1.10. u polupraznoj sabornici prihvaćen je prijedlog mirovinske reforme te je poslan na drugo čitanje, što znači da smo još jedan korak bliže do njenog izglasavanja. No, iz sabornice, ali i javne sfere, izostala je rasprava koja bi uzimala u obzir interes građana.

Mirovinski sustav vrlo je kompleksan, a njegova reforma predstavlja zahtjevan i osjetljiv proces koji može utjecati na funkcioniranje cijelog društva čak desetljećima kasnije. Stoga je ključno o tome precizno informirati građane kako bi mogli razumjeti posljedice uvođenja najavljene reforme i po potrebi joj se usprotiviti. No, javna rasprava svela se uglavnom na to da je vladajuća koalicija predlaganjem mjere produljenja radnog vijeka, povećanja penalizacije prijevremenih mirovina i većim izdvajanjima za drugi stup, dobila prostor za nastavak izgradnje svog “reformatorskog” imidža (iako predloženo nije ni reforma niti će postići proklamirane rezultate). Također, poslovnim elitama i bankama otvorio se prostor za napad na sustav međugeneracijske solidarnosti s ciljem njegove privatizacije i vezano s tim, za obranu po javnost vrlo štetnog drugog stupa - što se najbolje vidjelo u orkestriranoj hajci koja je nastala ljetos, kada se naslućivalo da bi vlada mogla predložiti njegovo ukidanje.

Ključnu ulogu u oblikovanju javne rasprave oko mirovinske reforme, kao i u slučaju drugih važnih političkih tema, odigrali su (najveći) mediji. No, ideja da bi oni trebali raditi u interesu javnosti, u suvremeno doba komercijaliziranog novinarstva sve više postaje "naivnim anakronizmom". Umjesto da pouzdanim informiranjem olakšaju razumijevanje kompleksnosti procesa reforme mirovinskog sustava, oni su se pokazali kao serviseri interesa svojih vlasnika i s njima povezanim ekonomskim i/ili političkim elitama. Stoga ne čudi da se u “javnoj debati” gotovo i nije moglo čuti mišljenje koje bi govorili u interesu onih preko čijih se leđa predložena reforma prelama (radnika, umirovljenika i siromašni(ji)h), te da se o ulozi mirovinskog sustava kao temelja socijalne države, nije ozbiljnije pričalo.

"Najbolje da svatko štedi sam za sebe"

Mirovinski sustav inicijalno je osnovan kao osiguranje u slučaju starosti, bolesti, nemogućnosti rada itd., a nakon 2. svjetskog rata postao je jedan od temeljnih sustava socijalne države kojim se garantira određena razina socijalne sigurnosti starijim osobama. Koliko ćemo dugo raditi i kako će se mirovine financirati rezultat je društvenog dogovora, dakle to nisu (samo) pitanja matematičke računice već prvorazredna politička pitanja. Budući da je uloga sustava omogućiti svima dostupnu zaštitu od siromaštva u starosti, on mora sadržavati elemente međugeneracijske solidarnosti i redistribucije, ali i zaštite od nestabilnosti na tržištu koje su inherentne kapitalizmu (ekonomske krize...) te ostalih nepredvidivosti. Takvo što nije moguće oslanjanjem na privatnu inicijativu i tržište. Upravo su zato najkvalitetniji mirovinski sustavi i dalje javnog karaktera.

Dakle, sustav bi vezanjem iznosa mirovine isključivo uz prihode pojedinca (privatizacijom, individualizacijom) - što su prijedlozi na kojima banke i njihovi serviseri u medijima, ekonomskoj znanosti i politici sve glasnije inzistiraju - izgubio svoju primarnu funkciju i aspekt solidarnosti. Na taj bi način mirovinski sustav samo produbljivao nejednakosti umjesto da ih ublažava, a velik dio građana bio bi osuđen na (još veće) siromaštvo. Pojedinac ne može biti isključivo osobno odgovoran za to koliko je uspio zaraditi/uplatiti tijekom radnog vijeka jer na to utječu i mnogi faktori izvan njegove moći - ekonomska stabilnost, visina primanja, zdravstveno stanje,nezaposlenost...Žene su tu u još nepovoljnijem položaju budući da obavljaju veliku količinu neplaćenog i društveno nepriznatog rada u obitelji što izravno utječe na njihovu lošiju poziciju na tržištu rada i manje prihode. Javni sustav (za razliku od privatnog), unatoč svojim nesavršenostima, ovakve probleme u određenoj mjeri može kompenzirati stoga moramo razmišljati kako ga poboljšati i osuvremeniti, a ne kako ga privatizirati.

