Prvo želim reći da mi je velika čast biti ovdje. Doista je privilegija govoriti pred ljudima koji su toliko posvećeni svome pozivu. Iako moram priznati da se pomalo osjećam kao prevarant. Što ja, na kraju krajeva, uopće znam o socijalnom radu? Najviše što sam se približila toj profesiji bilo je preko moje majke, koja je bila socijalna radnica još prije pedesetak godina. Sjećam se da njezinoj profesiji tada nisam posvećivala previše ozbiljnih misli. Ako sam se tim pitanjem uopće bavila, onda sam to vjerojatno činila iz kuta tinejdžerice prvenstveno zabavljene sobom: socijalni radnici za mene su bili ljudi poput moje majke, koji su voljeli drugima naređivati, govoriti im što trebaju raditi.


Međutim, kada sam pozvana na ovu konferenciju počela sam o tome više razmišljati, čitati ponešto o vašoj profesiji, o promjenama kroz koje je prolazila tijekom godina i o tome gdje se danas nalazi. Dok je moja majka još studirala, i kasnije, tijekom velikog dijela njezina staža u struci, Sjedinjene Države prolazile su kroz McCarthyjevu eru i Hladni rat, a to se vrlo jasno odražavalo i na način na koji je profesija sebe tada definirala. Tridesetih i četrdesetih godina socijalni su radnici bili jako posvećeni društvenim reformama i progresivnoj mobilizaciji. Zatim se, međutim, stvorio snažan pritisak da se ta vrsta angažmana napusti. Pretpostavljam stoga da su moja majka i njezini kolege poticani da zaborave na društvene reforme i da se usredotoče isključivo na neposrednu pomoć pojedincima u teškim prilikama, koristeći se pritom svim tehničkim sredstvima struke koja se s vremenom sve više profesionalizirala. Ako sam tada o vašoj struci uopće imala neke predodžbe, tada se ona prije svega temeljila na tom aspektu, koji je bio jedini koji sam uočavala. Ipak, znam da se sve do danas raspravlja o samodefiniranju unutar vaše profesije. Ono što me pritom najviše impresionira nije samo važan rad koji svakodnevno obavljate, nego i intenzitet s kojim se i dalje vode rasprave o smislu vaše uloge u društvu. 

Znam da još uvijek nije okončan spor između ljudi koji svoju ulogu shvaćaju isključivo kao skrb o pojedincima u poteškoćama s kojima su suočeni ovdje i sada, i onih drugih, koji su posvećeni dubljim društvenim reformama i mobilizaciji različitih grupa da same promijene prilike u kojima žive. Znam da i unutar ove druge skupine, posvećene dubljim društvenim reformama, postoje velike unutarnje razlike. Počevši od razlike između problema s kojima su suočeni ljudi u najrazvijenijim kapitalističkim društvima i problema u društvima u kojima primjerice agrarna reforma predstavlja važan, još uvijek neriješen zadatak; ili u kojima se urođenici i dalje moraju boriti za stjecanje zajedničkih prava. Znam da postoje ljudi koji se bave uzrocima društvenih problema i ljudi koji vjeruju da si ne mogu priuštiti luksuz da trate vrijeme na razmišljanje o uzrocima, ljudi koji su čvrsto usredotočeni na pružanje neposredne pomoći. Ne govorim sve ovo zato što posjedujem sve odgovore na ta pitanja. Samo želim objasniti zašto ovo predavanje za mene predstavlja jedan od najvećih izazova u mojoj karijeri. Veliki je izazov govoriti pred tako raznolikom publikom, a da pritom ono što govorite bude smisleno svima koji vas slušaju. U pokušaju da vam se svima obratim istovremeno, vjerojatno neću zadovoljiti nikoga. Ipak, pokušat ću. Međutim, odmah priznajem da neću ni pokušati skrivati vlastitu poziciju, pa bi dobar dio vas mogao smatrati prilično provokativnim ovo što ću reći. 

Pokušat ću postaviti neka pitanja usko vezana za središnju problematiku ove konferencije. Raspravljamo o pravima i kako ih jamčiti u nejednakom, globaliziranom društvu u kojemu živimo. Uzet ću zdravo za gotovo da svi ovdje okupljeni vjerujemo u ljudska prava u nekom smislu riječi. Krenimo od premise da sva ljudska bića, samom time što jesu ljudska bića, imaju pravo na određene osnovne slobode i osnovno dostojanstvo koje su drugi dužni poštivati i to ne samo obični pojedinci, nego – i to naročito – osobe na položajima moći i države. Vjerujem da svi ovdje okupljeni to mogu prihvatiti.

Također sam poprilično sigurna da postoji širok konsenzus – nesumnjivo opći konsenzus kod publike poput ove – da te osnovne slobode i ljudsko dostojanstvo uključuju određene neotuđive građanske slobode i politička prava, slobodu govora, slobodu mišljenja i okupljanja, pravo na pošteno suđenje, glasačko pravo, i tako dalje.

