Prije 101 godinu na našim prostorima, usred velikog pritiska organiziranog radništva na krilima revolucija koje su izbijale diljem Europe, po prvi puta izboreno je osmosatno radno vrijeme. Povodom tog (zaboravljenog) događaja, objavljujemo ulomak iz još neobjavljenog eseja našeg Igora Livade (BRID) o revolucionarnom pokretu u jugoslavenskim zemljama 1917. – 1921.

Pobune i nemiri

U promatranom razdoblju – od 1917. do 1921. godine - borbe se vode i unutar tzv. ekonomske sfere. Početak rata značio je gotovo potpunu obustavu djelovanja sindikalnih organizacija u svim jugoslavenskim zemljama. Na području Hrvatske i Slavonije dolazi do zabrane rada Socijaldemokratske stranke, a time i do obustave aktivnosti socijaldemokratskih sindikata. U Srbiji se početkom rata sindikalna aktivnost značajno smanjuje, da bi nakon austrougarske okupacije 1915. godine bila u potpunosti obustavljena. U ostalim jugoslavenskim krajevima sindikalna aktivnost zamire uslijed nepovoljnih uvjeta nastalih proglašenjem ratnog stanja: mobilizacije i odlaska na front sindikalnog članstva te militarizacije poduzeća. Intenzivniji rad na obnovi sindikalnih organizacija započinje sredinom 1917. godine.

Broj članova sindikata ubrzano raste, te u nekim slučajevima uskoro premašuje predratno stanje. Ovaj trend posebno je izražen na primjeru Glavnog radničkog saveza Bosne i Hercegovine. Početkom 1918. savez broji 2 879 članova, da bi već u veljači 1919. dosegnuo 22 669 članova, a zatim u travnju iste godine oko 25 000 članova. Posljednji predratni popis navodi 5 522 člana. Donekle slična dinamika prisutna je i u ostalim krajevima. (22) Istovremeno, uslijed materijalne oskudice i teških životnih uvjeta razvija se borba oko organizacije gospodarskog života i raspodjele proizvedenih dobara. Borba oko pitanja poput trajanja radnog vremena ili visine nadnica, odnosno pitanja minimalnog životnog standarda.

Na tom tragu će, primjerice, prilikom generalnog štrajka u Splitu krajem 1918. godine biti istaknuti zahtjevi za isplatom potpora siromašnima, rješavanjem problema nezaposlenosti i obuzdavanjem rasta cijena. (23) Što se tiče brojnosti i masovnosti radničkih akcija, spomenimo kako je samo u Sloveniji tokom prva tri mjeseca 1919. godine održano oko 400 različitih radničkih skupova, te šezdesetak tarifnih i drugih pokreta u kojima je sudjelovalo oko 30 000 radnika. Ovim akcijama radnici su uspjeli izboriti povećanje nadnica za 30 do 150%. (24) No posvetimo se na trenutak spomenutom pitanju radnog vremena. 

U kontekstu borbi oko radnog vremena centralno pitanje predstavlja zahtjev za uvođenjem osmosatnog radnog dana. Osim što nam pružaju uvid u atmosferu i dinamiku klasne borbe tih godina, ovih borbi vrijedi se prisjetiti i obzirom na današnje prilično uopćeno te geografski izmješetno viđenje ovog sukoba. Naime, teško se oteti dojmu da se osmosatno radno vrijeme danas promatra kao tekovina nekog apstraktnog radničkog pokreta, koji se eventualno prilikom prigodnih prvomajskih obraćanja locira u Chicago 19. stoljeća.

Od vremena kada je formuliran unutar međunarodnog radničkog pokreta, zahtjev za osmosatnim radnim danom nalazi svoje mjesto i na ovim prostorima. A dugotrajna borba intenzivira se krajem Prvog svjetskog rata – u trenutku raspada austrougarskih državnih struktura radnici prelaze u ofenzivu. Obilje primjera iz 1918. godine svjedoči o značajno izmijenjenom odnosu snaga između rada i kapitala. Pa tako možemo čitati da radnici nerijetko nisu morali ništa više nego jednostavno formulirati svoje zahtjeve u obliku kolektivnog ugovora i odnijeti poslodavcu na potpis.

Aktualnost revolucionarne prijetnje i izostanak snažnog represivnog aparata koji bi ih zaštitio ostavljali su malo izbora – i kolektivni ugovori bi obično bili prihvaćeni bez ikakvih izmjena. Upravo tako je, prema pisanju zagrebačke Slobode, tokom studenog 1918. velik broj radnika drvne industrije u Đurđenovcu, Belišću i Leskovici, zatim stolara, metalaca i radnika Tvornice krpa u Osijeku, izborio svoje pravo na osmosatni radni dan. Iste godine radnici Tvornice cementa u Beočinu zauzeli su tvornicu i sami uveli devetosatno radno vrijeme za zaposlene u tvornici i na otvorenom, te osmosatno za rudare.

Spomen ploča u sjećanje na štrajkom izboreno skraćivanje radnog vremena na 8 sati. Foto: Portal Novosti


Iduće godine na skupu predstavnika sindikalnih organizacija iz Dalmacije donesena je jednostrana odluka o prelasku na osmosatno radno vrijeme. Odluka o novom radnom vremenu zatim je samo priopćena Pokrajinskoj vladi i poslodavcima. (25) U srpnju 1919. godine radnici križevačkog Paromlina uspjeli su štrajkom izboriti skraćenje radnog dana s 11 na 8 sati – u sjećanje na taj štrajk na zgradu poduzeća 60-ih godina prošlog stoljeća bit će postavljena spomen ploča, 2013. godine ploča je uklonjena prilikom radova na izgradnji trgovačkog centra. (26)

Usprkos velikim uspjesima, uvesti u praksi osmosatni radni dan nije uvijek bilo ni lako ni jednostavno, i podrazumijevalo je vremenom sve veći otpor poslodavaca. Pod pritiskom radničkih organizacija, Pokrajinske vlade pokušavaju riješiti ovaj problem donošenjem propisa o osmosatnom radnom danu na razini pojedinih jugoslavenskih pokrajina, a zatim Ministarski savjet u rujnu 1919. godine usvaja Uredbu o radnom vremenu u industrijskim, zanatskim, rudarskim i saobraćajnim preduzećima. Uredba je stupila na snagu 23. listopada 1919. godine i time je na području čitave Kraljevine formalno uvedeno osmosatno radno vrijeme. Istovremeno, već tokom rasprave o nacrtu Uredbe, organizacije poslodavaca jasno su izražavale svoje nezadovoljstvo, smatrajući kako je ˝prerano i štetno˝ na taj način regulirati radno vrijeme.

Nakon usvajanja Uredbe predstavnici poslodavaca pokreću kampanju kako bi je osporili. Organiziraju se skupovi i usvajaju rezolucije. Na općejugoslavenskom kongresu zanatlija propisana regulacija radnog vremena se ˝odriješito i odlučno˝ odbija, te otvoreno izjavljuje kako se ˝ne može ... toj uredbi pokoravati˝. (27) Kako je s kongresa poručeno, zanatstvo ˝neće prezati pred ničijim nasiljem da obrani i sačuva svoje interese˝. (28) Općenito, predstavnici industrije, zanatstva, trgovine i željeznica ujedinjeni su u zahtjevu ˝da se u svrhu jače proizvodnje i konkurencije s drugim državama uredi desetosatni radni dan˝. Uslijed napada na zakonsku regulativu i nepoštivanja propisanog radnog vremena u srpnju 1920. godine održano je više od stotinu prosvjednih radničkih skupova. (29)

U nastojanju da ograniči i suzbije aktivnosti radničkog pokreta, Ministarstvo unutarnjih poslova Kraljevine SHS će između ostalog 1919. godine zabraniti obilježavanje Prvog maja. Diljem zemlje organiziran je niz štrajkova i demonstracija. Samo u Bosni i Hercegovini u toku dva dana – 30. travnja i 1. maja – uhapšeno je više od tisuću radnika i radničkih aktivista. (30) U suzbijanju demonstracija u Zagrebu sudjeluju i francuske kolonijalne trupe. (31) Francuske trupe ovdje se najvjerojatnije nalaze na osnovu poziva koji je predsjedništvo Narodnog vijeća uputilo generalissimusu Fochu još u studenom 1918. godine moleći za pomoć u uspostavljanju reda u zemlji. (32)

Radnički zbor u Zagorju pred generalni štrajk solidarnosti održan u srpnju u Jugoslaviji 1919. protiv intervencija u sovjetskim republikama Rusiji i Mađarskoj. Foto: Wikiwand


U srpnju 1919. godine u znak podrške mađarskoj i ruskoj sovjetskoj republici organiziran je dvodnevni generalni štrajk. Štrajk je organiziran u kontekstu mogućeg jugoslavenskog sudjelovanja u međunarodnoj vojnoj intervenciji u tim zemljama. U prosincu 1920. godine u štrajk stupa 12 000 rudara u slovenskim rudnicima, a nekoliko dana kasnije, točnije 21. prosinca 1920. godine, na području Bosne i Hercegovine započinje veliki štrajk rudara poznat pod nazivom Husinska buna. (33) No, kao što se iz dosadašnjeg izlaganja može naslutiti, istovremeno s borbama radničkog pokreta odvija se i konsolidacija političkih snaga kapitala. Prema nekima prekretnicu u odnosu snaga predstavlja veliki štrajk željezničara u travnju 1920. godine. Iako je rezultirao određenim uspjesima, štrajk je u konačnici slomljen militarizacijom željeznice te raznim ostalim represivnim mjerama. (34)

Generalni štrajk zakazan za 30. prosinca 1920. godine u znak solidarnosti s rudarima u štrajku, vlasti su preduhitrile donijevši u noći s 29. na 30. prosinca odluku o zabrani rada komunističkih organizacija. Dokument poznat pod imenom Obznana. Ova zabrana pogodila je i revolucionarne sindikate okupljene u Centralnom radničkom sindikalnom vijeću Jugoslavije, koji u tom trenutku broje oko 300 000 članova. (35) U travnju 1921. godine izmijenjena je Uredba o radnom vremenu. U manjim zanatskim poduzećima – poduzećima u kojima se rad obavlja isključivo ručno i koja ne zapošljavaju više od 5 radnika – dozvoljeno je desetosatno radno vrijeme. Prema jednodušnoj ocjeni inspektora rada 1921. godina bila je ˝za veliki deo radništva upravo katastrofalna˝, otvoreno su kršeni ˝svi zakonski propisi o zaštiti radnika˝. (36)

 
---------------------------------------------------------------------------------
22. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 126 – 127, 134, 156, 168, 171; Josip Cazi, S puta reformizma na put klasne borbe, 1977., str. 15

23. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 146

24. isto, str. 134

25. isto, str. 149, 147

26. 100 godina od prvog radničkog štrajka u Križevcima, Radio Križevci, 04. srpnja 2019., dostupno na https://radiokrizevci.hr/2019/07/100-godina-od-prvog-radnickog-strajka-u-krizevcima/(posjećeno 17. lipnja 2020.)

27. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 142, 152, 159, 184 – 188

28. Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929.), 1979., str. 314

29. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 188 – 189

30. isto, str. 160, 205

31. Dragutin Saili, Prvi maj 1919. u Zagrebu, Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta: Četrdeset godina, vol. 1, 1960.

32. Bogdan Krizman, Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918., Historijski zbornik, br. 1 – 4, 1957.  

33. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 134, 206

34. Igor Livada, 100 godina od velikog štrajka željezničara, Radnička prava, 15. travnja 2020., dostupno na http://radnickaprava.org/tekstovi/clanci/igor-livada-100-godina-od-velikog-strajka-zeljeznicara (posjećeno 24. lipnja 2020.); Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 201

35. Mihael Sobolevski, Komunistički pokret u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju 1919 – 1929., 1985., str. 119 – 120

36. Toma Milenković, Privremeno radničko zakonodavstvo u Jugoslaviji (od kraja prvog svetskog rata do donošenja Vidovdanskog ustava), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 11, 1981., str. 207 – 209


Izvor naslovne
fotografije: Novi.ba
Autor teksta:

Igor Livada


Preporučite članak: