Prije sam u životu bila u lunaparku, nego na koncertu. Prije sam se zavrtjela na vrtuljku, nego pročitala knjigu. Prije sam se katapultirala na čekiću, nego pogledala film u kinu. Puno prije svjetala pozornice u kazalištu, gledala sam svjetla lunaparka u noći. Ne sjećam se prvog poljupca, sjećam se prvog ringišpila.

Ringišpil za svetu Nediljicu

Lunapark je u naše selo došao jedne godine, za feštu na sv. Ivana. Ako ćemo precizno, nije to bio baš kompletan lunapark, nego dva ringišpila. Jedan veliki, jedan mali. Pare su se skupljale na sve načine, čak se i babe samoinicijativno ljubilo u obraze, sve da se skupi za što više vožnji. Vrtilo se, bez pretjerivanja, čitavo selo. Ljudi koji su u naše selo donijeli ringišpil bili su iz Slavonije i tada sam prvi puta otkrila kako Slavonci kad pričaju često ne izgovaraju slovo H. Bilo mi je i ostalo simpatično. Kad je fešta prošla i lunapark otišao, odmah se kalkuliralo u kojem je selu u okolici najbliži datum nove fešte.

Osobni favorit mi je bila fešta za svetu Nediljicu u obližnjoj Vrani, kada bi tisuće hodočasnika slušalo misu ispred crkve, a stotine djece uživalo na lunaparku. Taj je lunapark stalno dolazio na feštu u Vrani i bio je puno napredniji od onoga koji je gostovao u našem selu. Imao je čak i šarene šalice u koje se moglo sjesti i onda bi se pladanj sa šalicama vrtio u krug,  gore-dolje (ako ne želite rigati, čaroban broj vožnji na kojem se treba zaustaviti je osam). Na sajmu u Vrani, baš na lunaparku, prvi puta sam čula Budi mi zbogom od Colonie. Ta je pjesma neizostavno ostala vezana uz sliku lunaparka u mojoj glavi i do danas me nije iznevjerila - u koji god domaći lunapark dođem, u nekom trenutku zasvira Colonia.

Lunapark postavljen kod stare ciglane na Črnomercu


Colonia me pratila i prije par godina kad sam išla na bikijadu u Vrbovec, s planom da napišem kritičku reportažu o borbama bikova koje se održavaju diljem Hrvatske. Borbe bikova pravdaju kao “dio tradicije” (iako je to upitno, jer su procvat doživjele 1990-ih), a u suštini su nepotrebno mučenje bikova. Na bikijadi je, uz razne štandove i ograđeni prostor za borbu bikova, bio postavljen i veliki ringišpil. Iako puna prijezira i kritike prema bikijadi, svejedno sam otišla na ringišpil. Toliko sam loša ja i/ili toliko je dobar ringišpil.

Okupljališta radničke klase, od Coney Islanda do Bejruta

Svi današnji lunaparkovi naziv duguju onom prvom, Luna Parku koji je otvoren 1903. godine na Coney Islandu, i koji je brzo postao omiljeno odredište radničke klase New Yorka. Općenito, čini se da su lunaparkovi, naročito oni putujući, posljednjih stotinjak godina bili rijedak primjer široko dostupne zabave za velik dio stanovništva. Posebno za radničku klasu u ruralnim sredinama i na periferijama gradova - tamo gdje nije bilo kulturnih centara ni kino dvorana.

Prije nekoliko godina u Bejrutu, pitala sam prijatelja lokalca gdje mu je najdraži pogled na grad. “Na vrhu kotača u lunaparku”, odgovorio je bez premišljanja. Sutradan uvečer sam se uputila prema lunaparku. Uz Corniche, najpoznatiju gradsku šetnicu uz Mediteran, srela sam djecu, izbjeglice iz Homsa, prodavali su crvene ruže. U korak ih  je pratila žena, također Sirijka, koja je s dlana čitala budućnost za dolar.

Lunapark u Bejrutu, pogled na kotač


U lunaparku su u redu za vožnju stajale migrantske radnice iz jugoistočne Azije, koje u Bejrutu rade kao kućne pomoćnice. Svi smo se zajedno posjeli na veliki kotač koji je škripio. U jednom je trenutku kotač malo zastao, dozvolio nam da udahnemo pogled na grad na vrhu. Nikad ljepši, nikad veći Bejrut u mojim očima. Po izlasku iz lunaparka, na blagajni sam srela jednu od mladih prodavačica cvijeća koju sam ranije vidjela na šetnici. Blagajniku je umjesto kovanica ponudila ružu. On ju ružu okačio na prozor i rukom signalizirao djevojčici da uđe u lunapark.

Na istočnom parkiralištu Velesajma

U Zagrebu se lunaparkovi redovno postavljaju izvan “suzdržanog” centra grada - svoju publiku nalaze u Dubravi, Travnom, Malešnici, Prečkom. Kod stare ciglane na Črnomercu, na parkiralištu kod Velesajma. Pojavljuju se često na kvartovskim manifestacijama (Danima Folke, Danima Zapruđa), gostuju po mjesec-dva na otvorenim poljanama, igralištima. Sa sobom donose električne autiće, fliper, stolni nogomet, ringišpil, kuću strave. I puno šarenih lampica.

U prvu hladnu nedjelju ove jeseni koračam prema jednom takvom zagrebačkom lunaparku. Magla se nije razbježala iako je prošlo podne. Prilazim istočnom parkiralištu Zagrebačkog velesajma, svjetlucaju lampice na vožnji autićima. Miriše kava. Dobrodošlicu mi prvo poželi glas Marijana Bana i Doći ću ti u snovima, a zatim mi ruku pruža nasmijana Tamara Justament. Pridružuje nam se i njen muž Dominik. Zajedno vode lunapark Madi. Svoj bicikl kačim za jednu od prikolica u kojoj živi mnogobrojna obitelj Justament. Njihov je dom oduvijek na kotačima.

Tamara i Dominik Justament u lunaparku Madi


Prvo komentiramo sjajnu plejlistu u njihovom lunaparku. “Nema bez muzike ništa.Najdraže nam je kad ljudi počnu plesati po lunaparku, kad ih ponese”, komentira Tamara. Za sve radio postaje koje žele vrtjeti samo prave hitove, topla preporuka je da istraživanja za sastavljanje plejlista rade u lunaparkovima.

Lunapark koji vode Tamara i Dominik u pogonu je od 1930-ih. Dominikov djed Antun Rumštajn tih je godina sa suprugom Šteficom u  Slavonskom Brodu osnovao artistički teatar, iz kojeg se razvio lunapark. “Još čuvamo djedovu knjigu, on je zapisivao sva mjesta u kojima su bili. Prošli su čitavu Jugoslaviju, i tako četrdeset godina, dok posao nije preuzeo moj otac 1977., kad se udao za moju majku Matildu, po kojoj lunapark i nosi ime. Oni su otišli u penziju 2013. i tada smo Tamara i ja preuzeli obrt. Naravno, ja sam odrastao u lunaparku. Volim reći da sam se u lunaparku i rodio, za stolnim nogometom u Virovitici”, priča Dominik.

“U knjizi djeda Antuna zabilježeno je da su oni radili Đakovačke vezove, dok to još službeno nije ni bila manifestacija. Svugdje su išli. Kad bi lunapark dolazio u selo, to je bio neradni dan, koji god dan bio. Došli bi ljudi iz svih okolnih sela. Oni su se prije po par dana zadržavali u nekim mjestima, mi se zadržavamo po mjesec-dva. Naš godišnji đir obično uključuje Zagreb, Viroviticu, Čakovec, Zadar, Šibenik, Split”, objašnjava Tamara.

Ove godine su se iznimno dugo zadržali u Zagrebu, kraj Velesajma su još od početka proljeća. Nikad se prije nije dogodilo da tako dugo stoje u Zagrebu, ali pandemija im je poremetila planove. Iako su otvoreni za posjetitelje, manje ljudi dolazi u lunapark.

Lunapark Madi, autići


“Vinkovačke jeseni, Samoborski fašnik, Dani piva Karlovac, Porcijunkulovo Čakovec, Rokovo u Virovitici, sve su to manifestacije na kojima je lunapark neizostavan. Možete mislit u kakvim smo problemima zbog korone. Odgođene su sve manifestacije na kojima inače gostujemo, Mi smo pogođeni kao i event industrija. Možemo se samo nadati da će na proljeće situacija biti bolja i da ćemo moći krenuti dalje jačim tempom”, kaže Tamara.

Upozorava na još neke probleme s kojima se redovno susreću. “Proces administracije nam puno otežava, predugo čekamo da ishodimo dozvolu za lokacije. Problem je i što je kod nas lunapark zapravo u zoni ničega, ne smatra se ni kulturom, ni zabavom, ni turističkim sadržajem. PDV na ulaznice nam je 25 posto, dok je za kino ulaznice pet posto, a za koncerte 13 posto. Ovo je naš zanat, razmišljamo o ponudi, uvijek nešto mijenjamo, radimo na novim stvarima. To se ne cijeni”, priča Tamara.