No u 21. stoljeću to je tek početak rasprave o pravima. Mnogi si postavljaju pitanje da li ljudska prava ne samo počinju s građanskim i političkim pravima, nego i završavaju s njima.Opća deklaracija o ljudskim pravima, donesena prije 60 godina, na primjer, govori i o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pa ipak se oko svega toga i dalje vode žestoke rasprave.

Neki ljudi, posebno u razvijenim kapitalističkim zemljama, a naročito u Sjedinjenim Državama, tvrde da ekonomska i socijalna prava ne postoje. To nije nikakvo iznenađenje. Nije nikakva misterija zašto su vlade koje su posvećene neoliberalnoj globalizaciji posebno netrpeljive prema konceptima ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Čak i neki među ljudima koji vjeruju da određeni osnovni materijalni i socijalni uvjeti trebaju biti zajamčeni svima, ne zovu ih pravima. Kažu da su to samo aspiracije, da u prevelikoj mjeri ovise o raspoloživim resursima i da ih sudovi ne mogu provoditi na isti način kao građanska i politička prava.

Mogla bih ostatak svog vremena ovdje potrošiti na oponiranje ljudima koji ne prihvaćaju proširenu koncepciju prava, koji misle da prava po definiciji mogu biti samo građanska ili politička, a ne ekonomska, socijalna ili kulturna. Mogla bih reći da socijalna prava nisu ništa više aspiracije od građanskih i političkih prava – čak i ako zahtijevaju više resursa. Dovoljno je pogledati zemlje u kojima se ljudi još uvijek bore za svoja politička i građanska prava, mjesta gdje i ta prava predstavljaju još uvijek samo daleke aspiracije. Ili bih mogla argumentirati da puno ostvarenje građanskih i političkih prava u konačnici ovisi o određenim osnovnim materijalnim i socijalnim uvjetima.

Ali želim govoriti o nečemu drugom. Želim raspravljati o tome na koji način uopće uspostavljamo distinkcije između različitih vrsta prava. Želim reći da čiste distinkcije koje uspostavljamo između tih različitih vrsta prava, političkih, građanskih, ekonomskih i socijalnih možda skrivaju neke važne aspekte realnosti. Za protivnike ekonomskih i socijalnih prava, one koji misle da ih ne treba smatrati pravima, stvari su prilično jednostavne.

Međutim, čak i ljudi koji vjeruju u širenje obitelji pravâ često govore o ekonomskim i socijalnim pravima kao specifičnim kategorijama koje tek treba dodati popisu postojećih prava, poput građanskih i ljudskih. Često govore o napretku u osiguranju ljudskih prava: određene građanske slobode utvrđene su u Evropi u ranom Novom vijeku; zatim je ostvaren napredak na planu glasačkih prava koji je na koncu rezultirao općim biračkim pravom; a od uspostavljanja poopćenih političkih prava, posebno od stjecanja glasačkog prava za radničke klase, borimo se za nove vrste prava, koja nisu definirana ranije, prava koja zovemo ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Zasigurno, mnogo je istine u takvom načinu gledanja na prava. Ima smisla razmišljati o povijesti prava kao povijesti ekspanzije od političkih do ekonomskih i socijalnih prava, kao rezultata teških borbi kojima se još uvijek ne nazire kraj. No promatranje stvari na taj način prikriva neke važne aspekte.

Zapravo, mogli bismo isto tako ustvrditi da je povijest prava bila povijest kontrakcije, a ne ekspanzije političkih prava – ne širenje od jednog na drugi set prava, nego sužavanje političkih prava da bi se isključilo socijalnu i ekonomsku sferu. Politička prava su se nedvojbeno širila u smislu da su postala univerzalnija. Sve više i više ljudi je ostvarivalo pravo glasovanja na izborima. Međutim, politička prava su se istovremeno suzila, u smislu da sada isključuju mnoge aspekte života.

Nekada je manje ljudi posjedovalo politička prava, ali su ta prava istovremeno predstavljala oblike ekonomske i socijalne moći. Danas to više nije tako. Ljudi s političkim pravima mogu istovremeno ne posjedovati nikakvu socijalnu ili političku moć, i to je jedan od razloga zašto smo morali izmisliti nove vrste ekonomskih i socijalnih prava.

Objasnit ću što pod time mislim. Prvo ću vam navesti samu poantu: danas živimo u kapitalističkom svijetu, a kapitalizam je u potpunosti transformirao značenje političkih prava i njihov odnos spram ekonomskih i socijalnih prava. Distinktivan odnos između političke i ekonomske moći u kapitalizmu fundamentalno se razlikuje od svega što je na svijetu postojalo prije nego što je taj sustav nastao. Kapitalizam je stvorio odvojenu ekonomsku sferu s vlastitim pravilima i vlastitim oblicima moći. Politička prava su pritom ispražnjena od svakog ekonomskog i socijalnog sadržaja.

Kapitalizam kao sustav istovremeno je proizveo cijeli novi set socijalnih problema. Zapravo, mislim da se može reći da je sama ideja zasebne sfere socijalnih problema specifično vezana za kapitalizam. Ideja “socijalnog pitanja”, kako se počela zvati u 19. stoljeću, na vrlo je specifičan način vezana za razvoj kapitalizma, za njegovu radničku klasu bez vlasništva. I upravo ti specifični uvjeti kapitalizma su nas prisilili da počnemo razmišljati o socijalnim pravima, socijalnoj pravdi, socijalnom državljanstvu, socijalnoj ekonomiji i – socijalnom radu.

Drugim riječima, upravo u trenutku kada su politička prava ispražnjena od socijalnog sadržaja, pojavljuje se cijeli novi spektar socijalnih problema, a jedna od velikih rasprava našega doba je kako, i treba li uopće država intervenirati kako bi ih riješila.


Je li kapitalizam prirodan poredak?

Cijela rasprava o pravima danas uzima kapitalističke uvjete zdravo za gotovo, kao da su neizbježan, prirodan poredak stvari, sviđalo se to nama ili ne. Međutim, jednom kad prepoznamo distinktivnosti kapitalizma, njegovu specifičnost kao posebnog trenutka u povijesti s početkom i vjerojatnim krajem, jednom kada uzmemo u obzir njegove specifične posljedice, cijelo pitanje pokazuje se u sasvim drugom svjetlu.

U kapitalističkom sustavu osnovna dobra i usluge proizvode se za tržište i dobivaju preko tržišta. Prije svega, kapitalizam je sustav u kojemu glavni ekonomski akteri, radnici i poslodavci, ovise o tržištu. Ovisnost o tržištu je suština sustava. Ovaj jedinstven način organizacije materijalnog života ima relativno kratku povijest. I druga društva su imala tržišta, ali samo u kapitalizmu je ovisnost o tržištu fundamentalan uvjet života. To znači da je širok spektar ljudskih aktivnosti podčinjen tržištu i determiniran njegovim zahtjevima na način na koji to nikad prije u povijesti nije bio slučaj.

U zrelome kapitalizmu radnici, koji proizvode dobra i usluge, ovise o tržištu jer općenito žive od toga da svoju radnu snagu prodaju na tržištu za nadnicu. Drugim rječima, radna snaga postala je roba. Kapitalisti ovise o tržištu za kupnju radne snage i kapitalnih dobara, kao i za prodaju onoga što radnici proizvode.

Ali ovdje stvari postaju zamršene. Radnici su plaćeni za rad. To se čini upravo suprotnim slučajem od seljaka koje izrabljuju zemljovlasnici, koji moraju plaćati neku vrstu najamnine zemljovlasnicima. No jesu li radnici u kapitalizmu doista plaćeni za sav rad koji obavljaju? Za što su radnici zapravo plaćeni? Plaćeni su za svoju radnu snagu u određenom vremenskom periodu, ne za ono što na koncu proizvode u tom vremenu. Što god radnici proizveli pripada kapitalistu, kapitalist prisvaja razliku između onoga što su radnici plaćeni i onoga što njihovi proizvodi ili usluge ostvaruju na tržištu.

Kapitalisti dakle prisvajaju višak proizveden od radnika u obliku profita, baš kao što zemljovlasnici prisvajaju viškove koje proizvode seljaci u obliku rente. Nije to samo Karl Marx nazvao eksploatacijom. Čak i veliki starješina liberalizma, John Stuart Mill, vidio je stvari na taj način. Kapitalizam, međutim, predstavlja vrlo specifičan način ekstrakcije viška od radnika – ne preko primjene direktne iznuđivačke sile, nego putem tržišta.

Kasnije ću se vratiti na pitanje što to znači za našu temu i pitanje odnosa između političkih i ekonomskih prava. Ali prvo bih htjela reći još neke stvari o kapitalizmu. Činjenica da kapitalisti ostvaruju profit samo ako uspiju dobra i usluge prodati na tržištu, a pritom ih prodati još i za više no što ih je stajala njihova proizvodnja, znači da je ostvarenje profita nesigurna stvar.

Kapitalisti su prisiljeni natjecati se s drugim kapitalistima na istom tržištu. Kompeticija je pokretačka sila kapitalizma – čak i ako kapitalisti često čine sve što mogu da bi ju izbjegli, na primjer stvaranjem monopola. Ali društveni uvjeti koji na određenome tržištu određuju uspjeh u natjecanju preko mehanizma cijena s onu su stranu kontrole pojedinih kapitalista.

S obzirom na to da njihovi profiti ovise o povoljnom omjeru troškova/tržišnih cijena njihove robe, očigledna strategija kojoj kapitalisti mogu pribjeći je rezanje vlastitih troškova. To prije svega znači stalan pritisak za smanjenje troškova rada. To zahtijeva stalan pritisak na nadnice, kojemu su se radnici prisiljeni stalno odupirati. A zahtijeva i stalna poboljšanja u produktivnosti rada. To znači stalnu potrebu za pronalaženjem organizacijskih i tehnoloških sredstava za ekstrakciju što većeg viška od radnika unutar zadanog vremenskog okvira po najmanjem mogućem trošku.

