„Kad sam ja imao 19 godina nije bilo opasno ni sedam-osam metara, kao mačak bih se dočekao”, komentirao je danas, neprimjereno kao i uvijek, gradonačelnik Milan Bandić, obavještavajući javnost o stradanju još jednog građevinskog radnika, koji je pao s krova u Trnju. Prije dva tjedna život je izgubio zidar koji je radio na sanaciji urušenog krovišta u Damjanićevoj. U samo dva tjedna, neprofesionalna i neodgovorna obnova grada nakon potresa tako je odnijela više života nego sam potres.

„Čovjek je bio 61. godište, u najboljim je godinama, kao i onaj prije, branitelj iz Sesveta”, priopćio je Bandić i dodao da je ipak, za razliku od njegovih mačjih dana, danas ''sve što je više od dva metra opasno''. S konferencije za novinare vlasnike poduzeća se pozvalo da obavezno poduzmu mjere da zaštite radnike koji rade na visini, ali u nijednom trenutku javnosti nije navedeno o kojem se poduzeću u ovom konkretnom slučaju radi, niti se najavilo kažnjavanje onih koji se tih mjera ne drže. „Očito je netko napravio propust, ne bih prejudicirao istragu. Ne možemo se opustiti, moramo biti još discipliniraniji, još mnogo discipliniraniji”, upozorio je Bandić.

Ispravljanje propusta i discipliniranost očigledno ne uključuje i informiranje javnosti o onima koji propuste rade, i vrlo vjerojatno će ih nastaviti „nedisciplinirano” raditi. Kako bi saznali o kojem se poduzeću radi, danas smo zvali i Grad Zagreb i Ured gradonačelnika, ali na naše pozive nitko nije odgovorio do zaključenja ovog teksta. Tu informaciju još uvijek nemaju ni iz Sindikata graditeljstva Hrvatske (SGH).

„Nama se danas nitko ne javlja na upite. Kontaktiramo i inspekcije i Ministarstvo graditeljstva, pokušavamo doprijeti najviše do radnika, ali jako je teško doći do medijskog prostora u ovoj pandemijskoj situaciji. Mi iz sindikata ne možemo organizirati presice, ne možemo zapravo pritiskati na način na koji bi htjeli”, kaže nam Domagoj Ferdebar, tajnik SGH-a.

SGH je krajem ožujka apelirao da se, s obzirom na novonastale okolnosti izazvane potresom, u tijeku procesa rada ne improvizira, nego maksimalno poštuju svi propisi i temeljito provode sve mjere zaštite na radu kojima se osigurava sigurnost radnika na radu te zaštita njihova zdravlja i života na radnim mjestima. Istaknuli su i da radnici, uz prethodno upozorenje poslodavcu, imaju pravo odbiti raditi i napustiti mjesto rada ako im izravno prijeti rizik za život i zdravlje, sve dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere kojima omogućava nastavak rada na siguran način.


Radnik koji je krajem ožujka poginuo u padu s visine od 12 metara prilikom sanacije zgrade u Domjanićevoj bio je zaposlenik tvrtke Domus Acta iz Grižanske ulice u Zagrebu, registrirane za graditeljstvo i projektiranje. Razlog neotkrivanja imena firme u kojoj je poginuli radnik bio zaposlen mogao bi ležati u tome što je firmu potencijalno angažirao sam grad Zagreb, za razliku od slučaja Domus Acta-e koju su samostalno angažirali stanari.

S Radničkih prava smo u ožujku kontaktirali tvrtku Domus Acta u želji da doznamo jesu li kao poslodavac osigurali sve uvjete u skladu s  Pravilnikom o zaštiti na mjestu rada i odgovarajuću zaštitnu opremu za rad na visinama, kako je propisano od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Ni na taj upit nitko nam nije odgovorio.

U međuvremenu je u medijima izišlo nekoliko detalja o životu zidara Petra S., i uvjetima koji su ga primorali na rad u građevini odmah nakon potresa, u lošim i nesigurnim uvjetima. „Bio je požrtvovan, skrbio je za obitelj. Radio je uvijek teške fizičke poslove i svima je bio na dispoziciji. Bilo je trenutaka i kad je ostajao bez posla jer teška su vremena. Bijeda ga je tjerala da stalno radi i riskira život. S obitelji je podstanar u stanu čiji su vlasnici već dugo u Austriji. I doista je bio čovjek kojeg je lijepo imati u svojem okružju”,  ispričao je za Jutarnji list jedan od njegovih susjeda.

Petar S. bio je jedan od mnogih, radnika i radnica bijedom primoranih na izlazak na ulice i krovove grada. 'Ali niti jedan radnik ne bi smio biti izložen riziku da izgubi život, u pokušaju da za njega zaradi. Zakoni i pravilnici o zaštiti na radu su jasni, a poslodavci ih se moraju pridržavati - pristup ili obavljanje radova na krovovima dopušteno je samo uz uporabu opreme koja osigurava rad na siguran način. Kako bi se omogućilo sigurno kretanje na krovu mora biti ugrađeno najmanje jedno čvrsto mjesto za vezivanje radnika koji rade na popravcima i održavanju, a krovovi od stakla i sličnog lomljivog materijala moraju biti zaštićeni ako postoji mogućnost pada predmeta s okolnih zgrada.

„Tu su i brojni drugi rizici, ne samo rizik od pada s visine. Ne priča se o prašini, o azbestu, o potencijalnim zdravstvenim problemima koji će radnici imati i osjetiti naknadno. Proces obnove grada je dugotrajan, tek je počeo. Ako se nastavi ovako raditi, imat ćemo velik broj žrtava”, komentira Ferdebar.

Upozorava i na misteriozan izostanak firmi koje se bave procjenom rizika i zaštitom na radu – što one sada rade, gdje su? Ispada li djelovanje u skladu s propisima i u ovoj ekstremnoj situaciji - „prevelik trošak”? Sve to, dok građevina radi gotovo punim kapacitetima. „Sve radi punom parom i nema nadzora”, zaključuje Ferdebar.

Obiteljima i prijateljima poginulih radnika možemo i moramo izraziti sućut, ali to nije dovoljno – moramo inzistirati na odgovornosti poslodavaca, i u konkretnim slučajevima i generalno, moramo zahtijevati zaštitu svih radnika i radnica koji će u nadolazećim mjesecima i godinama obnavljati grad - i dostojanstvene plaće i sigurne uvjete rada. Slobodan pad mogao bi biti prihvatljiv samo u slučaju mačka Bandića i njemu sličnih.

 

Autorica vijesti: Ivana Perić

Autorica fotografija: Petra Ivšić

Ivana Perić


Preporučite članak: