Ista cijena za isti rad načelo je uključeno u izmijenjenu Direktivu o upućivanju radnika iz jedne EU zemlje u drugu. Dok sindikalci opravdano slave, poduzetnici istočne Europe opravdano brinu.

 

Nedavna vijest o izmjenama europsko-unijske Direktive o upućivanju radnika definitivno zaslužuje čitanje iz više kutova. Pritom nisu svi optimistični, kao što bi se moglo pomisliti prema npr. sindikalnim reakcijama. Najprije, podsjetimo da je u osnovi riječ o zaštitnoj regulaciji pojedinih radnih prava onih ljudi koje njihovo poduzeće šalje na određeni privremeni posao u inozemstvu, s tim da su i polazišna i odredišna zemlja u sastavu EU-a. Dobar primjer su hrvatske građevinske firme na projektima u Njemačkoj. Prema podacima Europske komisije, Hrvatska ima najbrže rastući broj tako angažiranih radnika koji se, inače, nazivaju izaslanima ili detaširanim. Godine 2015. bilo ih je gotovo 40 tisuća, od čega u Njemačkoj točno dvije trećine.

Ovdašnje firme na tim natječajima ne nalaze prednost samo u višim cijenama projekata na Zapadu. One u poredbi s tamošnjom konkurencijom prolaze bolje i s ulaznim troškom, jer njihovi radnici iz Hrvatske – zapravo rad tih radnika – košta manje negoli je slučaj na njemačkom tržištu. Taj dio igre su najjače članice EU-a, Njemačka i Francuska, odlučile promijeniti, pa će izaslani radnici primati naknadu koliku prosječno dobivaju i njemački radnici, uz iste dodatke na plaću. Dosad im je garantiran samo minimalni dohodak po zakonu države-domaćina.

Hrvatski sindikati s razlogom su proslavili novo lice direktive, uzme li se u obzir neposredni efekt na status rada. U taj aspekt borbe za radnička prava uložen je nemali trud, pa je u maju otvoreno u Zagrebu i Savjetovalište za upućene radnike, u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, uz pomoć Njemačkog saveza sindikata, financirano javnim novcem EU-a. Bila je to dugo iščekivana potporavelikom broju onih kojima poslodavci duguju tisuće eura iz plaće i doprinosa, ili ih zakidaju na boravišnim i gradilišnim uvjetima. Radnici ostavljeni da se sami brinu o sebi, očekivano su često zaplašeni mogućnošću gubitka radnog mjesta u slučaju prigovaranja. O tome u SSSH-u znaju mnogo toga, u detalje, do svjedočanstava o dodatnim preprekama kao što su nedorečeni službeni formulari i neusklađeni zakoni između država.

Doza skepse

Povjerenje u jaču sistemsku zaštitu radnika donekle zadobiva spoznaja da se o inspekciji provedbe ove regulacije, jednako u rutinskom nazoru i reakciji na prijave, mora pobrinuti zemlja-domaćin. Pa u slučaju Njemačke to valjda izgleda povoljno, ali otkrit će se da je posrijedi idealiziranje posvećeno tzv. uređenim državama. Jasno, teško je previdjeti da standardi zaštite rada na sjeverozapadu EU-a danas generalno stoje bolje nego u postsocijalističkim zemljama. No ipak pomnije obratimo pažnju na evidentnu i na potencijalnu motivaciju država i ekonomija koje su poradile na izmjenama ove direktive. Moment poklapanja njihova interesa s potrebama radništva s Istoka, tako će se vjerojatno pokazati dosta kratkoročnim i plošnim.

I dok su se jedne strane na izmjenama ustrajale Njemačka i Francuska, a uz njih i Belgija kao treći najveći EU-domaćin za izaslane radnike, nasuprot njima je stalo desetak zemalja s (jugo)istoka kontinenta. Hrvatska je čak jedna od onih članica kontinentalnog saveza koje su na predmet direktive aktivno uložile tzv. žuti karton, zahtijevajući posebni monitoring vijećanja izmjena. I u pravu su oni koji na to gledaju sa željom da Hrvatska i ostali iz istog društva makar ponekad budu tako lake ruke i u obrani radništva, ne tek poslodavaca.

Ali, niti je ova podjela tako ocrtana iz razloga zapadnjačkoga nužno istančanijeg socijalnog osjećaja, niti zato što su istočnije vlasti baš sasvim jednoznačno mekše prema kapitalu. Jer, taj drugi, ekonomski i politički slabiji dio EU-a, određen je i ponekim dodatnim objektivnim silnicama i ograničenjima. Njemačka, francuska i belgijska poduzeća u startu imaju prednost na svom terenu po gotovo svim usporednim parametrima, u odnosu na istočnjačku konkurenciju, osim po trošku rada. Iza njih stoji daleko izdašniji kreditni aparat, bogatiji znanstveno-istraživački te inovacijski sustav, a i kudikamo potentniji međunarodni lobiji. Zasad jedini realan izlaz privrednicima iz slabijih ekonomija utoliko zaista jest obaranje cijene rada i, ništa manje, sužavanje opsega poreza, a to se opet svodi na sistemsko zakidanje najširih slojeva.

Tržište ulaznih neravnopravnosti

Pobunjene vedete EU-a koje danas hvalimo iz sindikalnog kuta, međutim, u svim drugim prilikama zagovarat će upravo niže plaće na istoku i jugu Europe. Ne treba se nimalo zavaravati: izmjene Direktive o upućivanju nije ishodio nikakav diskretni proradnički gremij u srcu EU-a, nego posredništvo zapadnjačkih poduzeća kojima inozemni gosti u fahu znače opasnu prijetnju. I jedan je odnos potonjima namijenjen kad dolaze na izvedbu projekata u središtu kontinentalne asocijacije, a sasvim oprečan za njihovu kućnu praksu spram radnika i poslovanja općenito. A taj se dvojaki tretman ogleda na nebrojene razne načine koje ne registrira samo protokol Europskog parlamenta. Dovoljno je da se sjetimo permanentnih sugestija Svjetske banke i MMF-a koje inzistiraju na takozvanim poreznim reformama i još takozvanijim fleksibilizacijama radnog prava.

Europska unija nije uravnotežena ni po čemu relevantnom u ekonomsko-političkim pitanjima, i stoga purizmu s kakvim ovdje imamo posla treba odvojiti zasebnu pažnju. Ovo dakako nije pokušaj da se dovede u sumnju opravdanost načela po kojem svatko za isti rad na istome mjestu zaslužuje istu naknadu. Problem je s više nego izvjesnim efektom koji slijedi u ogledu poduzeća na otvorenom EU-tržištu s natječajnim projektima. U toj priči, kao što shvaćaju kandidati iz postsocijalističkih zemalja, jednostavno, oni ubrzo neće više moći sudjelovati.

Rješenje utoliko ne leži niti u pristanku na lošije plaće za njihove radnike na Zapadu. Ono bi se moralo tražiti u izmjeni šire političke perspektive koja se uobičajeno promatra kao bogomdana, a koja nimalo ne propituje smisao otvaranja tržišta uz okolnosti značajnih ulaznih neravnopravnosti među konkurentima u biznisu. Naprotiv, cinici bi rekli kako čitav taj naopaki aranžman tome i služi, da bi kapital brže i lakše konvergirao prema točkama više gustoće, i da bi mjesta manjeg otpora još više oslabila. No za kontru tome ipak trebamo nešto više od žutih kartona iz redova ovakvih europarlamentaraca. Za početak, recimo, pomogli bi socijalno motiviraniji zastupnici, te njihovo inzistiranje na bitno drukčijem pristupu temi.