Nacionalni karakter socijalne države migrante na tržištu rada dovodi u iznimno nepovoljan položaj, dodatno naglašen izostankom alternativne artikulacije njihovih interesa.

Slijedeći jedan od najboljih novinarskih savjeta novinarima početnicima, da nikada nećemo pogriješiti ako pratimo novac, vrlo brzo ćemo otvoriti jednu od najvažnijih suvremenih tema - pitanje migrantskog rada, a samim tim i položaja migranata i njihove integracije u društvo. Na migracije utječe nekoliko faktora koji se ugrubo mogu podijeliti na push i pull faktore, od kojih se prvi odnose se na zemlju odakle migranti dolaze, a drugi na državu u koju migranti migriraju. Nije naodmet ponoviti da na same migracije utječu sigurnosni, politički, društveni i ekonomski faktori i kao takve predstavljaju jedan od najvećih izazova današnjice.

Izvještaj EUROSTAT-a iz ožujka prošle godine navodi da migracije mogu specifično utjecati na rješavanje problema na europskim tržištima rada. Prema istom izvještaju 2015. godine 4,7 milijuna ljudi imigriralo je u neku od država EU, a među njima je 2,4 milijuna ljudi koji dolaze izvan Europe. Najveći broj migranata za svoju krajnju destinaciju bira Njemačku, gdje je samo u 2015. godini podneseno 476.000 zahtjeva za azil. Nakon Njemačke najveći broj migranata dolazi u Veliku Britaniju, pa zatim Francusku, Španjolsku i Italiju. 

Dolazak migranata odrazio se na nacionalne političke scene europskih država, u kojima su stranke desnice iskoristile povećani dolazak migranata za proizvodnju straha i netrpeljivosti, te motiviranje dijela birača da s konzervativnog pređu na radikalno desni politički spektar. Strah od "vala muslimanskih izbjeglica" neopravdan je iz više sustavnih razloga, pa je tako prema istim podacima EUROSTAT-a 2,8 milijuna ljudi emigriralo iz europskih država. Međutim, još uvijek nedostaju konkretne analize o tome kakav je položaj novopridošlih migranata kao i njihov radni položaj, te na koji način postojeće migracije utječu na deregulaciju i fragmentaciju tržišta rada i uopće na povećanje fleksibilnosti rada.

"Na najapstraktnijoj razini možemo govoriti samo o strukturnim i historijskim elementima koji i dalje uvelike definiraju dubinska pravila igre. S jedne strane, socijalna država je – da se poslužim formulacijom Etiennea Balibara – uvijek bila nacionalno-socijalna država, a to znači da nikad nije bila doista univerzalna, da je uvijek funkcionirala i kao mehanizam isključivanja. Neki su teoretičari iz toga izvukli zaključak da je to teritorijalno i demografsko ograničavanje njenog dometa na granice nacije bio njezin historijski uvjet mogućnosti i ono što ju je tek učinilo funkcionalnim elementom u regulaciji klasne borbe odozdo. Konkretno, u mjeri u kojoj se socijalna, radna i politička prava vezuju uz instituciju državljanstva, nedržavljani će biti u strukturno bitno slabijem položaju od državljana. Ponavljam, što to konkretno znači može biti samo rezultat analize konkretnih slučajeva", objašnjava kompleksnost migracija Stipe Ćurković, član Centra za radničke studije i urednik časopisa 3k: kapital, klasa, kritika.

Isti sugovornik smatra da se na apstraktnoj razini ipak može govoriti o hijerarhizaciji tržišta rada u kojem će najnižu poziciju imati migrantski rad, pogotovo ženski. Na primjer, migranticama u Austriji nije dozvoljeno da za vrijeme čekanja odluke o azilu legalno rade bilo kakav posao, dok s druge strane bez problema, legalno mogu ući u sektor usluga koji se odnosi na prostituciju. 

"Ta se hijerarhija može čitati i kao piramida proletarizacije, gdje se oni na dnu nalaze na najvećem stupnju proletarizacije, jer se povijest poslijeratnih 'klasnih kompromisa' i socijalnih ustupaka, koja svoje institucionalno utjelovljenje ima o socijalnoj državi, za njih ne vrijedi, jer ih selekcijski kriterij nacionalnog iz nje isključuje. Već iz toga je razvidna potencijalna privlačnost migrantskog rada za kapital, jer često znači de facto resetiranje odnosa rada i kapitala koje poništava učinke poslijeratne povijesti 'kompromisa' i 'ustupaka'. Ipak, do koje će se mjere to doista dogoditi, ovisit će o mnogim faktorima, među kojima važno mjesto zauzima pitanje reakcija 'domaćeg' radništva, pogotovo njegovog organiziranog dijela." 

Rasizirana podjela rada postoji još od šezdesetih i sedamdesetih godina prije svega u industriji obuće i ne predstavlja nikakvu novost. Ljubomir Bratić, filozof i istraživač migracija, pogotovo onih koje se odnose na nekadašnje jugoslavenske gastarbajtere, tvrdi da njihovi potomci koji žive u Austriji ni danas nisu klasno napredovali, odnosno, da nema hijerarhijske pokretljivosti unutar samog austrijskog društva. Zanimljiv je i podatak da je u ranim šezdesetima u Austriji živjelo 12.000 jugoslavenskih državljana, dok ih danas ima više od pola milijuna, a među njima su najbrojniji srpski i hrvatski državljani. Za migrantske radnike koji dolaze s Bliskog istoka, prije svega iz Sirije, kao i Afrike namijenjeni su tako prljavi, opasni i teški poslovi zasnovani na tzv. migrantskoj podjeli rada. No kakav je položaj gastarbajtera danas, kada više država ne vodi nikakvog računa o njima, te imaju veliki broj dodirnih točaka s migrantima "bez papira".

"Nova radna snaga koja dolazi iz inozemstva mora preuzeti najneuglednije i najslabije plaćene poslove, na primjer posao smetlara koji je jedan od traženijih poslova zato što je izuzetno dobro plaćen. Današnja jeftina radna snaga u Austriji konkurira jeftinoj domaćoj radnoj snazi. Dolazi dakle do vidljivog rasnog raslojavanja na tržištu rada, a glavni gubitnik je strani radnik. U svakoj krizi na tržištu rada od '60-ih do danas, strani radnici su ti koji su strukturno najviše izloženi negativnim posljedicama. Dijelom je to razumljivo jer ih ne zastupaju radničke organizacijske strukture, sindikati i radničke komore. Usporedite imena slugu i gazdi u cjelokupnoj strukturi austrijskog društva – čak i u kulturi, tamo gdje su svi deklarativno antirasisti - i vidjet ćete jasno etničko raslojavanje koje se poklapa s klasnom strukturom društva. Oni koji su 'dole' ostaju dole ili padaju još niže. Integracija u kapitalističkom društvu funkcionira putem rada. Integriran je onaj koji radi, ali zahtjevi radnog tržišta više nisu isti kao u ranijim decenijama, jer poslovi više nisu mehanički, već puno kompleksniji, pa danas ni zidar ne može raditi bez poznavanja osnovnih pravila rada na računalu. Onaj tko je radio u medicini naći će možda i ovdje posao u medicini, ali kao posluga a ne kao šef", zaključuje Bratić.

Istovremeno u Hrvatsku, kao članicu EU, dolazi mali broj migrantskih radnika. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Hrvatskoj je u prvoj polovici 2017. u evidenciji HZZ-a registrirano 916 stranaca, 124 osobe kojima je odobren azil i 3 osobe pod supsidijarnom zaštitom. Od navedenog je broja zaposleno ukupno 448 stranaca, 36 azilanata i 1 osoba pod supsidijarnom zaštitom. U Republici Hrvatskoj tražitelji međunarodne zaštite ostvaruju pravo na rad tek ako su 9 mjeseci neprekidno u postupku traženja međunarodne zaštite. Osobe kojima se odobri azil, kao i osobe pod supsidijarnom zaštitom, ostvaruju pravo na rad kao i hrvatski državljani od trenutka kada ostvare navedeni status. Prema podacima projekta DRIM koji okuplja nekoliko udruga civilnog društva, a čiji je dio i Centar za mirovne studije, kod tražitelja azila identificirana je visoka nezaposlenost, nepoznavanje jezika, diskriminacija na tržištu rada, neadekvatni radni uvjeti, neprijavljivanje radnika, nepriznavanje diploma i postignutih kvalifikacija, slabije plaćeni poslovi i zapošljavanje koje nije u skladu s kvalifikacijama osoba koje ih obavljaju. 

Nažalost, tenzija prema migrantskim radnicima najčešća je u najsiromašnijim dijelovima država. Ono što se promijenilo unazad dvadeset godina je da se ekonomija niskih plaća kao nikada do danas u povijesti zasniva na podugovaranju, smanjujući radna prava i uvjete. Poslodavci su uspjeli pronaći načine kako kroz agencijsko zapošljavanje privući nove migrantske radnike i održati niske plaće, koje danas umjesto iz matičnih država dolaze iz inozemstva. Zapravo oni se nalaze izvan klasičnog tržišta rada i njihove plaće omogućavaju im tek puko preživljavanje.

"Tendencija kapitala je da smanjuje cijenu rada gdje god i kako god to može, a u ovom se slučaju manifestira kao konkurencija migrantske radne snage po nižoj cijeni od domaće. Ako u artikulaciji otpora devalvaciji rada fokus nije na kapitalu, nego na migrantskom radniku, taj otpor može poprimiti ksenofobni i/ili nacionalistički oblik. Ma koliko neadekvatan ili u konačnici samoporažavajući taj odgovor bio – jer svaka unutarklasna podjela samo slabi položaj klase u cjelini, on počiva na vrlo realnoj činjenici da se radnici u kapitalizmu nalaze u konkurentskom odnosu s drugim radnicima. Strukturno i institucionalno nacionalni karakter socijalne države i tržišta rada u tom kontekstu može pogodovati spontano nacionalističkoj artikulaciji interesa 'domaćeg' radništva i biti usmjeren 'protiv' migrantskih radnika. Takav je ishod još vjerojatniji kada nema alternativne artikulacije tih interesa ili ona nije uvjerljiva. A to je, čini se, trenutak u kojemu živimo", objašnjava Ćurković. 

Pred jačanjem radikalne desnice na nacionalnom nivou briselski liberalni modeli povlače se, kao uostalom i prije u povijesti, pokušavajući rješenje pronaći u sve većoj deregulaciji i strukturalnim promjenama koje zagovara MMF i Svjetska banka. Deindustrijalizacija i privatizacija postaju push faktori koji prisiljavaju radnike da poslove pronađu izvan svojih država gdje ih čeka migrantska podjela rada, a često i dužnička kriza koja ih pogađa i u matičnim državama i u državama boravka. Istovremeno pokušaji zaustavljanja migracija, koje su po svojoj prirodi nezaustavljive, samo dovode do novih tragedija na granicama i na Mediteranskom moru. Broj poginulih se nakon zatvaranja migrantskih ruta 2017. godine gotovo pa udvostručio u odnosu na 2016. godinu. Sve samo da profit ide, dok nam fašizam ponovno ne provali kroz vrata.

 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Video prilozi o migrantskom radu nastali su u produkciji BRIDa - Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Izvor naslovne fotografije: Kulturpunkt/ Davor Konjikušić