Najvišim pravnim aktom naše države, Ustavom Republike Hrvatske, propisano je da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojanstven život.

Stvarnost je nažalost drugačija. Živimo u zemlji u kojoj je rad bez plaće ili kašnjenje s isplatom plaća radnicima od više mjeseci svakodnevica.

Poslodavci koji radnicima ne isplaćuju plaću

Na službenoj internetskoj stranici Porezne uprave objavljen je Popis poreznih obveznika/poslodavaca koji prema dostupnim podacima ne isplaćuju plaće. Kao razlog objave Popisa navodi se poticanje poslodavaca na pravovremeno ispunjavanje njihovih dospjelih obveza prema radnicima i osiguranja povjerenja građana u djelovanje pravne države, poštivanje pravnog poretka kao i omogućavanje bolje kontrole primjene odredaba Zakona o radu koje se odnose na obvezu isplate plaće (u novcu, na račun, ukoliko nije drugačije određeno, do petnaestog dana u mjesecu nakon obavljenog rada).

Iz statističkog pregleda objavljenog 23. veljače 2017. godine proizlazi da ukupno 3422 poslodavca u Republici Hrvatskoj ne isplaćuju plaće radnicima, njih ukupno 10632.

No, stvarne brojke su još mnogo veće!

Naime, Porezna uprava gore spomenuti Popis kreira na temelju podataka iz dostavljenih obrazaca JOPPD[1] u kojima su poslodavci iskazali neisplatu plaće i naknadnu isplatu zaostale plaće za obračunsko razdoblje od siječnja do prosinca 2016. godine. Popis ne sadrži podatke o poslodavcima koji nisu dostavili JOPPD obrazac, poslodavcima koji su prikazali neisplatu plaće, ali ne tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u vremenskom razdoblju od šest mjeseci, poslodavcima koji su prikazali isplate plaća u tekućoj godini, ali nisu isplatili plaće za razdoblja prije 1. siječnja 2014. godine te poslodavcima koji nisu isplatili plaće, ali su prikazali isplatu plaće te su se zadužili za javna davanja kao da su isplatili plaću.

Pozdravljamo objavu ovakvog i sličnih popisa, jer mogu poslužiti kao neka vrsta „psihološkog pritiska“ na poslodavce koji ne isplaćuju plaće, javnog prokazivanja i načina da se isti izlože javnoj sramoti.

Zakoni koji reguliraju neisplatu plaće i sudska zaštita radnika

Člankom 132. Kaznenog zakona propisano je da će se kaznom zatvora do tri godine kazniti poslodavac koji ne isplati dio ili cijelu plaću jednom ili više radnika i poslodavac koji ne daje podatke ili daje netočne podatke za određivanje plaće i na taj način plaću ne isplaćuje ili je isplaćuje djelomično. Nema kaznenog djela kada je do neisplate došlo zbog nemogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka financijskih sredstava na računu poslodavca koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Zakon predviđa i mogućnost da se poslodavac oslobodi kazne, i to ukoliko radniku uplati zaostale plaće. Pod plaćom se podrazumijeva ne samo osnovna plaća koja se radniku isplaćuje mjesečno za obavljeni rad, već i sva druga davanja u novcu ili u naravi koje radnik prima po osnovi rada, u bruto iznosu, a što uključuje i doprinose iz plaće i na plaću prema posebnom propisu (regres za godišnji odmor, božićnica i sl.).

Zaštita prava radnika na plaću predviđena je i odredbama Stečajnog zakona koji propisuje da radnička potraživanja imaju prioritet u provođenju stečajnog postupka, naravno, ukoliko poslodavac ima imovinu. Isplata 3 minimalne plaće osigurana je od strane Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca, a koje onda isplaćeni iznos regresira od poslodavca.

Nadalje, Zakonom o radu propisano je da je poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću dužan do kraja mjeseca u kojem je plaća dospjela dostaviti radniku obračun iznosa koji je bio dužan isplatiti. Poslodavac koji to ne učini može se kazniti u prekršajnom postupku novčanom kaznom u iznosu do 100.000,00 kuna!

Radnik koji dulje vrijeme ne prima plaću može dati izvanredni otkaz te može pokrenuti ovršni postupak protiv poslodavca, ukoliko mu je poslodavac predao obračun neisplaćene plaće. Ovrha se pokreće kod FINE.

U posljednje vrijeme sve veći broj radnika odlučuje ustati tužbom protiv poslodavca koji ne isplaćuje plaće, doprinose i sve druge primitke iz rada. Zabilježen je tako sve veći broj tužbi, ali i pravomoćnih presuda kojima su poslodavci osuđeni zbog neisplate plaće. U članku objavljenom u časopisu Informator broj 6454 od 23. siječnja 2017. godine, autori Goran Loje i Goran Brkić navode da je 2013. godine bilo svega 25 prijava za kazneno djelo neisplate plaće, dok je 2015. godine taj broj narastao na 215 prijava. Tek je jedan poslodavac osuđen zbog neisplate plaće u 2013. godini, dok je 2015. godine taj broj porastao na 18 osuđenih poslodavaca.

Zaključno

Unatoč tome što im plaća kasni ili im se uopće ne isplaćuje, i dalje veći broj radnika šuti i radi, ne prijavljujući svog poslodavca. Razloga je nekoliko, prije svega neznanje i neinformiranost te strah od gubitka (pa čak i takvog) posla.

Nadajmo se da će se u budućnosti to promijeniti i da će radnici ustajati protiv poslodavaca koji ne ispunjavaju svoju temeljnu obvezu iz ugovora o radu, a to je isplata zarađene plaće radnicima, i na taj način ugrožavaju egzistenciju i pravo na dostojanstven život ne samo radnicima, već i njihovim obiteljima.


[1] Obrazac za prikupljanje podataka o ostvarenim primicima po pojedinom poreznom obvezniku. Službeni naziv obrasca je Izvješće o primicima, porezu na dohodak i prirezu te doprinosima za obvezna osiguranja.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Oregon Department of Transportation