Socijalno podrijetlo učenika pokazuje se velikim utegom u obrazovnom procesu.

U gotovo svim zemljama Europske unije postoje ozbiljni problemi i manjkovi u obrazovnim reformama. Posebno je zabrinjavajuće, kako pokazuju i istraživanja, što se socijalno podrijetlo učenika pokazalo velikim utegom u obrazovnom procesu, naročito u zemljama izrazito pogođenima ekonomskom krizom, među koje spada i Hrvatska. Pitanje klase nije nestalo iz obrazovanja, ono njime orbitira na brojnim razinama, na nekima eksplicitno, na nekima suptilnije. Pokušat ću ovim tekstom obuhvatiti djelić te kompleksnosti.

Diane Reay, profesorica na Cambridgeu, napravila je veliko istraživanje o obrazovnim prilikama djece iz radničke klase u Velikoj Britaniji, uobličeno u knjizi Miseducation: Inequality, Education and the Working Classes. Najvažnija stvar koju je otkrila jest da djecu iz različitih klasnih pozadina obrazujemo za različite funkcije u društvu. Njeno istraživanje pokazuje da bogatstvo i mogućnosti roditelja, a ne sposobnost i nastojanja djeteta, imaju najviše utjecaja na obrazovni uspjeh danas. "Ako ste dijete radničke klase, počinjete utrku na pola puta iza djece više klase. Roditelji viših klasa mnogo toga prethodno rade za djecu putem dodatnih resursa i aktivnosti", kaže Reay. Kako sam odrasla u radničkoj obitelji na selu, vrlo jasno mogu ilustrirati kako to izgleda u praksi.

Ni u osnovnoj ni u srednjoj školi nisam ništa trenirala niti se službeno bavila ijednom vanškolskom aktivnošću. Igrali smo nogomet u selu popodnevima, vozili bicikle, pomagali s poslovima u polju i oko kuće. Nitko nije išao na dodatne sate stranih jezika, plesao balet, svirao klavir i slično. Za to nije bilo ni novca ni praktičnih mogućnosti, busevi za i iz sela vozili su tek par puta dnevno, roditelji nas nisu mogli vozikati na treninge u grad, uglavnom su morali ili raditi na poslu ili u polju i sve to skupa činilo nam se kao neka daleka, posebna privilegija. Reay u svom istraživanju iznosi i opažanje da u akademskom svijetu brojni djeluju na načelu da su radničke klase kaotične i da djeca trebaju školu da bi im se nametnula kontrola, a ne pružilo znanje. "Ima tu jako puno dovođenja u red, utišavanja, pridavanja pozornosti kada odrasla osoba ulazi u sobu i slične mantre. Mislim da je riječ o nepoštivanju mladih radničkih klasa i njihovih obitelji”, ističe.

Istraživanje
koje je provela Jessica Calarco sa Sveučilišta u Indiani, pokazuje i kako roditelji djece iz radničke klase više naglašavaju važnost pristojnosti i pokoravanja autoritetu. Moji roditelji uvijek su bili puno stroži u pogledu ponašanja – nisu bile bitne toliko ocjene nego ono "nemoj me sramotit". Kao da je reputacija "svih nas" o tome ovisila, o tome kakav će dojam djeca ostaviti kod učenih ljudi. Pitanje pokoravanja autoritetu nije proizlazilo iz želje da limitiraju našu slobodu, nego iz činjenice da su sami osjetili koliku represiju donosi suprotni scenarij, u svom svakodnevnom radničkom životu. Djeca iz bogatih obitelji mnogo su slobodnija po tom pitanju zato što se osjećaju zaštićeno, zato što osjećaju da je moć na njihovoj strani. Bez problema će dizati ruke, ponašati se i nepristojno na satu, izazivati autoritete, prisvajati prostor i riskirati. Kad je u osnovnoj školi nas devetero u razredu učiteljica pitala što nam roditelji rade, koje im je zanimanje, za očeve smo svi redom rekli "radnik", a za majke uglavnom "domaćice" (iako su svoja tijela svakodnevno ostavljale po štala i poljima). Kurzivom u imeniku učiteljica je za moje roditelje ispisala otac: radnik, majka: medicinska sestra.

Bilo me sram jer sam u tom trenutku shvatila da zapravo ne znam u koju je srednju školu išao moj otac, da nikada nismo pričali o njegovom obrazovanju. Radio je svašta, popravljao televizore, bio skladištar, pa prodavač, selio iz jedne firme u stečaju u drugu, postao zaštitar... Ali koja mu je "titula", koje točno zanimanje – nisam znala. Pa je ostalo radnik, nekako generalno i prazno, kao da se moj otac izgubio u pojmu. Tu sam čudnu prazninu i krivicu zbog nje zauvijek upamtila. U našem selu nije bilo knjižnice, a mi smo doma imali svega par knjiga, dvije Biblije, neki molitvenik, enciklopediju i prastaro izdanje Tarzana koje je moja majka donijela sa sobom kad se udala za moga oca (mislim da je to bila jedina knjiga koju je posjedovala, njeno blago).

Taj mi je isti otac, radnik, nakon posla redovno u knjižnici u gradu dizao sve knjige koje sam htjela. Trebala sam samo ostaviti papirić ispod ključeva od auta. Ponekad nije posve razumio tu opsesiju knjigama. Nije možda ni stvar u razumijevanju, mislim da ga je bilo strah da se previše zalijećem u nešto što mi, što "nama" ne pripada. Danas znam da toliko toga dugujem njegovom nadilaženju straha i knjižnicama u kojima si za pedeset kuna godišnje mogao obići svijet. Kod nas su u selu bile većinski radničke i poljoprivredničke obitelji, a ta je kombinacija, zajedno s iskustvom odrastanja u ruralnoj sredini, u akademskim krugovima često rezultirala (suptilnim) podsmijehivanjem i podcijenjivanjem.

Od prvog ulaska u proces formalnog obrazovanja to me naučilo da je akademski svijet pun manerizama, i da je uvelike stvar u pitanju pripadanja/nepripadanja takvom okruženju, ponekad i više nego samom obrazovanju. Radi se o pouzdanju koje proizlazi iz klase i mogućnosti, iz društvene pozadine i osjećaja ugode, poznavanja i prisnosti akademskom okruženju. Iako sam osnovnu školu završila s odličnim ocjenama, maksimalnim i dodatnim bodovima s natjecanja, aplicirala sam za nastavak obrazovanja u srednjoj strukovnoj školi. Gimnazije nisam razmatrala, jer je duboko u meni ukorijenjeno bilo da moram imati realan oslonac, školu od koje ću, za slučaj da ne budem mogla nastaviti školovanje nakon srednje, moći uprihodovati i imati veće šanse za ekonomsku neovinost. Bila sam gonjena potrebom da osiguram egzistenciju jer sam znala da mi nitko drugi neće osigurati.

To je pratila još jedna spoznaja, a to je ona da su u strukovne škole uglavnom išla djeca iz svijeta kojem sam sama pripadala – radničkog, poljoprivrednog, "prizemnog". Sama tranzicija iz osnovne škole u selu, našeg malog okruženja u kojem smo svi bili istog statusa i dobro se razumjeli, u srednju školu u grad nosila je sa sobom izazove. Bilo je tu pitanje našeg "vlajskog" naglaska, česte skromne vanjštine, blage robusnosti i drugačijeg poimanja života. Znali smo kako krpati bicikle, kako se kolje životinje, kada se sade krumpiri, kako brati tikve i izbjeći crnim udovicama, kako peku noge kad se vozi sijeno, kako se skida čarape i zatvara oči mrtvacima, gdje naše babe čuvaju haljine za pokop, koja je razlika između udarca kajišom i suhonjavom šibom, kako glasovi u selu postaju povišeni kad plaće kasne, kako se prolijeva alkohol kad se karta, kako najdraži poštari ginu u šumama na dan kad se donose penzije...

Na neki način, činilo mi se, naš je odrasli život odavno počeo. Osjećala sam se istovremeno nevjerojatno staro i poletno mlado tijekom tog prelaska u srednju školu. Neke sam svoje kolege iz grada smatrala razmaženom djecom, slijepa za njihove svakodnevne bitke. Najviše sam to radila iz otpora sramu koji se u meni rađao kad bih shvatila da nas patroniziraju na razini stila i pojavnosti, potpuno zanemarivši sadržaj naših iskustava. U dotičnoj srednjoj školi dozvoljavali su nam kritike raznih vrsta, naučila sam da je iskaznica za knjižncu najznačajnija stvar koju sada sama mogu posjedovati, učili smo se smijati životu u lice. Ali je ponekad nedostajalo zanesenosti, poticanja, međusobne inspiracije i stimulacije.

Često sam imala osjećaj da su neki profesori odustali od nas, kao da se bave "škart" robom. Promatrali su nas kao prerezanu vrpcu, kao da su nam već tada vidjeli početak i kraj. A tome osjećaju nisu pobjegli brojni učenici, dapače, prihvatili su ga bez puno iznenađenja. Nešto je posebno tužno u tome da u srednjoškolskoj dobi imaš osjećaj zapečaćene sudbine, da ti je vidljiva samo jedna putanja na horizontu. To je trenutak u kojem pitanje klase postaje bolno razorno. Postala sam dosta nezainteresirana, posljednju godinu više sam vremena provodila van škole, nego u njoj i skupila iznimno velik broj izostanaka.

Na kraju sam, isključivo uz pomoć stipendije i osiguravanja smještaja u studentskom domu, uspjela otići na fakultet u Zagreb, prva u svojoj obitelji na putu stjecanja magistarske diplome. Na jednom od prvih predavanja na fakultetu profesor je zamolio da ustanu oni koji nisu išli u gimnaziju. U velikoj dvorani u kojoj je bilo stotinjak ljudi diglo se svega nas par. Posramila sam se i sekundu nakon odmah se naljutila na sebe zato što sam se posramila. Znala sam da nema razloga da se toga sramim, ali sam isto tako znala da nas u tom trenutku brojni kolege promatraju na drugačiji način, kao da nemamo što raditi ovdje, kao da nemamo potrebni pedigre.

Taj osjećaj sjajno opisuje Julia Bell, kada opisuje svoj neuspješni prijemni razgovor na Oxfordu: "Zašto je uopće soba bila postavljena na taj način? Zasigurno ne da testira ono što sam znala. Već da testira moje tijelo, samo protiv sebe. Da se vidi kako mogu podnijeti živce. Malu opasnost koju sam primitivna ja razumjela kao katastrofu... Bila sam izožena različitim oblicima moći, ne samo diskurzivnoj, Osjećala sam to kao neku vrstu sadizma. Da se osigura da moćni neće biti oni najplemenitiji ili oni sa najviše znanja ili oni najinteligentniji, nego oni koji mogu prisvojiti svoju dislokaciju, svoje živce, koji vjeruju da su vrijedni, da su već 'tamo'. Igra nije, niti će ikad pripadati vikarovoj kćeri iz Walesa, koja je pomalo queer".

Osloboditi se tog osjećaja, to radničkog (samo)prijezira, nije lagan zadatak, jer su na svakoj razini u društvu niže klase degradirane i vraćane "natrag na svoje mjesto". Odlazak na fakultet nije samo pitanje stjecanja formalnog obrazovanja, već širenja društvenih krugova, izloženosti različitim perspektivama i mogućnostima, aktiviranja u svakom pogledu. To je ono za što mnogi/e talentiraniji/e, pametniji/e i bolji/e od mene nisu dobili priliku, zato što su iz generacija radničkih obitelji, zato što su siromašni, a siromaštvo nije samo ekonomska kategorija. Ekonomsko nas limitira u imaginaciji budućnosti, duboko je psihološko, prelijeva se u sve što dotakneš i način na koji te društvo percipira i što od tebe očekuje. Reducira te se pa se i sam naučiš reducirati. To što izlazak iz tog začaranog kruga i dalje banaliziramo mantrama američkog sna - "sve se može kad se hoće" - posebno je poražavajuće.

Izvor naslovne fotografije: Creative Commons