Seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru ponudio je elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi.

Unutar tjeskobnog područja prekarizacije rada, sindikalne raspršenosti i uklopljenosti u pripitomljujuću retoriku socijalnog dijaloga, kao poseban se slučaj izdvaja pitanje borbe za prava radnika u kulturi. U individualiziranom, nezbrinutom i fragmentiranom kulturnom polju na osobito se težak način prelamaju opći radnički problemi: krajnje nesigurna primanja, kratkotrajni angažmani, slabe mogućnosti zapošljavanja, samoeksploatacija, rezanje sredstava i drugi faktori čine radnike u kulturi zatočenicima prekarnosti, a takvi se uvjeti posebno teško reflektiraju na radnice, kojima su najčešće nedostupne elementarne poluge socijalne sigurnosti.

Upravo je temi kolektivnog djelovanja i sindikalnog organiziranja u kulturi bio posvećen seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru, koji se u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održao u utorak, 17. travnja u prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba. Seminar je bio organiziran oko vrlo poticajnoga i sistematičnog izlaganja u kojem je BRID-ov suradnik Mario Kikaš ponudio vrlo korisnu skicu institucionalne, pravne i organizacijske situacije u kulturnom polju i njegovim pojedinačnim sektorima.

Kikaševo izlaganje krenulo je od presudnog pitanja – do koje su mjere specifične značajke rada u kulturi prepreka izgradnji radničke solidarnosti – i odmah ukazalo na osnovni metodološki problem. Naime, kao što pokazuje studija Cultural Employment in Europe Andyja Feista na koju se Kikaš poziva, kada govorimo o radu u kulturi nijedan od elemenata tog predmeta nije samorazumljiv – podjednako je teško definirati i kulturni sektor i zaposlenost u njemu. Feist kako prepreku preciznom istraživanju ističe vrlo širok spektar tipova zaposlenja, a kao poseban problem sagledavanja stanja na razini Europe navodi nedostatak uniformiranih principa mjerenja, koji mogućnost komparacije čini u najboljem slučaju ograničenom.

Problem općeg uvida javlja se i na razini pojedinačnih kulturnih polja: kao što postoje prepreke uspoređivanju nacionalnih kulturnih sustava, tako postoje i snažne razlike među pojedinim njihovim sektorima – filmskim, kazališnim, glazbenim, izdavačkim itd. Kao što je upozorio Kikaš, organizacija rada, produkcijski gabariti, hijerarhijski odnosi, institucionalna struktura, načini financiranja i brojni drugi aspekti fundamentalno su drukčiji, primjerice, u filmu i u kazalištu, što predstavlja ozbiljan analitički, ali i politički problem u smislu izgradnje transsektorske solidarnosti.

Kako bi uveo red u shvaćanje rada u kulturnom polju u Hrvatskoj, Kikaš je predložio njegovu podjelu na ustanove u kulturi, umjetničke organizacije i organizacije civilnog društva, samostalne umjetnike te privatni sektor, pojašnjavajući da je, očekivano, sindikalna organizacija najprisutnija u prvima. Pritom vodeća uloga pripada Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi, ujedno i jednom od reprezentativnih sindikata koji sudjeluje u pregovorima o kolektivnim ugovorima, a uključuje i Sindikat hrvatskih glumaca kao svoj dio.

Na razini legislative, kulturu uređuju sektorski zakoni poput Zakona o audiovizualnim djelatnostima ili Zakona o kazalištima, a posebnu važnost ima Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Važan element polja su i institucije koje Kikaš naziva arm's length institucijama, poput Zaklade Kultura nova, HAVC-a, Agencije za elektroničke medije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a na radnike se posebno odnose strukovne organizacije – primjerice, Udruga plesnih umjetnika hrvatske, Hrvatska glazbena unija itd. – čija je najčešća praktična korisnost u poreznim olakšicama koje omogućuju svojim članovima.

U tako raslojenom sustavu, dakle, temeljno je pitanje ima li smisla zagovarati sindikalizam i koja bi bila njegova funkcija u odnosu na postojeće oblike kolektivnog organiziranja, ali i pozicija prema širim pitanjima radničkih prava. Kikaš je istaknuo kako sindikalizam nema smisla zagovarati pod svaku cijenu u pojedinim sektorima, ističući pritom druge oblike samoorganizacije radnika u kulturi, kao što je slovensko Društvo Asociacija ili austrijski IG Kultur kao vrijedne putokaze. Kada je riječ o zanimljivim primjerima sindikalne prakse u Europi, Kikaš je, pozivajući se na povjesničarku Miru Bogdanović, izdvojio Federaciju nizozemskih sindikata (Federatie Nederlandse Vakbeweging, FNV), koja je 2011. godine donijela zanimljivu političku odluku o "samoukidanju" zbog procijenjenog raskoraka s potrebama novih radnika. FNV se potom restrukturirao i započeo djelovati u novom obliku koji je sindikalnu borbu koncipirao kao široku solidarnu frontu koja je počela uključivati i borbu za prava samohranih majki, migranata, freelancera i drugih skupina.

Rasprava koja je uslijedila usmjerila je pažnju na više važnih sistemskih mjesta. Primjerice, Vesna Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK upozorila je na vrlo uvjetnu mogućnost oštrog razlikovanja između ustanova u kulturi, organizacija civilnog društva i privatnog sektora, podsjećajući na raširenu komercijalizaciju ustanova, ali i česte spojeve nevladinih organizacija i privatnih tvrtki.

Kao pitanje od posebnog interesa izdvojio se najavljeni novi Zakon o umjetnicima, trenutno još u fazi izrade, koji bi postojeće okvire umjetničkog rada trebao temeljito izmijeniti i onkraj okvira uvjetovanih članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Kao što je Matija Mrakovčić pisala u rujnu prošle godine, dosadašnji razgovori sa strukovnim udrugama o novom Zakonu vodili su se pretežito oko "uvođenja minimalnog cenzusa, razvoja tržišta umjetnina, uvođenja programa podrške umjetničkom stvaralaštvu (stipendiranje, fondovi za produkciju), kriterija izvrsnosti, osiguranja isplate honorara za izlaganje, popisa relevantnih izlagačkih prostora". S obzirom na navedeno, kao i na naglašavanje poduzetništva u kulturi u istupima predstavnika nekih cehova, ostaje otvorenim koliko će novi Zakon poboljšati položaj umjetnika, a koliko će to biti još jedna intervencija u evidentno kontraproduktivnom smjeru pronalaženja spasa u tržištu.

Zanimljiv moment seminara je bilo tretiranje glazbenog sektora kao stanovite iznimke o kojoj je teško govoriti zajedno s ostatkom kulturnog polja. U određenom smislu to jest točno – glazbenici su u svojem svakodnevnom preživljavanju na osobit način vezani za zabavljački angažman u privatnom ugostiteljskom sektoru, u znatno manjoj mjeri se financiraju iz javnih sredstava, ekonomska funkcija autorstva je vrlo specifično uređena, odnos s diskografima (a sada i digitalnim distributerima) izuzetno je asimetričan i sl.

Poučno je iskustvo, međutim, da u određenim dijelovima glazbene scene postoje vrlo karakteristični tipovi neformalne, protosindikalne solidarnosti koji povremeno rezultiraju i (zasad neuspjelim) pokušajima pokretanja sindikata glazbenika, uglavnom fokusiranih na minimalne iznose izvođačkih honorara. Takav tip solidarnosti relativno je prisutan, primjerice, među džez glazbenicima među kojima u znatnoj mjeri postoji svijest o potrebi da se ne ruši cijena svirke, kao i nešto izraženiji senzibilitet za tehničke i druge radne uvjete. Potonji se pritom ne tiču samo kakvog zvučnog elitizma, nego su i direktno povezani sa zdravstvenim opasnostima koncertnog nastupa. Koliko ozbiljne probleme mogu prouzročiti nedostatni tehnički uvjeti nedavno se pokazalo na koncertu JR Augusta u zagrebačkom KSET-u, kada je zbog neopreznosti tehničara preglasni binski monitor oštetio sluh gitarista, uz mogućnost uzrokovanja trajnog problema koji profesionalnom glazbeniku može upropastiti karijeru.

Uza sve sektorske razlike, dakle, ovaj slučaj pokazuje da po nekim temeljnim pitanjima, poput zdravstvene zaštite, prekarni rad u kulturi svugdje rezultira istim oblicima nesigurnosti. Sugerira to da prostora za transsektorsko udruživanje radnika u kulturi ipak ima, a on je neodvojiv od opće borbe za socijalna i radnička prava. No da bi se i sistemske i partikularne pozicije formirale, potrebno je proučavanje kapaciteta za solidarnost u kulturi i njezinim sektorima na tragu uvida koje je otvorio BRID-ov seminar. U tom smislu, ponudio je on elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi.

 

Izvor naslovne fotografije: Facebook/ Equity