23. studenog 2016. kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos potpisao je mirovni sporazum s FARC-om[1], gerilskom vojskom koja se s državnom vojskom sukobljavala od 1964. Mirovni su sporazumi predstavljeni kao temelj za državni progres kojeg su stalni sukobi navodno kočili. Tri godine kasnije, 21. studenog 2019. u Kolumbiji je započeo generalni štrajk.

Socijalna polarizacija

Iako se često ističe kako je razlog štrajka i masovnih prosvjeda nepoštivanje mirovnog sporazuma iz 2016., to svakako nije jedini razlog nezadovoljstva. Kao prvo, mirovni je sporazum kršila i prošla vlast na čelu s Juanom Manuelom Santosom, a sporazum ni prilikom potpisivanja nije imao široku potporu naroda. Razlozi nezadovoljstva proizlaze iz velike klasne podijeljenosti kolumbijskog društva; prema izvješću Svjetske banke iz 2017. Kolumbija je druga zemlja u Amerikama po razini klasne nejednakosti, odmah iza Haitija. Na tom tragu, istraživanje OECD-a pokazalo je kako bi siromašnoj kolumbijskoj obitelji trebalo 330 godina da se, po sadašnjim društvenim i socijalnim uvjetima, izvuče iz siromaštva.

Slika 1 - borbe se nastavljaju dugo u noć


Nezaposlenost je u 2019. dosegla dvoznamenkasti postotni broj, a poraslo je i nezadovoljstvo obrazovanjem. Velikom je broju stanovnika ruralnih dijelova Kolumbije ono nedostupno, primarno i sekundarno obrazovanje je nekvalitetno, a nedostupnost visokog obrazovanja očituje se malim kapacitetom javnih sveučilišta i visokim cijenama školarina privatnih sveučilišta. Politika aktualnog predsjednika Ivána Duquea nije odmogla nezadovoljstvu u državi. Njegov paket reformi uključuje poreznu reformu koja još više privilegira privatni sektor, reformu radnog zakonodavstva u kojoj se minimalna plaća još više smanjuje i mirovinsku reformu koja za cilj ima ukidanje državnog mirovinskog fonda.

Neki navedenim razlozima pridodaju i Duqueovu mlaku političku figuru koja nije uspjela oblikovati svoj politički identitet oko jednog ključnog problema društva, kako su to činili njegovi prethodnici. Álvaro Uribe Vélez postavio je sigurnost kao temelj svojeg mandata, Santos je mandat posvetio pregovaranju mira s FARC-om, a Duque je pokušao adresirati problem zapošljavanja mladih, no njegove su mjere pokazale kontradikciju između teorije i prakse.[2]

Slika 2 - O budućim koracima zajednički se raspravlja

Društveni pokreti

Iza štrajka stoji cijeli spektar društvenih pokreta okupljenih oko nezadovoljstva politikom vladajuće klase. To su različiti sindikati, studentski pokreti, domorodačke organizacije, LGBT aktivisti, feminističke organizacije, organizacije za zaštitu okoliša i najnovije antikorupcijske organizacije. Kao jedan od najčešćih povoda prosvjeda ističu se brojna ubojstva vođa različitih društvenih pokreta. Jedan od zahtjeva prosvjednika ukidanje je specijalne policijske jedinice ESMAD[3] koja je zadužena za suzbijanje nemira, a koja u svojem djelovanju, kako tvrde prosvjednici, krši ljudska prava. Potvrda za to bila je i smrt Dilana Cruza, osamnaestogodišnjeg studenta koji je preminuo od ozljeda zadobivenih intervencijom ESMAD-a u mirnom prosvjedu u kojem je sudjelovao, kada je pogođen policijskim suzavcem u glavu s velike blizine. Uz to, Vladu je potresla još jedna velika afera prekomjernog policijskog nasilja. Naime, u bombardiranju mjesta na kojemu su se navodno skrivali disidenti FARC-a poginula su i djeca, što je ministar obrane Guillermo Botero mjesecima zataškavao.

Slika 3 ESMAD - zloglasna specijalna policijska jedinica odgovorna za mnoge smrti

Treba naglasiti da masovnost izlaska na prosvjede nije spontana; produkt je to mreže društvenih pokreta koji su se ujedinili oko zajedničkog nezadovoljstva vlašću i spojili svoje organizacijske infrastrukture. S druge strane, pokretu prijeti opasnost pasivizacije jer Duque pregovore uvjetuje prestankom protestnih aktivnosti.

Predsjednik se koristi taktikom koja je potvrđena kao uspješna u posljednja dva slučaja velikih prosvjeda u Kolumbiji koji su se odigrali ranije ove godine - domorodačke blokade Panameričke autoceste zbog ubojstava vođa domorodačkih organizacija i studentskih prosvjeda za bolje obrazovanje. U oba su slučaja osnovani odbori koji su trebali nadgledati implementaciju dogovora s vladom, ali su izgubili na snazi čim je nestalo pritiska građana na ulicama.

Uz to, centrističke stranke pokušavaju skrenuti fokus rasprave s pitanja socijalne polarizacije izjednačavajući lijevu i desnu stranu političkog spektra zajedničkim nazivnikom radikalnosti i agresivnosti. Naime, upravo su lijeve stranke potaknule ujedinjenje različitih društvenih pokreta nakon predsjedničkih izbora 2017. kada je Colombia Humana, lijeva politička stranka, postigla izvrsne rezultate na izborima u zemlji koja redovito bira desnu vlast, skrenuvši u svojoj kampanji pozornost s vječne teme rata na socijalna pitanja.

Slika 4 - Bubnjanje i cacerolazos neizostavan su dio prosvjeda

Cacerolazos

Treba napomenuti kako je generalni štrajk planiran samo za jedan dan, 21. studenog, no prosvjedi su se neočekivano nastavili i narednih dana, a od onda su organizirana još dva dana generalnog štrajka. Uz to, građani su štrajk simbolično popratili lupajući o lonce i time stvarali buku (cacerolazos), jednako kao što to čine i prosvjednici u Čileu. Ne može se to drugačije tumačiti nego kao izraz solidarnosti i identifikacije pokreta kao borbe protiv neoliberalnih politika vlasti.

No prema izvještajima s terena, ubojstva društvenih vođa nastavljaju se koristiti kao taktika gušenja pokušaja naroda da se izbori za bolje i pravednije društvo. Samo prošli tjedan, ubijeno je njih šestero, čime se povećala zastrašujuća brojka od oko 800 ubijenih od 2016. Unatoč tome, borba se nastavlja, a najavljene su i nove mobilizacije.


Autorica teksta: Tea Radović
Izvor naslovne fotografije: Facebook -World riots

[1] Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia—Ejército del Pueblo (Revolucionarne oružane snage Kolumbije – Narodna vojska)

[2]https://jacobinmag.com/2019/12/colombia-protest-demonstration-strike-ivan-duque

[3] Escuadrón Móvil Antidisturbios