Poznajem soboslikara/dekoratera koji već 15 godina ne može dobiti povišicu. Kaže da je uvijek tu netko drugi, spreman raditi jeftinije. Vozač koji je stigao iz Turske prije 18 godina kaže kako su autobusni prijevoznici običavali plaćati više od £12 po satu, ali sad mogu plaćati £10 ili čak manje zbog velikog broja onih koji su spremni „uskočiti u bus” (ironija nam nije promakla). Kućna pomoćnica iz zapuštenog obalnog grada procjenjuje kako su njezini izgledi da ikad dobije povišicu jednaki nuli. Svatko od njih za to krivi priljev novih radnika iz EU. Svatko od njih će glasati za izlazak. Ako im kažete da EU štiti radnička prava, samo će se nasmijati.[2]

 

Uvod

Problematika sažeta u ovom citatu vjerojatno nije mogla biti aktualnija i relevantnija nakon 23.6.2016. kad je većina građana Ujedinjenog Kraljevstva rekla povijesno „NE” daljnjem članstvu svoje zemlje u Europskoj Uniji (nadalje: EU). U kontekstu teme ovog članka, posebice je zanimljivo naglasiti dvije točke. Prvo, kad pogledamo zanimanja koja su navedena u citatu, vidljivo je kako su odreda vezana uz uslužne djelatnosti, što ispravno ukazuje na neraskidivu vezu između slobode kretanja radnika i slobode pružanja usluga. Drugo, prilično je izgledno kako će ova pitanja biti u samom žarištu procesa koji bi mogli pokrenuti radikalnu i možda nepovratnu društvenu, ekonomsku te političku transformaciju EU i njezinih država članica.

Prema podacima koje iznose Carević, Kiš i Kuhta[3],  još 2005. je na usluge otpadalo oko 70% bruto nacionalnog proizvoda (BNP) EU-25. Prekogranično pružanje usluga koje uključuje slanje radnika iz jedne EU članice u drugu na ograničeno vrijeme zasad predstavlja relativno malen segment ekonomskih aktivnosti koje se vezuju uz usluge: u 2014. zabilježeno je oko 1,9 milijun upućivanja, što obuhvaća ukupno 0,7% radne snage EU-27. Ipak, čini se kako ovaj tip aktivnosti ubrzano dobiva na obujmu: navedeni broj predstavlja porast od preko 10% u odnosu na 2013. i preko 44% u odnosu na 2010.[4]

S obzirom na njihov prvorazredni ekonomski značaj, ne čudi da su usluge važna tema pravnog poretka EU. U Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije[5] (nadalje: Ugovor) posvećeno im je jedno cijelo poglavlje (članci 56. – 62.). Materija je dodatno razrađena i definirana Direktivom o uslugama na zajedničkom tržištu[6] iz 2006. Međutim, položaj upućenih radnika reguliran je zasebnom Direktivom o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga[7] iz 1996. Taj dokument se zbog određenih nedorečenosti susreo s izazovima u prenošenju u zakonodavstvo država članica te, samim time, provedbi. Stoga je 18 godina nakon njezina donošenja (2014.) donesena i Direktiva o provedbi[8]. Međutim, neovisno o tome, Europska komisija je 2016. izašla s prijedlogom izmjena i dopuna originalne direktive[9], djelomično i da se otklone kontroverze koje su proizašle iz sudske prakse vezane uz ovu materiju, od kojih je najvažniji upravo slučaj Laval koji se razmatra u nastavku ovog članka.

Najznačajniji dio važeće Direktive jest članak 3. kojim su uređena pravila i uvjeti koji se odnose na pružatelje privremenih usluga registriranih na teritoriju drugih država članica. Posljedično, ova Direktiva svoj pravni temelj ima ne samo u odredbama Ugovora koje se tiču usluga, već i poslovnog nastana: konkretno, u elementima članka 53., stavka 1. Njegova svrha je provedivim učiniti osnovno pravo definirano člankom 49. kojim se priječe restrikcije poslovnog nastana građanima država članica na teritoriju kompletne EU. Dakle, direktiva je pravno utemeljena u dijelu Ugovora koji je usmjeren prvenstveno na uklanjanje barijera tržišnoj razmjeni; onome što Bulmer i Radaelli nazivaju „negativnom integracijom“[10]. Zanimljivo je primijetiti kako sam sadržaj direktive zapravo ne predstavlja klasični primjer „negativne integracije“, zato što u svom najvažnijem dijelu, članku 3., stavku 1., regulira/uređuje prava upućenih radnika[11]. Naime, tu se države članice upućuje da urede sljedeća pitanja: maksimalno radno vrijeme i minimalno vrijeme odmora; minimalne plaće, uključujući one uvećane za prekovremeni rad; minimalni plaćeni godišnji odmor; uvjete ustupanja radnika; zdravstvene uvjete, sigurnost i higijenu na radu; zaštitne mjere u odnosu na uvjete zaposlenja trudnica, majki koje su nedavno rodile, djece i mladih; jednako postupanje prema muškarcima i ženama i ostale odredbe u odnosu na nediskriminaciju.

Vjerojatno najvažnija i najkontroverznija promjena koju Europska komisija predlaže u izmjenama ove direktive 2016. tiče se zamjene pojma „minimalna plaća“ pojmom „primitak od rada“. Zašto je ova razlika toliko ključna, najbolje će se vidjeti na primjeru slučaja Laval, a kojem se okrećemo u sljedećem dijelu.

Laval: okolnosti slučaja i presuda Europskog suda pravde

U rekapitulaciji okolnosti slučaja slijedimo tekst presude[12], ali i koherentan te uvjerljiv osvrt Carević, Kiš i Kuhte[13]. Latvijska tvrtka pod nazivom Laval je na javnom natječaju koji je raspisala jedna lokalna vlast u Švedskoj dobila posao obnove škole. Laval je sa svojim radnicima potpisao kolektivni ugovor u Latviji, u skladu s nacionalnim zakonima, i uputio ih na rad u Švedsku. Nedugo nakon početka radova, predstavnike Lavala su kontaktirali predstavnici najvećeg švedskog granskog sindikata, koji okuplja oko 87% svih radnika unutar građevinskog sektora.

Sindikat se pozivao na odredbe švedskog zakona koje im dozvoljavaju pokretanje procesa pregovaranja o cijeni rada, a koja se definira odvojeno za svaki pojedinačni posao u sklopu referentne djelatnosti (u ovom slučaju, građevinske). S druge strane, postoje i određeni mehanizmi kojima se štite i poslodavci: pregovori o plaći moraju se kretati u statističkim okvirima isplaćenih plaća za usporedive poslove unutar referentne regije, a u slučaju neuspjeha pregovora obje strane se mogu osloniti na tzv. „rezervnu“ (u engleskom originalu: fall-back) klauzulu koja propisuje minimalnu cijenu rada po satu. Prema razumijevanju švedskih sindikata[14], ovdje se ne radi o minimalnoj plaći u klasičnom smislu riječi, već o svojevrsnom zaštitnom mehanizmu koji za cilj ima, u slučaju neuspjeha kolektivnih pregovora, očuvati socijalni mir između radnika i poslodavaca. Međutim, da bi se uopće pokrenuli pregovori o plaći, potrebno je prvo potpisati kolektivni ugovor, koji uz minimalnu plaću propisuje i neke druge elemente koji nisu pokriveni odredbama Direktive, poput naknade sindikatima za praćenje provedbe kolektivnog ugovora, kao i dodatna izdvajanja za specifično osiguranje radnika te programe strukovnog obrazovanja i osposobljavanja građevinskih radnika koji su proglašeni viškom u postupku kolektivnog otkaza i slično.

Latvijski poslodavac, koji je bio voljan pregovarati o visini plaće,  ipak je odbijao potpisati kolektivni ugovor jer bi se time obvezao na dodatne troškove koje nije smatrao prihvatljivim. To je sukladno švedskom zakonu otvorilo sindikatu mogućnost kolektivne akcije u vidu trajne blokade gradilišta. Drugi srodni sindikati pridružili su se kolektivnoj akciji u znak solidarnosti, bojkotirajući sva Lavalova gradilišta u Švedskoj. Lokalna vlast je u konačnici raskinula ugovor s Lavalom za pružanje usluga izgradnje škole, što je dovelo do značajnih financijskih gubitaka za tvrtku, ali valja isto tako naglasiti kako je poslodavac latvijske radnike već ranije poslao natrag u matičnu zemlju. Slijedom ovih događaja, Laval je podignuo tužbu protiv švedskih sindikata uključenih u kolektivnu akciju, a uslijed činjenice da su se pravni predstavnici tvrtke eksplicitno pozivali na odredbe Direktive o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga, švedski sud se odlučio obratiti Europskom sudu pravde (nadalje: ESP) za tumačenje.

Za nas najvažniji element presude ticao se dvojbe je li sindikalna kolektivna akcija protivna odredbama Direktive o upućivanju radnika, pri čemu su tužitelji naglasak stavljali na slobodu pružanja usluga na području EU, koja im je, prema njihovoj ocjeni, bila osjetno zapriječena te je rezultirala financijskom štetom. Sud je utvrdio kako se u ovom slučaju radi o mjeri s istovrsnim učinkom; točnije, da je sloboda pružanja usluga doista bila zapriječena. Istovremeno je utvrđeno kako je to pravo došlo u sukob s temeljnim ljudskim pravom radnika na kolektivno organiziranje i na štrajk, pri čemu je potrebno istaknuti kako su sve akcije sindikata bile u skladu sa švedskim zakonima.

U tim okolnostima ESP je pristupio testu proporcionalnosti kojim suci nastoje utvrditi kojem se od dvaju ili više suprotstavljenih prava, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, treba dati prednost. Klatno je ovog puta preteglo na stranu prava na slobodu pružanja usluga.ESP je zaključio kako su sindikati, pokušavajući prisiliti Laval da potpiše kolektivni ugovor koji bi ga obvezivao na troškove koji nadilaze iznos minimalne plaće, prekršili pravo EU. Pravne i političke implikacije presude bile su puno značajnije od običnog tumačenja jedne direktive: presuda je postala mjerilo postupanja u budućim situacijama nekompatibilnosti između dva temeljna prava koja štiti zakonodavstvo EU.  

U svojoj argumentaciji ESP se poziva na elemente razvijene u ranijoj sudskoj praksi (primjerice, slučaj Ratti[15]) prema kojima bi nemogućnost izravne primjene direktiva u situacijama kad ne postoje dvojbe oko prava, obveza i adresata rezultiralo smanjivanjem njihove učinkovitosti[16]. Međutim, da bi izveo takvu argumentaciju u konkretnom slučaju, ESP je morao odbaciti argumente sindikata kako „rezervna klauzula“ koja se primjenjuje u slučaju neuspjeha kolektivnih pregovora, ne predstavlja minimalnu plaću. To je ESP-u omogućilo da logički može utvrditi kako  se radi isključivo o pravnom pitanju, lišenom političkih odluka koje se tiču sadržaja prava i obveza te njihovih adresata. Posljedično, ESP je ustvari utvrdio kako švedski model definiranja plaće „od slučaja do slučaja“ predstavlja neprihvatljivu prepreku slobodi pružanja usluga s obzirom da poslodavcu iz druge države članice osjetno otežava preciznu procjenu troškova prije preuzimanja posla. Može se reći da je ovime ESP indirektno švedskim vlastima poslao poruku da je pitanje minimalne plaće potrebno urediti drugačije, uzimajući u obzir zahtjeve zajedničkog tržišta. Direktna pravna posljedica ovakve argumentacije je uputa švedskom sudu da presudi u korist Lavala, proglašavajući kolektivne akcije švedskih sindikata protivnim pravu EU.

Konačno, važno je naglasiti kako je u svojoj odluci ESP uvelike odstupio od mišljenja nezavisnog odvjetnika zaduženog za slučaj[17], koji je utvrdio kako švedski sustav reguliranja minimalne plaće ne predstavlja kršenje prava EU s obzirom da u konačnici može voditi i do više razine radničkih prava. Odvjetnik doduše jest naputio ESP da u postupku utvrđivanja proporcionalnosti vrlo pažljivo analizira u kojoj mjeri su sva davanja obuhvaćena kolektivnim ugovorom koji su sindikati pokušali nametnuti poslodavcu doista u službi poboljšanja položaja radnika (spram čega je izrazio otvorenu skepsu). Međutim, čini se kako u osnovnom aspektu nezavisni odvjetnik stoji na bitno drugačijoj poziciji od ESP-a: on upravo mogućnost kolektivne akcije sindikata vidi kao preduvjet, a ne kao zapreku učinkovite primjene Direktive.

Posljedice Lavala: pravdom do niže razine prava?

Siofra O'Leary[18] vidi dva ključna aspekta presude u slučaju Laval koja su snažno utjecala na odnos između socijalnih prava i tržišnih sloboda na području EU. Prvo, države članice nakon ove presude više ne smiju nametati poslodavcima obvezu da upućene radnike plaćaju više od minimuma definiranog pripadajućom direktivom. Također, odredba iz članka 3., stavka 7. Direktive kojom se omogućava državama članicama da radnicima zajamče prava iznad onih propisanih ovom Direktivom, interpretirana je na način da se odnosi na razinu prava u odnosu na zemlju pošiljateljicu, ne na razinu prava propisanih Direktivom. Točnije, ovakva interpretacija u praksi pretvara minimalne zahtjeve zaštite propisane Direktivom u maksimum prava koja se mogu jamčiti upućenim radnicima. Konvergencija može ići u oba smjera – prema višoj, ali i nižoj, razini radničkih prava; ovisno o početnoj poziciji pojedine države članice. Drugo, ovakvom presudom je zapravo smanjen okvir primjene članka 56. Ugovora koji u osnovi dopušta mogućnost uvođenja ograničenja slobode pružanja usluga s ciljem sprječavanja socijalnog dampinga. Presuda je u principu ta ograničenja svela na konkretan popis odredbi u članku 3., stavku 7. Direktive o upućenim radnicima. Točnije, nejasno je na koje bi se razloge države članice mogle pozvati izuzev onih propisanih Direktivom kako bi ograničile slobodu pružanja usluga koje uključuju upućene radnike, a čemu u prilog ide i druga važna presuda koja se vezuje uz ovu materiju; ona u slučaju Viking[19]. Slijedom navedenog teško se ne složiti sa zaključkom Carević, Kiš i Kuhte[20] o tome kako se ovakvom odlukom, koja u praksi priječi države primateljice da upućenim radnicima osiguraju istu razinu materijalnih prava kao svojim radnicima, ESP odlučio samo za ublažavanje, ali ne i za eliminaciju socijalnog dampinga.

Kritičko promatranje ove presude mora biti na tragu Karen J. Alter i Sophie Meunier-Aitsahalia[21] koje ESP razumijevaju u prvom redu kao aktera političkog (a ne samo pravnog) sustava EU. ESP se u slučaju Laval, uz oslanjanje na dostupnu pravnu materiju i interpretativne tehnike, odlučio dati prednost jednom u odnosu na drugo pravo. Pritom je ipak teško osporiti snagu ključnog argumenta koji je ESP iskoristio u sklopu testa proporcionalnosti: švedski model utvrđivanja (minimalne) plaće doista jest stavljao stranog pružatelja usluga, u ovom slučaju Laval, u situaciju značajne ekonomske i pravne nesigurnosti koja može obeshrabriti druge da konkuriraju domaćim pružateljima usluga na švedskom tržištu. S takvim zaprekama jest teško graditi zajedničko tržište. Ali istovremeno, teško je zanijekati da je presuda otvorila vrata švedskog tržišta pružateljima usluga koji zapošljavaju radnike voljne pristati na bitno nižu razinu materijalnih i socijalnih prava od onih dostignutih u Švedskoj.

Ako želimo sagledati dubinu političkih implikacija ove presude, možemo jednostavno premotati film do 2016. kad je Europska komisija u prijedlogu izmjena i dopuna Direktive o upućenim radnicima nastojala pojam „minimalna plaća“ zamijeniti pojmom „primitak od rada“. Izvjesno je kako bi ESP zamjenom ovih pojmova bitno teže našao osnovu za obrazloženje kojim je u slučaju Laval nacionalno definirani iznos minimalne plaće proglasio maksimumom koji država primateljica može nametnuti pružatelju usluga koji se oslanja na upućene radnike. Vrlo je vjerojatno da bi presuda u tom slučaju izgledala bitno drugačije. Točnije, ESP bi morao odbaciti Lavalov zahtjev te švedski model kolektivnog pregovaranja ocijeniti kompatibilnim s pravom Europske Unije.

Međutim, i ne posve iznenađujuće, ovakav prijedlog se susreo s izrazito žestokim otporom novijih država članica koje cijenu rada vide kao legitiman faktor konkurentnosti na zajedničkom tržištu. U sklopu postupka kontrole supsidijarnosti koji je Ugovorom (članak 69.) omogućen nacionalnim parlamentima, njih deset je aktiviralo institut „žutog kartona“ koji pred Europsku komisiju stavlja obvezu da preispita svoj inicijalni prijedlog. Među tih deset parlamenata bio je i Hrvatski sabor, čiji je Odbor za europske poslove u Obrazloženom mišljenju[22] među ostalim naveo kako je: „…cijena rada legitiman element konkurentnosti tvrtki na unutarnjem tržištu.“ Također, članovi Odbora su Europsku komisiju upozorili kako se ovakvim prijedlogom ulazi: „…u načelo autonomije poslodavaca i sindikata u procesu kolektivnog pregovaranja“. Naglašavaju i kako ove izmjene i dopune Direktive o upućivanju radnika u trenutku dok još uvijek teče rok za prenošenje Direktive o provedbi može uzrokovati dodatnu nesigurnost za radnike i tvrtke. Time je Europska komisija upozorena da iz rakursa hrvatskog zakonodavnog tijela nije opravdala potrebu regulacije ovog pitanja na razini EU (načelo supsidijarnosti), niti da je u uređenju ove materije potrebno ovakvo ograničenje suvereniteta nacionalnih država (načelo proporcionalnosti).

Razmatrajući logičku snagu ovih argumenata zanimljivo je primijetiti dvije stvari. Prvo, ono što je za jedne „legitiman element konkurentnosti“ (niska cijena rada) za druge (Europsku komisiju i razvijene države članice) jest socijalni damping. Dovodeći ovo u vezu s ishodom slučaja Laval, sasvim je jasno kako je on uvelike utjecao na strategiju pojedinih država članica koje ju koriste kako bi vlastitim tvrtkama otvorile pristup tržištima bogatijih članica, a koje s druge pak strane takav princip natjecanja logično vide kao „utrku prema dnu“. Drugo, nije lako razumjeti na koji način prijedlog izmjena i dopuna Direktive o upućenim radnicima, koji faktički operacionalizira načelo jednake plaće za jednak rad, ograničava autonomiju socijalnih partnera u kontekstu kolektivnog pregovaranja više negoli to čini trenutno rješenje. Jedina opipljiva razlika jest u tome što bi u tim pregovorima jedna strana, a to su predstavnici radnika, dobili nešto snažniju pregovaračku poziciju.

Zaključno

Okolnosti slučaja Laval, presuda i političke posljedice kojima i danas svjedočimo nesumnjivo govore u prilog tezi kako je ESP važan igrač u političkom sustavu EU. Točnije, ESP je ne samo uspio uspješno nametnuti svoje tumačenje ključnih elemenata Direktive o upućivanju radnika na način kojim se prednost daje slobodi pružanja usluga u odnosu na slobodu kolektivnog organiziranja radnika, već je (možda i nehotice) određenim političkim akterima u ruke dao moćno oruđe za ostvarivanje određenih ciljeva, pritom oslabivši položaj nekih drugih. Teško da postoji jasnija definicija političke odluke, koja je k tome još važnija jer otvara neka temeljna pitanja o prirodi europske integracije. Točnije, je li prihvatljivo da ona, makar i nehotično, doprinosi eroziji ekonomskih i socijalnih standarda u državama članicama poput Švedske koje se, s obzirom na postignuća u tim poljima, teško mogu kvalificirati kao neuspješne?

Istovremeno je važno biti realističan oko potencijala ESP-a za rješavanje ovakvih situacija, čak i u slučaju pozitivnog zaokreta u sudskoj praksi. Bit problema ostaje u pronalasku nove ravnoteže unutar trokuta: tržišne slobode – solidarnost – ekonomska i socijalna postignuća pojedinih članica. Na potezu su politički akteri, a napose Europska komisija te vlade i parlamenti država članica. Koliko su ulozi visoki, možda najbolje svjedoči citat s početka rada.

 


[1]Originalna i sveobuhvatnija verzija ovog rada je nastala u sklopu kolegija „Metodologija prava Europske Unije“ koji je dio doktorskog studija „Politologija“ na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Autor zahvaljuje Tamari Ćapeti, nositeljici kolegija, kao i uredništvu portala „Radnička prava“, na korisnim komentarima i prijedlozima. Sve manjkavosti i nedorečenosti su isključiva odgovornost autora.

[2] Patrick Collinson, “I like the EU, but I’m voting out“ (The Guardian, 18. lipnja 2016.)<www.theguardian.com/money/blog/2016/jun/18/eu-vote-brexit-working-people-rents-wages> zadnji put dohvaćeno: 30.6.2016.

[3]Melita Carević, Paula Kiš i Filip Kuhta, “Minimim Wages as an Obstacle to the Free Provision of Services” (2008) 4 (4) CYLEP 98

[4]Europska komisija (EK) „Prijedlog DIREKTIVE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga“ COM(2016) 128 final, 8.3.2016. 2

[5] Jens-Peter Bonde, The Lisbon Treaty. The Readible Version, (Foundation for EU Democracy 2008) 69-70  

[6] Direktiva Vijeća (EZ) 2006/123 o uslugama na unutarnjem tržištu [2006] SL 376/36

[7] Direktiva Vijeća (EZ) 96/71 o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga [1997] SL 18/1

[8] Direktiva Vijeća (EU) 2014/67 o provedbi Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”) [2014] SL 159/11

[9] Europska komisija (EK) „Prijedlog DIREKTIVE EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA o izmjeni Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga“ COM(2016) 128 final, 8.3.2016.

[10] Simon J. Bulmer i Claudio M. Radaelli ”The Europeization of National Policy?” (2004) Queen’s Papers on Europeanisation No 1/2004 < http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:-9-B050nUq8J:www.ceses.cuni.cz/CESES-141-version1-2_2__Radaelli_europeanization_of_national_policy.pdf+&cd=3&hl=en&ct=clnk&gl=hr&client=firefox-b>zadnji put dohvaćeno: 8.7.2016.

[11]Razvoj pravila kojima se uređuje funkcioniranje zajedničkog tržišta karakteristično je za pristup „pozitivne integracije“.

[12] Slučaj C-341/05 Laval un Partneri Ltd v Svenska Byggnadsarbetareförbundet, Svenska Byggnadsarbetareförbundets avd. 1, Byggettan, Svenska Elektrikerförbundet [2007] ECR I – 11845

[13] Melita Carević, Paula Kiš i Filip Kuhta, “Minimim Wages as an Obstacle to the Free Provision of Services” (2008) 4 (4) CYLEP

[14] Slučaj C-341/05 Laval un Partneri Ltd v Svenska Byggnadsarbetareförbundet, Svenska Byggnadsarbetareförbundets avd. 1, Byggettan, Svenska Elektrikerförbundet [2007] ECR I – 11845, para 25

[15]Slučaj 148/78 Kazneni postupak protiv Tullija Rattija Prethodno pitanje: Magistratski sud u Milanu  (Pretura di Milano) – Italija (ESP 5. travnja 1979.)

[16]Melita Carević , Paula Kiš i Filip Kuhta, “Minimim Wages as an Obstacle to the Free Provision of Services” (2008) 4 (4) CYLEP 86

[17] Mišljenje nezavisnog odvjetnika u slučaju 341/05 Laval un Partneri Ltd v Svenska Byggnadsarbetareförbundet, Svenska Byggnadsarbetareförbundets avd. 1, Byggettan, Svenska Elektrikerförbundet [2007] ECR I– 11183/4

[18] Siofra O’Leary, ”Free Movement of People and Services” u Paul Craig i Gráinne de Búrca (ur.) The Evolution of EU Law (OUP 2011) 525

[19]Slučaj C-438/05 International Transport Workers' Federation, Finnish Seamen's Union,v Viking Line ABP, OÜ Viking Line Eesti [2007] ECR I-10806

[20] Melita Carević Paula Kiš i Filip Kuhta, “Minimim Wages as an Obstacle to the Free Provision of Services” (2008) 4 (4) CYLEP, 83

[21]Karen J. Alter i Sophie Meunier-Aitsahalia, „Judical Politics in the European Community. Pathbreaking Casis de Dijon Decision“ (1994) 26 (4) CPS, 535-61

[22]Odbor za europske poslove „Obrazloženo mišljenje o prijedlogu direktive Vijeća i Parlamenta o izmjeni Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga COM (2016) 128“ Hrvatski sabor (2016) 022-03/16-03/75

 

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Flickr/Kojach

 

Članak je nastao uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftunga SEE.