Prvi odgovor: U knjige koje ne pišu njihovi očevi


“Znaku točka zarez danas prijeti izumiranje, budući da danas gotovo više nitko ne zna gdje ga treba staviti i zato on zaostaje za drugim interpunkcijskim znakovima, baš kao što sam ja kao čovjek zaostajala za drugim ljudima”, piše na prvim stranicama romana Malva nizozemske autorice Hagar Peeters. Peeters je pjesnikinja čiji je otac kao novinar izvještavao iz Čilea 1970-ih. Njen je otac stajao na ulicama Santiaga na sprovodu pjesnika Pabla Nerude, na kojemu je povorka radnika i umjetnika pjevala internacionalu i uzvikivala “Pablo Neruda - sada i zauvijek!”. Nerudin sprovod pretvorio se tako u prosvjed, prvu javnu pobunu nakon državnog udara i smrti Salvadora Allendea.

Peeters je na svoj način nastavila očevu vezu s Nerudom, ali nju nije zanimao borac za radnike Neruda, niti Neruda veliki pjesnik. Zanimao ju je Neruda koji je o svojoj kćeri govorio kao o “točki zarezu”, zbog njene velike glave i uvijenih nogu. Malva Marina Neruda rođena je 1934. godine, a ime je dobila po morskom sljezu koji raste uz obale Čilea, na mjestima koje je Neruda volio. Brzo po rođenju, vidjelo se da s Malvom nešto nije u redu, i dijagnosticiran joj je hidrocefalus, bolest “vodene glave”. Otac je se odrekao, nije je zakonski priznao. Malva niti jednom nije spomenuta među stotinama stranica njegovih memoara.

U pismima koja nisu bila namijenjena za objavu, a koja je Peeters istraživala za knjigu Malva, Neruda je kćer nazivao “vampirom od tri kilograma, krvopijom, nakazom, čudovištem, un ser perfectamente ridiculo - savršeno besmislenim bićem, točka zarezom”. 1936. godine Neruda ostavlja tadašnju ženu Maruce (punim imenom Marietje Hagenaar), Malvinu majku, i odlazi živjeti s ljubavnicom Delijom, s kojom će provesti sljedećih 20 godina. U pismu Deliji piše: “Siguran sam da idemo zajedno ususret sretnoj budućnosti. Sretan sam što sam se riješio Maruce. Jutros sam si prvi put sam rezao nokte, ma koliko to bilo teško”.

Do odlaska ljubavnici, nokte mu je uvijek rezala Maruce (ponekad nam najmanje stvari govore jako puno o ljudima - tko vam reže nokte, drugovi?). Nakon Nerudinog odlaska, Maruce smješta Malvu u udomiteljsku obitelj u Nizozemskoj jer mora raditi čitavo vrijeme kako bi se prehranila. Malva je ostatak života provela u istoj udomiteljskoj obitelji i umrla za vrijeme Drugog svjetskog rata u dobi od osam godina. Majka ju je redovito posjećivala, Neruda nije niti jednom.

Malve Neruda, Foto: Fred Julsing


U svom je pjesničkom opusu Neruda ne spominje, ali pjesmu Malvi posvetio je njegov prijatelj Federico Garcia Lorca, i tako sačuvao uspomenu na nju u svojim stihovima. U pjesmi Stihovi u čast rođenja Malve Marine Neruda, Lorca piše:

Kad bi barem netko mogao slomiti tamne noge

Noći koja laje na stijenama

I zaustaviti vjetar, beskrajan i tužan,

Koji odnosi dalje i vraća sjene

Lorca, čiju je homoseksualnost španjolski kulturni establišment držao u ormaru do takoreći nekidan, predosjetio je da Malvi njena drugačijost neće donijeti ništa dobro. Volio joj je dolaziti u posjet dok je bila beba, a iste godine kada je Neruda napustio Maruce i Malvu, Lorcu su ubili fašisti.

Istina je da je Pablo Neruda bio veliki pjesnik. Istina je da je svoje diplomatske veze u Drugom svjetskom ratu iskoristio da pomogne ljudima čija je sudbina bila progon i smrt u koncentracijskim logorima. Istina je i da je jednom prilikom silovao sluškinju - to u memoarima nije zatajio, nego se pravdao mladenačkom pohotom. Istina je i da je čitav život nijekao kćer koja ga je podsjećala na neuspjeh, na “nakaznost” koju nije htio vezivati uz svoje veliko ime.

Istina je i da nije jedini. Eduardu Einsteinu, sinu Alberta Einsteina, s 20 je godina dijagnosticirana shizofrenija. Ostatak života proveo je u sanatorijima i udomiteljskim obiteljima, bio podvrgnut terapiji elektrošokovima, a s ocem se nakon toga više nikad nije vidio (majka je ostala uz njega - rad brige uvijek je ženski). Pisac Arthur Miller zanijekao je sina Daniela, rođenog s Downovim sindromom. Šezdesetih godina, kada je Daniel rođen, mnogi su liječnici i dalje preporučivali da se djeca poput njega institucionaliziraju. Ali Miller je odlučio ne samo Daniela ostaviti u instituciji, već ga u potpunosti isključiti iz svog života. Malo je Millerovih bliskih prijatelja i članova obitelji znalo da Daniel postoji. Miller je nastavio život, pisao uspješne drame o štetnim odnosima očeva i sinova. 2005. godine, kad je Miller umro, Daniel se nije spominjao u većini osmrtnica.

Povijest onih koji napuštaju “drugačiju” djecu takva je da je filozof Bernard Williams za nju čak skovao izraz: moralna sreća. Kako u knjizi Malva navodi Peeters, moralna sreća odnosi se na muškarce, poznate i uspješne, koji svoju djecu ostavljaju na cjedilu, ali se izvlače tako što čovječanstvu daruju velika djela u umjetnosti i znanosti.

Drugi odgovor: U cirkuse u kojima će nastupati druge djevojke

Ljudi s poteškoćama i invaliditetom postoje od pamtivijeka, a od pamtivijeka ih se i napuštalo. U šumama stare Grčke. U bunarima renesansnog perioda. Na lomačama španjolske inkvizicije. U koncentracijskim logorima Njemačke i Francuske. U podrumima i zatvorenim odjelima popravnih ustanova novijeg doba.

Paradoksalno, jedno od rijetkih mjesta na kojima su mogli biti slobodniji, raditi i zarađivati za život, prijateljevati i ljubovati, bio je - cirkus. Povijest freak showa itekako je problematična, ali zaslužuje biti promatrana iz različitih kuteva.

“Vidite, u nekim sam krugovima poznatija pod drugim imenom - Jastog Greta. Imam urođenu deformaciju poznatu kao ektrodaktilija, ‘sindrom kandže jastoga’, a prije pandemije koronavirusa trebala sam ljeto provesti nastupajući u showu na Coney Islandu. Sve do četrdesetih godina prošlog stoljeća, a posebno tijekom viktorijanskog procvata, tzv. freak show bio je među jedinim mogućnostima plaćenog zaposlenja dostupnog ljudima poput mene, koji su imali neobične ili ekstremne tjelesne ili kognitivne teškoće. Neki su uspijevali imati ‘normalne’ poslove, ali za većinu su jedine mogućnosti bile oslanjanje na milostinju, život u siromaštvu ili institucionalizacija”, piše Kim Kelly u tekstu u kojem objašnjava zašto se godine 2020. pridružila showu na Coney Islandu, jedinom permanentnom sideshowu na svijetu.

Coney Island, Foto: Flickr


Kelly, koja inače piše o radničkim temama, sindikalnom organiziranju i metal glazbi za Teen Vogue, objašnjava kako je jedina osoba koju je ikada vidjela da ima ruke poput njenih bio čovjek sa starih fotografija - koji je početkom prošlog stoljeća nastupao u cirkusu i freak showovima. Njegovo postojanje, kao i postojanje brojnih drugih ljudi s različitim poteškoćama, zabilježeno je isključivo na taj način. Istina je da njegovo tijelo na pozornici stajalo izvrgnuto porugama, s ciljem zabavljanja onih čija su tijela “normalna”. Istina je i da je ono za Kelly bilo jedino ogledalo koje joj je povijest ostavila.

Od vremena u kojem je postojao on i vremena u kojem postoji ona, neke su se stvari ipak malo promijenile. Show za Kelly nije jedina opcija zaposlenja, već hobi sa strane. Na čitavu stvar gleda kao osnaživanje, slavlje sebe i svog tijela. Zajedno s drugim performerima uživa u svjetlima pozornice, a njene ruke, koje je odrastajući vječno skrivala, stoje uvećane na platnu. Ona nije show, show je njen.

Treći odgovor: U radikalnu ljubav za sve

“Često se događa da kad se počnemo povezivati ​​sa svojim snovima, vizijama i čežnjama, dodirnemo i svoju tugu i svoju bol; zbog onoga što nikada nismo imali. Zbog načina na koje smo željeli da nam život može biti drugačiji. Zbog prostora za koje bismo željeli da postoje. Zbog svega onoga što još uvijek nije”, piše aktivistkinja Mia Mingus, koja se godinama bori za pravdu osoba s invaliditetom

Na svom blogu Leaving Evidence (Ostavljajući dokaze) Mingus je ispisala neke od najljepših i najinformativnijih redaka o životu s invaliditetom. Naziv njenog bloga govori o tome koliko je život ljudi s invaliditetom i dalje u sferi nevidljivosti i margine. 1980-ih, kada je Mingus rođena, već pola stoljeća mrtva Malva Neruda još je bila dobro skrivena tajna života Pabla Nerude.

“Voljela bih da sam znala da nas vani ima toliko više, pogotovo u najtežim vremenima; pogotovo kad sam bila unutar medicinskog industrijskog kompleksa i proživljavala toliko nasilja. Pogotovo onih jutara kad su moji žuljevi još bili svježi od dana i tjedana prije, ali sam bila prisiljena staviti bolnu protezu. Protezu koju nisam trebala da bi bila cjelovita, ali drugi su trebali da je nosim kako bih mogla biti ‘prava vrsta djeteta s invaliditetom’. Ona za koju je trebalo da se vidi da pokušava biti što sposobnija, pokušavajući popraviti sebe i svoj hod i svoje tijelo da bude nešto drugo, nego ono što sam bila. Sve drugo, osim mene”, piše Mingus.

U svojim tekstovima objašnjava kako ne želi samo tehnički i logistički pristup za osobe s invaliditetom. Ne želi samo uključivanje, riječ inkluzija nije joj dovoljna. Želi podjelu odgovornosti, slobodu i pristup koji je intiman. Kolektivni pristup koji je otvoreni akt ljubavi. Spremnost svijeta da je voli.

“Ne želim samo da sjednemo za tuđi stol, želim da zajedno izgradimo nešto veličanstvenije od stola. Želim da se možemo razumjeti i sudjelovati u borbi - da zajedno budemo ljudi. Ne samo da nas smireno ili pristojno saslušaju. Kad kažem ‘oslobodilački pristup’, mislim na pristup koji je više od pukog postavljanja rampe ili stavljanja opisa pod slike. Pristup radi pristupa nije nužno oslobađajući, ali pristup učinjen u službi ljubavi, pravde, povezanosti i zajednice jest. Želim da razmišljamo dalje od samog poznavanja ‘pravih stvari za reći’. Jedan od najvećih načina da se odupremo bilo kakvoj nadmoći jest sposobnost da se volimo. Čemu nam sve velike kampanje, ako ćemo na kraju i dalje mrziti sebe i/ili jedni druge?”, zaključuje Mingus.


Naslovna fotografija: Foto - Jordan Tiberio
Autorica teksta:

Ivana Perić


Preporučite članak: