i vlakovi ili su firme zatvorene. Rusija je svoje granice u potpunosti zatvorila za stanovnike Kine. Samo je gospodarstvo epicentra bolesti, pokrajine Hubei, veće od onoga Poljske ili Švedske te čini 4,6 posto ukupnog BDP-a Kine.


Kriza najjače udara po deprivilegiranima
Kao i svaka kriza, i epidemija koronavirusa govori nam mnogo o društvu, o nama samima, o vlastitom rasizmu, ali ponajviše o stanju u Kini (no izgleda da će nam sada puno toga „reći“ i o akutnim problemima Hrvatske). Od cenzure, skrivanja podataka, društvene kontrole, do toga da kao i uvijek i svagda, unatoč ponekad impresivnoj razini organizacije kineskog sustava, najviše stradaju oni s dna društvene ljestvice (što dakako ni po čemu nije specifičnost Kine).

U tekstu, koji prati razgovor dvije aktivistice Xiao Meili i Guo Jing saznajemo da su sanitarni službenici/radnici, kao i ostali radnici koji su zaduženi za održavanje higijenskih standarda u gradu Wuhanu, najugroženiji. Oni su, kako Guo piše, nosili stare maske ili im čak nisu bile dane maske koje bi im mogle pružiti barem nekakvu zaštitu, već su usta prekrivali starim krpama. Budući da se nalaze na dnu društvene piramide, oni za razliku od nekih drugih, nisu imali „izbora“ da ostanu doma i ne idu na posao jer to znači gubitak prihoda (pa čak i kazne). Tako je Guo, recimo razgovarala sa ženom koja joj je kazala kako za svaki radni dan zaradi otprilike 70 yuana (oko 70 kuna), dok bi za nedolazak na posao mogla biti kažnjena sa 150 yuana.

Sanitarni radnici također ne dobivaju puno pomoći od sindikata koji nije organizirao nikakav značajniji vid pomoći kako bi radnici bili opskrbljeni maskama i drugom opremom, već se oslanjaju na pomoć volontera koji su se organizirali kako bi im barem malo pomogli.

A što je s drugim radnicima?
Dok su recimo i Kina i ostatak svijeta zadivljeno gledali kako se na rubu grada Wuhana bolnica za oboljele sagradila u oko tjedana dana, ovakav tip projekta stavio je građevinske radnike pod nevjerojatnu količinu pritiska.

Na bolnici Huoshenshan radio je tim od 7.000 radnika te inicijalno nije postojao čak ni sustav smjena, već su svi jednostavno stalno radili, navodi China Labour Bulletin.

Slika 1 - Izgradnja bolince kraj Wuhana trajala je samo tjedan dana

Jedan od radnika odgovara kako radi već deset sati u komadu uz samo jednu kratku pauzu za ručak. Dio tih radnika čine i migrantski radnici koji nisu uspjeli otići iz Wuhana na vrijeme, prije nametanja karantene, stoga su izgradnju bolnice iskoristili za dodatnu zaradu. Međutim, i oni se također nalaze u većem riziku od infekcije, a postavlja se pitanje i kakvu zaštitu su dobili.

Veliki broj radnika u tzv. ekonomiji gaže (gig economy) poput dostavljača nisu plaćeni ako ne rade te se nalaze u dilemi – ili se vrati na posao i riskiraj da se razboliš ili ostani doma bez prihoda. Rizik je po dostavljače još veći budući da dolaze u kontakt s još većim brojem ljudi nego inače - veliki broj ostalih radnika radi od doma, izbjegavaju izlaske u restorane i dućane te se oslanjaju na dostavljače kako bi se opskrbili hranom ili naručili hranu.

S druge strane nacionalna vlada, zabrinuta za to kako će se zatvaranje poduzeća i firmi odraziti na gospodarstvo, vrši pritisak na lokalne i pokrajinske vlade da se radnici vrate na posao i olabavi sustav karantena. Kako piše China Labour Bulletin, nacionalna vlada od lokalnih vlada želi da olabave restrikcije na putovanja kako bi se radnici što prije mogli vratiti na posao. Stoga su neke lokalne vlade počele smanjivati restrikcije za karantene i putovanja, dok su se radnici našli u limbu, nesigurni s jedne strane kako će se to odraziti na njihovo zdravlje, a s druge na njihovo zaposlenje.

Migrantski radnici predstavljaju posebno ugroženi skupinu, velik broj njih živi u tipovima smještaja koji nalikuju domskom smještaju gdje je veći broj radnika smješten u istoj sobi ili prostoriji. Također im je često, s obzirom na nižu zaradu, financijski nemoguće izdvojiti novce na smještaj u hotelima ili čak na unajmljivanje vlastite sobe (kako bi smanjili rizik zaraze u kontekstu epidemije koronavirusa).

Dakle, kao i uvijek, oni s dna društvene ljestvice su i najugroženiji, bez mogućnosti izbora da ne rade, da ostanu doma ili da se izoliraju ili stave u kućnu karantenu. No konačne efekte ove krize, kako za Kinu tako i za ostatak svijeta, saznat ćemo tek za nekoliko mjeseci, kada se s dolaskom toplijeg vremena očekuje i slabljenje virusa.


Vijest napisala: Matea Grgurinović
Izvor naslovne fotografije: Wikipedia commons