Sindikati u prosvjeti Sjedinjenih Američkih Država u posljednje vrijeme doživljavaju procvat i postavljaju se kao primjer dobrog sindikalnog organiziranja, ali i, što je još važnije, nameću se kao važan  politički akter u zemlji. Nakon štrajkova i prosvjeda prosvjetnih radnika u republikanskim saveznim državama u 2018. godini, prosvjetni su se radnici Los Angelesa, drugog najvećeg školskog sustava u SAD-u odlučili suprotstaviti privatizaciji i uništavanju javnog obrazovnog sustava.

Više od trideset tisuća prosvjetnih radnika okupljenih u sindikat Ujedinjenih učitelja Los Angelesa (UTLA) štrajkalo je od 14. siječnja do 21. siječnja ove godine, prvi put u trideset godina. LAUSD (Los Angeles Unified School District), institucija nadležna za upravljanje školskim sustavom Los Angelesa obuhvaća škole u kojima se obrazuje više od 640 tisuća učenika. Nakon isteka kolektivnog ugovora prosvjetnih radnika u lipnju 2017. dugi su pregovori UTLA-a i LAUSD-a o novom kolektivnom ugovoru završili neslavno u rujnu 2018, a 98% članova sindikata izjasnilo se kako žele odlazak u štrajk. Zahtjevi sindikata vrlo su slični zahtjevima koji su se mogli čuti na drugim štrajkovima učitelja diljem SAD-a, a neki od njih su povećanje plaća, smanjenje veličine razreda i povećanje broja radnika u stručnim službama (posebno knjižničara i medicinskih sestara) No, iako je LAUSD učiteljima ponudio povećanje plaće od 6%, učitelji se time nisu zadovoljili. Njihova je poruka bila jasna – najveći problem nisu plaće, nego radni uvjeti koji naposljetku utječu i na kvalitetu nastave. „U štrajku smo radi naših učenika“ pisalo je na brojnim transparentima koji su se u štrajkaškim danima mogli vidjeti po ulicama Los Angelesa. Stari kolektivni ugovor omogućavao je da razredi imaju do 45 učenika, dok su u  u većini su škola knjižničarke i medicinske sestre bile zaposlene na pola radnog vremena, bez obzira na broj učenika i obim posla koji moraju obaviti.

Ipak, jedan je od najvažnijih problema koji su prosvjetari Los Angelesa adresirali jest bujanje tzv. čarter škola[1], u čemu Los Angeles prednjači nad svim američkim gradovima. Otvoreni ustanak protiv privatizacije obrazovanja ima još veći značaj zbog činjenice da se odvio u saveznoj državi koju drže demokrati, a koji već godinama pokušavaju žonglirati radničkim pokretima s jedne, i privatnim obrazovnim lobijima koji im financiraju kampanju, s druge strane. Navedeno je jasno iz reakcija političara demokrata; dok su bezrezervno izražavali podršku svim učiteljskim pokretima u republikanskim državama, u losandželeskom su štrajku svesrdno izbjegavali izjasniti se oko jednog od temeljnih problema, a to su upravo čarter škole i privatizacija obrazovanja. Većina je demokrata izrazila podršku nastojanjima učitelja da izbore bolje radne uvjete, ali su izbjegavali izjasniti se o tome podržavaju li zahtjeve UTLA-a da se ograniči osnivanje novih čarter škola. Prva je o tome progovorila Alexandria Ocasio-Cortez koja je upravo borbu protiv privatizacije naglasila kao glavno obilježje  štrajka. Nakon štrajka je postalo jasno da se demokrati moraju suočiti sa dvije suprotstavljene strane svojih birača i pozicionirati se u tom sukobu.

Iako je LAUSD odobrio trošak od tri milijuna dolara za zapošljavanje zamjenskih učitelja dok štrajk traje kako bi se nastava neometano odvijala, više od pola učenika nije pohađalo nastavu u tih osam dana štrajka. Mnogi su roditelji odbili poslati svoju djecu u školu iz solidarnosti prema profesorima, a velik ih se broj i pridružio učiteljima na ulicama. Štrajk je završio nakon što je LAUSD pristao povećati učiteljske plaće za 6%, smanjiti broj učenika u razredima za 12 u sljedeće tri godine, ukinuti odredbu koja je omogućavala povećanje broja učenika u razredima u vremenima ekonomske nestabilnosti i krize, obavezno zaposliti barem jednu medicinsku sestru u svakoj školi i knjižničarku u svakoj srednjoj školi na puno radno vrijeme i, najvažnije, osnovati još trideset javnih škola, a obustaviti osnivanje novih čarter škola dok se ne istraži njihov utjecaj na javno školstvo.

Štrajkovi i prosvjedi u prosvjeti u Zapadnoj Virginiji, Oklahomi, Kentuckyju, Arizoni i Los Angelesu važni su iz nekoliko razloga. Osim što se kroz ove sindikalne aktivnosti vraća vjera u sindikalno organiziranje, oni pokazuju da su ti sindikati svjesni da njihovi zahtjevi trebaju biti orijentirani na šire društvene probleme. Reorganizacija rada sindikata dovela je do veće uključenosti članova u odlučivanje i organizaciju, što je vratilo radnicima svijest o moći štrajkaških metoda i svakog pojedinca uključenog u sustav. U svakom slučaju, možemo zaključiti da ovaj val sindikalnih aktivnosti ima potencijal narasti i zahvatiti barem još neke savezne države, ako ne i druge struke i dijelove društva.

 
Fotografija preuzeta: https://www.facebook.com/UTLAnow/

[1] Čarter škole su škole koje se financiraju javnim novcem, ali su privatno upravljane.