Da bi se taj proces održavao potrebna su redovita ulaganja, odnosno neprestano ponovno ulaganje viškova. Investiranje zahtijeva stalnu akumulaciju kapitala. Postoji, dakle, stalna potreba za maksimizacijom profita. Radi se o tome da je ta potreba kapitalistima nametnuta, neovisno o njihovim osobnim potrebama i željama. Čak i najskromniji i društveno najodgovorniji kapitalist izložen je tim pritiscima i prisiljen je akumulirati, maksimirati profit, samo da bi mogao i dalje poslovati.

Možemo pričati o društvenoj odgovornosti korporacija koliko nam milo, ali sâm kapitalizam tu postavlja vrlo ozbiljna ograničenja. Potreba za usvajanjem strategije maksimizacije jedna je od osnovnih značajki sustava, a ne tek posljedica neodgovornosti ili pohlepe, iako je svakako istina da će sustav utemeljen na tržišnim principima neminovno uzdizati bogatstvo i poticati kulturu pohlepe.

Potreba za stalnim poboljšanjima produktivnosti rada učinila je kapitalizam iznimno dinamičnim. On stvara stalna poboljšanja u tehnologiji i onome što se konvencionalno naziva ekonomskim rastom. Međutim, isti tržišni pritisci koji ga čine tako dinamičnim imaju i proturječne posljedice. Kapitalizam je podložan stalnim fluktuacijama, i to ne samo u smislu kratkoročnih “poslovnih ciklusa”, nego i stalnih kriza viška kapaciteta i viška proizvodnje, kao i tendenciji dugoročnog opadnja i stagnacije.

Ovo nije mjesto da se bavimo cijelim kompleksnim problemom kapitalističkih kriza. Ono što ovdje želim naglasiti su određeni duboko ukorijenjeni problemi svojstveni kapitalizmu koji su važni za našu raspravu. Unatoč svom dinamizmu, kapitalizam ne predstavlja efikasan način zadovoljavanja ključnih ljudskih potreba. Kapitalizam je efikasan u proizvodnji kapitala, a svakako je istinito i da je stvorio veliki materijalni i tehnološki napredak. Ali postoji velik raskorak između proizvodnih kapaciteta koje kapitalizam stvara i onoga što na koncu doista s njima društveno ostvaruje.

Odluke o proizvodnji u kapitalizmu ne određuje ono što je društveno potrebno, nego ono što osigurava najveći profit. Svatko, na primjer, ima potrebu za pristojnim stambenim prostorom, ali dobar i pristupačan stambeni prostor nije profitabilan za privatni kapital. Može postojati ogromna potražnja za takvim stambenim prostorom, ali to nije ona vrsta potražnje koju ekonomisti nazivaju “efektivnom potražnjom”, tj. potražnjom koju prati dovoljno novca da bi se računala. Ako kapital ulaže u stanogradnju, najvjerojatnije će biti riječ o skupom stambenom prostoru za ljude koji si ga mogu priuštiti. To je suštinska značajka kapitalizma.

Gdje je proizvodnja podešena da maksimizira profit, društvo može raspolagati golemim proizvodnim kapacitetima. Može raspolagati s dovoljno kapaciteta da prehrani, odjene i stambeno osigura sveukupnu populaciju na vrlo visokoj razini. Ali u istome društvu ipak može postojati i široko rasprostranjeno siromaštvo, beskućništvo i neadekvatna zdravstvena zaštita. Samo trebate pogledati Sjedinjene Države koje imaju jednu od najviših stopa siromaštva u razvijenom svijetu i u kojima deseci milijuna ljudi nemaju opciju pristupačne zdravstvene zaštite. Kakvog opravdanja za takvo stanje stvari može biti u društvu s tako golemim bogatstvima i proizvodnim kapacitetima?

Kapitalizam je neefikasan i u drugom smislu. S naglaskom na maksimizaciji profita i akumulaciji kapitala, kapitalizam je nužno rastrošan i destruktivan sustav proizvodnje. Troši goleme količine resursa; i s njima postupa u skladu s kratkoročnim zahtjevima za profitom, a ne dugoročnim potrebama za održivim okolišem.

Svi aspekti života koji postaju robom na tržištu izvan su dohvata demokratske odgovornosti. Ne odgovaraju volji naroda, nego zahtjevima tržišta i profitnog motiva. A to, kao što možete zamisliti, ima dalekosežne implikacije za značenje političkih prava.

Značenje globalizacije

Ali što je s globalniziranim kapitalizmom u kojemu danas živimo? Vrijede li tu ista pravila? Važno je, prije svega, imati na umu da još uvijek govorimo o kapitalizmu, a ne o nekom drugom sustavu koji operira prema drugačijim pravilima. Ono na što mislimo kada govorimo o globalizaciji, bar u njezinom danas postojećem obliku, jest da je sve veći dio svijeta uvučen u mehanizme kapitalističkog tržišta.

To ne znači da su sve ekonomije razvijeni kapitalizmi ili da se nalaze u procesu kapitalističkog razvoja. To jednostavno znači da su tržišni imperativi koji potječu iz razvijenog svijeta na ovaj ili onaj način nametnuti svugdje. Primarni cilj kapitalističke globalizacije, na kraju krajeva, nije ohrabriti razvoj nego maksimirati profit za kapital naprednih ekonomija.

Ako govorimo o globalizaciji tržišnih imperativa, ne iznenađuje da su svi problemi kapitalizma, svi problemi uzrokovani tržišnim imperativima, dodatno zaoštreni “globalizacijom”. Možda je istina da je došlo do redukcije u postotku ljudi koji žive ispod praga siromaštva, ali to ni približno nije cijela priča. Čak i u razvijenim kapitalističkim zemljama glavni profiteri globalizacije nalaze se u gornjih 20% dohodovne piramide; a neki dijelovi svijeta, poput subsaharske Afrike, u potpunosti su marginalizirani i osiromašeni u tom procesu.

Jaz između bogatih i siromašnih raste svugdje, ne samo između Sjevera i Juga, nego i unutar razvijenih ekonomija. Istodobno je i stopa ekološke degradacije ubrzala u alarmantnim razmjerima. To nije samo posljedica toga što živimo u globalnoj ekonomiji. Radi se o tome da kapitalizam ono što čini ne čini samo zato što je globalan, nego prije svega zato što – bio lokalan ili globalan – kapitalizam pokreću tržišni imperativi.

Želim naglasiti dvije suštinske stvari koje imaju fundamentalne posljedice za politička prava i njihov odnos prema ekonomskoj moći i socijalnim pravima. Prve se tiče pitanja odnosa između klasa – onih koji rade i onih koji prisvajaju rad drugih. Kapitalizam je jedinstven po tome što, za razliku od sustava koji su mu prethodili, (u njemu) kapitalist ne treba direktnu iznuđivačku silu da bi osigurao pristup plodovima rada radnika.

Radnici se pravno ne nalaze u odnosu ovisnosti o kapitalistima. Oni nisu robovi ili kmetovi. Ne nalaze se u dužničkom ropstvu niti su nečije vlasništvo. Prisiljeni su raditi za kapital ne zato što bi ih na to prisiljavala superiornost vojne moći kapitalista, nego zato što svoju radnu snagu moraju prodavati da bi imali ikakav pristup sredstvima za preživljavanje. A to znači da su ekonomska i politička moć odvojene na povijesno sasvim nov način.

Pritom ne mislim da kapitalističko tržište može postojati bez podrške države. Ako išta, kapitalizam intervenciju države u nekim aspektima treba više od bilo kojeg drugog sustava da bi se održao društveni poredak i uvjeti podobni za akumulaciju. No ekonomska moć kapitala odvojena je od političke moći na dva načina: moć kapitalista nad radnicima ne ovisi o privilegiranom pristupu političkim ili zakonskim pravima, dok radnike posjedovanje političkih i zakonskih prava ne oslobađa ekonomske eksploatacije.

Druga ključna stvar je da kapitalistički sustav pokreću određeni neizbježni imperativi, određeni momenti prisile, ekonomski imperativi kompeticije, maksimizacije profita, stalne akumulacije i beskrajna potreba za poboljšanjem produktivnosti rada. To doista jesu imperativi, a ne izbori koje donose pojedini pohlepni kapitalisti. Riječ je o nužnim uvjetima preživljavanja kapitala.

Ta je točka od presudne važnosti. Slušamo puno o slobodnom tržištu, tržišnim izborima i tržišnim prilikama, ali kada govorimo o kapitalističkom tržištu, govorimo prije svega o prisilama i nužnostima, ne prilikama i slobodama. Mnogo toga u ljudskome životu podliježe tim imperativima. Oni ne određuju samo proizvodnju i alokaciju rada i resursa, nego i mnoge aspekte života izvan radnog mjesta, sve do pitanja najosnovnije organizacije vremena.

Vrijedi istaknuti i da je kapitalizam proizveo novu vrstu imperijalizma koji ne ovisi nužno o direktnoj kolonijalnoj vladavini. Vidjeli smo kako kapital može dominirati radom bez direktne političke prisile. Isto vrijedi i za imperijalizam kapitala, koji može dominirati podređenim ekonomijama samim time što ih podvrgava imperativima tržišta, na primjer kroz politiku takozvanih “strukturnih prilagodbi”, instrumente duga i uvjetovane pomoći i slično.

U kontekstu naše rasprave, to znači da mnogim aspektima ljudskog života i rastućim spektrom društvenih praksi upravljaju tržišni imperativi, a ne u užem smislu politički procesi. To ima dalekosežne implikacije za značenje političkih prava. Danas populacije svih naprednih kapitalističkih zemalja i mnogih zemalja u razvoju uživaju opća politička prava. Drugim riječima, imaju ono što zovemo demokracijom. No mnogo toga što upravlja našom svakodnevnicom je stavljeno izvan dometa demokratskih procesa. Umjesto toga, njima upravljaju kapitalistički ekonomski imperativi.

Ironija je u tome da vlade svugdje u svijetu svakoga dana sve veće dijelove naših života svjesno stavljaju izvan demokratskog dohvata, pod upravljanje tržišnih imperativa. Tako da ono o čemu govorimo predstavlja vrlo čudnu vrstu demokracije. Ona je vrlo različita od onoga što je ta riječ označavala u svom izvornom, doslovnom značenju – moć naroda. Kada je riječ demokracija izmišljena, politička i ekonomska moć bile su u tako bliskom srodstvu da su obični ljudi koji bi stekli politička prava, na primjer u demokraciji u antičkoj Grčkoj, ujedno oslobođeni uobičajenih oblika eksploatacije, poput ropstva, kmetstva ili dužničkog ropstva.

Tek u kapitalizmu možemo govoriti o zasebnoj ekonomskoj sferi, s vlastitim oblicima moći, vlastitim oblicima dominacije, vlastitim specifičnim imperativima, od kojih ni jedan ne zahtijeva zakonsku ili političku ovisnost radnika. Moć kapitala i imperativi tržišta diktiraju sve više aspekata naših života, čak (i) kada posjedujemo opća politička prava i zakonsku jednakost. Kapitalizam je učinio mogućom limitiranu demokraciju, demokraciju koja je ograničena na zasebnu političku sferu, dok distribuciju moći u ekonomskoj sferi ostavlja netaknutom. Ta vrsta “formalne” demokracije je nešto što nikad prije u povijesti nije bilo moguće.

Građanska prava i slobode zajamčene formalnom ili liberalnom demokracijom sama po sebi su vrlo dobra stvar, proizvod dugih i ogorčenih borbi. Moramo učiniti sve što možemo da ih očuvamo gdje postoje i da ih ostvarimo tamo gdje ne postoje. Očito je i da su glasačko pravo za radničke klase i druga prava poput prava na autonomne sindikate od životne važnosti te da mogu biti izvor presudnih pozitivnih razlika. Bez sumnje, postoji širok spektar kapitalističkih demokracija, od neoliberalnih do socijaldemokratskih varijanti, i te su razlike itekako važne. Ali mora nam biti jasno što im je svima zajedničko, što nedostaje kapitalističkim demokracijama u svim oblicima.

Ne postoji nešto poput kapitalizma kojim bi upravljala moć naroda, kapitalizma u kojemu bi volja naroda imala prednost pred imperativima profita i akumulacije, kapitalizma u kojemu zahtjevi za maksimizacijom profita ne bi diktirali osnovne uvjete života. Suštinski uvjet za samo postojanje kapitalizmą je da su osnovni uvjeti života komodificirani, pretvoreni u robu koja podliježe profitnom diktatu i “zakonu” tržišta. Svaki oblik ljudske prakse koji je komodificiran nalazi se izvan dometa demokratske odgovornosti.

Borba za socijalna prava

Politička prava u kapitalizmu, iako su distribuirana šire nego ikad prije, ostavljaju po strani ogromne dijelove naših života. Na što, dakle, mislim kada kažem da je kapitalizam stvorio i cijelu novu sferu socijalnih problema?

Očito, to ne znači da je kapitalizam prvi oblik društva u kojemu postoje siromaštvo i ljudska bijeda ili da su siromaštvo i bijeda danas gori nego što su ikad prije bili. Kapitalizam je nedvojbeno marginalizirao i osiromašio mnoge ljude, nastavlja reproducirati siromaštvo čak i u razvijenim ekonomijama. Ali nema sumnje da je silno poboljšao materijalne uvjete na općoj razini i podignuo standard života velikog broja ljudi diljem svijeta. Radi se, međutim, o tome da je proizveo i karakteristične probleme kakvi nisu postojali nikad prije, a to vrijedi čak (i) za ekonomije s većim stupnjem prosperiteta.

Razmislite na trenutak o uvjetima tržišne ovisnosti. Koji su osnovni uvjeti koji ljude čine ovisnima o tržištu? Osnovna stvar je da tržišna ovisnost u kapitalizmu znači da su ljudi izgubili netržišni pristup sredstvima proizvodnje i sredstvima nužnima za opstanak.

Kada, na primjer, ljudi posjeduju zemlju direktno, kada to posjedovanje ne ovisi o uspjehu na tržištu, onda ne postoji ono što zovem tržišnom ovisnošću ili tržišnim imperativima. Ono čemu svjedočimo kroz povijest kapitalističkog razvoja je gubitak te vrste posjedovanja. Svjedočimo ili potpunom izvlaštenju većine, ili nametanju uvjeta koji posjedovanje čine ovisnim o uspjehu na tržištu, što mnoge ljude na koncu vodi u izvlaštenje.

