U četvrtom tekstu iz serije tekstova o crticama iz Arhiva radničkih borbi bavimo se štrajkovima, prosvjedima i borbama radnica i radnika u turizmu koji su tijekom devedesetih godina, osim svojih zarađenih plaća, prvenstveno zahtijevali spašavanje hotelskih poduzeća od propasti.

Početkom jeseni obično se kraju privodi turistička sezona i utvrđuje njena uspješnost. S obzirom na to da o rezultatima turističke sezone ovisi dobar dio ukupnog državnog budžeta, ove smo godine s još većom strepnjom dočekali konačnu bilancu krnjeg ljeta. Rasprava o uspješnosti turističke godine, na žalost, vrlo rijetko uključuje pitanje uvjeta rada u ovom sektoru te koliko su se oni promijenili u proteklih trideset godina. 

Kada govorimo o pretvorbi i privatizaciji i propasti koju su sa sobom donijele brojnim hrvatskim poduzećima, uglavnom se spominju neperspektivne industrije, zastarjeli radni procesi i mehanizacija u koju se ne isplati ulagati. Upravo zato nas je zanimalo kako se devedesetih godina ekonomska transformacija odvijala u sektoru koji se već u ono vrijeme smatrao najvažnijom ekonomskom granom. 

Kao i u drugim industrijama koje smo već obrađivali u ranijim tekstovima, turistički su sektor također preplavili brojni, iscrpljujući štrajkovi i blokade poslovanja. Jedan od prvih zabilježenih štrajkova u sektoru dogodio se još 1990. godine. Zanimljivo je kako se istovremeno u novinama počinju spominjati etnički nemiri, barikade na cestama i sabotiranje turizma te šteta koju takva nesigurnost uzrokuje najperspektivnijoj gospodarskoj grani. Štrajk su pokrenuli radnici opatijskog American Palace Laguna Casina, američko-jugoslavenske firme, zahtijevajući veće plaće i pravedniju raspodjelu zarađenih napojnica.

Novi list tako piše o izrazito dobroj organizaciji radnika, i mahom „sve samo mladi[h] ljudi“, na koje je - nakon objave štrajka - direktor poduzeća pozvao miliciju sa željom da ih se izbaci iz prostora. No, kako nije bilo nikakvih nereda, milicija nije imala što napraviti (Novi list, 30. 8. 1990). Nakon tjedan dana postignut je dogovor samo s dijelom radnika koji nisu bili članovi Općinskog sindikata i od svega traženog, dobili su samo djelomično povećanje plaće (Novi list, 11. 9. 1990).

Hoteli za izbjeglice

Ratne godine koje su uslijedile na specifičan način pogodile su hotelski i turistički sektor. Osim očekivanog pada prometa zbog sigurnosnih razloga, mnogi hoteli koristili su se kao privremeni smještaj za izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja. Godine neulaganja koje su uslijedile, te nedostatne i zakašnjele uplate koje je država obećala za korištenje kapaciteta, prouzročile su nagomilane dugove iz kojih se nekad prosperitetni hoteli više nisu mogli samostalno izvući.

Foto: Novi list 22.9.1997.


Da bi isplatili plaće radnicima bili su prisiljeni uzimati nepovoljne kredite od banaka, a kada ih potom nisu mogli vraćati, banke bi se djelomično namirile upisujući se u vlasništvo tih hotelskih poduzeća. Zato su u brojnim prosvjedima i štrajkovima koji su uslijedili radnici prosvjedovali ispred banaka, koje su u tom trenutku još uvijek u državnom vlasništvu. Istovremeno, ostatak dugova pritiskao je hotele na sve očajnije poteze, otkaze radnicima, rasprodaju imovine i ubrzanu privatizaciju.

Osim neisplate plaća koja se često protezala nekoliko mjeseci te nesigurnosti radnog mjesta, kao razloge prosvjeda radnici u pravilu navode i postavljanje politički motiviranih, nestručnih uprava i nadzornih odbora na čelo poduzeća. Primjerice, radnici Modre špilje, hotelijersko-ugostiteljskog poduzeća u Komiži, 1993. godine pokrenuli su okupacijski štrajk zbog smjene Upravnog odbora i postavljanja novog (Novi list, 28. 8. 1993). Radnici su istaknuli kako je novi UO sastavljen na prijedlog Općinskog vijeća Komiže po stranačkom principu, a nitko od članova nema visoku stručnu spremu. Naglasili su da ih se zbog toga što ne podržavaju novi Upravni Odbor, po medijima optužuje da su „protiv države“. 

Štrajk „antidržavnih elemenata“

Godinama kasnije nešto slično spominje i predsjednica Sindikata ugostiteljskih radnika, Vesna Dejanović, u intervjuu za Novi list (28. 6. 1999) povodom prosvjeda u rapskom hotelu Imperial pokrenutom zbog neisplate sedam plaća. Osim isplate plaća radnici su tom prilikom također zahtijevali preispitivanje poslovanja i odgovornosti za nastalo nepovoljno financijsko stanje, smjenu uprave, direktora i nadzornog odbora, donošenje programa sanacije i novog razvoja te prihvaćanje inicijative za kolektivno pregovaranje.

Dejanović se tada žalila kako se štrajk negativno prenosi u medijima, a radnici u štrajku dobivaju komentare da su „antidržavni elementi“. S druge strane, sami turisti davali su im potporu te su tijekom jednog od štrajkova u Primoštenskom hotelu nosili i njihove bedževe. Između ostalog, spomenula je i nesposobnost poslodavaca za koje smatra da su pravi krivci za nepopunjenost hotelskih kapaciteta, a ne radnički prosvjedi koji se koriste kao alibi za loše turističke rezultate. 

Foto: Novi list 23.6. 1999.

Slučaj rapskog Imperiala specifičan je upravo zato što kroz izvještaje o prosvjedima i štrajkovima njegovih radnika možemo pratiti kako je tekla pretvorba i privatizacija turističkih objekata tijekom devedesetih. Pretvorba Imperijala počinje sredinom 1994. godine kada stiže rješenje o pretvorbi kojim je, kako se navodi, protuzakonito imenovan novi Upravni odbor pod dominantnim utjecajem lokalnog HDZ-a. Kao i druga hotelska poduzeća, zbog izostanka turizma ratnih godina hotel su pritisli nabujali dugovi, a nakon 1995. godine poduzeće je reorganizirano u dvadesetak sestrinskih tvrtki koje su se postupno počele prodavati ili su dane u zakup (Novi list, 22. 9. 1997).

Prvi štrajk upozorenja radnici su pokrenuli u ožujku 1996. godine zbog neisplate šest plaća i doprinosa, zbog čega su čak izgubili pravo na zdravstveno osiguranje, a Novi list navodi kako je to bio prvi štrajk ugostiteljskih radnika na Rabu nakon 58 godina (22. 3. 1996). Predstavnici sindikata tada su naveli kako im je u razgovoru s predstavnicima Uprave poručeno: „Shvatite da nema više socijalne politike, idemo na kapitalizam i rad, a u jesen se spremite za otkaze“.

Društveno vlasništvo prodano u bescjenje

Trodnevni štrajk upozorenja u prosincu 1998. godine održali su radnici splitskog hotela Lav koji do tog trenutka nisu dobili četiri plaće. U hotelu koji je bio u većinskom vlasništvu Splitske banke, tada su bili smješteni uglavnom podunavski prognanici, a Feral Tribune izvještava kako na štrajk nitko nije reagirao. Hotel je bio u dugovima zbog kojih mu je blokiran račun, dugo se nije ulagalo u održavanje i obnovu, a broj radnika smanjen je s 360 na manje od 150. Radnici su poslali cirkularno pismo sa svim pobrojanim problemima, između ostalih i tadašnjem predsjedniku Tuđmanu, a iz njegovog ureda odgovoreno im je kako „predsjednik ne može rješavati njihove probleme“ (Feral Tribune, 7. 12. 1998).

Foto: Novi list 12.8. 1999.


Naredne godine radnici su osnovali Stožer za obranu Hotelskog centra Lav i tražeći isplatu plaća i troškova prijevoza prijetili su blokadom Jadranske magistrale u blizini hotela (Novi list, 4. 6. 1999). Nešto drugačiji pristup imali su radnici opatijskog hotela Dražica koji je pripadao IPK-u Osijek. Oni su od Slavonske banke digli kredit koji nisu mogli vraćati, zbog čega je banka „sjela na hotel“ (Novi list, 17. 8. 1999). U hotel se godinama nije ulagalo, a njegovih dvadeset radnika tražilo je isplatu zaostalih plaća i otpremnina. Sindikalna podružnica hotela na sjednici je donijela odluku o blokadi hotela do ispunjenja radničkih zahtjeva, o čemu su obavijestili direktora i promijenili brave na ulaznim vratima.  

Uspješnije u svojim zahtjevima bilo je 300 radnika i radnica hotela Primošten koji su štrajk upozorenja održali nekoliko sati u jednom lipanjskom danu 1999. godine, kad je hotel već bio pun stranih turista. Resorno ministarstvo odmah im je odlučilo uplatiti zaostale plaće. (Novi list, 3. 7. 1999). U tom trenutku trajao je četvrti natječaj za prodaju hotela nakon što su tri prethodna natječaja propala, a prodavao se za cijenu od cijele jedne kune. 

Feral Tribune u analizi gospodarstva šibenskog područja te godine iznosi da je početkom srpnja bilo 32 posto manje stranih gostiju nego prethodne godine i svega petina u odnosu na burnu 1990 (Feral Tribune, 12. 7. 1999). U lipnju iste godine objavili su analizu splitskih turističkih prilika i zaključili kako je pred Drugi svjetski rat grad raspolagao s 900 kreveta, dok ih je 1999. godine bilo samo 700 (Feral Tribune, 28. 6. 1999).

Nesigurnost zbog rata i korištenje kapaciteta u druge svrhe svakako su utjecale na financijske poteškoće i potrebe za povećanim ulaganjima, no još je veći problem nezainteresiranost države koja je u tom trenu većinski vlasnik objekata. Umjesto ulaganja u vlastite kapacitete, nekad omiljeni turistički objekti za koje su njihovi radnici bili ne samo egzistencijalno, nego i emotivno vezani, rasprodani su u bescjenje ili prepušteni zaboravu.


Izvor naslovne fotografije: Novi list 4.6. 1999.
Autorica teksta:

Martina Domladovac


Preporučite članak: