Large 57068971e6c5c

 

Prema dosadašnjim najavama, izmjene Zakona o radu ići će u smjeru dodatne fleksibilizacije radnih odnosa. S obzirom da se Hrvatska nalazi pri samom vrhu EU-a po udjelu prekarnog (nesigurnog) rada - skoro 20 posto radnika/ica radi putem ugovora o radu na određeno - strah od dodatne fleksibilizacije koja će uvjete zaposlenja učiniti još nesigurnijima, nije neopravdan.

Nesigurni oblici zaposlenja prisutniji su u privatnom sektoru, a posebno je zabrinjavajuća činjenica da postoje sektori, odnosno zanimanja, u kojima udio nesigurnih oblika zapošljavanja iznosi gotovo 100 posto. U toj kategoriji nalaze se i osobni asistenti - radnici/e koji pružaju usluge osobne asistencije, odnosno usluge pomoći pri fizičkim i svim drugim potrebama osobama s invaliditetom. Oni su zaposleni u udrugama osoba s invaliditetom koje sredstva za financiranje osobne asistencije osiguravaju iz Europskog socijalnog fonda i prihoda državne lutrije, dok manji dio osiguravaju kroz projekte koje raspisuju lokalne samouprave, županije i gradovi.

Odgovornost velika, sigurnost nikakva

Projektno financiranje predstavlja veliki problem. S jedne strane nestabilnost i neredovitost tog modela financiranja osobama s invaliditetom uskraćuje adekvatnu uslugu, dok s druge strane dovodi do nezaštićenosti i potplaćenosti osobnih asistenata. Njih se redovito zapošljava na ugovore na određeno, a čak 90 posto njih radi na pola radnog vremena 20 sati tjedno i s neto plaćom od 2.000 kuna mjesečno - iznos nedovoljan za pokrivanje osnovnih troškova života. Posao osobnih asistenata pritom je fizički i psihički težak te iznimno odgovoran. Oni brinu o zdravlju i sigurnosti korisnika, te u slučaju da se korisniku nešto dogodi zbog loših infrastrukturnih uvjeta, ali i izostanka adekvatne edukacije, sva odgovornost pada na njih. Premda usluge pružaju osobama s različitim tipom i stupnjem invaliditeta koje zahtijevaju poseban tip brige, njege i pristupa,  u pravilu im se ne osigurava priprema, edukacija niti usavršavanje.

Foto: Udruga srce Zelina


Osim što često rade do zadnjeg dana isteka ugovora ne znajući hoće li im biti produžen, kao i ostali radnici/ce koji rade putem ugovora na određeno, nemaju pravo na otpremninu i otkazni rok, a prekovremeni, noćni i rad vikendom uglavnom se ne evidentiraju i ne plaćaju. Povrh toga, ostvarivanje prava na bolovanje ili roditeljski dopust često znači otkaz ako im ugovor o radu u tom periodu istekne.

Nema poboljšanja prije 2022.

Već je nekoliko godina u najavi Zakon o osobnim asistentima, koji bi trebao regulirati to područje, osigurati normalne uvjete rada, zapošljavanje radnika/ica izvan okvira europskih natječaja i kvalitetna radna mjesta, ali i adekvatnu i prijeko potrebnu uslugu osobama s invaliditetom. No, prema izjavama ministra Aladrovića, Zakon o osobnim asistentima, kao ni Zakon o inkluzivnom dodatku, ne trebamo očekivati prije 2022. godine, zbog, kako kaže ministar, “kompleksnosti situacije i financijske zahtjevnosti koje ovi zakoni imaju s obzirom na trenutne fiskalne mogućnosti”.

Staviti važnost brige i njege prema najslabijima u društvu u okvir europskih natječaja i prepustiti ga entuzijazmu udruga, obitelji i radnika/ca koji rade u nesigurnim uvjetima, i ovdje ukazuje na sad već poznatu činjenicu da se država povlači iz područja socijalnih usluga te ga prepušta neprofitnom sektoru, obitelji i tržištu. I u ovom primjeru kao i u mnogim drugim, najveći teret takvih politika podnose radnici/e koji čine okosnicu sustava i korisnici, kojima su socijalne usluge od životne važnosti. 

Foto: Udruga Zamisli


Deinstitucionalizacija socijalnih usluga, čiji je dugoročni cilj unapređenje kvalitete života korisnika kroz njihovo što duže zadržavanje u zajednici, ne smije biti izlika pod kojom će se socijalna država odreći odgovornosti brige o najugroženijima, te ih ostaviti da skupo plaćaju usluge koje trebaju, ako to mogu. Oni koji to ne mogu potpuno su ovisni o brizi članova obitelji ili su prepušteni samima sebi. No, ako uzmemo u obzir da je sustav socijalnih politika i socijalne skrbi sada pripojen ionako velikom Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, pitanje je tko će se, i s kojim kapacitetima baviti pitanjima rada, radnika/ica, socijalnih politika, korisnika i zaštitom prava jednih i drugih.

Izlaz je u sindikaliziranju

Sindikati su glavni akter u zaštiti prava radnika/ca. Nažalost, kada govorimo o području socijalne skrbi, u Hrvatskoj su radnici/ce organizirani u javnom sektoru, dok je u privatnom sektoru stupanj sindikalne organiziranosti izrazito nizak - to je ujedno i razlog loših i nesigurnih uvjeta rada, slabih materijalnih i drugih radničkih prava. Sindikalno organiziranje radnika/ca s nesigurnim uvjetima zaposlenja nužno traži nove metode i taktike organiziranja. Osobni asistenti i uvjeti u kojima rade nalaze se ispod radara zakona i javnosti. Udruživanjem u sindikat i jačanjem kolektiva putem kojeg će adresirati svoje probleme i postaviti zahtjeve jedini je način koji može dovesti do promjene uvjeta u kojima rade. Njihovi korisnici sigurno će stati uz njih, jer unapređenje uvjeta rada osobnih asistenata znači i bolju uslugu za korisnike.


Izvor naslovne fotografije: Udruga srce Zelina
Autorica teksta:

Iva Ivšić




    Preporučite članak: