Prije svega, moram napomenuti da nemam nikakva formalna znanja o ekonomiji ili politici koja bi na bilo koji način bila relevantna za ozbiljnije shvaćanje ovoga što želim napisati. Kao i svi drugi, živim u političkom i ekonomskom okruženju koja umnogome utječe na kvalitetu života te smatram da imam pravo propitkivati i ekonomiju i politiku. Radi se o razmišljanjima sasvim običnog građanina koji povremeno voli i sebi i drugima postaviti pokoje pitanje. Ne znam odgovore na pitanja koja postavljam niti nudim bilo kakva rješenja bilo kome. To prepuštam onima koji su obrazovaniji i mudriji od mene.

Bujice političkih i ekonomskih analiza kojima smo svakodnevno izloženi na gotovo svim  medijskim platformama izluđuju me do te mjere da se, da parafraziram, bojim kako će netko od tih analitičara stvarno iskočiti iz paštete koju otvaram. Ono što me najviše začuđuje u njihovim izlaganjima je činjenica da, slušajući ih, osjećam kako su svi oni išli u istu školu i u isti razred, sjedili u istoj klupi i to u isto vrijeme što je, naravno, apsolutno nemoguće. Možda samo sjede u istoj kutiji odvojeni od stvarnih ljudi koji ih okružuju. Da stvar bude zanimljivija, događa nam se to gotovo trideset godina nakon što smo se odrekli jedne vrste jednoumlja. Svi znamo da su cjeloživotno obrazovanje i stalne mijene svakodnevica svakog od nas neovisno o tome čime se bavimo, ali to, izgleda, ne vrijedi za spomenute analitičare, odnosno bar ne za one koji se neprestano pojavljuju u medijskom prostoru i nude nam objašnjenja za probleme u kojima se nalazimo. Objašnjenja su im uvijek ista, nepromijenjena svih ovih godina kao da se baš ništa u trideset godina nije promijenilo niti pomaklo s mjesta. Možda i nije. Nude poneki od njih i rješenja, ali ne baš prečesto, a i kad ih nude, vrlo su rijetko primjenjiva u stvarnom životu i na stvarnim ljudima.

Politički dio analitičara uočava kako sustav u kojem živimo ima svojih mana i nedosljednosti koje bi trebalo mijenjati, ali i zaključuje da je on u svojoj ukupnosti sasvim zadovoljavajući. Glavni argument za ovu tvrdnju im je da boljeg sustava od ovog nemamo. To što, po njima ili za njih, ne postoji bolji sustav, ujedno im je i opravdanje da nešto drugo i drugačije ili bolje ne treba ni tražiti jer eto - boljeg ionako nema. To bi bilo nešto kao da se, u vrijeme dok su se neke boleštine liječile pijavicama (vidjelo se da to i nije najsretnije rješenje), nitko nije potrudio pronaći nešto bolje jer tada za bolje od pijavica nisu ni znali. Danas pijavice, na taj način, nitko i ne spominje, moguće i zbog toga jer je tada neki “zdravstveni analitičar” predložio medicinskoj struci da pokuša naći bolje rješenje od onoga kojeg se tada smatralo najboljim. Današnji prijedlozi političkih analitičara za prilagodbama  sustava koji je u problemima (uspoređeni s povijesnim “zdravstvenim analitičarima”) bili bi kao da su oni tada, umjesto traženja novog i boljeg rješenja, predložili upotrebu drugačije vrste pijavica iz susjedne bare. Šlag na torti svih političkih analiza je tvrdnja da su si ljudi sami krivi jer na izborima biraju to što biraju. U kvalitetu koja se na izborima nudi, zašto je ona takva te može li se ona i kako popraviti oni se “ne bi šteli mešati”.

Ako pretpostavimo da su gornji analitičari u, recimo, drvenoj kutiji onda bismo mogli reći da su njihovi ekonomski kolege u kutiji načinjenoj od materijala zaostalog nakon pada NLO-a u Roswellu 1947. godine - materijala takvog da u tu kutiju nikakvi podražaji izvana ne dopiru. Ni svjetlo ni zvuk ni miris ni gravitacija – ništa. Ta je ekipa u svojoj kutiji još složnija od one koja se bavi analizom političkih odnosa. Tu se tek ne može pronaći gotovo niti tračak mijene ili pomaka bilo kamo - barem među onima što se neprestance pojavljuju u medijskom prostoru koji se nezaustavljivo širi i na već spomenute paštete. Znam da postoje i oni drugi, ali njima su vrata medijskog prostora zatvorena, a u paštetu ne žele uskočiti. Desetljećima slušamo iste priče i savjete koje onda kolege ekonomisti zajedno s politikom, bankama, upravama i poduzetnicima na svoj način provode u djelo i tako ustrajno napredujemo - unatrag. Većina, ne svi, naravno. I oni ističu da problemi postoje, kažu da postoji i rješenje te nas uporno uvjeravaju kako je jedino pravo rješenje zaista u drugačijoj vrsti pijavica koje, eto, žive baš tu nadomak - u susjednoj bari. Šlag na torti njihovih analiza je tvrdnja kako su si za dobar dio problema krivi sami radnici čije plaće, uvjeravaju nas, netko drugi zarađuje, a ne oni sami svojim radom. U kvalitetu poduzetništva, upravljanje procesima, organizaciju poslovanja i posebice, odnos prema ljudima, oni se “ne bi šteli mešati”.

 

Dragi naši analitičari (stručnjaci, magistri, profesori, doktori, akademici…) svih vrsta - izađite iz tih svojih kutija, pogledajte oko sebe vlastitim očima, zapitajte se je li baš sve što ste naučili upravo takovo kakvim ste ga zapamtili i barem pokušajte poduzeti nešto drugačije, nešto izvan kutije. Napredak se, kažu, i temelji na stalnom propitivanju može li bolje. Izađite iz kutija i vidjet ćete da ovo što imamo nikako nije dobro. Mora postojati nešto bolje. Sve više ljudi izlazi, ne samo iz kutije - nego iz države. Sve više ih kreće za njima. Koliko je vas analitičara spakiralo kofere i obitelji i otišlo u Austriju, Njemačku, Irsku, Francusku...? Imate dovoljno i znanja i obrazovanja i mogućnosti i slobode da barem pokušate pronaći nekoga tko će smisliti kvalitetniju alternativu pijavicama kojima nas još uvijek nastoje izliječiti. Rješenja ne mogu ponuditi obični građani i radnici zauzeti očuvanjem vlastite egzistencije u svijetu koji se raspada pred njihovim očima. To što vaše egzistencije nisu ugrožene, ne znači da će tako biti dovijeka. Prije ili poslije, dogodit će vam se to da ili više nećete imati što i koga analizirati ili će naići netko i pobacati sve te zaostale kutije u jednu od onih bara s pijavicama. Na koga ćete tada prebaciti odgovornost?