Tekst nastao na osnovu izlaganja održanog na istraživačkom seminaru Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) opisuje razloge nastanka te moguće upotrebe Arhiva radničkih borbi kao i vrijednost, ali i potencijalne učinke dokumentiranja radničkih akcija od 1990. do danas. Arhiv radničkih borbi uskoro bi trebao biti javno dostupan na internetu.

Kratak pregled procesa rada na projektu Arhiv radničkih borbi

S početnim aktivnostima vezanim uz izradu arhiva započinje se 2012. godine u sklopu prikupljanja informacija bitnih za terenski rad udruge BRID (informacija o aktivnostima raznih aktera u proteklim radničkim borbama) te koncipiranje intervjua sa sudionicima radničkog pokreta u Hrvatskoj. Intervjui su, između ostalog, provođeni kako bi se detaljnije informirali o pojedinim radničkim organizacijama i njihovim članovima (dakle sindikatima, sindikalnim aktivistima...), kako bi uspostavili kontakt s osobama za koje smo prethodnim istraživanjem utvrdili da su u proteklim radničkim borbama imali pozitivnu ulogu te tako otvorili prostor za buduću suradnju. Ubrzo se došlo na ideju sustavnijeg rada na prikupljanju i obradi materijala pa je formiran tim koji je započeo s radom na strukturiranju i izradi arhiva. Vrijedi spomenuti kako je čitav projekt interdisciplinarnog karaktera - objedinjuje istraživanje (sociologija, historiografija), programiranje i vizualno oblikovanje (dizajn).

Samu strukturu arhiva u osnovi bismo mogli podijeliti u tri cjeline:

 

a)      podaci o pojedinim radničkim akcijama (pobrojane akcije su analizirane prema desetak kategorija: vrijeme akcije, mjesto, tip akcije, zahtjevi, ishod itd.),

b)      statistički prikaz podataka dobivenih analizom (grafički prikazi, geografski raspored i tablice s kodiranim podacima uz mogućnost ekportiranja istih) te

c)       integralni tekstovi na temelju kojih je analiza provedena (svi prikupljeni tekstovi odnose se na radničke akcije organizirane na području Republike Hrvatske počevši s 1.1.1990. godine).

 

Riječ je o približno 2500 tekstova (najvećim dijelom iz Novog lista i Feral Tribunea) koji su uneseni u bazu ili se nalaze u fazi unosa. Osim spomenutih 2500 tekstova prikupljeno je i dodatnih 700 do 1000 tekstova s raznih internetskih portala čiji unos u ovoj fazi projekta još nije u planu. Izvori su trenutno isključivo mediji, čime je ujedno određen karakter prikupljenih podataka. Akcije koje nisu medijski popraćene nisu zabilježene, a analiza pojedine akcije prema zadanim kategorijama ovisna je o iscrpnosti medijskih izvještaja.          

Upotreba ili iskoristivost Arhiva

Možemo poći od činjenice da je društvo kroz proteklih 25 do 30 godina u bitnome klasno strukturirano, a da su radničke akcije jedna od značajnijih manifestacija klasnih odnosa, tj. napetosti upisanih u samu društvenu strukturu. Istovremeno, prema dostupnim informacijama niti jedna državna odnosno javna institucija ili sindikalna organizacija nije posvetila potrebnu pažnju sustavnom prikupljanju i analizi podataka o industrijskim akcijama u spomenutom razdoblju. U tom smislu možemo reći da bi pružanjem uvida u ovaj segment društvene povijesti arhiv radničkih borbi otvorio mogućnost cjelovitijeg pristupa interpretaciji te posljedično i reinterpretaciji novije hrvatske povijesti.

Što se konkretnije upotrebe podataka tiče, baza može poslužiti kao izvor informacija akademskim istraživačima, novinarima te radničkim organizacijama i aktivistima. Prikupljeni podaci mogu pružiti kako određenu makroperspektivu tako i podatke o pojedinim akcijama, akcijama samo u nekom poduzeću, akcijama u samo nekom od gradova i sl. Mogućnosti upotrebe prikupljenih podataka vrlo su raznolike. Primjerice, iz aktivističke pozicije može biti zanimljivo izdvojiti akcije uspješnog i djelomično uspješnog ishoda te akcije kod kojih je utvrđen neuspješan ishod, a zatim izvesti analizu kojom bi se došlo do nekih za organizaciju budućih akcija značajnih informacija, primjerice zašto su uspješne akcije bile uspješne i što je neuspješne učinilo neuspješnima. Iz novinarske perspektive, neovisno piše li se o nekom aktualnom štrajku, zbivanjima unutar određenog gospodarskog sektora ili djelovanju pojedine sindikalne organizacije, može biti korisno imati pregled do sada objavljenih tekstova o nekoj od navedenih tema. Ujedno, prikupljeni i digitalizirani integralni tekstovi mogu biti zanimljivi za samo istraživanje medija, medijskog tretmana radničkih akcija tokom određenog razdoblja, uredničke politike pojedinih medija i sl.

