Industrijske akcije rijetko kao cilj ističu privatizaciju, pogotovo kada govorimo o službama javnog sektora. Ipak, zbog velikog nezadovoljstva organizacija liječnika koncesionara, prvenstveno Koordinacije hrvatske obiteljske medicine i Hrvatske udruge koncesionara primarne zdravstvene zaštite, nenadanim promjenama u prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, od danas svjedočimo upravo takvim akcijama.
Sindikalne akcije u zdravstvu, pogotovo svi oblici štrajka, pretežito se prikazuju u lošem svjetlu. Većina tih akcija može računati na izuzetno negativnu medijsku pozornost, koja u pravilu ne problematizira praktične probleme organizacije tih štrajkova, već se fokusira na njihovo generalno etiketiranje kao štetnih i nepromišljenih postupaka. Kada sindikati medicinskih sestara i liječnika u javnim zdravstvenim ustanovama najave štrajk, najčešće ih se optuži za neodgovornost i neosjetljivost spram pacijenata. U kontekstu zdravstvenog sustava koji se dulje vrijeme bori s poteškoćama u funkcioniranju, stupanje u štrajk zdravstvenih radnika prikazuje se kao (zlo)namjerno zakidanje i ovako izmučenih korisnika zdravstvenog sustava za zakonom garantirana prava – zanemarujući pritom da su u zdravstvenom sustavu RH danas radnici jednako izmučeni kao i njihovi pacijenti.
Za pretpostaviti je da je upravo to jedan od razloga zašto sindikati u zdravstvu sve više zaziru od organiziranja akcija na radnom mjestu i okreću se drugim, tzv. primjerenijim, aktivnostima poput socijalnog dijaloga. Međutim, izgleda da je na vidiku preokret: nakon što je iz prijedloga novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti povučena odredba koja je trebala omogućiti svim liječnicima koji to žele da obavljaju svoj posao u koncesiji, odnosno privatno, udruge liječnika koncesionara vrlo su brzo najavile prosvjed i bijeli štrajk u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Ako se uzme u obzir da su se sindikati zaposlenih u sustavu fokusirali na mirnodopske metode, činjenica da inicijative zagovornika privatne zdravstvene zaštite kreću u smjeru preuzimanja onih aktivnijih, militantnijih, svakako jest razlog za brigu svima onima koji se u budućnosti nadaju vidjeti pravedniji i stabilniji sustav zdravstva. Naime, iako je službeni povod akcijama koncesionara želja za ostvarivanje boljih radnih uvjeta za sve liječnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, specifične promjene koje zagovaraju pokazuju kako smatraju da je jedini put do tih poboljšanja privatizacija osnovne razine zdravstvene skrbi.
Krenimo od podataka koje su iznijeli organizatori akcija, a koji definitivno dočaravaju ozbiljnost situacije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Liječnici obiteljske medicine – među kojima je otprilike 65 posto koncesionara u odnosu na otprilike 35 posto liječnika zaposlenih u domovima zdravlja prema posljednjim podacima HZZO-a - svakodnevno primaju i preko 100 pacijenata. Radi se o broju koji onemogućava optimalno pružanje zdravstvene zaštite, a kamoli poštivanje smjernice kojom se predviđa 20 minuta za svaki pregled. Udruga koncesionara je naglasila kako sredstva koja koncesionari dobiju od HZZO-a, u kombinaciji s poštivanjem idealnih vremenskih okvira, realno omogućuju da se obradi u najbolju ruku 40 pacijenata dnevno. Ono što nije jasno iz usporedbe ovog problema sa zahtjevima organizatora jest kako će točno omogućavanje odlaska svih liječnika obiteljske medicine u koncesiju smanjiti njihovo radno opterećenje. Neće li oni, ako to bude jedini potez, i dalje biti pod prevelikim radnim pritiskom? Neće li broj pacijenata s kojima će se susretati i dalje svakodnevno biti veći od 40?
Čini se, prije, da govorimo o ozbiljnom deficitu u broju liječnika u sustavu primarne zdravstvene zaštite općenito, na koji treba odgovoriti obrazovanjem novih kadrova i zapošljavanjem u skladu s realnim potrebama. S obzirom na razmjer manjka liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i popriličnu urgentnost situacije, za pretpostaviti je da bi odgovarajući odgovor najbrže mogao osmisliti, provesti i apsorbirati veliki sustav kao što je sustav javnoga zdravstva, koji unutar sebe obuhvaća veliki broj službi, radnika, infrastrukture itd., a ne razlomljeni sustav privatnih ordinacija. Tako da, ako je želja organizatora poboljšati radne uvjete liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pitanje je zašto ne ističu i druga pitanja, koja se tiču planiranja i organizacije zdravstvene zaštite, poticanja obrazovanja medicinskih kadrova i demokratizacije sustava, već se ograničavaju samo na proširivanje mogućnosti koncesioniranja ordinacija, koje u biti funkcionira isključivo kao financijski poticaj.
Drugi element koji bode oči unutar ove inicijative jest činjenica da su industrijsku akciju najavili poslodavci. Podsjetimo se, prelazak sa sustava utemeljenog na sustavu domova zdravlja (gdje su liječnici zaposlenici ustanove kao i svi drugi radnici) na model koncesija značio je da medicinske sestre i tehničari postaju zaposlenici liječnika. Naravno, to je automatski dovelo do i formalno podređenog položaja sestrinskog kadra naspram liječnika. Formalizaciju te hijerarhije, koju je već u neformalnom obliku izuzetno teško poljuljati, ne treba podcijeniti. Iskustva sindikata koji organiziraju medicinske sestre i tehničare pokazala su kako se radnička prava radnica u ordinacijama u koncesiji razlikuju, kako između različitih ordinacija, tako i u odnosu na one medicinske sestre i tehničare koji su ostali u sustavu doma zdravlja. Razlike nisu ograničene na ostvarivanje materijalnih prava, već se protežu i na pravo na organiziranje: atomiziranost koncesioniranih ordinacija dovodi do teže komunikacije sa sindikatom, otežanog organiziranja na terenu i, vrlo jednostavno, razbijanja kontinuiteta komunikacije između medicinskih sestara, ključnog faktora za postizanje strukovne i organizacijske povezanosti.
U tom kontekstu, zagovornici privatizacije, odnosno koncesija, naglašavaju kako samostalno upravljanje sredstvima na razini ordinacija omogućuje liječniku da “svoje” medicinske sestre plate više nego što bi to bio slučaj u javnom sustavu. Ono što u nastavku te rečenice prešute jest da već sada postoje koncesionari koji “svoje” medicinske sestre zakidaju i za neka prava iz granskog kolektivnog ugovora. Javna je tajna među medicinskim sestrama i tehničarima – koja ostaje tajna zbog straha od gubitka posla – da mnogi koncesionari ne isplaćuju dodatke na plaću i inzistiraju da medicinske sestre same osiguraju zamjenu za rad tijekom godišnjeg odmora. Sve to iako su njihove ordinacije dio mreže javne zdravstvene zaštite, a sredstva kojima se financira njihov rad javna; iako su oni odgovorni za organizaciju radnog procesa; i iako su njihove zaposlenice izložene jednakom radnom opterećenju kao i oni sami.
Još jedna javna tajna u sestrinskoj populaciji jest da postoji nezanemariv broj ordinacija u koncesiji u kojima su medicinske sestre ujedno i spremačice, jer na taj način njihovi poslodavci – pogađate – štede na troškovima rada. Takve pojave ne ovise o individualnom karakteru pojedinih liječnika, već proizlaze is sustava koji ih omogućava. Ako organizacijski model ostavlja prostor da liječnici ostvaruju profit nauštrb osnovnih funkcija ordinacije, a iz zdravstvenog sustava se nimalo diskretno briše imperativ da materijalnom interesu nema mjesta u lječničkom radu, situacije u kojima su medicinske sestre ujedno i spremačice vrlo će brzo postati pravilo. A od pozicije gdje profit ima primat nad radnim uvjetima medicinskih sestara do one gdje on postaje važniji od dobrobiti pacijenata, dijeli nas izuzetno malen korak.
Postizanje boljih radnih uvjeta bilo koje skupine radnika u zdravstvu ne podrazumjeva privatizaciju sustava primarne zdravstvene zaštite. Isto tako, postojanje javnog zdravstvenog sustava nije razlog zbog kojeg su radnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti izloženi velikom opterećenju. Ako ništa, veći dio odgovornosti za to opterećenje spada na privatni sustav zdravstva, koji već desetljećima nalazi načina da javna sredstva prikupljena za zdravstvenu skrb svih uspijeva koristiti za ostvarivanje vlastitog profita, uz zapanjujuću neodgovornost na najvišim razinama organizacije zdravstvene zaštite.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay/Foundry
Preporučite članak: