Nikola Zdunić piše o neodgovarajućim politikama stanovanja u Hrvatskoj koje u posebno tešku situaciju stavljaju mlade ljude koji jako teško rješavaju stambeno pitanje. Zdunić ide dalje od mapiranja problema pa, temeljem istraživanja koje je provela grupa arhitekata, urbanista i politologa u kojem je i sam sudjelovao, predlaže moguća rješenja.

 

Prema posljednjem izvješću o stanovanju u Europi Hrvatska pripada u grupu tzv. Super Homeownership States gdje 90% kućanstava ima vlasništvo nad nekretninom. Istovremeno EUROSTAT-ovi podaci pokazuju da u Hrvatskoj nevjerojatnih 80% muškaraca i oko 64% žena u dobi od 18-34 i dalje živi s roditeljima, a istraživanje „Nejednakosti u stanovanju kroz životni tijek: od Socijalizma do post-socijalizma“ (Matković, Rodik i Žitko) nam pokazuje da statistika ne prepoznaje da je vlasništvo neravnomjerno raspoređeno generacijski i rodno, odnosno da statistika koja se koristi ne prikazuje realno stanje – događa nam se stambena kriza  kojom su posebno pogođeni mladi ljudi. Kriza posebno pogađa one mlade koji ne žive s roditeljima i koji su često prepušteni nereguliranom tržištu najma stanova, ali i one malo starije, od 35-50, koji su natprosječno opterećeni visokim ratama stambenih kredita koje prelaze preporučeni maksimum od 30% izdvajanja za troškove stanovanja, što je dobra praksa poduprta istraživačkim izvještajima kao što je godišnji izvještaj o statusu stanovanja Centra za istraživanje stanovanja Sveučilišta Harvard. Vrijedi napomenuti i da su prema podacima HGK-a, od 2007. godine ovrhe nad nekretninama u stalnom porastu i broje se u više tisuća godišnje.

Mladi i oni malo stariji danas nemaju posla, ni para, ni stan, a državne i lokalne politike ne prepoznaju stambenu krizu, nude heteronormativne i rasno ekskluzivne politike koje prepoznaju isključivo muško-žensku obitelj s djecom i ne uzimaju u obzir kao posebnu kategoriju ni etnički ni rasni identitet, kao ni politički status pojedinca i pojedinke.

Kako nam se to dogodilo?

Kako smo se kao društvo doveli u situaciju da je pitanje stanovanja postalo takav luksuz? Da vlastiti stambeni prostor možemo pojmiti jedino kroz tržište najma stanova, podizanje kredita za kupnju stana ili kroz nasljedstvo ili pomoć roditelja? Kako su i kada lokalne i državne vlasti digle ruke od smislenih politika stanovanja?

Početak krize možemo potražiti u prelasku sa specifičnog jugoslavenskog sistema dodjele društvenih stanova na privatno vlasništvo stambenih prostora i neregulirano tržište najma stanova. Prelaskom se odustalo od politike stanovanja kao kolektivnog društvenog pitanja, stanovanje je postalo roba na nereguliranom tržištu. Društveni su se stanovi privatizirali pod obećanjem da će svako kućanstvo time dobiti vlastiti kapital s kojim će moći trgovati na tržištu, obećanje koje je 80-ih godina Margaret Thatcher koristila kako bi rasprodala velik dio britanskog javnog stambenog fonda. Devedesete su tako obilježile privatizacija stambenog fonda, rješavanje stambenog pitanja kroz stambene kredite i štednju te gašenje svake ideje o  društvenom stanovanju. Počelo je razdoblje koje aktivistkinja za pravo na stanovanje i trenutna gradonačelnica Barcelone Ada Colau opisuje na sljedeći način: "Stambeni kredit transformiran je u statusni simbol, eufemizam za profesionalni uspjeh koji ujedno označava i prelazak iz adolescencije u odraslu dob. S druge strane, najam je postao simbol neuspjeha i inferiornosti. Poruka je jasna: tko god nije kupio kuću glup je, a tko god još uvijek renta – siromašan je ”(Ada Colau i Adrià Alemany: Mortgaged lives).

Program društveno poticane stanogradnje, tzv. "POS" kojeg pokreće lijevo-liberalna vlada u ranim 2000-ima danas se može promatrati kao pokušaj rješavanja pitanja stanovanja na način da je država poticala zaduživanje u privatnim bankama pod povoljnijim uvjetima, za stanove koji su se javnim novcem gradili na državnom zemljištu. Takve politike uspjele su određenom postotku stanovništva riješiti stambeno pitanje i proizvesti kvalitetne stambene prostore, no brojka je bila premala u odnosu na broj ljudi koji je rješavao stambeno pitanje. Isto tako, POS-ove politike u velikoj su mjeri bile od koristi i privatnim građevinskim kompanijama i bankama pa je teško tu mjeru sagledavati isključivo kao politiku kojoj je cilj rješavanje stambenog pitanja većeg broja stanovništva. Nakon POS-a došao je POS+ koji je politike stanovanja još više sveo na pomoć pri otplati kredita za stan. Također, POS+ omogućio je da se kroz plaćanje najma s vremenom stan i otkupi, što dovodi do micanja takvih "društvenih stanova" iz javnog stambenog fonda.

Zagrebački slučaj 

Ni u Zagrebu nije bolje. Promjenom državne vlasti 2008. godine, gasi se i politika poticane stanogradnje, a Zagreb tada preuzima obvezu završavanja već započetog naselja Sopnica – Jelkovec i formira Zagrebački model dodjele stanova. Posljedica toga je bio razvoj dualnog sustava raspodjele stambenog fonda koji uz Zagrebački model prepoznaje i sustav liste prvenstva, odnosno sustav dodjele stanova socijalno najugroženijima putem Zakona o socijalnoj skrbi. Gradski ured za imovinsko–pravne poslove i imovinu, odnosno odjel za stambeno zbrinjavanje upravlja, održava i provodi natječaje za oba sustava. Tako prema podacima iz državne revizije o stanju nekretnina u vlasništvu Grada Zagreba za 2012., 2013. i 2014. godinu i Godišnjeg izvješća o imovini grada Zagreba (objavljeno 2015.) Zagreb ima 2% stanova u javnom vlasništvu, odnosno 7504 stana. To je daleko manje od primjerice Beča, Amsterdama ili Berlina koji imaju udio stanova u javnom vlasništvu od oko 40%.

Iako ih je jako malo, čak i tih 2% javnih zagrebačkih stanova raspodijeljeni su prema nejasnim kriterijima koji nemaju uporište u istraživanjima kome je zaista potrebno stambeno zbrinjavanje. Za sustav liste prvenstva osnovni je uvjet da stanarka ili stanar mora imati najmanje 10 godina boravka u Zagrebu, što isključuje mnoge u samom početku, a rok dobivanja stana može trajati i po 15 godina, razdoblje u kojem se uvjeti obiteljskog života mogu drastično promijeniti. Za zagrebački model, odnosno za ostvarenje prava na tzv. javno najamne stanove uvjeti su slični kao i za model liste prvenstva pri čemu postoje dvije bitne razlike: da stanarka ili stanar ne mora imati dugoročno prebivalište u Zagrebu te da primanja kućanstva moraju biti te visine da svaki član kućanstva ima najmanje 30% prosječne zagrebačke plaće. To znači da, kako biste stekli uvjete za stan u Sopnici – Jelkovec morate zarađivati više od 2000 kuna po članu kućanstva.

Istraživačice i istraživači koji su radili na istraživanju Prava na grad Mogu li naše kuće biti naši domovi? (I. Marčetić, T. Buble, A. Sevšek, A. Komazlić, N. Zdunić, D. Šarić, N. Bojanić) izradili su primjer izračuna bodova za oba sustava dodjele stanova (vidi sliku 1 i 2). Na prvoj slici, u sustavu liste prvenstva pokazano je da trenutani sustav bodovanja favorizira kategorije kao što su braniteljski status i primanja, pri čemu primanja nose manje bodova od braniteljskog statusa ili čak broja članova kućanstva.  Godine prebivanja u Zagrebu iznose 14% od ukupnog zbroja bodova, što znači da što je više godina prebivanja, to je više bodova, odnosno bodovanje preferira starije. U slučaju Zagrebačkog modela, na drugoj slici vidljivo je da potencijalni stanari i stanarke iznad 34 godine drastično padaju u bodovanju, te moraju zadovoljiti kriterij mjesečnog primanja po članu kućanstva, što implicira da ovaj sustav preferira mlađe osobe s većim primanjima u odnosu na prvi sustav. Međutim, osim tih kriterija, ostali kriteriji su vrlo slični prvom sustavu te funkcionira po sličnim i naučenim principima dodjele.

 

Slika 1.


Slika 2.

 

Zagreb i država ne prepoznaju ni modele stambenih zadruga, odnosno neprofitnu privatnu stambenu izgradnju koja bi mogla doprinijeti ublažavanju stambene krize. Takav sistem u kojem pojedinke i pojedinci osnivaju zadrugu i ulažu u nju početni kapital kako bi na nekom zemljištu izgradili stambene jedinice u kojima će živjeti i za koje će umjesto vlasništva imati stanarsko pravo kao zadrugar i zadrugarka je sistem koji se polako gradi i u Beogradu i u Ljubljani, a sve je zanimljiviji i u Zagrebu i Hrvatskoj. Lokalna i državna vlast još su daleko od prepoznavanja ovakvih inicijativa, koje se od strane grada i države mogu poticati kroz dodjelu gradskog i državnog zemljišta putem natječaja za neprofitnu izgradnju stambenih prostora.

Iz ovoga je jasno da trenutni sustav dodjele stanova u Zagrebu ne prepoznaje suvremene načine života i da nema dovoljno stanova u javnom vlasništvu kako bi se trenutna stambena kriza barem ublažila. Sustav ne prepoznaje ni skupine u društvu koje su iznadprosječno ranjive na beskućništvo i nemogućnost rješavanja stambenog pitanja, kao što je romska zajednica, tražitelji azila i LGBTIQ zajednica.

"Živim sa starcima" lifestyle vs. "Blago tebi, ti si iz Zagreba"

Tako se "živim sa starcima" rečenica vrlo često čuje po zagrebačkim kafićima kada se počne pričati o tome gdje se i kako stanuje.  Uz tu rečenicu gotovo jednako često može se čuti rečenica o skupim rentama za stan i kako se nekako jedva skupe pare za mjesec dana života u Zagrebu. Oni koji se mogu pohvaliti da imaju stabilan posao i žive u unajmljenom stanu i nisu studirali žale se da su "zapeli", odnosno da im je plaća tolika da mogu pokriti osnovne troškove, ali da rade dosadne i besmislene poslove i nemaju puno slobodnog vremena niti višak novaca. Gotovo uvijek vrijedi pravilo: što veća plaća to je manje vremena za privatni život, odnosno ispada da je većini princip 8 sati rada, 8 sati slobodnog vremena i 8 sati sna nedostižni ideal. Takva slika osobnih iskustava nije neobična i uklapa se u nepostojanje stambenih politika javnog stanovanja.

Problemi oko stanovanja za mnoge mlade osobe počinju ulaskom na tržište rada, odnosno završetkom fakulteta, a visoko obrazovanje, iako nije besplatno, još uvijek za mnoge koji nisu iz Zagreba nudi određenu zaštitu kroz studentske domove te kroz lažnu dostupnost poslova u obliku jeftine studentske radne snage. Takva iluzija samostalnosti prestaje čim se obrani diplomski rad i prijavi na lokalnu burzu rada. Studentski status prestaje i dolazi još veće razdoblje nesigurnosti i primoranosti na SOR (zapošljavanje bez zasnivanja radnog odnosa). Isti scenarij, samo par godina prije, događa se mladima koji nisu išli na faks, pri čemu još mogu računati i na manju plaću.

Upravo mjera SOR-a pokazuje kako ne postoji sustavno promišljanje o dostupnosti stanova. Dok je život s državnom naknadom od 2600 kuna kroz mjeru SOR-a u roditeljskom stanu ipak moguć, za sve mlade koji nemaju roditeljski stan u Zagrebu takva mjera postaje loša šala jer se ne mogu odseliti i osamostaliti od roditelja, a studenti i studentice koji su u Zagreb došli studirati moraju se nakon godina samostalnog života vratiti u roditeljski dom. S druge strane, mladima u kasnim 20-ima iz Zagreba i okolice ne preostaje ništa drugo nego nastaviti živjeti s roditeljima.

Začarani krug nemogućnosti kupnje stana, jedinoj opciji uz nasljedstvo i kupnju stana od strane roditelja, započinje završetkom fakulteta i nemogućnošću pronalaska smislenog zaposlenja za optimalnu plaću. Nemogućnost zaposlenja i potpisivanja ugovora na neodređeno dovodi do nemogućnosti da se dobije stambeni kredit, a najam stana koji nerijetko prelazi 300 eura i koji postaje sve skuplji postaje sve manje moguća opcija. Intervju s Teom Matkovićem sa Katedre socijalnog rada Pravnog fakulteta u sklopu spomenutog istraživanja Mogu li naše kuće biti naši domovi? daje nam uvid u sustavno neprepoznavanje stambene krize: službena statistika kaže da smo svi mi kao kućanstvo vlasnik nekretnina, a zapravo se roditelj ili druga starija odrasla osoba vodi kao vlasnik ili vlasnica nekretnine, dok su mladi ostavljeni bez ikakvog vlasništva i sigurnog stanovanja. Takva situacija mlade u 20-ima je stavila na čekanje sve dok se ne izborimo za pravedniji sustav gdje stanovanje neće biti još jedna roba na tržištu.

Alternative postoje!

Srećom, alternative i rješenja postoje. Prijedlozi nedavno završenog istraživanja Mogu li naše kuće biti naši domovi?, kojeg je autor ovog teksta bio dio i kojem je cilj bila analiza postojećeg sustava dodjele stanova u Zagrebu, daju nam uvid da je stambenu krizu moguće barem ublažiti. U istraživanju se došlo do zaključka da je prije svega potrebno stambene politike shvatiti kao nešto što se rješava različitim modelima, odnosno da se ublažavanje i rješavanje stambene krize postiže ulaganjima u stanovanje u javnom vlasništvu, reguliranjem i uređenjem tržišta kratkoročnog i dugoročnog najma, kao i prepoznavanjem novih modela kolektivnog stanovanja od strane lokalnih i državnih vlasti, koji uključuju neprofitne aktere kao što su zadruge te promiču politike koje će poticati takvo neprofitno rješavanje stambenih potreba. Potrebno je, uz diverzificiranje sustava stambenog zbrinjavanja, revidirati i kriterije dodjele stanova koji neće biti heteronormativni i rasno ekskluzivni, odnosno koji će uključivati skupine u društvu koje su sada isključene iz sustava dodjele stanova. To su svi oni koji ne upadaju u kategoriju heteronormativne obitelji, one zajednice koje su rasno diskriminirane te tražitelji azila. Stanovanje je potrebno ponovno razumjeti kao pravo, a ne kao luksuz i statusni simbol.

 

 

Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/ Plamen

Autor grafikona: Antun Sevšek