Dominik komentira kako je vani situacija drugačija - lunaparkovi se smatraju kulturnim sadržajem, turističkom ponudom. “Mi putujemo po lunaparkovima vani, u Italiju idemo po sve dijelove i opremu. U Italiji radi dvadesetak tvornica koje proizvode dijelove za lunaparkove. To je čitava industrija, imaju i jaka udruženja. Ovdje kao da ljudi ni ne znaju da postoje naši lunaparkovi, domaći. Nekad dođe posjetitelj i pita ‘Čiji je ovo lunapark? Iz koje zemlje?’”, kaže Dominik.

Lunapark Madi, vrtuljak i jedna od prikolica


“Svugdje se osjećamo kao doma”


U lunaparku uvijek ima nekog posla, treba nešto oprati, ofarbati, popraviti, sastaviti, razmontirati. I montaža i demontaža lunaparka Madi traju po tjedan dana. “S poslom nekad krećemo u zoru i radimo do kasno navečer. Prvo se radi oko opreme, kasnije se radi s ljudima, pazi se na vožnje. Radi se svaki dan. Kad pada kiša, to nam je slobodan dan, godišnji odmor. Iako se znamo žaliti, zapravo nas obraduje koji takav dan, to nam je dozvola za odmor. Lani smo bili u Zadru u jedanaestom mjesecu i kiša je padala čitav taj mjesec. To nam je već previše, nemirni smo ako toliko dugo ne radimo”, priča Dominik.

“Nekad je i fjaka, nekad je i mrtva ura, tome su nas naučili u Splitu. U Split idemo svake godine za Božić i Novu godinu, već 16 godina. Prošle godine smo kasnili, jer su na starom placu na kojem postavljamo lunapark još trajale ragbi utakmice. Ljudi su nas zvali, slali poruke, provjeravali dolazimo li. U trenutku kad smo ulazili na lokaciju s kamionima i prikolicama, ljudi koji su se tamo zatekli su počeli pljeskati i vikati ‘Evo ih! Stigli su!”, kaže Tamara.

Prisjeća se i kako im je jedna žena na poseban način pokušala pomoći da biznis živne. “Bili smo na lokaciji na kojoj se slabo radilo, nije bilo baš ljudi. Kako smo bili parkirani blizu zgrada, nismo htjeli puno pojačavati muziku da ne stvaramo buku. I tad nam je došla gospođa u kućnom ogrtaču, s kacijolom u rukama. Počela je lupati i tražiti gazdu. Onda nam je rekla: ‘Pa kako će vas netko čut? Pojačajte tu muziku, nitko vas ne čuje!’ Njoj je valjda bilo žao jer je vidjela da ljudi ne dolaze”, priča Tamara.

Sin i nećakinja rade na blagajni lunaparka


Dominik pamti kako su nekad lunaparkom dolazili i na zagrebačko Voltino, na lokaciju na kojoj se danas nalazi crkva sv. Leopolda Mandića. “To je bila krasna lokacija, uz park i stabla. Ljudi bi znali ležat na dekama na travi i gledati lunapark”, kaže. Tamara dodaje kako su tamo radili kad su dobili prvo dijete, sina Sandija, pa je njegova pedijatrica bila doktorica iz Doma zdravlja na Voltinom.

Dominik i Tamara imaju četvero djece. Jedan im je sin u srednjoj školi, jedan u osnovnoj, a starija kćer i sin imaju 22 i 23 godine. Kćer studira, sin radi s njima u lunaparku. “Sad sam s najmlađim Matijom prirodu podcrtavala i učila. Oni mijenjaju škole od grada do grada, kako putuje naš lunapark. Mijenjaju četiri do pet škola godišnje. Split, Zagreb, Zadar, Šibenik, Samobor. S obzirom na to da se u te gradove uvijek vraćamo, u svakoj školi imaju svoj isti razred, i tamo im se raduju i čekaju ih. Svugdje se osjećamo kao doma”, objašnjava Tamara.

“Zna biti teško, ali ovo je naš život. Najviše nam u ovom poslu znače naša prijateljstva, gdje god dođemo. To se ne može ni kupiti ni platiti. Kad nas pitaju: ‘Kad ćemo gradele?’, a mi kažemo: ‘Kad krene demontaža’“, kaže Dominik.

Tamara Justament, iza nje Twister


“Znači nam puno i to što su naša djeca odrastala ovako, otvoreno prema ljudima, na različitim mjestima. Kad vidite njihova prijateljstva, to je predivno. Kćer je i danas nerazdvojna s prijateljicom s kojom je išla mjesec dana u osnovnu školu u Splitu. Posjećuju se redovito. Ja sam i dan danas u kontaktu s učiteljicom koja je bila razrednica najstarijeg sina još u osnovnoj. Naravno, bilo je i puno predrasuda, ali one traju samo dok vas ljudi ne upoznaju. Veze među ljudima se grade, to je društvo”, zaključuje Tamara.


Autorica fotografija i teksta:

Ivana Perić


Preporučite članak: