Kriza eurozone pred radnike i sindikate postavlja izazov pronalaska način borbe protiv mjera štednje i ekonomske represije

Sablast štednje kruži Europom. U cijeloj Europskoj uniji (EU) izdaci za javni sektori su smanjeni, a poslijeratna prava radničke klase ozbiljno ugrožena. U ovom članku analiziram uzroke krize, implikacije krize za radnike i raspravljam o političkoj poziciji rada u odnosu na krizu eurozone.

Ishodišna dinamika krize u eurozoni

Aktualni problemi započeli su izbijanjem globalne financijske krize 2007. godine jurnjavom štediša na banku Northern Rock u Velikoj Britaniji (UK) i dostizanjem prvog kriznog vrhunca bankrotom investicijske banke Lehman Brothers u 2008. godini. Možemo identificirati dvije velike posljedice krize. Prvo, države su se značajno zadužile kao rezultat spašavanja posrnulih banaka i stabiliziranja financijskog sustava. Drugo, u kontekstu visokih razina nesigurnosti financijska su se tržišta smrznula. Banke i financijske institucije prestale su pozajmljivati jedne drugima, kao i industrijskim poduzećima. Države nisu izbjegle probleme ni zbog teškoća refinanciranja vlastitih nacionalnih dugova. Kriza u eurozoni, također poznata kao kriza državnih dugova, naglo se zakotrljala.

No takva objašnjenja stružu samo površinsku uzročnost krize. Temeljna dinamika ispod površine mora se dovesti u odnos s nejednakim karakterom europske političke ekonomije. S jedne strane, Njemačka je doživjela izvozni bum u posljednjih nekoliko godina, tako što gotovo 60 posto svojih izvoznih proizvoda otprema u druge europske zemlje.[1] Njemački je trgovinski višak, dakle, intenzivno fokusiran na Europu. Od ukupnog izvoza u Europu, Njemačka 60 posto proizvoda izvozi u druge zemlje eurozone, a 85 posto iznosi izvoz u sve članice Europske unije.[2] Međutim, takvu strategiju rasta ne mogu usvojiti sve zemlje. Neke zemlje naprosto moraju apsorbirati taj izvoz, a upravo su to činile mnoge periferne zemlje koje su sada u nevolji, kao što su Grčka, Portugal, Španjolska i Irska. Te se zemlje zauzvrat zbog niže stope produktivnosti ne mogu natjecati na liberaliziranom unutarnjem tržištu EU-a. Njemački je izvozni bum rezultiralo ekstra-profitima koji onda traže nove mogućnosti za profitabilno ulaganje. Državne obveznice perifernih zemalja, kao i građevinska tržišta u Irskoj i Španjolskoj, nudile su na prvi pogled sigurnu mogućnost ulaganja. Povratno su te investicije vodile do još više njemačkog izvoza u ove zemlje te novim ekstra-profitima u potrazi za investicijskim prilikama.

Svrha programa spašavanja

U medijima se često navodi da građani bogatijih zemalja moraju sada plaćati za građane zaduženih zemalja. Kulturalni argumenti navodno “lijenih” grčkih radnika iznose se kao uzrok krize. To očito ipak nije slučaj. Grčki radnici su među onima koji odrade najviše radnih sati u Europi.[3] U svakom slučaju, grčki, portugalski, irski ili ciparski građani i njihovi zdravstveni i obrazovni sustavi, nisu predmet spašavanja, već su to banke, koje su organizirale pozajmljivanje ekstra-profita perifernim zemljama i sada su izložene privatnom i javnom dugu u tim zemljama. Primjerice, njemačke i francuske banke snažno su izložene grčkom dugu, a britanske banke irskom dugu.[4]

Je li svrha programa spašavanja osiguravanje održavanja osnovnih javnih službi na europskom periferiji? Očito nije. Naprotiv, Trojka sastavljena od Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) zahtijeva rezove u javnim financijama upravo za usluge kao što su obrazovanje i zdravstvo. Je li svrha pomoći perifernim zemljama izgrade izgubljenu konkurentnosti? To također očito nije cilj. Programi spašavanja ne uključuju nikakve projekte industrijske politike.

Prava priroda programa spašavanja vidljiva je u njihovoj uvjetovanosti, čineći potporu ovisnu o politici štednje što uključuje:

1. rezove u financiranju osnovnih javnih usluga,

2. rezove u broju zaposlenih u javnom sektoru,

3. poticanje privatizacije državne imovine i

4. potkopavanje industrijskih odnosa i prava sindikata kroz prisilna smanjenja minimalne plaće i daljnju liberalizaciju tržišta rada.

Dakle, prava je svrha programa spašavanja restrukturiranje političkih odnosa i otvaranje javnog sektora novim investicijskim prilikama privatnih financija. U tom procesu, ravnoteža snaga pomiče se još više od rada prema kapitalu. Poslodavci, u konačnici, koriste krizu kako bi ojačali vlastitu poziciju vis-à-vis radnika, olakšavajući eksploataciju.

Jesu li njemački radnici pobjednici zbog izvoznog buma?

Suprotno općim pretpostavkama, njemački radnici nisu profitirali od trenutne situacije. Njemačko povećanje produktivnosti je u značajnoj mjeri upravo posljedica drastičnog pritiska na plaće i radne uvjete.

“Njemačka je bila neumoljiva u cijeđenju vlastitih radnika tijekom tog razdoblja. Tijekom posljednja dva desetljeća, najjača ekonomija eurozone proizvela je najniži porast nominalnih troškova rada, dok su njezini radnici sustavno gubili dio ukupno proizvedenog dohotka. Europska monetarna unija proizvela je bolno iskustvo za njemačke radnike”.[5]

Agenda 2010 i pogotovo tzv. Hartz IV reforma, provedene tijekom ranih 2000-ih, predstavljaju najveće rezove i restrukturiranje njemačkog socijalnog sustava od završetka Drugog svjetskog rata. Drugim riječima, Njemačka je bila uspješnija od drugih zemalja eurozone u rezanju troškova rada. “Euro za Njemačku predstavlja politiku ‘osiromašenja susjeda’, pod uvjetom da prvo osiromaši vlastite radnike.”[6]

Dakle, dok mainstream mediji krizu redovito prikazuju kao sukob između Njemačke i perifernih zemalja, stvarni je sukob ovdje onaj između rada i kapitala. A taj se sukob odvija širom EU, odražavajući usku vezu s iskorištavanjem ekonomske krize diljem Europe kao izgovora za provođenje rezova. U Velikoj Britaniji − iako ne u istoj mjeri kao stanovništvo Grčke, Portugala ili Irske − narod je također izložen neprestanim daljnjim rezovima i restrukturiranju, uključujući privatizacije u zdravstvenom i obrazovnom sektoru, kao i napade na prava iz radnog odnosa. Ukratko, u cijeloj EU, poslodavci zloupotrebljavaju krizu kako bi smanjili radnička poslijeratna postignuća. Kriza kapitalu daje opravdanje za rezove koje bi inače bilo nemoguće provesti.

Koje su mogućnosti radnika da se odupru restrukturiranju?

S obzirom da su mjere štednje europski fenomen, nametnut iz Bruxellesa, ali u jednakoj mjeri podržan od nacionalnih vlada, postaje važno da sindikati kombiniraju otpor neoliberalnom restrukturiranja i na europskoj razini i na nacionalnoj razini. Primjerice, naglašavanje solidarnosti s grčkim radnicima od strane njemačkih i britanskih sindikata predstavlja ohrabrujuću inicijativu. No konkretna podrška protiv restrukturiranja dolazi borbom na domaćem terenu. Svaka pobjeda u borbi protiv mjera štednje u jednoj od zemalja članica EU-a pomaže sličnim borbama u drugim zemljama.

Kad razmišljamo o alternativnim odgovorima na krizu, možemo razlikovati kratkoročne mjere od srednjoročnih i dugoročnih mjera. Važno je da njemački sindikati odmah istaknu zahtjev za višim povećanjem plaća u zemlji tako da njemačko domaće tržište apsorbira više robe koja se trenutno izvozi. Na sličnom je tragu prijedlog Konfederacije njemačkih sindikata (Deutscher Gewerkschaftsbund) za ekonomskim poticajima, investicijama i razvojnom programu u Europi. Ovaj je novi Marshallov plan zamišljen kao investicijski i razvojni program tijekom desetogodišnjeg razdoblja, a sastoji se od kombinacije institucionalnih mjera, direktnih ulaganja javnog sektora, investicijskih potpora za poduzeća i poticanja osobne potrošnje.[7] Neokejnezijanske mjere tog tipa olakšale bi neposredni pritisak na europske ekonomije. Međutim, ove mjere neće dovesti u pitanje strukture moći u pozadini europske političke ekonomije.

Pobjedonosni ishod u borbi protiv mjera štednje u konačnici ovisi o promjeni ravnoteže moći u društvu. Uspostavljanje socijalnih država i pravednijih društava temeljilo se na sposobnosti rada da uravnoteži klasnu moć kapitala.[8] Pobjeda nad mjerama štednje stoga zahtijeva jačanje rada vis-à-vis kapitala. Lapavitsas primjećuje: “Radikalna lijeva strategija treba ponuditi rješenje za krizu koje mijenja ravnotežu društvenih snaga u korist rada i pomiče Europu u socijalističkom smjeru”.[9] Dakle, u srednjoročnom razdoblju, bit će neophodno intervenira izravnije u financijski sektor. Kao dio programa spašavanja, mnoge su privatne banke nacionalizirane, kao na primjer Royal Bank of Scotland u Velikoj Britaniji. Međutim, dopušten im je nastavak poslovanja kao da su i dalje privatne banke. Državna intervencija je izrazito mala. Bit će nužno napraviti korak od nacionalizacije prema socijalizaciji banaka kako bi se osiguralo poslovanje banaka u skladu s potrebama društva. Takav bi korak izravno doprinio promjeni odnosa društvenih snaga u korist radnika.

Na duge staze, međutim, čak ni promjena odnosa snaga između rada i kapitala neće biti dovoljna. Kapitalističko je izrabljivanje ukorijenjeno u načinu izgradnje proizvodnih društvenih odnosa oko najamnog rada i privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Izrabljivanje se, dakle, može prevladati samo ako se promijeni sam način organizacije proizvodnje.

S engleskog preveo Domagoj Mihaljević.

Tekst izvorno objavljen na radikalportal.no

Bilješke:
[1] Germany balance of trade, Trading Economics, http://www.tradingeconomics.com/germany/balance-of-trade.

[2] Sergio de Nardis, “German imbalance and European tensions”, Vox, http://www.voxeu.org/article/german-imbalance-and-european-tensions

[3] Charlotte McDonald, “Are Greeks the hardest workers in Europe?”, BBC, http://www.bbc.co.uk/news/magazine-17155304

[4] “Greece debt crisis: how exposed is your bank?”, Guardian, http://www.theguardian.com/news/datablog/2011/jun/17/greece-debt-crisis-bank-exposed

[5] Costas Lapavitsas i dr., Crisis in the eurozone, 2012, London: Verso, str. 4.

[6] Ibid, str 30.

[7] Michael Sommer, "A Marshall Plan for Europe", Global Labour Column, http://column.global-labour-university.org/2013/05/amarshall-plan-for-europe.html

[8] Asbjørn Wahl, The rise and fall of the welfare state, 2011, London: Pluto Press.

[9] Lapavitsas, str. 294.

 

Tekst je objavljen u sklopu temata "Degradacija radničkih prava" 379. broja Zareza (priredio Domagoj Mihaljević, BRID)
Temat je ostvaren u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.