S Božicom Žilić, predsjednicom Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK), jednog od malobrojnih sindikata u Hrvatskoj čije članstvo kontinuirano raste, razgovaramo o uvjetima rada u predškolskim ustanovama u Zagrebu i zemlji, mobingu u vrtićima, sindikalnom organiziranju i djelovanju te drugim relevantnim temama.

Lani u svibnju SOMK je organizirao prosvjed “Daj pet za DPS” zbog neprovođenja državnog pedagoškog standarda predškolskog odgoja i naobrazbe: zatražili ste njegovu neodgodivu primjenu, donošenje plana razvoja mreže vrtića u Zagrebu, bržu izgradnju i otvaranje novih smještajnih kapaciteta, povećanje sredstava za nabavu igračaka i potrošnog materijala te vraćanje stimulacija voditeljicama posebnih i kratkih programa na razinu onih koje su vrijedile do prosinca 2015. Nakon toga uslijedili su neki pomaci, no onda je priča u proljeće ove godine dijelom preusmjerena na slučajeve mobinga u vrtićima – gdje ste u vezi te dvije linije borbe danas? 
Najprije, valja reći da je Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju donesen još 1997., a državni pedagoški standard 2008., s time da je krajnji rok za usklađivanje s njime bila 2013. godina, što znači da smo dugo imali zakone i standarde čijom se implementacijom nitko nije bavio. Taman kad smo našu sindikalnu i radničku priču u Zagrebu pomaknuli s mrtve točke i počeli se dogovarati kako bismo neke probleme, poput prevelikog broja djece u grupama, nedostatka didaktičke opreme, poboljšanja prehrane i sl., mogli početi rješavati, dogodila se situacija s mobingom koja je ponovno zatvorila vrata socijalnog dijaloga. Programi u vrtićima su kvalitetni, među odgajateljima/cama je puno visokoobrazovanih osoba, roditelji su uglavnom oduševljeni njihovim radom i onime što vrtić pruža njihovoj djeci i kako ona u sustavu napreduju. Njima je najvažnije vidjeti osmijeh svog djeteta, a dijete ne percipira stare ormare, manjak kvadrature i slično, no roditeljima je jasno što sve u vrtićima nedostaje. Divno je rekla jedna kolegica: odgajatelji/ce bi trebali imati slonovsko pamćenje, diplomatske vještine, energiju najtoplijeg vulkana i mađioničarske sposobnosti da sve mogu zadovoljiti. Koliko god mi kvalitetno radile, nećemo time moći sve nadoknaditi – sustav i uvjeti rada moraju se mijenjati. Stoga od svojih zahtjeva nećemo odustati.

Prema vašem mišljenju, zašto ima toliko slučajeva povreda dostojanstva i mobinga u vrtićima, je li to dijelom stoga što su u njima većinom zaposlene žene, zbog velikih ovlasti ravnatelja/ica ili još nekih razloga?
Naša akcija koju smo proveli zvala se “Pravo na rad bez straha – stop mobbingu na radnom mjestu”, a mobing je samo jedan u nizu različitih oblika povrede dostojanstva radnika/ca. Teško je reći zašto je tome tako, no osobno sam tijekom svoga staža znala slušati od kolegica sve ono o čemu se sada javno progovorilo, dakle o vrijeđanju, zastrašivanju, omalovažavanju i slično. To su često, prema zaprimljenim prijavama, bili vrlo perfidni oblici povrede dostojanstva i zastrašivanja, unutar četiri zida i u četiri oka, pa ih je uglavnom bilo teško dokazati. U Zagrebu je u predškolskom odgoju i obrazovanju zaposleno oko 5000 ljudi, što uključuje odgajatelje/ice i druge strukture. Do sada je prijavljeno 119 slučajeva povrede dostojanstva i mobinga, što možda ne izgleda tako puno u odnosu na broj zaposlenih. No to nije samo 119 slučajeva, već je isto toliko traumatiziranih obitelji. Očito postoji problem u komunikaciji, međuljudskim odnosima, ravnatelji bi trebali provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom, u stvaranju radnog okruženja koje smanjuje stres na najmanju moguću mjeru i sl. Rad s ljudima je izuzetno težak, pa tako i posao ravnatelja. Trebate balansirati između obaveza i uputa koje dobivate od grada i zahtjeva radnika. Možete biti dobar poslodavac koji odgovorno obavlja svoju zadaću, ali to ne znači da smijete uskratiti bilo kojem radniku ono što mu zakonom pripada.

Koliko su trajale pripremne aktivnosti u vašem sindikatu dok on i njegove akcije nisu postali vidljivi i medijski prisutni? 
Nijedan sindikat se ne odlučuje za radikalnije akcije ako prethodno nije iscrpio sve oblike socijalnog dijaloga. SOMK djeluje šest godina i žao mi je što se nijedan sindikat do sada nije bavio ovime čime se mi sada bavimo. Slični problemi postoje i u drugim gradovima, samo što je u Zagrebu najveća koncentracija gradskih vrtića – njih 60, tako da je ovdje i najveći broj radnika/ca koji su u lošoj poziciji zbog nepoštivanja standarda. Potaknulo nas je to što u našem sindikatu ima najviše odgojno-obrazovnih radnika/ca koji dnevno žive i rade u otežanim uvjetima rada. Osim toga, odluke gradova ne bi smjele biti iznad odluke Hrvatskog sabora, što je u našem primjeru bio slučaj. Shvatili smo da se inzistiranjem na poštivanju i provođenju DPS-a ne borimo samo za svoja nego i za dječja prava: ako je DPS, kad je bio rađen i donesen, u fokusu imao i prava i interese djeteta, onda niti jedan osnivač, dakle lokalna sredina, nema pravo umanjivati djeci ono što im pripada. To se pokazalo dobrim jer smo svojim akcijama pridobili uz sebe roditelje, koji su postali svjesni o čemu pričamo.

Ja sam 34 godine provela u neposrednom radu s djecom prije no što sam se lani profesionalizirala kao predsjednica sindikata, živjela sam sve te probleme u praksi i znam kako sustav diše. I roditelji su postali svjesni toga što je sve njihovoj djeci uskraćeno, koliko god se vrtići i odgajatelji/ce trudili, pa su nam postali podrška. Zahvaljujući sinergiji sindikata, roditelja i predstavnika civilnih udruga, GRADSKI URED ZA OBRAZOVANJE, KULTURU I SPORT s pročelnikom IVICOM LOVRIĆEM na čelu shvatio je da je naš način vođenja cijele priče bitno drugačiji od onoga ranije, pa su samim time postali svjesni da moramo sjesti i razgovarati. Za mene je dijalog uvijek prva stvar, ali kad iscrpite sve mogućnosti dijaloga, a obećanja ostaju obećanja, onda preostaje samo prosvjed.

A struka je umorna od svega, imamo pokazatelje velikog pobola i velikog broja odlazaka iz struke. Riječ je o ljudima s višim i visokim obrazovanjem, ljudima koji imaju dodatne edukacije iz jezika, sporta i slično, koji bi u zemljama poput Njemačke, Švedske ili Danske radili u idealnim uvjetima i za tri puta veću plaću, pa se pitam tko će ostati raditi u ovakvom sustavu. Moja generacija je već potrošena zbog loših uvjeta rada, a mlade generacije ćete teško dobiti ili će otići. Na burzi već nema odgajatelja, pa se morate pokrivati s postojećim kadrom. Zbog kontinuiranog rada s djecom vi se nakon petnaestak godina fizički i psihički potrošite, a zamislite sad tete od 65 godina kako rade. Do sada sam samo u jednom vrtiću, u Labinu, naišla na kolegicu koja iza sebe ima 40 godina u neposrednom radu s djecom, a koja je rekla da ima još snage za rad, ali da, nažalost, mora u mirovinu. Pitala sam je koji je recept za to, a ona kaže da ne zna, ali da osjeća da još može. No to je samo jedna kolegica, a većina njih bi nakon petnaestak godina trebala ostati u sustavu, ali ne u neposrednom radu s djecom.

Je li bilo kakvih inicijativa da odgojitelji/ce dobiju beneficirani radni staž?
To se sada zove pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem, ali šansa da naša djelatnost bude prepoznata kao takva gotovo je ravna nuli jer su promijenjeni zakoni, prije svega Zakon o radu. Da se s time krenulo prije sedam godina, prije izmjena Zakona o radu, možda se nešto moglo napraviti (tadašnji je sindikat pokrenuo tu inicijativu, ali ona nije realizirana do kraja), ali nakon izmjena ZOR-a, ta mogućnost je minimalna.

Imate li uvid u uvjete rada u privatnim vrtićima u Zagrebu i šire? Jesu li odgajatelji/ce u njima sindikalno organizirani i s kojim se problemima najčešće susreću?
U našoj akciji u vezi mobinga javilo se desetak odgajatelja/ica iz privatnih vrtića: uglavnom se žale na pojedine ravnatelje/ice i na povećan opseg posla, jer često moraju raditi i druge poslove a što nije posao odgajatelja. U privatnim vrtićima imaju manje-više dobre prostorne uvjete, nove igračke i sl., no u njima je često jedan odgajatelj/ica zaveden da radi primjerice s grupom od petnaestak djece, ali su u otvorenom prostoru s kolegom/icom, pa ispada da zajedno imaju npr. tridesetak djece. Također, nemaju kolektivni ugovor i nisu sindikalno organizirani, a njihove plaće su manje nego u gradskim vrtićima: u privatnim vrtićima rijetko ćete naići na odgajatelja/icu s desetak godina staža i plaćom većom od pet tisuća kuna, dok je u gradskim vrtićima njihova plaća 6000 ili 6200 kuna.

Zagreb ima oko 59 privatnih vrtića, isto toliko i vjerskih – da njih nema, gradski vrtići bili bi zatrpani.Grad Zagreb privatne vrtiće subvencionira sa 50 posto sredstava; osobno, smatram da bi oni za privatni biznis trebali izdvojiti vlastita sredstva. Grad nije sagradio dovoljno gradskih vrtića, pa mora sufinancirati privatne, da ne bi imao još veći kaos. A da su se ta sredstva uložila u gradske, sigurno bismo imali deset vrtića više. Osim toga, nemaju svi roditelji mogućnost plaćati privatni vrtić, a Zagreb, za razliku od nekih drugih gradova, ima dostupnu cijenu gradskih vrtića: većina roditelja plaća 150 kuna mjesečno, manji dio njih 300, a još manji 600 kuna mjesečno.

Koliko SOMK trenutačno ima članova i koji su vam neposredni planovi?
Jedan smo od mlađih sindikata na hrvatskoj sindikalnoj sceni – djelujemo šest godina. Kad sam ja postala predsjednica, imali smo nešto manje od 200 članova, a sad smo premašili brojku od 1800. U našem sindikatu nisu samo odgajatelji/ce: iako njih ima najviše, u njemu su i drugi zaposleni u predškolskom odgoju i obrazovanju. Sindikalna scena se općenito dosta urušila, malo je mladih u sindikatima, ali mi nemamo taj problem. Izuzetno sam zadovoljna, jer članove možda možete dobiti, ali teško ih je zadržati, pogotovo kad ljudi danas imaju puno veća očekivanja u svemu, pa i od sindikata. Iznimno sam ponosna na našu uzlaznu putanju: mjesečno nam se u prosjeku javlja 20 do 30 članova. Kako svi dolazimo iz vrtića, naučeni smo na timski rad, tako da odluke donosimo zajednički, sve akcije koordiniramo i nikad, za razliku od nekih drugih sindikata, nemam problem s time tko će sa mnom pripremati neke aktivnosti i biti npr. na konferenciji za novinare. Raširili smo se od Splita do Belog Manastira, imamo puno posla i kampanja.

U ovom trenutku prioritet nam je kolektivno pregovaranje. Budući da su gradovi osnivači i financijeri vrtića, oni su i naši pregovarači. Školama je lakše jer pregovaraju direktno s nadležnim ministarstvom, dok mi sa svakim gradonačelnikom ili načelnikom općine moramo uspostaviti socijalni dijalog i ući u pregovore o kolektivnom ugovoru. Nažalost, manjkavost zakona je ta da kad pošaljete nekom gradu inicijativu za kolektivno pregovaranje, nema roka u kojem vam moraju odgovoriti. U nekim gradovima uspijevamo dosta dobro, dok u nekima ide teže, no većina naših članova je zadovoljna onime što ispregovaramo. Uskoro ćemo imati otprilike šest relativno dobrih kolektivnih ugovora, koje je onda uvijek moguće poboljšati.

Vašu djelatnost pokriva i Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske – kakva je suradnja s njime? 
Taj sindikat vodi kolegica BOŽENA STRUGAR. Njegova je zasluga – a on djeluje 28 godina i njegovi smo članovi svi mi nekad bili – što je naša djelatnost izašla iz sustava socijale i ušla u sustav odgoja i obrazovanja, gdje joj je i mjesto. No on se, nažalost, nije bavio time koliko se zakoni provode u praksi, pa je dijelom i zato osnovan SOMK. Surađujemo, ali suradnja bi trebala biti produktivnija i bolja. Žao mi je što nisu pokazali interes kad smo pokretali prvi prosvjed lani u svibnju: zvala sam kolegicu jer uistinu smatram da parola SSSH “Zajedno smo jači” ima smisla, ali tada nije pokazala veću kooperativnost. Nije bilo volje da se priključe akciji, ali zato su se članovi tog sindikata odazvali našem prosvjedu. Ima gradova gdje obje kolektivno pregovaramo i uspijevamo doći do dobrih rješenja, tako da mislim da možemo tako funkcionirati, a kad je u pitanju dostojanstvo struke, suradnja bi mogla biti i bolja. Pluralizam je inače dobar, ali je pitanje je li dobro da se sindikalna scena mrvi, pogotovo u istoj djelatnosti; osobno smatram da nije, jer to uvijek pogoduje poslodavcu.

Izvor naslovne fotografije: Radnički portal