„Kada ostarim, mirovina neće biti“ ili (ne)održivost mirovinskog sustava

Ogorčenje Vladom, ekonomskom situacijom i generalno načinom na koji se upravlja državom vrlo se lako može kanalizirati (osobito kod mladih ljudi) u prihvaćanje narativa koji kaže da mirovine ionako nećemo imati, pa je uzaludno brinuti o javnom sustavu mirovina. Ohrabrenje tog stava dolazi i iz već spomenutih poslovno-„poduzetničkih“ krugova koji ponavljaju i potenciraju tu mantru uz savjet da je najbolje štedjeti sam za sebe, naravno, kroz privatne fondove s kojima su interesno povezani. Budući da (naj)bogatijima takav javni sustav osiguranja ne treba, izdvajanja za njega doživljavaju kao nepotreban trošak i zagovaraju njihovo ukidanje (kao i uostalom sva ostala socijalna davanja temeljena na principu univerzalne dostupnosti i solidarnosti).

No, to nije i ne mora biti slučaj! Ovako posložen sustav, u ovako vođenoj ekonomiji možda i jest neodrživ, no njegovo ukidanje bila bi najgora opcija u skladu sa socijal-darwinističkom ideologijom gdje je „svatko prepušten sam sebi“, što najglasnije zagovaraju upravo oni koji se nalaze na vrhu. Naravno da su problemi veliki i da nepovoljan omjer radne snage (1 umirovljenik na 1,2 radnika), koji je najčešće korišten argument u tome da sustav nije održiv, utječe na tu neodrživost. No, na sustav utječe i cijeli niz drugih faktora, što ujedno znači da se njegova održivost može osigurati poboljšanjem na drugim mjestima.

Hrvatska ima relativno nisku stopu zaposlenosti, a visina primanja se za većinu nakon krize smanjila (oboje negativno utječe na iznos prikupljenih doprinosa). Također, pri samom smo vrhu Europe po stopi nesigurnih ugovora o radu (oko 23%) čime su najpogođeniji mladi (više od 50%). Mladi sve kasnije ulaze na tržište rada, a kad uđu, vrlo često rade prekarne poslove bez kontinuiteta i s nižim primanjima te ih se još češće nego ostale radnike isplaćuje na crno. Upravo siva ekonomija, to jest onaj njezin dio (dvije trećine) koji se odnosi na nevoljkost poslodavaca da radnike prijavi i/ili da im isplaćuje puni iznos plaće, značajno utječe na sumu uplaćenih doprinosa. Takvo stanje potiče i država koja donosi zakone koji omogućuju smanjivanje radničkih prava, plaća i povećanje nesigurnosti na radnom mjestu a uz to ne provodi efikasne kontrole poslodavaca (dok inspekcije često treniraju strogoću na malim prodavačima slijepe su na sustavna kršenja radničkih prava i zakona u poduzećima s većom moći i/ili političkom pozadinom). Sve navedeno dovodi nas do zaključka da povećanjem zaposlenosti, poboljšanjem radnih uvjeta i kvalitetnom ekonomskom politikom možemo osigurati značajno povećanje stabilnosti mirovinskog sustava. No nažalost, najveći problemi kod nas - trošak drugog stupa i mirovine po posebnim propisima - proizlaze iz loše strukture samog modela.

„Novac u drugom stupu je moj novac“

U javnosti se često manipulira podatcima o „deficitu“ mirovinskog sustava s ciljem već spomenutog stvaranja narativa o „nepostojanju alternative“ bilo vladinim reformama bilo privatizaciji sustava. No, kada se priča o tom deficitu i činjenici da je svega malo više od polovice rashoda za mirovine pokriveno prihodima od doprinosa, ne govori se o glavnim uzrocima tog deficita. Uz već spomenute probleme zaposlenosti, loših uvjeta rada i neprijavljenog rada te činjenice da imamo jednu od najnižih stopa mirovinskog doprinosa u Europi, ključni i primarni generatori deficita su tranzicijski trošak uvođenja drugog stupa i mirovine koje nisu stečene na osnovi staža. A upravo su to su stavke koje se po definiciji ne isplaćuju preko doprinosa već ih mora isplaćivati država!


Dakle, ono što je za hrvatski mirovinski sustav puno veći problem od dobi ulaska u mirovinu i prijevremenih mirovina (ako to trenutno uopće predstavlja problem) jest drugi stup te je njegovo uvođenje najveći neposredni trošak za sustav i ključni razlog njegove „neodrživosti“, odnosno skupoće.


Drugi mirovinski stup, u koji smo obvezni uplaćivati četvrtinu doprinosa za mirovine (tri četvrtine idu u „klasični“ prvi stup temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti iz kojeg se isplaćuju mirovine sadašnjih umirovljenika) je promašeni proizvod međunarodne financijske industrije koji je bio namijenjen zemljama u tranziciji 90-tih. Njegovim uvođenjem u Hrvatskoj 2002., pod pritiskom Svjetske banke, država je četvrtinu novca (trenutno 6,5 mlrd KN godišnje) kojeg uplaćujemo za mirovine preusmjerila u ruke četiri najveće privatne banke (njihovim mirovinskim fondovima) da, uz garantirane visoke naknade, njime upravljaju. Naravno, tim prelijevanjem stvorena je rupa u prvom stupu iz kojeg se isplaćuju mirovine za sadašnje umirovljenike. Država je taj nedostatak novca nadoknađivala zaduživanjem uz vrlo visoke kamate, najčešće kod tih istih banaka kojima je novac iz prvog stupa preusmjerila!

Propaganda koja je pratila uvođenje takvog, sa strane javnog interesa, suludog poteza, uvjeravala nas je da će uvođenje drugog stupa smanjiti državni dug i povećati naše mirovine budući da će banke taj novac oploditi. No danas svjedočimo dijametralno suprotnim rezultatima što potvrđuju i ekonomske analize. Prema navodima profesora Vladimira Čavraka s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u tekstu objavljenom 2016. u časopisu Ekonomija čak četvrtina javnog duga nastala je kao posljedica uvođenja drugog stupa - „Zbog preusmjeravanja tih pet posto iz državnog proračuna u obvezne mirovinske fondove (OMF) u državnom proračunu od tada nastaje kontinuirana „rupa“ ili proračunski deficit od oko pet milijardi kuna godišnje jer država sa smanjenim doprinosima ne uspijeva isplatiti mirovine. Da bi se isplatile aktualne (po nekima mizerne) mirovine, država se svake godine mora zadužiti za približno 5 milijardi kuna i na taj dug platiti kamate. Oko četvrtine javnog duga nastalo je kao posljedica stvaranja drugog stupa. Da nije bilo te operacije, današnji javni dug bi iznosio 60-70 posto a ne više od 90 posto bruto domaćeg proizvoda, a opterećenje proračuna za plaćanje kamata bilo bi za oko trećinu manje“

Drugi stup je postao najveća pojedinačna stavka proračunskog deficita i značajno je utjecao na rezanje javne potrošnje i forsiranje mjera štednje kojima su ponajviše pogođeni upravo oni najsiromašniji. Još poraznije brojke tiču se obećanja o većim mirovinama. Čak i vlada priznaje da će drugi stup donijeti povećanje mirovina samo za oko 3% najbogatijih uplatitelja (onih s primanjima preko 17 000 KN). Za sve ostale, mirovine bi bile veće da se drugi stup nije uveo. Šesnaest godina kasnije evidentno je da je uvođenje drugog stupa pogodovalo samo bankama i s njima povezanim interesnim skupinama. Takav model ne postoji u zapadnim zemljama EU, a nakon što se pokazao štetnim po sigurnost i održivost mirovina te preskupim i opasnim po državne financije, ukinut je u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj (dok ga Češka i Slovenija nisu ni uvele). No unatoč tome što je postao najveći pojedinačni generator duga i siromaštva u Hrvatskoj, što su se fondovi pokazali kroničnim gubitašima a mirovine smanjile za više od 90% građana, Vlada umjesto da slijedi primjer ostalih zemalja i ukine ga, novom reformom planira povećati izdvajanja za drugi stup s 25% na 30% ukupnih izdvajanja za mirovine (tj. s 5 na 6% brutto plaće).

Iznimno je važno napomenuti da novac u drugom stupu nije nikakva privatna imovina građana, iako nas njegov naziv „individualna kapitalizirana štednja“ može pogrešno navesti na takav zaključak. Mi ga ne možemo dobiti odjednom, ne može služiti kao npr. polog za dobivanje kredita niti imamo pravo odlučivanja o upravljanju njime. Ako umremo, nakon odlaska u mirovinu on neće pripasti našim obiteljima ali ni državi. Dakle, ukidanjem drugog stupa nikome ne bi bile uzete ušteđevine, već bi se taj novac, koji smo svakako primorani izdvajati, vratio u prvi stup i smanjio deficit mirovinskog sustava za 6,5 milijardi godišnje. No, za takvo što trebalo bi se suprotstaviti interesima banaka što je od dominantnih političkih aktera iluzorno za očekivati.

Također, kad se priča o neodrživosti i manipulira s brojkom od 17 mlrd manjka u sustavu, rijetko se spominje da (uz 6,5 mlrd za 2. stup) čak 6 mlrd tog „manjka“ čine izdvajanja za mirovine po posebnim propisima. Odnosno, 17 milijardi kuna je prvenstveno deficit uvođenja drugog stupa te skupog sustava povlaštenih mirovina, a ne deficit sistema međugeneracijske solidarnosti. Najveći iznos za povlaštene mirovine otpada na oko 70 000 branitelja koji prosječno dobivaju 5618,23 kuna (naspram 2344 kuna koliko iznosi prosječna radnička mirovina). Uzimajući u obzir klijentelistički odnos vladajuće stranke i dijela braniteljske populacije, logično je da novi prijedlog reforme u te povlastice ne ulazi. Štoviše, novi zakon o braniteljima donesen 2017. braniteljima iz „Domovinskog rata“ i članovima njihovih obitelji (između ostalog) omogućuje nižu granicu za umirovljenje, više iznose mirovina, uvećane osobne i obiteljske invalidnine te veća prava za članove obitelji, a Ministarstvo rada i socijalne skrbi procjenjuje da će izdvajanja za braniteljske mirovine do 2025. dosegnuti 8,3 milijarde kuna. No dok je braniteljima novim zakonom omogućeno snižavanje dobne granice za stjecanje prava na starosnu mirovinu vlada za ostale osiguranike planira produljenje radnog vijeka do 67. godine i drastičniju penalizaciju prijevremenog umirovljenja.

„Reforma će povećati penzije i ojačati stabilnost sustava“

Problem s tim Vladinim planovima je što Hrvatska već ima najvišu dob za ulazak u mirovinu s usporedivim zemljama, a očekivana životna dob značajno je ispod prosjeka EU.  

Država

Dob umirovljenja 2018. (M/Ž, god. + mj.)

Dob umirovljenja u budućnosti (od kada)

Očekivano trajanje života (2016.)

Bugarska

64+1/61+2

65/65  (2037.)

74,6

Češka

63+4/57+8 do 63+2

65/65  (2036.)

79,1

Estonija

63+6

65  (2026.)

78,0

Hrvatska

65/62

67  (2038.)

78,2

Latvija

63+3

65  (2025)

74,9

Litva

63+8/62+8

65  (2026.)

74,9

Mađarska

63

65  (2022)

76,2

Poljska

65/60

65/60

78,0

Rumunjska

65/60+9

65/63  (2030)

75,3

Slovačka

62+2/59

indeksirano

77,3

Slovenija

65

65

81,2


Još više zabrinjavaju podatci o prosječnom trajanju života u zdravlju koje u Hrvatskoj iznosi 70 godina. Prema novoj reformi to bi značilo da će ljudi nakon što su cijeli život radili prosječno provesti samo 3 godine mirovine u zdravlju.  Uzimajući u obzir da je ovo prosjek, radnici koji rade najteže poslove najvjerojatnije mirovinu neće dočekati, ili će je zbog nužnosti odlaska u (penaliziranu) prijevremenu provesti u još većem siromaštvu. Također, još jedan od dokaza koliko je suludo vjerovati obećanjima Vlade da će reforma povećati mirovine govori i činjenica o stopi zaposlenosti starijih osoba koja u kategoriji od 55 do 65 godina iznosi samo 38%. Dakle, produljenjem dobi za mirovinu nećemo povećati zaposlenost te skupine koja je vrlo niska, odnosno,  efekt po mirovine neće rasti već upravo suprotno, dodatnom penalizacijom prijevremenih mirovina one će, budući da je naći posao u toj dobi često nemoguća misija, za većinu biti manje.