Svjedočimo i uništenju komunalnih mreža – seoskih komuna, i tako dalje – koje su tradicionalno ljudima pružale neku vrstu potpore u vrijeme potrebitosti. U najranijim danima kapitalizma, u Engleskoj primjerice, to je između ostalog značilo gubitak običajnog prava koje je jamčilo pristup zajedničkoj zemlji, u poznatom procesu ograđivanja (enclosure). Značilo je i promjenu komunalnih vrijednosti i promjene u načinu provedbe zakona. Značilo je nove pravne definicije vlasništva u kojima je svaki tradicionalni oblik skrbi o osnovnom pravu na opstanak zamijenjen imperativima profita. Kako se kapitalizam razvijao prema svom industrijskom obliku, bilo je i drugih mjera poput promjena u sustavu pomoći za siromašne, čija svrha je bila iskorijeniti ljude iz njihovih lokalnih zajednica da bi se povećala mobilnost radne snage.

Danas širenje kapitalističkih imperativa znači strukturne prilagodbe. Znači privatizaciju gotovo svega. Znači ono što su neki ljudi nazvali novim procesom ograđivanja. U poljoprivrednim ekonomijama, na primjer, to može značiti otvoreno izvlaštenje malih zemljoposjednika, ili može značiti nametanje ekonomskih mjera koje proizvođače prisiljavaju na napuštanje strategija samodostatnosti u korist izvozno orijentiranih strategija, proizvodnju isključivo jedne vrste profitabilne kulture (cash crops) i slično. Kao u prvim danima kapitalizma, to znači i razbijanje različitih društvenih mreža na koje su se ljudi tradicionalno oslanjali kao potporu.

Osnovni princip kapitalističkog sustava je izolacija pojedinaca i njihovo golo izlaganje tržišnim imperativima. Znači eliminaciju svega što stoji između ljudi i ovisnosti o tržištu, svega što ih čini autonomnima u odnosu na tržište. A kada je društveni život podvrgnut pokretačkoj sili tržišnih imperativa, on je podvrgnut i ciklusima i krizama tržišta. Na primjer, izvlašteni radnici, koji ovise o prodaji svoje radne snage za nadnicu, nemaju više zaštitne mreže koja bi ih održavala kada ih tržište (više) ne treba.

Nije teško uvidjeti da je to stvorilo nove društvene probleme. Od samih početaka kapitalizma, država se morala nositi s njima. Od najranijih dana država se morala baviti rastućim brojem izvlaštenih ljudi, ljudi bez imovine, bez pristupa sredstvima nužnima za opstanak, bez običajnih prava, bez socijalne ili komunalne potpore. Država se njima morala baviti ne samo iz humanitarnih obzira, nego iz straha od socijalnih nemira, čak i socijalne dezintegracije.

Od početka kapitalizma država je morala stupiti na scenu da bi održala društveni poredak ili čak spriječila revoluciju. U ranim danima kapitalizma, nervozne vlade i posjednici govorili su o prijetnji koju predstavljaju “ljudi bez gospodara” koji su lutali zemljom, ljudi bez imovine i bez discipline služenja gospodaru. To je predstavljalo prijetnju o kojoj su vlade bile prisiljene voditi računa, ne samo sredstvima zakona i reda, nego i minimalnom socijalnom skrbi, kao u slučaju ranih engleskih zakona o sirotinji.

U devetnaestom, a posebno u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, prijetnje društvenom poretku bile su još dramatičnije – prijetnja revolucije, prijetnja socijalne dezintegracije u dugim godinama depresije, i tako dalje. Te prijetnje su, dakako, dovele do moderne države blagostanja, razvoja socijaldemokratskih stranaka, i implementacije, pa čak i izuma, mnogih socijalnih prava.

Danas su, međutim, čak i neki socijaldemokrati odustali od države blagostanja i pristali uz neoliberalizam. Čak su i skandinavske zemlje, ponos i ogledni primjerci socijalne demokracije, u fazi povlačenja. A ovdje u Brazilu – i sami dobro znate do koje su mjere vlade ljevice popustile neoliberalnim pritiscima. Međutim, čak i najneoliberalniji režimi imali su potrebu za minimalnom zaštitnom mrežom. Ako ništa drugo, moraju očuvati rezervnu vojsku radnika, održati ih na životu u trenucima ekonomskog ciklusa kada ih kapital ne treba, da budu spremno pri ruci kada ih kapital bude trebao.

Naravno, još uvijek postoje društva u kojima je čak i taj minimum skrbi još uvijek aspiracija, a ne stvarnost. Ali pretpostavljam da većina ljudi ovdje zahtijeva nešto više od minimalne zaštitne mreže, nešto bliže najrazvijenijim državama blagostanja. Sigurna sam da zahtijevate socijalnu skrb koja nije samo sredstvo za očuvanje rezervne vojske rada na životu. Prije će biti riječ o opredijeljenosti za neku vrstu skrbi o različitim, temeljnim socijalnim potrebama, poput zdravstvene zaštite ili stanovanja, koje kapitalističko tržište ne osigurava, ili bar ne tako da ih čini pristupačnima svima.

Svi znamo da je borba za uspostavljanje te vrste socijalne skrbi neprestana, baš kao i borba za njezinu obranu i očuvanje. Neoliberalizam nas je podučio koliko su takve stečevine neizvjesne i krhke. Naučili smo mnogo toga o tome koliko su te stvari ranjive na ekonomske cikluse i zaokrete političkih vjetrova. I najsigurnije stečevine poput opće dostupnog obrazovanja i mirovina ili javne zdravstvene zaštite danas su podvrgnute pritiscima, zahtjevima za privatizacijom i takozvanim tržišnim izborom.

Kapitalistički imperativi vs. naša prava

Socijalna zaštita je ranjiva i neizvjesna ne samo zbog promjena političke mode, nego zbog jednog fundamentalnijeg razloga, a taj je da ona stoji u odnosu stalne napetosti s imperativima kapitalizma. Imperativi kapitalizma ta prava čine nužnima, ali imperativi kapitalizma su ujedno ono što ih neprestano ugrožava.

Nije dovoljno računati na to da će država srediti stvar. Naravno, od presudne je važnosti izabrati vlade koje uviđaju važnost socijalne skrbi i koje će činiti sve što mogu da ju osiguraju. Ali nije dovoljno računati ni na to da će država vršiti alokaciju dostupnih resursa da bi kompenzirala štetu koju proizvodi kapitalističko tržište, ili da će osigurati sve ono što tržište neće. Ako ćemo socijalna prava doista tretirati kao prava, štetu moramo spriječiti prije nego što nastane. Moramo se suprostaviti imperativima koji s jedne strane čine socijalna prava nužnim uvjetom opstanka, a u isti mah ih konstantno iznova ugrožavaju.

Kako ćemo se suprotstaviti tim imperativima? Teško je vidjeti kako bismo ih ikad mogli nadići a da istovremeno ne nadiđemo i kapitalizam i komodifikaciju radne snage na kojoj počiva. Govoreći u svoje ime, moram krenuti od premise da kapitalizam neće okončati za vrijeme moga života – a sumnjam da će okončati i za vrijeme života bilo koga od vas ovdje, ma koliko mlađi od mene možda bili. Dakle, što nam je činiti?

Možemo započeti s time da socijalna i ekonomska prava tretiramo na isti način kao i građanska i politička prava. Politička i građanska prava prije svega za cilj imaju limitiranje moći države i osiguranje autonomije pojedinaca i zajednica u odnosu na nju. Svima nam je ta ideja vrlo bliska, ideja osiguranja protiv moći i jamstva autonomije. No moja poanta je da je kapitalizam stvorio vlastite karakteristične strukture moći izvan države. I tu vrstu moći moramo ograničiti, moramo braniti svoju autonomiju i u odnosu na nju.

Ali što znači potvrditi našu autonomiju ne samo u odnosu na moć države, nego i u odnosu na moć kapitala? To znači uvesti demokraciju ne samo na radna mjesta nego u sve sfere života u kojima je sada isključena tržišnim imperativima. Znači suprotstaviti se moći tržišta. Znači odvojiti što je moguće više aspekata ljudskog života od prinuda tržišta. Znači stalnu borbu za dekomodifikacijom i demarketizacijom što je moguće više sfera života. Znači uzeti osnovne potrebe poput zdravstvene zaštite, stanovanja ili prehrane i pretvoriti ih iz robe proizvedene za profit u istinska socijalna prava.


To očito nije jednostavna stvar. Ako su se mnoge od najprogresivnijih vlada našeg globaliziranog svijeta odrekle opredjeljenja za socijalna prava i socijalnu pravdu, to nije samo zato što su izgubile odlučnost ili političku volju. Ekonomski pritisci su doista porasli od kraja dugog poslijeratnog booma naovamo, kapitalizam je doista nametnuo sve snažnije strukturne zapreke. Ali to ne znači da bi se vlade trebale još dublje povući u defenzivu. Upravo suprotno, to znači da moraju učiniti veliki iskorak naprijed.

Ako vam itko kaže da je globalizacija državu učinila irelevantnom ili nemoćnom, jednostavno mu ne vjerujte. Možda se globalni kapital svijetom kreće slobodno, možda prelazi sve teritorijalne granice s nevjerojatnom lakoćom. Ali lokalna podrška i potpora i dalje su mu potrebne, danas možda više nego ikad prije. Umjesto da se moć države koristi da nas sve dublje uvuče u oblast tržišnih imperativa, kao što su tolike vlade svijeta učinile, moć države se može i treba upotrijebiti za suprotstavljanje tim imperativima – u vlastitoj zemlji i drugdje.

Moć države se može i mora upotrijebiti za pretvaranje sredstava za zadovoljenje ljudskih potreba i javnih dobara iz robe u predmete socijalnih prava. To znači da istinski demokratske snage, na lokalnoj i nacionalnoj razini, unutar i izvan države, mogu doprinijeti stvarnoj promjeni u tom smjeru. Mogu gurati državu u smjeru programa koji ne bi obuhvaćao samo socijalnu zaštitu nego i dekomodifikaciju i demokratizaciju. A to vas, kao socijalne radnike, smješta na prvu liniju fronte u borbi za demokraciju.

Preveo Miroslav Anđelić