Sindikalni pokret i ultradesnica: Ono što je trebao biti bunt protiv gašenja tvrtki u javnom vlasništvu i otpuštanja radnika, postalo je poprište pobune "nacionalno osviještenog" radništva. "Netko bi rekao, i vjerojatno ne bi pogriješio, da je Račanovo iznevjereno obećanje o sankcioniranju profitera pretvorbe i privatizacije i kasnija redukcija radničkih prava doprinijela bujanju desnih tendencija daleko više od bilo čega što su u međuvremenu radile desne snage", kaže Jovica Lončar iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

"Zbog ove izjave vjerojatno će me napasti", poručio je na prošlotjednom prosvjedu na Markovu trgu predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS) Ozren Matijašević i potom izjavio da je ova vlada "veleizdajnička" zbog tretmana Imunološkog zavoda i Rafinerije Sisak. Matijašević je zaradio burni pljesak nekoliko stotina radnika ovih tvrtki i predvodnika braniteljskog prosvjeda u Savskoj. Prosvjed na Markovu trgu organizirali su predstavnici više sindikalnih podružnica u INA-i te braniteljske organizacije koje djeluju unutar ove kompanije.

 

 

Suprotno očekivanjima, Matijaševića na koncu nitko nije napao, kao što nisu napadali dio sindikalnih udruženja i njihovih šefova kad su početkom devedesetih obilato koristili jezik nacionalizma. Izvjesno je da se do prije nekoliko mjeseci šef HURS-a ne bi usudio s pozornice zboriti o veleizdajicama u hrvatskim redovima, barem ne u ovakvom kontekstu. Ovdje je, naime, naišao na adekvatnu publiku. Njegova izjava nije bila eksces na prosvjedu, već takoreći pravilo. Ono što je trebao biti bunt protiv najava gašenja tvrtki u javnom vlasništvu i otpuštanja radnika, postalo je poprište pobune nacionalno osviještenog radništva: uz zvuke himne i budnice Ustani bane, gotovo da su se više spominjali Hrvati od radnika. Većina govornika, od isturenih sindikalnih vođa pa do predstavnika braniteljskih udruga u INA-i, pozvali su se na branitelje koji su dali svoj život za Hrvatsku i INA-u. "Točku na i" dao je vođa braniteljskog prosvjeda u Savskoj Đuro Glogoški, poručivši kako "branitelji nisu davali živote i dijelove tijela" za ovakvu Hrvatsku.

 

 

Rečeni događaj, međutim, nije izoliran slučaj. Svojevrsna patriotizacija radničke borbe u zadnjih je nekoliko mjeseci normalizirana na nekoliko prosvjeda. Paralelno sa širenjem nacionalističkog diskursa uslijed nadolazećih izbora, braniteljskog prosvjeda ili povratka Šešelja u Srbiju, koji je u dijelu javnog prostora "legitimirao" radikalno hrvatstvo, održano je više prosvjeda protiv planova vlade da otpušta radnike i gasi podružnice nacionalnih kompanija. Glavnu riječ su vodili bivši pripadnici Hrvatske vojske, okupljeni u udruge što djeluju unutar javnih tvrtki. U Sisku je tako održan masovni prosvjed na kojem se spašavanje rafinerije zazivalo kroz prizmu ratnih iskustava, a radnike mobiliziralo jezikom patriotizma.

 

 

Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata, kaže kako je u najmanju ruku riječ o jednom čudnom trendu u kojem 20 godina nakon završetka rata na sindikalnim akcijama branitelji preuzimaju glavnu riječ. "U drugoj polovici devedesetih godina radili smo velike prosvjede. Ne sjećam se da je čak i tada bilo takvog diskursa. Isticanje domoljublja i sindikalno djelovanje osobno mi je nespojivo. Umjesto isticanja privrženosti određenoj naciji, na sindikalnim akcijima fokus bi trebao biti stavljen na radnike koje, bez obzira na spol, rasu ili nacionalnost, poslodavci sve više tlače jednakim intenzitetom", kaže Miličić.

Siniša Miličić

Na ovim događanjima nazočili su istureni sindikalni predstavnici SSSH, HURS-a i NHS-a, koji inače izbjegavaju dominaciju ovakvog ideološki naglašenog diskursa u javnim nastupima. Utoliko se, ističe Miličić, njihovo prilagođavanje recentnim prosvjedima treba shvatiti kao iskaz čistog oportuniteta. "Riječ je o ljudima koji su se odvojili od svoga članstva i ne vide dalje od vlastitih interesa. Zato se ne mogu oduprijeti ovakvim tendencijama", dodaje Miličić.

Njegovo mišljenje dijeli i Denis Geto, predsjednik HEP-ovog strukovnog sindikata TEHNOS i član Radničke fronte, koji smatra kako su sindikalne središnjice odavno obesmislile svoje postojanje: da održavaju na skupu sve sindikate i djeluju u njihovo ime. "Ovo je bio još jedan izgovor da se šefovi najvećih sindikata pojave u javnosti i opravdaju svoje plaće, i ništa drugo. Za to su spremni nazočiti i govoriti na bilo kakvom skupu", poručuje Geto.

Sve vidljivija radnička borba pod plaštom patriotizma dolazi u društveno-političkim okolnostima u kojima, osim ukidanja radnih mjesta i tržišno "nerentabilnih" ispostava poduzeća, aktualna vlada najavljuje nove rezove u javnom sektoru, otpuštanja i ostale neoliberalne mjere.

Jovica Lončar iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju kaže kako nacionalizam nije prirođen radnicima, pa ga stoga ne bi trebalo ni promatrati kao prirodnu nepogodu, već društveno uvjetovan proces u kojem ovisno o djelovanju različitih društvenih snaga stvari mogu prevagnuti u bilo kojem smjeru.

Jovica Lončar (DW)

"Dakle, kada govorimo o pojavi nacionalističke ikonografije na radničkim protestima treba se zapitati kojim društvenim snagama je u interesu forsirati takve procese i tko bi to trebao sprečavati, a ne sprečava", smatra Lončar, naglašavajući pritom nužnost promišljanja o procesima koji su pripremili tlo za ovakav rast nacionalizma. „Netko bi rekao i vjerojatno ne bi pogriješio da je Račanovo iznevjereno obećanje o sankcioniranju profitera pretvorbe i privatizacije i kasnija redukcija radničkih prava doprinijela bujanju desnih tendencija daleko više od bilo čega što su u međuvremenu radile desne snage“, ističe.

 Sve istaknutiju ulogu braniteljskih udruženja u radničkim borbama unutar javnih poduzeća, prema njegovom mišljenju, pritom ne bi trebalo gledati jednostrano. "Braniteljske udruge nisu nužno desno ili reakcionarno orijentirane. Najbolji dokaz za takvu tvrdnju je borba radnika kutinske Petrokemije u kojoj važan dio - budući je više od pola radnika aktivno sudjelovalo u ratu - čini i braniteljska udruga. Analizirajući radnički pokret u Hrvatskoj od 1990. do danas, Marina Ivandić i Igor Livada će ustvrditi da u kutinskom slučaju ustvari radi o repriziranju taktike radničkih frontova odozdo što je koristila KPJ 1930-ih godina", ističe, podsjećajući i na borbu branitelja u obrani zagrebačkog RIZ-a od građevinskih špekulanata potpomognutih političkim zaleđem. "To naravno ne znači da nije bilo i krajnje reakcionarnog djelovanja braniteljskih udruga, ali pokažite mi dio društva cijepljen od nazadne politike", poručuje Lončar.

Savjetnik za socijalnu politiku, europska pitanja i projekte SSSH Darko Šeperić ne misli pak da ima nešto loše u tome da radnici s vremena na vrijeme istaknu svoj patriotizam, primjerice u kontekstu naglašavanja razlike od lažnog patriotizma vlasnika krupnog kapitala. No, drži da je opasno ne samo približiti se granici nacionalizma i ksenofobije, nego već i zaboraviti suštinsku potrebu internacionalizacije radničke borbe i međusobne solidarnosti. "Jer to kapital i želi, okrenuti radnike jedne protiv drugih. Nadmetanje u snižavanju razine radničkih i socijalnih prava, u ime povećanja konkurentnosti, kojem trenutno svjedočimo među članicama EU, dovoljna je ilustracija opasnosti stavljanja fokusa radničke borbe na nacionalni diskurs", kaže Šeperić, dodajući da su mnogi sindikati u Europi to odavno shvatili, pa se primjerice aktivno bore za ravnopravnost i primjenu jednakih prava na radnike migrante, upravo kako bi spriječili snižavanje cijene rada i ostalih radnih prava.

Darko Šeperić

Da postojeće politike s naglaskom na mjere štednje utječu na ovakve pojave, svjedoče i tekući trendovi u europskim državama.

Od Mađarske i Grčke, do Nizozemske i Velike Britanije, radnička se borba već duže vrijeme pomjera u domenu nacionalizma. Nezadovoljni postojećim političkim establishmentom i posebno razočarani lijevim strankama, radnici se sve više okreću "nacionalno osviještenim" strankama koje počivaju na antiimigrantskoj platformi. Značajan simptom trenda iskazan je u prvoj polovici 2014. godine, kad je upravo na valu radničkih glasova dobar dio radikalnih stranki ušlo u parlament EU.

Znanstvenik sa sveučilišta u Laussaneu Daniel Oesch, koji je radio na istraživanju o ideološkim preferencijama pripadnika radničke klase u državama zapadne Europe uoči europarlamentarnih izbora, ističe za H-Alter kako su razlozi za njihovo sve veće glasovanje za radikalnu desnicu dvojaki. Primarni razlozi su, kaže, kulturološke naravi, jer su oni dominirali izbornim procesima u zadnjih nekoliko godina. "Skepticizam većeg dijela pripadnika radničke klase u Norveškoj, Švicarskoj, Nizozemskoj ili Francuskoj oko vrijednosti koje promoviraju stranke lijevog centra ili ljevice - multikulturalizma, prava istospolnih zajednica, imigracijskih i eurointegracijskih procesa - neki su od ključnih razloga za sve veću popularnost desnih populista među radništvom", kaže Oesch, dodajući kako razlog za pomjeranje radnika iz ljevice prema (krajnje) desnim opcijama zapravo leži i u odgovoru na pitanje: "A što ste učinili za nas u zadnje vrijeme?"

"Lijeve stranke su u ovim i drugim državama mahom uvodile mjere štednje, izgubivši tako kredibilitet među radnicima", navodi on.

Svježi primjer za ovakve opservacije je Velika Britanija, čija je javnost još pod dojmom trijumfa UKIP-a na europarlamentarnim izborima, stranke koja promovira agresivnu antiimigrantsku retoriku i bazičnu neoliberalnu ekonomiju. Nezadovoljni ekonomskom situacijom u državi, pripadnici radničke klase sve se više udaljuju od Laburista i naginju stranci koja bi prema predviđanjima trebala osvojiti i do 20 posto na nacionalnim parlamentarnim izborima. Kako bi se prilagodili trendu, konzervativci sada preko premijera Davida Camerona najavljuju smanjenje godišnjih kvota "uvoza" strane radne snage.

Lončar pak ističe kako je važno znati uzroke ovakvih tendencija. "U trenutku kada pristanemo na kompetitivnost pojedinih nacionalnih ekonomija pristali smo i na agitiranje protiv slobode kretanja ljudi i na sve ostale ksenofobne politike koje iz toga slijede. Nacionalna komepetitivnost direktno potkopava temelje međunarodne radničke solidarnosti. Ono o čemu bismo trebali govoriti jest kako tome stati na kraj."

Lončar se slaže kako problem leži i u nepostojanju društveno-političkih opcija koje bi propitivale uzroke postojećih društvenih tendencija u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama. No, ističe kako problemi počinju na puno bazičnijoj razini. "Ako firme u nekoliko država imaju istog vlasnika, ne bi li bilo očekivano da postoji neki tip sindikalne koordinacije između sindikata koji djeluju kod istog vlasnika neovisno o državi? Međutim to, kao što možemo vidjeti na mnoštvu primjera, nije slučaj. Da je takav tip nepovezanosti istovremeno strukturno uvjetovan i poguban za efikasnu organizaciju otpora pokazalo je više analitičara sindikalnog pokreta, među ostalim kanađanin Leo Panitch i Norvežanin Asbjorn Wahl koji su nedavno i gostovali u Hrvatskoj", kaže Lončar.

Sve ove tendencije uzrokovane su i nedovoljnom osviještenošću radničke klase, pogotovo kad je riječ o izbjegavanju etnonacionalne zamke u radničkoj borbi i nužnosti fokusa na međunarodnu solidarnost, jednom od temelja radničke borbe. Šeperić se slaže kako bi tome puno veći doprinos trebali dati i sindikati. "Edukacija, posebno ona politička, kroz povijest je uvijek bila važna djelatnost i izvor snage sindikalnog pokreta. Nažalost, gubitak kredibiliteta ljevice, a i političkih elita općenito, u mnogim zemljama pa i u Hrvatskoj uzrokuje zaziranje sindikata od aktivnijeg bavljenja ovim tipom političkih tema", ističe.

 
Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).