Pojmovi prekarijata i prekarnog rada naveliko su u optjecaju u akademskom i medijskom prostoru. Iako su im analitička manjkavost i politička skučenost u dovoljnoj mjeri artikulirani, njihova prisutnost nedvojbeno ukazuje na nove tendencije u odnosu snaga rada i kapitala. Ali i na kontinuitete koje treba iznova ocrtati i politički operacionalizirati.

Prekarni rad: gužva u inboxu, propušteni pozivi, nekoliko sati do dedlajna. Prekarni rad: grižnja savjesti, probijeni rokovi, nagle navale adrenalina. Prekarni rad: honorari koji kasne, čekanje honorara, strepnja ispred bankomata. Prijave, natječaji, ispunjeni planeri. Multitasking, e-banking, podaci za ugovor. Kreditna nesposobnost. Nesigurnost. Neizvjesnost.

Prije pet ili šest godina govorili smo o freelancerima, doduše; to je zvučalo bolje. Mala retorička maskerada: anglizirani privid slobode i suptilna cenzura rada. Danas, nakon prve petoljetke ekonomske krize, naučili smo ipak da je i freelancer proleter. Koji ne može izgubiti ništa osim svojih okova. Koji nema ništa osim svojih rokova.

Recesijski povratak ljevičarskog diskursa u maticu javnog govora uzrokovao je, doduše, i priličnu kolateralnu štetu. Najčešće zbog pokušaja da se marksističku terminologiju apdejta, prilagodi zahtjevima vremena, ukrasi prikladnim retoričkim asesoarima. Upravo se pojam “prekarijata” nametnuo pritom kao privilegirana točka investicije mutnih revolucionarnih nada, prečica koja spaja “zastarjelu” klasnu analizu s iscrpljujućim iskustvom svakodnevne neizvjesnosti, ulaznica za marksizam 21. stoljeća.

Primjer prvi: prije godinu dana prestižni London School of Economics proveo je “Veliko britansko klasno istraživanje” na više od 160.000 ispitanika pa zaključio kako tradicionalna podjela na “radničku, srednju i višu” klasu više ne obuhvaća kompleksnu diferenciranost društva. Oslanjajući se na neke ideje Pierrea Bourdieua i otvarajući, osim ekonomske, još i kulturnu i društvenu perspektivu, znanstvenici su artikulirali sedam “novih klasa”. Redom, od vrha prema dnu: elitu, etabliranu srednju klasu, tehnološku srednju klasu, radnike koji su se tek obogatili, tradicionalnu radničku klasu, nove uslužne radnike… U suteren terenskog istraživanja nagurali su, konačno, pripadnike prekarijata: “najsiromašnije, najdepriviranije klase, s niskim društvenim i kulturnim kapitalom”. Razigrana interaktivna medijska izvedba predstavila je potom novu podjelu kroz zabavne kvizove (“Koja ste vi klasa?”), atraktivne infografike i čitalačke komentare. Mizeran teorijski domet precizno joj je odmjerio marksistički teoretičar Richard Seymour: “Mainstream koncepti društvene klase uglavnom su deskriptivni, temeljeni na kombinaciji određenih egzistencijalnih uvjeta. Rezultiraju stvaranjem mnoštva klasifikacija i rangiranja, opisujući različita društvena iskustva, ali ne objašnjavaju njihov međusobni odnos.”

Primjer drugi: britanski ekonomist i aktivist Guy Standing razvio je, dvije godine ranije, u knjizi “Prekarijat: Nova opasna klasa” vlastitu verziju klasnog slenga. I on je došao do sedam osnovnih klasa, iako drukčije raspoređenih: elita, “salarijat”, “proficians” (od eng. professional tehnicians – profesionalni tehničari), tradicionalna radnička klasa, prekarijat, nezaposleni i, naposljetku, sedimentirani talog, šudre novog doba: “socijalno bolesni i neprilagođeni koji žive od otpadaka društva”. Prekarijat je, vidimo, u odnosu na LSE-jevo istraživanje ipak prošao nešto bolje. Pritom je, doduše, još uvijek samo “klasa u nastajanju”, ali – vjeruje Standing – transformira li se u samosvjesnu “klasu za sebe”, upravo bi on trebao preuzeti historijsku ulogu kolektivnog revolucionarnog subjekta i povesti društvo prema većoj jednakosti, zajamčenim dohocima za sve i tzv. “politici raja”. Standingovu konstrukciju kritičari su razbucali na nekoliko razina: historijskoj, empirijskoj, analitičkoj. Prekarnost je, podsjetili su, bila važno obilježje rada većim dijelom povijesti kapitalizma, od samih početaka, a problem je u dominantnoj današnjoj perspektivi – za standard se uzima tzv. zlatno razdoblje kapitalizma na Zapadu, od Drugog svjetskog rata do krize sedamdesetih, a zapravo je taj period anomalija u historiji i geografiji kapitalizma; suha statistika ne podržava opći dojam o jedinstvenoj globalnoj ekspanziji prekarnih poslova; prekarijat je, naposljetku, definiran isključivo kroz ono što on nije (stalan i stabilan posao, snažna socijalna zaštita…), a to je nedovoljno da bi se uspostavio bilo kakav pozitivan koncept. Među kritičarima, ponovno nailazimo na Seymoura, koji razvija ideju da je prekarijat, zapravo, naziv za stanje koje vertikalno presijeca cijeli niz klasa i potklasa, drugo ime metastazirajuće nesigurnosti koja u neoliberalnoj fazi kapitalizma pošteđuje samo one najmoćnije. “Prekarnost je danas posvuda”, tako se zvao tekst koji je još 1997. objavio Pierre Bourdieu: s Bourdieuom smo započeli ovaj ekskurs o rađanju prekarijata iz duha pomodnih klasnih analiza, s njim ga možemo i okončati.

Preostaje, dakle, zaključak da je promoviranje prekarijata u “novu klasu” za “novo doba” pretenciozna i nepotrebna teorijska ekstravagancija, koja u konačnici prikriva osnovnu, temeljno nepromijenjenu poziciju radnika: izvlaštenog od sredstava za proizvodnju, osuđenog na slobodnu prodaju vlastite radne snage pod prijetnjom gladi i neimaštine. Preostaje zaključak da hipertrofija klasnih podjela možda nudi raster za razvrstavanje naših svakodnevnih intuicija, ali ne i eksplanatorni model za razumijevanje odnosa rada i kapitala. Preostaje, međutim, i činjenica da je prekarijat postao ljepljiv pojam, da cirkulira u raspravama, da nam govori nešto u čemu lako i brzo prepoznajemo vlastito iskustvo. Seymour se slaže: “On ipak ne može biti otpisan; očito označava nešto važno”.

Ako to čini isključivo via negativa, katalogizirajući sve ono čega je prekarni radnik lišen, onda postaje posebno važan upravo ovdje, na postsocijalističkoj periferiji, gdje još uvijek postoji kolektivno sjećanje na visoki nivo radničkih prava, progresivnu stambenu politiku, dostupne socijalne usluge, samoupravnu praksu. Danas, u istočnoj Europi, prekarijat je možda i više nego drugdje vjeran negativni otisak nekadašnjih radničkih prava. Mimo bilo kakve potrebe za nostalgičnom idealizacijom prošlih vremena i bivšeg sistema, on neumoljivo ispostavlja račun tranzicijskih nadanja i stradanja. Mimo ideoloških narativa o fleksibilnosti i učinkovitosti kapitalizma, on registrira sve što je u međuvremenu izgubljeno. Mimo namjere da ga se nasilno teorijski inaugurira u “novu klasu”, zato, trebalo bi ga ipak učiniti vidljivim, prisutnim i neporecivim.

Govoriti o nemogućnosti da se život planira više od dva ili tri mjeseca unaprijed, dakle. O proleterskom menadžeriranju vlastite egzistencije: četiri paralelna angažmana, imaginarno raspoređivanje neisplaćenih honorara, krajem tjedna možda dan odmora. O neprestanom samopropitivanju: je li trebalo drukčije organizirati vrijeme, je li trebalo pametnije kalkulirati? O samooptuživanju: je li se radilo dovoljno, je li se zaradilo premalo? O nesigurnosti, o neizvjesnosti. O svakodnevnom zbrajanju i planiranju. O mijenjanju zbrojeva, o mijenjanju planova. O svom onom nevidljivom radu: ispunjenim prijavama, razmjenjenim mejlovima, dopunjenim životopisima. O životu između rokova.

Ali to je, naravno, samo fragment iskustva prekarnog rada. Trebalo bi zato govoriti još i o sezonskim poslovima u turizmu, četrnaestosatnim smjenama, skučenim sobama pored magistrale. O stajanju za blagajnom šoping centra, o vikendima u skladištu i čekanju na novi tromjesečni ugovor. O “pripravnicima” koji “stječu iskustvo” u javnoj službi, za 1600 kuna mjesečno, godinu dana. O jazu koji ih dijeli od stalno zaposlenih kolega, iako s njima provode svaki radni dan. I opet: o nesigurnosti, o neizvjesnosti.

Zajedničko iskustvo ne mora pritom značiti mnogo: eventualno, minimalni supstitut sistemski ruinirane radničke solidarnosti. Ako ništa, barem može ocrtati konkretne učinke apstraktnih mehanizama koji atomiziraju prekarne radnike i pretvaraju ih bez prestanka u međusobne konkurente, suprotstavljaju njihove neposredne interese interesima stalno zaposlenih, prebacuju golemi teret društvene nepravde na razinu osobne odgovornosti i loše savjesti. Ne mora, dakle, značiti mnogo: ponajmanje prečicu do skore revolucije pod vodstvom novoustoličene klase. Možda tek smjer za dug, mukotrpan i težak put. Put čiji je cilj, naposljetku, sasvim neizvjestan. Ali, to je u redu. Neizvjesnost nam nije nepoznata.