Prijedlog mogućeg pristupa interpretaciji prikupljenih podataka s fokusom na podatke o zahtjevima istaknutim u pojedinim radničkim akcijama i o metodama borbe

Pri analiziranju podataka iz Arhiva smatram da je bitno razlikovati subjektivnu percepciju vlastite uloge i političke pozicije koju zauzimaju različiti akteri (kod sindikata u cjelini izražene raznim programskim dokumentima, statutima i sl., a kod sindikalnih čelnika i aktivista izražene kroz medijske i ostale istupe) te ono što bi mogli nazvati objektivnom pozicijom, a koja se uspostavlja i očituje samim djelovanjem (npr. izraženim zahtjevima i korištenim metodama borbe). Subjektivna pozicijaje važan aspekt koji bi prilikom cjelovite interpretacije trebalo uzeti u obzir, no sada ću je ostaviti po strani i fokusirati se na ono što sam nazvao objektivnom pozicijom. Dakle, objektivna pozicija je nešto što se uspostavlja i očituje kroz djelovanje. Jedan od bitnih aspekata djelovanja koji bi nam mogao pomoći locirati pojedinog aktera unutar ideološkog ili političkog polja  svakako su zahtjevi koje postavlja te metode kojima postavljene zahtjeve pokušava ostvariti.

Mi u Arhivu karakterizaciju zahtjeva izvodimo prema ukupno 8 tipova: materijalna prava, kolektivni ugovor, vlasnički odnosi, pitanja vezana uz kadroviranje upravljačkih tijela u pojedinom poduzeću, očuvanje poduzeća ili nastavak poslovanja, solidarnost s radnicima u drugom poduzeću, zahtjevi spram državnih struktura koji nadilaze razinu poduzeća (npr. intervencije u pitanja nacionalnog zakonodavstva) te ˝ostalo˝, tj. ostali tipovi zahtjeva. Što se tiče metoda borbe razlikujemo 4 osnovna tipa: štrajk, prosvjed, zauzimanje i ostali tipovi akcije.

Osnovna ideja ovog pristupa interpretaciji podataka je pokušati odrediti koja je pozicija rada unutar dominantne ideologije i političke prakse, koja je društvena uloga namijenjena radnicima i njihovim organizacijama te zatim promotriti radničke zahtjeve i primarno zauzimanje kao jednu od metoda borbe u odnosu na ulogu koju ideologija i politička praksa u određenom razdoblju namjenjuju radnicima i njihovim organizacijama.

Sukladno tome, čini mi se  bitnim navesti definiciju kategorije zauzimanje:

"Zauzimanje označava akciju provedenu u svrhu ispunjenja određenog zahtjeva koja sadrži neke od sljedećih elemenata: organiziranje radničkih straža, cjelodnevno prisustvo u poduzeću za vrijeme trajanja akcije, fizička kontrola prostora poduzeća (ili jednog njegova dijela), preuzimanje kontrole nad proizvodnim procesom i poslovanjem, onemogućavanje slobodnog raspolaganja robama i strojevima aktualnom vlasniku (npr. sprečavanje odvoza robe iz skladišta ili odvoza strojeva)."

Za početak bi zasigurno  vrijedilo vidjeti kako su zahtjevi i metode geografski i vremenski raspoređeni. Zatim bi bilo dobro strukturirati jednu ili više referentnih točki u odnosu na koje bi navedeni podaci dobili jasnije obrise čime bi ujedno dobili i svojevrsni konceptualni okvir za interpretaciju. Ono što bi u tom kontekstu predložio je detektiranje nekih za ovu temu ključnih elemenata ideološkog polja i političke prakse, odnosno izrada okvirne strukture ideološkog polja i političke prakse u proteklih 25 do 30 godina, ali pritom razlikujući ideološko polje i političku praksu, tj. promatrajući ih kao dva odvojena područja koja se prožimaju i, u većoj ili manjoj mjeri, podudaraju.

U tom bi smislu bilo, primjerice, korisno vidjeti što se događalo s idejom radničkog sudjelovanja u upravljanju poduzećem, kako na razini same ideje tako i na razini institucionalnih i zakonskih izmjena, i što je u tom smislu realizirano u praksi. Recimo da na razini ideje dolazi do odbacivanja i krajnje redukcije, da se u zakonodavstvu i zatim u praksi to očituje ukidanjem radničkih savjeta i uvođenjem mogućnosti uspostavljanja radničkih vijeća krajnje reduciranih ovlasti.

Nadalje, može se postaviti pitanje političke prakse deindustrijalizacije. Ta praksa je svakako bila uvjetovana i svjetskim makroekonomskim gibanjima, ali bilo bi zanimljivo istražiti kakav je odnos te prakse spram dominantnih ideja. Po tom pitanju indikativno je da se još u programskim dokumentima Saveza komunista s kraja osamdesetih (dokumenti 11. kongresa SKH, 1989.) govori o napuštanju ˝industrijskog načina življenja˝ te se najavljuje novo ˝informacijsko doba˝. Pa tako između ostalog stoji:

"Napuštamo tehnologije i obrasce življenja stvorene industrijskim načinom života. ... Ključnim vrijednostima industijalizma, kao što su to standardizacija, specijalizacija, sinhronizacija, koncentracija, maksimalizacija, centralizacija – dolazi kraj. S tim dolazi kraj i svim onim obrascima društvenih i političkih organizacija koje su se na tome gradile. Informacijsko doba negira sve ove principe u organizaciji društvenog rada, ali i u sistemu vrijednosti. ... Raznolikost, posebnost, individualnost i nove međusobne veze izrastaju. Pojedinačno i maleno postaje ponovo lijepo. Nov način upravljanja i na njemu izrasle nove vrijednosti mogu se dostići samo ukoliko se shvati ono što dolazi, pa je očito da u centru interesa svakog društva koje želi ravnopravnu poziciju na svjetskoj sceni moraju biti snage i procesi koje su nosilac postindustrijskog razvoja društva, a među njima posebno oni što afirmiraju znanje, stvaralaštvo i inovativnost."

Iz navedenog citata se više-manje jasno vidi koja je bila pozicija industrije i industrijskog razvoja unutar političke imaginacije. Da li se i u kojoj mjeri tokom devedesetih godina i kasnije na razini retorike političkih programa što u tom smislu mijenjalo otvoreno je pitanje, no sama politička praksa bila je kontinuirano i dosljedno praksa deindustrijalizacije. Na tom tragu bi vrijedilo vidjeti kakav je bio odnos te prakse i radničkih zahtjeva, konkretnije zahtjeva za očuvanjem poduzeća i proizvodnje u borbama koje se događaju u sektoru industrije.

Zatim, bilo bi dobro razmotriti i pitanje vlasništva. U sklopu pristupa ovom pitanju moglo bi se između ostalog pokušati odrediti na koji način je unutar dominantnih ideja bila formulirana uloga sindikata, koja su pitanja i problemi smatrani legitimnim poljem sindikalnog djelovanja, i kako onda to korespondira s akcijama koje kao zahtjev postavljaju pitanje vlasništva, odnosno zahtjeve koji spadaju pod kategoriju vlasničkih odnosa. Naša definicija te kategorije je sljedeća:

"Vlasnički odnosi obuhvaćaju zahtjeve za utvrđivanjem, izmjenom ili očuvanjem postojeće vlasničke strukture u nekom poduzeću, ustanovi ili dijelu gospodarske strukture."

Daljnjom razradom moglo bi se vidjeti u kojoj mjeri su ti zahtjevi podrazumijevali borbu za radničkim vlasništvom te kako je unutar dominantnih ideja i političkih praksi pozicioniran koncept radničkog vlasništva. Potom se isto može napraviti i po pitanju državnog vlasništva i otpora privatizaciji itd.

Ukratko, radi se o pokušaju da se dođe do odgovora na pitanje u kojoj mjeri su radnici pružali otpor – odnosno imajući na umu dosadašnje rezultate istraživanja 1980-ih – nastavili pružati otpor uspostavljanju i održanju novog političko-ekonomskog uređenja. Jednom kada uspijemo odrediti opseg te vremensku i geografsku dinamiku otpora, ostaje pronaći odgovarajući eksplanatorni pristup odnosno objasniti zašto su se događaji odvili na način kako su se odvili. Na tom tragu trebalo bi vidjeti koje su bile strukturne i ostale pretpostavke koje su uvjetovale razvoj i djelovanje radničkih organizacija u periodu tranzicije iz jednog političko-ekonomskog uređenja u drugo te zatim nakon stabilizacije kapitalističkog sistema, i potom promotriti podatke o intenzitetu otpora uzimajući u obzir zadani kontekst unutar kojega se pojedine akcije događaju.   

Zaključak

Za kraj možemo istaknuti nekoliko momenata vezanih uz proces izrade i mogućnosti upotrebe Arhiva radničkih borbi. U tom smislu čini se važnim naglasiti da rad na izradi Arhiva svoj inicijalni impuls dobiva iz potreba aktivističke prakse. No jednom prikupljeni i sistematizirani podaci potencijalno mogu biti od koristi vrlo širokom krugu korisnika – od akademskih istraživača, novinara i radničkih aktivista pa sve do osoba jednostavno zainteresiranih za temu. Ujedno, obzirom na društvenu strukturu, radničke borbe možemo okarakterizirati kao jedan od značajnijih faktora za razumijevanje društvene povijesti. Svaka interpretacija podataka nužno treba uzeti u obzir opseg (u pravilu razdoblje 1990-ih) i karakter (medijski tekst) prikupljenog materijala. Kao što je već prethodno spomenuto, Arhiv radničkih borbi uskoro bi trebao biti objavljen na internetu, a svi podaci i prikupljeni materijali javno dostupni.   

 

Igor Livada je koordinator projekta Arhiv radničkih borbi.

 

Autorica naslovne fotografije: Petra Ivšić (štrajk radnika SC-a u Zagrebu 23.11.2016.)