"Borba je uvijek moguća i potrebna!", kaže Emina Busuladžić, radnica i članica štrajkačkog odbora fabrike Dita iz Tuzle, sudionica Treće sindikalne konferencije, održane 31. siječnja i 1. veljače u Zagrebu, u organizaciji Radničke fronte pod nazivom Nužnost široke radničke fronte – napad je najbolja obrana!

 

Emina Busuladžić - dio izlaganja pogledajte u nastavku teksta / foto: Nenad Kazić


Konferenciju regionalnog, odnosno internacionalnog karaktera, otvorio je član Radničke fronte Dimitrije Birač, čitanjem pozdravnog pisma londonske i istočno-regionalne podružnice najvećeg britanskog sindikata Unite, u kojem je iskazana solidarnost i potpora ovdašnjim sindikatima i radničkim pokretima u borbi protiv deregulacije, privatizacije i uništavanja industrije, uz isticanje aktualnog primjera londonskih vozača autobusa, koji se bore za jednake razine plaća unutar rascjepkanog i privatiziranog londonskog autobusnog sustava. Od sudionika/ca i izlagača/ica na valja istaknuti spomenutu sindikalistkinju Eminu Busuladžić iz Tuzle, člana Levog samita Srbije Branislava Markuša iz Zrenjanina, te sindikaliste/kinje i članove/ice koalicije Združena levica iz Slovenije.

Mreže sindikalne solidarnosti

Predsjednik Novog sindikata Mario Iveković, svoje je izlaganje usmjerio na djelovanje sindikata u Hrvatskoj 90-ih i formiranje sindikalne Mreže solidarnosti. Kako ističe Iveković, propadanje i plansko uništavanje privrede u Hrvatskoj započinje nakon rata, snažnim valom privatizacije, kojom se poduzeća koja su za vrijeme rata izvrsno poslovala preko noći rasprodaju te se iz njih izvlači kapital, dok se istovremeno radnička prava i potraživanja zatiru.

U takvom kontekstu osniva se Mreža solidarnosti, utemeljena na američkom modelu „sindikaliziranog grada“. Mreža je uspostavljena unutar Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, djelovala je prvenstveno na području Zagreba, a bazirana je na jednostavnom principu solidarnosti radnika/ca poduzeća kojima je prijetila 'tajkunska' opasnost i onih kojima će ta prijetnja nešto kasnije pokucati na vrata. Iveković ističe kako je Mreža ispočetka dobro funkcionirala, no, zbog neuspjeha širenja na ostale sindikalne središnjice, kao i unutarnjih sabotaža tadašnjeg vodstva SSSH, nesklonog ulasku u stvarne sukobe s vlastima i kapitalom, Mreža se krajem devedesetih gasi.

Upitan za potencijal ponovnog formiranje Mreže, Iveković izdvaja probleme lošeg rasporeda dobrih sindikalista na terenu te slabog vodstva sindikalnih središnjica kao glavne prepreke, istovremeno poentirajući: „Izostanak ozbiljne sindikalne političke platforme ne smije biti izgovor da se ne radi ništa!“

Goran Lukić je prezentirao stanje na slovenskoj sindikalnoj sceni općenito, te unutar Zveze svobodnih sindikatov Slovenije, središnjice čiji je član i rukovoditelj, naglasivši problem međusindikalne konkurencije koja potkopava radničku i sindikalnu solidarnost. U Sloveniji, naveo je Lukić, djeluje 3200 sindikata.

Iako respektabilna, ta cifra djeluje kao poprilično sitna u usporedbi sa 16 do 20 tisuća sindikata u Srbiji, brojkom koju navodi Branislav Markuš, ističući kako broj sindikata sam po sebi nije problem, već postojanje velikog broja 'režimskih' sindikata (npr. 12 sindikata policije) koji cjepkaju i antagoniziraju radništvo. Osim toga, Markuš je upozorio na represiju kojoj su izloženi radnici/e i sindikalisti/kinje angažirani/e u obrani javnih dobara, te istaknuo zakonodavne napade usmjerene protiv sindikalnog i političkog djelovanja. Primjerica, za sudjelovanje u Socijalno-ekonomskom savetu (srpskoj inačici Gospodarsko-socijalnog vijeća) sindikat mora dokazati da organizira minimalno 10% zaposlenih u nekom sektoru, dok je za registraciju nove političke partije potrebno skupiti 10 tisuća potpisa građana.

Tuzlanski i dalmatinski privatizacijski bluz

Dojmljivu prezentaciju radničke borbe i odlučnosti u uvjetima 'divlje' privatizacije pružila je Emina Busuladžić, već 30 godina zaposlena u tuzlanskoj fabrici deterdženata Dita, od čega veći dio aktivno angažirana u borbi za njezino očuvanje. Kako ističe, nacionalizam je 'ubačen' radnicima/ama kako bi ih se opljačkalo, što je počelo već 80-ih.

     „Tjerali su nas da kupujemo dionice firmi koje su bile naše, mi smo ih stvorili i upravljali njima, ja sam četiri puta kupovala svoju firmu! Sada nam vlada govori o financijskoj konsolidaciji, što je prevara i pokušaj da se radnici odreknu svojih potraživanja“, kaže Busuladžić.

    Fabrika Dita već dvije godine ne radi, iako postoje svi preduvjeti da se proizvodnja odmah pokrene i radnici vrate na posao, osim volje vlasti i vlasnika kojima nije u interesu uložiti u pokretanje proizvodnje u poduzeću kojeg su opljačkali. No radnici/e ne namjeravaju odustati. „Tuzla više nije crvena, jer nema radnika, ali u Tuzli će se uvijek nešto događati, nećemo stati! Nisam znala što je suzavac, sada znam i sljedeći put ću biti spremna“, završila je Busuladžić.

Pogledajte dio predavanja Emine Busuladžić

Iskustva slična ovima iščitavala su se i u izlaganjima sindikalista iz Dalmacije, Lukice Bucata iz Dalmacijavina, Zvonka Šegvića iz Brodosplita i Tončija Drpića iz Jadrankamena. Bila je to jedna kronologija propadanja nekad uspješnih poduzeća, koja su od generatora lokalnog i regionalnog gospodarstva postala devastirani mastodonti, s neizvjesnom budućnošću poslovanja i izvjesnim gubitkom stotina radnih mjesta. I ovdje je ključna riječ – privatizacija.

Pozitivni primjeri suradnje

Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, Mijat Stanić, ponudio je malo svjetliju perspektivu u borbi protiv otimačine javnih dobara. Ističući važnost suradnje sindikata i udruga civilnog društva, izložio je primjer uspješne kampanje za prikupljanje potpisa za referendum protiv koncesioniranja autocesta, naglasivši kako je upravo takav model suradnje, na poštenim i ravnopravnim osnovama, ključan za uspješan nastavak angažmana oko tema od javnog interesa i očuvanja javnih dobara.

Još jedan primjer izuzetno uspjele suradnje ponudio je Miha Kordiš, član Iniciative za demokratični socializem (IDS) i zastupnik u slovenskome parlamentu. IDS je dio tročlane koalicije Združena levica (uz Demokratsku stranku rada i TRS – stranku ekosocijalizma i održivog razvoja Slovenije), koja je na prošlim općim izborima u Sloveniji izborila šest zastupničkih mjesta, te po prvi put nakon raspada Jugoslavije vratila spomen socijalizma u neki od republičkih parlamenata.

Kako objašnjava Kordiš, Združena levica oformljena je 2014. godine kao rezultat protestnog pokreta koji se je u Sloveniji odvijao s 2012. na 2013., kada se u javnom diskursu afirmirao pojam demokratskog socijalizma. Sam IDS izrastao je na temeljima desetogodišnje prakse radničkih i studentskih borbi te teorijskog opismenjivanja. Kordiš ističe da iako koalicija ima velike koristi od svojih šest parlamentaraca, prvenstveno u vidu financijskih sredstava koja se koriste za izgradnju stranaka i pokreta, takav angažman iziskuje i velike napore, iscrpljujući istovremeno ionako 'mršave' kapacitete kojima koalicija raspolaže. Ipak, pozitivni rezultati već su vidljivi – podrška Združenoj levici sada je duplo veća nego prije izbora, što nije značajno samo po sebi, već kao indikator postojećeg potencijala za daljnje širenje progresivnih politika. Jer, kako naglašava Kordiš, socijalizam je praksa i pokret, nužno van parlamentarnih okvira građanske demokracije.

Poseban gost konferencije bio je Stéphane Enjalran, delegat Union Syndicale Solidaires, francuske sindikalne federacije posvećene izgradnji internacionalne mreže borbenih i anti-kapitalističkih sindikata, koji je okupljene pozdravio i pozvao na internacionalnu solidarnost, širenje informacija te na razbijanje dominantnog medijskog diskursa i stvaranje alternativnog.

Zaključci i rezolucija

Konferencija je završena izradom i izglasavanjem zaključne rezolucije koja će zatim biti upućena svim zainteresiranim sindikatima koji ju svojim potpisom mogu podržati. U kratkim crtama, u rezoluciji je istaknuta važnost suradnje i solidarnosti između sindikata, radnika/ca, nezaposlenih te svih marginaliziranih društvenih skupina, upućen je prijedlog za osnivanje sindikalnog fonda pomoći, naglašena je važnost radikalnog sindikalnog djelovanja u obrani rad i radnika/ca od napada kapitala, a podcrtana je i nužnost političkog djelovanja, odnosno povezivanja sindikata u snažnu i održivu političku platformu, u čiju će izgradnju svoje snage uložiti Radnička fronta.

Upitana o ciljevima i rezultatima konferencije, članica RF-a Dijana Ćurković kaže: „Jedan od ciljeva bio je povezati sindikaliste s članovima progresivnih političkih struja, slovenske stranke IDS i hrvatske Radničke fronte, jer smatramo da je u političkoj borbi za pravednije društvo u kojem svi imaju jednake mogućnosti nužna suradnja velikog broja obespravljenih ljudi i onih koji se s njima mogu solidarizirati i na koncu im pomoći u borbi za vraćanje prava".

Opći dojam konferencije svakako je pozitivan, a kritike idu na račun pomalo „konzervativnog“ formata unutar kojeg izostaje prostor za konkretnije detektiranje problema unutar sindikalnog pokreta te makar pokušaja iznalaženja zajedničkih stavova i agendi, te konkretnih organizacijskih formi u pokušaju njihova otklanjanja. Ostaje tako za vidjeti hoće li zaključci i rezolucija konferencije proizvesti realne pomake u sindikalnoj dinamici ili će doseg ostati na razmijenjenim iskustvima i kontaktima te na političkom pozicioniranju Fronte spram sindikalnog pokreta, što naravno, nisu nipošto zanemarivi rezultati.