Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
Istra zbog svoje neprekinute antifašističke tradicije, ozračja multikulturalnosti i tolerancije, kao i urbanih kulturnih aktivnosti, u očima ostatka Hrvatske uglavnom predstavlja oazu „normalnosti“. IDS, već 25 godina vladajuća stranka u Istri, taj istarski antifašizam i normalnost vrlo rado pripisuje u svoje zasluge, iako se očigledno radi o banalnoj zamjeni teza. Nije Istra antifašistička jer je antifašistički IDS, već upravo suprotno, IDS je antifašistički jer je antifašistički narod Istre. Drugačiji IDS nije mogao biti pri svojem nastanku, a drugačiji ne može biti ni danas, želi li zadržati dominaciju u istarskom glasačkom tijelu. No ta činjenica ne sprečava da se na navedenoj zabludi gradi druga, ona o IDS-u kao stranci ljevice. Sam predsjednik stranke Boris Miletić uoči jednih od nedavnih izbora, izjavio je kako je IDS ostao jedina vjerodostojna stranka ljevice u Hrvatskoj. No, temeljni programski dokumenti IDS-a otkrivaju jasan i nedvosmislen stav o potrebi apsolutnog širenja i jačanja tržišta u odnosu na „državu“, a kad smo već kod toga, sadrže i istarsku verziju pomirenja fašista i antifašista, dok su i u praksi „štedljivost“ i „realnost“ iz godine u godinu neizostavni atributi kada se govori o pulskom gradskom proračunu.
Ugrožena convivenza
Stranka ljevice bi se, osim spram tržišta, trebala na specifičan način odnositi i prema radu i radništvu. Miletić – istovremeno čelni čovjek te navodne „posljednje stranke ljevice“ i grada Pule – ponosno izjavljuje kako plaće u gradskim poduzećima i upravi ne rastu, unatoč tome što proračun raste iz godine u godinu, a svaka nova sezona se proglašava rekordnom. Radnici komunalnog poduzeća Herculanea, iz vremena štrajka 2009. godine, dobro pamte i njegov populistički potez pražnjenja kontejnera, ali i korištenja stranačke mreže u osiguravanju priljeva pravih štrajkbrejkera iz komunalnih poduzeća drugih istarskih gradova.
Upravo je ta 25 godina građena razgranata horizontalna i vertikalna klijentelistička mreža, uz nedostatak vjerodostojne i sposobne opozicije, ono što IDS i dalje drži na vlasti, a ne sada već „folklorni“ antifašizam i multikulturalnost. Čak štoviše, vidjet ćemo nešto kasnije, pojedine klijentelističke prakse izgradnje i održavanja te mreže ugrožavaju opstanak harmonične convivenze, barem u dijelu pučanstva. Klijentelizam je u Istri postao svakodnevica, pa je javna tajna da se sada već i „najniža“ radna mjesta u gradskim poduzećima i javnim ustanovama popunjavaju „preko veze“, intervencijama čelnih ljudi lokalne samouprave, odnosno IDS-a. Sam sam uoči izbora za Europski parlament svjedočio telefonskom razgovoru anonimne studentice, koja je sugovornika s druge strane ushićeno obavještavala kako joj je rečeno da će sigurno dobiti posao, samo još treba donijeti fotografiju glasačkog listića sa zaokruženim imenom Ivana Jakovčića.
Problem su prepoznale i udruge civilnog društva, pa dok ovo čitate u istarskim gradovima traje kampanja Civilne platforme Istre pod nazivom „Klijentelizam ubija – Građan(k)e u nadzorne odbore!“. No, dok je o pogubnosti klijentelizma na razvoj meritokracije, štetnosti po građane, demokraciju, tržište, itsl. već puno toga rečeno, vrlo se rijetko problem sagledava iz pozicije radnika i radničkog organiziranja. Zato smo o temi „zapošljavanja preko veze“ porazgovarali sa nekoliko radnika pulskih gradskih poduzeća.
Radnici sa i bez zaleđa
Svi redom ističu kako je praksa u potpunosti „izmakla kontroli“ te da je danas praktički nemoguće zaposliti se u gradskim poduzećima bez članske iskaznice vladajuće stranke ili intervencije „odozgo“. „Sve se to rješava telefonom“, kažu nam sugovornici. Zbrinjavanje „podobnika“ ima pogubne efekte na svim razinama radničkog života. Bujanje često izmišljenih administrativnih pozicija, u kombinaciji s neoliberalnom štednjom prometnutom u vrlinu i dogmu, polako ali sigurno prazni redove radnika „na terenu“, čime raste radno opterećenje preostalih radnika koji grcaju u prekovremenim satima. Nadalje, osobe koje podobnošću dolaze na rukovodeće pozicije uglavnom su za iste toliko nesposobne da su tu činjenicu, ali i vlastitu nemoć, često prisiljeni priznati i sami direktori poduzeća. Tek kada frustracija radnika i radnica nemogućnošću normalnog funkcioniranja preraste u otvoreni revolt, nesposobnom se rukovodiocu po potrebi izmisli novo radno mjesto na kojem ne može činiti daljnju štetu, žale nam se radnici. No, i to „rješenje“ opet znači barem jedno prijeko potrebno radno mjesto na terenu manje, budući da povećanje proračuna treba „izbjegavati pod svaku cijenu“.
Problemi nastaju i u slučaju kada radnik/ica preko političke veze dolazi na radno mjesto na terenu. Svjesni da „imaju zaleđe“, dobar dio njih ne obavlja savjesno i predano svoj posao, a to opet povećava opterećenje ostalih radnika i radnica, onih koji nisu dobili posao preko veze, a kojih je, doduše, sve manje. Ima ih i koji se ne libe otvoreno reći „nisam ja tu došao raditi, nego primati plaću“, ogorčen je jedan od naših sugovornika. Dodatnu dimenziju problemu daje činjenica kako tim „nižim“ mjestima IDS uglavnom trguje u svrhu osiguravanja i održavanja podrške organizacija nacionalnih manjina. Ovakva trgovina lako može dovesti do netrpeljivosti ostalih radnika prema radnicima manjincima što bi poljuljalo toliko hvaljenu istarsku multikulturalnost i toleranciju.
Klijentelizam vs. radničko organiziranje
Na koncu, ali i najvažnije – klijentelistička politika zapošljavanja izravno sabotira i slabi radničko organiziranje i sindikalnu borbu. Radnici i radnice zaposleni preko političke veze ne učlanjuju se u sindikat, „ne smiju“, kažu nam sugovornici. Osim financijskog slabljenja sindikalnih organizacija, takva situacija direktno utječe i na mogućnosti radničkog organiziranja. Agitiranje i pokušaji mobilizacije od strane sindikalnih aktivista po pitanju radničkih prava, uvjeta i organizacije rada, nepravilnosti u poslovanju, kod rastućeg broja radnika i radnica, stoga, u pravilu nailaze na ignoriranje i ravnodušnost. O pozivima na solidarnost ili angažman na društvenim pitanjima izvan kruga poduzeća, u tom kontekstu, nema smisla niti govoriti. Nezanemariv je i problem „špijunaže“ – za sve razgovore i dogovore među iole borbenijim radnicima i sindikalnim povjerenicima, uprava doznaje u najkraćem mogućem roku.
Naši sugovornici ističu kako uopće nemaju dvojbe da se radi o itekako promišljenoj politici pacifiziranja radničkog otpora, posebno u pogledu već započetog outsourcinga, za kojeg tek očekuju da će se razmahati. U prilog tezi o proračunatoj i dugoročnoj taktici marginaliziranja sindikata, naglašavaju, ide i činjenica da je početak vala zapošljavanja isključivo političkom vezom započeo baš nakon ranije spomenutog velikog štrajka radnika i radnica Herculanee, koji je Miletića natjerao da sam prikuplja smeće i povlači stranačke veze da mu priskrbe štrajkolomce iz komunalnih poduzeća ostalih istarskih gradova. Prije toga se, kažu, još i moglo zaposliti bez veze, no nakon štrajka to postaje praktički nemoguće. Da stvar bude gora, naši sugovornici tvrde kako se naziru i pokušaji ulaska IDS-ovih kadrova u same sindikalne strukture, što bi označilo konačnu kapitulaciju radničkog organiziranja u Istri. Za kraj, radnici ističu kako bi prisutnost nezavisnih članova, građanki i građana, u nadzornim odborima uvelike poboljšala poziciju radnika i sindikata te zaključuju kako bi sindikati, stoga, trebali podržati kampanju i zahtjeve Civilne platforme Istre za demokratizacijom upravljanja i nadzora tijela javnih vlasti te se aktivno i otvoreno početi baviti pitanjem sveprisutnog klijentelizma u Istri.
Izvor naslovne fotografije: Slobodni filozofski/Wikimedia Commons/orlovic
Tekst napisao:
Preporučite članak: