U Hong Kongu smo razgovarali s Geoffreyjem Crothallom, direktorom komunikacija “China Labour Bulletina” koja se bavi radničkim pitanjima u kopnenoj Kini.

Prvo da vas pitam o štrajku u Jasicu – navedeni slučaj razlikuje se od većine ostalih štrajkova u Kini u dva aspekta: prvi je taj što je štrajk poveo političko pitanje osnivanja sindikata, a drugi je, velika podrške koja se oko štrajka formirala. Zašto mislite da je štrajk toliko važan i zašto je odgovor na njega bio tako žestok?

Zapravo je ključni uzrok štrajka veoma uobičajen: nelegalne prakse uprave, neisplata ili manja isplata društvenog osiguranja i tome slično. No, ono kako su se stvari oko štrajka razvijale i nije toliko uobičajeno. Naime, odgovor radnika da problem pokušaju riješiti osnivanjem sindikata rijetki je slučaj koji bi se vjerojatno razvijao u puno manjim razmjerima da je uprava poslušala zahtjeve radnika i složila se da naprave demokratske izbore za sindikalne predstavnike. Strah uprave da će radnici aktivisti biti izabrani za predstavnike doveo je do pretjerane rekacije odnosno represije kroz zastrašivanje i otpuštanje radnika. Nastavno na sve to došlo je do prosvjeda i uhićenja, potom i podrške studenata i maoističkih grupa.

Zašto mislite da je lokalna vlada reagirala uhićenjima radnika? Naime, i u vašim se izvještajima navodi kako veoma malen broj štrajkova završi uhićenjima.

Mislim da su inicijalno lokalne vlasti bile veoma strpljive, nisu reagirali oko tjedan dana i onda su odlučili da im je dosta i došlo je do masovnih uhićenja, kada su 27. srpnja uhitili oko 30 radnika i njihovih pristaša. Većina ljudi je brzo pušteno, četiri radnika koji su bili glavni organizatori su optuženi.

U izvještaju China Labour Bulletina o radničkom pokretu u Kini tijekom razdoblja između 2015. i 2017. navodite kako su se kolektivne borbe pomakle od emocionalnog prema racionalnijem stanju, od spontanog pristupa prema racionalnom pristupu. Naime, većina štrajkova u Kini nastaje spontano, neplanirano, bukne zbog nekog konkretnog razloga – neisplate plaća ili društvenog osiguranja, primjerice. Što mislite koji je razlog ove promjene?

Mislim da je razlog akumulirano iskustvo – sve veći broj radnika shvaća da organiziranje emocionalnog prosvjeda bez da se promišljaju strategija i konkretni zahtjevi ima ograničenu vrijednost te traže racionalni način da se pregovara o potencijalnim rješenjima. Ako svoje zahtjeve pokušate formulirati jasno i kažete „ovo je napisano u zakonu“, „ovo je ono što nam dugujete“, mislim da radnici shvate da imaju puno bolje šanse da dobiju ono što žele. Vlada uvijek tvrdi da se radni sporovi moraju riješiti racionalno. Zato ako pogledate nacionalne štrajkove vozača kamiona ili upravljača dizalica – to su bili veliki nacionalni događaji u kojima je bilo minimalno ometanja. Radnici su namjerno htjeli osigurati da tijekom prosvjeda ne rade prevelika ekonomska ili društvena ometanja jer su znali da je rizik od reakcije vlade puno veći ako je ometanje veće.

Radnički prosvjedi su prije bili koncentrirani oko Biserne rijeke i rijeke Yangtze, dok se sada šire i u druge dijelove države. Koji je mogući razlog tome i koliku ulogu u tome igraju društvene mreže?

Rast društvenih mreža je u proteklih nekoliko godina uvelike pomogao jer radnici koji štrajkaju shvaćaju da se nalaze u istoj situaciji kao radnici u nekoj drugoj pokrajini ili čak i daljim dijelovima Kine. Svi se suočavaju s istim problemima – bilo da se radi o dostavljačima hrane, taksistima ili radnicima u tvornicama. Uvijek se pojavljuju isti problemi, ista pitanja. Radnici mogu vidjeti da imaju puno veće šanse da pobijede ako idu tim tzv. „racionalnim“ putem. Prijašnji štrajkovi koji služe kao primjer dio su akumuliranog znanja iz kojeg radnici uče, kao i jačanja klasne svijesti, većeg osvještavanja uvjeta u kojem radnici u Kini rade.  

Što se širenja prosvjeda i štrajkova tiče, možemo to djelomično povezati sa širenjem društvenih mreža. Sve više i više ljudi koristi internet, tako da društvene mreže pokrivaju više korisnika i štrajkova, pa bilježimo više štrajkova koji bi nam prije možda promaknuli. Ali je to također povezano i s pomicanjem industrija iz obalnih područja u središnje pokrajine jer je jeftinije. I razvojem novih industrija, posebice uslužnih industrija. Pokrajinski gradovi, mjesta koja su prije bila sela sada su dio puno većih gradova – ovaj proces dovodi do stvaranja velikog broja radnih mjesta, posebno u uslužnim djelatnostima. I puno tih poslova nisu dobro plaćeni, nesigurni su, stoga vidimo povećanje broja prosvjeda u tim područjima. Građevinska industrija je također veliki uzrok prosvjeda u cijeloj zemlji.

Kako nove tehnologije mijenjaju strukturu zaposlenosti u Kini – naime, agencijski i prekarni rad postaju sve veći problem, kao i ekonomija tzv. gaža (gig economy). Kako to utječe na organiziranje radnika? Problem je i činjenica da nema nikakve regulacije novih industrija u nastajanju. Kako organizirati radnike koji se ne sastaju na jednom mjestu?

To je razlog zašto organiziranje putem društvenih mreža postaje učinkovitije. Iako radnici nisu fizički na jednom mjestu, oni mogu organizirati prosvjede i štrajkove u velikom obujmu. Da, to je veliki izazov za radnike i očito ne samo u Kini, već i u cijelom svijetu, kako se nositi sa strukturama zaposlenosti koje su veoma decentralizirane korištenjem internetskih platformi kada nitko ne preuzima odgovornost. Radnici u Kini i sindikati u Europi trebaju razviti nove strategije. Mislim da puno ljudi iz tradicionalnih sindikata tvrdi kako je nemoguće organizirati ljude ako nisu svi na jednom mjestu, ali mislim da je to poprilično defetistički stav, samo trebate razumjeti situaciju na terenu i pokušati povezati ljudi. Eventualno će ljudi shvatiti da imaju zajednički cilj i zajedničku metu i mislim da će to u konačnici dovesti do razvijanja solidarnosti.

Što se mijenjanja strukture zapošljavanja tiče i jačanja prekarnog i agencijskog rada, to znači da je društveno osiguranje (uplaćivanje mirovinskog i zdravstvenog; op.a.) još manji prioritet nego što je prije bio. Skoro da uopće nema sigurnosti radnog mjesta. Sve ove tzv. povlastice na koje su se tvornički radnici oslanjali, čak iako su im plaće bile niske, radnici u novim industrijama, ljudi koji su zaposleni preko agencija, oni to nemaju. Imaju osnovnu plaću, možda bonus i to je to. Često im čak i prekovremeno nije plaćeno.

U 2015. je došlo do velikog gašenja nevladinih organizacija koje su se bavile radničkim pravima i pomagale radnicima. Što mislite, zašto se to dogodilo? Je li jedan od razloga možda da se napravi mjesta za Svekinesku federaciju sindikata (All-China Federation of Trade Unions, ACFTU)?

To je jedna interpretacija. ACFTU nažalost ne radi dobar posao popunjavanja rupe koja je nastala nakon gašenja nevladinih organizacija. Mislim da se dosta toga svodilo na činjenicu da su ti NVO-i operirali kao snažni zagovaratelji radnika i mislim da je to prestrašilo puno ljudi u vladi i ACFTU. Možda su neki ljudi u Pekingu mislili da su ljudi u Guangdongu bili preblagi u tome što su dopustili da se to razvije i Xi Jinping je preuzeo kontrolu i odlučio da nema više blagog pristupa, civilno društvo mora biti pod kontrolom vlade. Progresivniji NVO-i su radili za radnike, zagovarali su njihova prava u kolektivnom pregovaranju. Pružali su pravnu pomoć, pomagali radnicima da se organiziraju, prepoznaju probleme s kojima se suočavaju, naprave popis zahtjeva i onda izaberu predstavnike. Mislim da su neki NVO-i predstavljali radnike, ali da je eventualno došlo do toga da se oni sami (radnici, op.a.) mogu predstavljati, a NVO-i su imali samo ulogu podrške i savjetodavnu ulogu.

Postoje pokušaji da se reformira ACFTU – a prema nadležnima potrebno je eliminirati četiri zapreke (strukturu, birokratizaciju, elitizam i frivolnost) i pojačati tri atributa (političku svijest, progresivnost, narodnu legitimaciju). Naime, ACFTU mnogi vide kao okoštalu birokratsku strukturu koja je više u službi zaposlenika nego radnika, budući da su prihodi od članarina radnika zanemarivi, a poduzeća u kojima su radnici članovi sindikata plaćaju ACFTU. ACFTU je tako pod pritiskom da se promijeni s dvije strane – odozgo, gdje ga pritišće Komunistička partija Kine, i odozdo, gdje ga pritišću radnici. Što mislite u kojem će se smjeru ACFTU kretati i hoće li se nešto promijeniti?

Zasada je to jako teško reći i ono što mi sada radimo jest da prikupljamo razne slučajeve, radne sporove i nazivamo lokalne urede sindikata u tim područjima, pitamo ih znaju li za slučaj, što rade, i onda zabilježavamo njihove odgovore. Ovo je način da vidimo do koje mjere sindikat aktivno odgovara na probleme. Neke službenike uopće nije briga, a drugi su zapravo jako zabrinuti, pitaju za više informacija, žele razgovarati s radnicima i riješiti probleme. Doista situacija varira ovisno o tome s kim razgovaramo. Trenutačno samo snimamo razgovore i transkribiramo intervjue, tako da imamo zapise, arhiv odgovora sindikata u različitim pokrajinama diljem Kine, tako da ćemo vidjeti u kojem će se smjeru to sve razvijati.

Intervju vodila: Marijana Mačković

Izvor naslovne fotografije: Laborsouth Blogspot