Kao jedno od opravdanja dodatne penalizacije prijevremenog umirovljenja navodi se da je ono kod nas vrlo privlačno a kao “dokaz” te privlačnosti navodi se podatak da umirovljenici generalno imaju relativno malen broj radnog staža . No veliki broj prijevremenih umirovljenja dogodio se devedesetih kada je ono, u kontekstu devastacije proizvodnje i pljačke društvenog vlasništva, korišteno kao instrument kupovanja socijalnog mira. Isto tako, nizak broj godina staža uglavnom ne znači da su radnici ranije otišli u mirovinu, već da su značajan dio radnog vijeka proveli bez mirovinskog osiguranja, bilo zato što su bili nezaposleni, bilo zato što su radili bez prijave. A pri trenutnim iznosima mirovina (prosjek od 2300kn) suludo je reći da i puna starosna, a kamoli prijevremena mirovina, ikoga potiče na odlazak iz svijeta rada.Također, odlazak u prijevremenu mirovinu često potiču i poslodavci sustavno pomlađujući svoju radnu snagu (dobna diskriminacija) – žele brže, mlađe a istovremeno jeftinije, neorganizirane i “poslušnije” radnike. Reforma dakle neće osigurati da ljudi dulje rade, već će prvenstveno osuditi još veći broj ljudi na nezaposlenost i siromaštvo u starosti.


Novi poslovni model – „prijevremeno umirovljeni radnik na pola radnog vremena“

Prijedlogom zakona također se predviđa omogućavanje rada umirovljenicima na pola radnog vremena što se pokušava „zdravorazumski“ objasniti postavljanjem pitanja – „zašto bi netko morao u mirovinu ako se osjeća zdravo za rad?“. Naizgled je to pitanje sasvim logično no slika koja se pokušava nametnuti, slika zdravih ljudi koji u Hrvatskoj mogu i žele raditi nakon 65(67)-te, ne odgovara stanju na terenu. Velika većina ljudi u toj dobi je nezaposlena ili nesposobna za daljnji rad što znači da taj potez za većinu radnika neće ništa značiti. No s druge strane u tom potezu lako možemo uočiti interes poslodavaca koji su već pokazali svoju sklonost da prijevremeno umirovljuju starije radnike. Možemo očekivati da će omogućavanje rada u mirovini spomenuti proces prijevremenog umirovljavanja samo intenzivirati. Dakle, nije teško zamisliti scenarij u kojem poslodavac tjera radnika u (dodatno) penaliziranu prijevremenu mirovinu kako bi ga kasnije zaposlio na pola radnog vremena, dok će radnik zbog smanjenja ionako skoro najnižih mirovina u EU, biti prisiljen prihvatiti taj posao kako bi osigurao minimum egzistencije.

Pitanje mirovina je političko pitanje

Predviđena reforma ni na koji način neće ostvariti ciljeve povećanja mirovina i održivosti sustava, a povećanjem izdvajanja za drugi stup kao i odbijanjem bavljenja pitanjem povlaštenih mirovina, dodatno će se povećati nestabilnost. Vlada se ne bavi ključnim problemima mirovinskog sustava – visinom plaća, zaposlenosti, radnim uvjetima, prekarnošću, sivom ekonomijom, drugim stupom, povlaštenim mirovinama – već prebacivanjem troškova lošeg upravljanja i podilaženja bankama i političkim saveznicima na leđa radnika i siromašnih! Ovo nije nikakva reforma, već preraspodjela bogatstva u korist povlaštenih, odnosno, nastavlja se po starom.

Jedina ozbiljnija mobilizacija protiv vladinog prijedloga trenutno je ona organizirana od strane sindikalnih središnjica koje su nakon održanog prosvjeda (20.10.) najavile i skupljanje potpisa za referendum. U tim nastojanjima ih zasigurno valja podržati - no važno je pritom imati na umu da čak i da se uspije zaustaviti ta katastrofalna reforma navedeni problemi mirovinskog sustava neće biti riješeni. Uz mobilizaciju ljudi u borbi za zajedničke ciljeve, najveća vrijednost spomenutog prosvjeda je to što se njime otvorio prostor da se u javnoj sferi progovori o važnosti postojanja javnog mirovinskog sustava i njegovoj primarnoj funkciji – osiguranja socijalne sigurnosti u starosti za sve. Politizacija pitanja reforme mirovinskog sustava i njegovo pozicioniranje u širi političko-ekonomski okvir jedan je od kolosijeka borbe za radikalniju transformaciju društvenih odnosa koja je nužna ukoliko želimo društvo koje će se bazirati na principima solidarnosti, socijalne pravednosti i jednakosti.

 

Autorica naslovne fotografije: Petra Ivšić

 

*prilikom pisanja, značajno sam se oslanjao na tekstove Darka Šeperića objavljenim u sindikalnoj akciji - http://sssh.hr/hr/dokumenti/publikacije/sindikalna-akcija-18  te mu se zahvaljujem na ustupanju materijala. Također, vrlo su važni i tekstovi Igora Lasića i Ante Pavića