S Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, potpredsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike, bivšom koordinatoricom Ženske mreže Međunarodnog udruženja sindikata, koordinatoricom ženskih sindikalnih grupa u Hrvatskoj, razgovarale smo o ulozi sindikalizma u Hrvatskoj od 1980-ih do današnjih dana, o „tranzicijskom“ periodu označavanja sindikata kao državnih neprijatelja, fleksibilizaciji radnog zakonodavstva i afirmaciji prekarnosti danas, feminističkoj kritici sindikalizma i ženskom neplaćenom radu.
 

Sindikati u predratnom razdoblju i pojava nezavisnih sindikata 

Što se događa sa sindikatima u "tranzicijskom" periodu od kraja 1980-ih prema početku 1990-ih? Konkretno, možete li pojasniti koji su procesi prethodili osnivanju SSSH? 

Petrović: Sindikati su tada bili dio jedinstvenog sindikata, odnosno Saveza sindikata Hrvatske (SSH) koji je bio član Saveza sindikata Jugoslavije. SSH je bio sastavljen od klasičnih, uglavnom masovnih granskih javnih i industrijskih sindikata. No krajem 1980-ih, nakon pada Berlinskog zida i pokušaja demokratizacije na više razina, i na našoj sindikalnoj sceni dolazi do nezadovoljstva postojećim tipom organizacije. 

Krajem 1980-ih veliku je ulogu u demokratizaciji sindikata imala i prezentacijska platforma u Radničkim novinama (kasnije Javnost). U tom listu smo uz teške prijetnje, opomene i financijske stege inzistirali da se, nakon kongresa SSH 1988. godine na kojem je tajnim glasanjem za predsjednika izabran Bernardo Jurlina, otvori prostor predstavljanju nezavisnih sindikata koji su se tek pojavili na sceni. Tako da smo zahvaljujući podršci sindikalnog vodstva započeli s prezentiranjem tzv. starih i novih sindikata. Naime, šuškalo se kako Jurlina odlazi, ali nitko nije očekivao da će u svibnju na Prvom kongresu nove sindikalne centrale – Saveza samostalnog sindikata Hrvatske (SSSH) – biti izabran Josip Klisović, partijski kadar staromodnog profila društveno-političkog radnika, što je pobudilo dosta nezadovoljstva u sindikalnom pokretu. Netom osnovani nezavisni sindikati dižu bunu. Među nezadovoljnicima je bio i moj bliski prijatelj, osnivač Sindikata strojovođa Milan Krivokuća, koji je 17.11.1992. godine izboden nožem i ubijen. On je dobio maksimalnu podršku Američke ambasade u organiziranju tog, skoro pa prvog zaista nezavisnog sindikata u Hrvatskoj. Strojovođe su imali autonomiju pri organiziranju pa su se mogli udružiti neovisno od Saveza jer dotada nije ni postojala mogućnost organiziranja na bazi profesije, to su mogli činiti samo masovni industrijski sindikati udruženi u Savez. Osim sindikata strojovođa, među prvim nezavisnim sindikatima bili su i srednjoškolski sindikati koje je predvodila Vesna Kanižaj, čelnica koja je isto borbeno krenula u okupljanje na nezavisnoj platformi. Tu je bio i sindikat prometnika. Dakle, na željeznici se u kratkom vremenu pojavilo 20-ak sindikata. Nisu svi bili jednako dobro ekipirani, ali željeznica je bila izvorište nove sindikalne ideje koja se kalila kroz štrajkove. Nezavisnim sindikatima pridružio se i sindikat znanstvenika u kojem je bio i Vilim Ribić, čovjek koji je počecima sindikalnog organiziranja dao velik doprinos, ali se u međuvremenu pretvorio u jednog, takoreći, "uzbekistanskog čelnika."

Taj je kongres polovicom 1990. godine bio velik i čudan događaj koji je sve dosta potresao – nijedna druga zemlja nije pokušala osnovati organizaciju koja bi istovremeno okupila i nove nezavisne sindikate i "stare", reformirane sindikate. Nema nijedne druge centrale u bivšim socijalističkim zemljama koja je optirala za takvo što. U većini zemalja alternativu postojećim sindikatima kreirali su američki sindikati, tj. američke su službe potpomagale osnivanje nezavisnih sindikata. Tako su nastali i nezavisni sindikat Nezavisnost iz Srbije, kao i  Pokrepa u Bugarskoj, Solidarnost u Poljskoj, Liga u Mađarskoj, Frăţia u Rumunjskoj itd. U većini zemalja alternativu postojećim sindikatima kreirali su američki sindikati, tj. američke su službe potpomagale osnivanje nezavisnih sindikata. Premda, mislim da se u većini slučajeva radilo više o pokušaju nadziranja nego o davanju pomoći nezavisnim sindikatima.  

Ono što je ideološki pomoglo sindikatima da u predratnom razdoblju brzo steknu ugled u percepciji „običnih“ građana je činjenica da se odmah krenulo borbenim metodama – organiziran je veliki broj štrajkova; praktički je većina nezavisnih sindikata rođena u štrajkovima. Da se nije krenulo aktivno u borbu, ovakvog odjeka ne bi bilo. Strojovođe su svoje legendarne štrajkove počeli održavati još u kolovozu 1989. godine tako da je ta borbenost privukla pozornost ljudi koji su se počeli dobrovoljno i masovno učlanjivati u sindikate s obzirom da se tada po prvi puta proklamirala dobrovoljnost članstva. Prije rata je svaki sindikat koji je htio biti u SSSH morao provesti dobrovoljno učlanjivanje – i stari i novi po istim principima – što je svakako doprinos novih nezavisnih sindikata. Kao reakcija na izbor Klisovića (što je prema nekim procjenama učinjeno uz blagoslov HDZ-a i Jurline kako bi se oslabilo sindikat), osnovana je u ljeto i prva nezavisna hrvatska sindikalna središnjica – Konfederacija nezavisnih sindikata Hrvatske, u koju su prebjegli Nezavisni sindikat srednjih škola, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat aerodromskog osoblja, Sindikat učitelja i dr.).

Čini mi se da su se sindikati oprostili sa socijalizmom prije nego li je to učinila Hrvatska, prije vladajuće oligarhije. 

Najvažniji događaji u razbijenoj sindikalnoj sceni s kraja 1990. godine nije bio samo potpisivanje Općeg kolektivnog ugovora, već prvi generalni štrajkovi tekstilaca i metalaca 5. prosinca (88.000 metalaca i 63.000 tekstilaca!), koje je tadašnji predsjednik Vlade na televiziji prozvao protudržavnima, te najavio osnivanje jedine domoljubne i prave sindikalne središnjice, Hrvatske unije sindikata. I tako je nastao sindikalni pluralizam u režiji HDZ-a.

 

Pojava "krajiških" (krajinskih) sindikata

Od 1991. godine radite kao voditeljica Odjela za međunarodne odnose pri SSSH. Budući da ste se bavili sindikalnom vanjskom politikom, možete li nam reći koji su bili prioriteti vanjske politike sindikata u Hrvatskoj prije i nakon devedesetih? S kim, na koji način i u kojem obliku se ostvarivala suradnja između sindikata i njihovih međunarodnih aktera i organizacija?

Petrović: Od siječnja 1991., kao voditeljica Odjela za informiranje i odnose s javnošću, posve slučajno sam prevodila  dopise s engleskog jezika, ruskog i talijanskog, budući da ih u uredu predsjednika, tek izabranoga Dragutina Lesara, nitko nije znao prevesti. Tako se naša djelatnost, sasvim slučajno proširila i na međunarodnu suradnju. Prije se međunarodna suradnja svodila na putovanja koja su bila više turistička, a služila su upoznavanju s radom drugih sindikata, tu nije bilo nekih konkretnih zajedničkih akcija. Koliko mi je poznato, postojala je komisija za međunarodnu suradnju pri Savezu sindikata Jugoslavije gdje su se republički predstavnici povremeno sastajali i prioriteti na razini Jugoslavije su bili posve drugačiji; hrvatska sindikalna razina imala je jedan neobvezujući, lokalni karakter. Tada se većina komunikacije odvijala s Nesvrstanima, djelomično s Rusijom i Kinom nakon Mao Tse-tungovskih vremena. Međunarodna suradnja i nije postojala izvan tog družiteljskog formata i slanja pisama podrške za Dan pobjede ili slične značajne datume.

Negdje u to vrijeme počinje rat, možda još ne direktno. Prvi smo put osjetili rat kad je Milan Krivokuća otišao u Knin jer se ondje u srpnju 1990. osnovala Inicijativa za autonomni savez srpskih sindikata Krajine koji je proglasio svoj odbor i statut. To je bilo doista šokatno jer nitko od nas u srpnju 1990. nije ni pomišljao da bi moglo doći do rata. Tomislav Milenković, tadašnji predsjednik Saveza sindikata Srbije, obrušio na događaje u Krajini, argumentirajući da "sindikati ne mogu sjediti skrštenih ruku i da kreću u obranu interesa radnika Srbije na području Krajine." Novi „krajinski  sindikalisti“ su odmah priključeni na plaću srbijanskog sindikata. Iako je to nekima još izgledalo privremeno, naši sindikalisti Srbi iz željeznice, npr. Milan Krivokuća, počeli su upozoravati da se počinju događati strašne stvari; da se krajinskim sindikalistima šalje novac, hrana, oružje u kamionima. Podsjećam da je Milan Krivokuća bio u prvom kolektivnom predsjedništvu SSSH-a, nakon što je u prosincu 1990. smijenjen netom izabrani Klisović. Do izbora Dragutina Lesara na čelo sindikata, upravljala je „peteročlana banda“. 

Nismo mogli vjerovati da započinje rat i mjesecima nismo znali što se zapravo događa. Primjetili smo i interes izvana, dolazili su Talijani i Slovenci raspitivati se što se događa jer je to bila općejugoslavenska priča o „jadnim“ radnicima Tvika koji dolaze iz srpskog vjekovitog kraja ugnjetavani u svojim temeljnim radničkim pravima. Tako se počela graditi kampanja protiv sindikata u Hrvatskoj od kojih se tražilo da poduzmu hitne mjere kojima bi pomogli radnicima srpske nacionalnosti. Ta je kampanja osmišljena na kršenju radničkih, ne nacionalnih prava. Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava. Ovi su procesi dokumentirani jedino u knjižici Ime solidarnosti u izdanju Sindikalne akcije iz 1997. godine jer se nitko nije time bavio.  Nakon Oluje sam otišla pokupiti dokumentaciju u Knin. 

Treba razumjeti da se radnike rabilo za zlo da bi se započela huškačka priča. Krivokuća je bio dvostruko pritisnut, od strane nacionalista sa željeznice i srpske vlasti u Krajini zato što je kao pravi sindikalist i borac davao informacije i upozoravao na neke stvari. Bitno je shvatiti da smo u takvoj situaciji mogli vrlo malo napraviti. Nitko nam nije odgovarao na telefonske pozive, više nismo pripadali Savezu sindikata Jugoslavije, sada nam se nisu htjeli ni javljati, samo su nam slali pisma u kojima su nas opominjali da moramo spašavati nevine radnike i slično. Pritom su uspješno alarmirali međunarodnu radničku i sindikalnu scenu i započeli priču o hrvatskim nacionalistički orijentiranim sindikatima. Što je mogla biti naša međunarodna strategija tih dana? Izolirani,  bez kompjutora, s pokojim faksom, bili smo osuđeni na neinformiranost i „obrambenu“ strategiju kao reakciju na besprimjerenu dezinformacijsku kampanju.

 

Sindikalne akcije početkom devedesetih i kooptacija „Bedema ljubavi“

Druga linija međunarodne i domaće strategije tih dana imala je domoljubnu značajku, no ona je istodobno bila jasno pozicionirana protiv diskriminacije i zlostavljanja svake ranjive skupine, bili oni radnici Tvika ili mladi vojnici iz Hrvatske. Prvo je u svibnju, odmah nakon napada na Kijevo, Vijeće SSSH 8. svibnja uputilo proglas radnicima s mirotvornim i socijalnim zahtjevima i provelo akciju prekida rada u cijeloj Hrvatskoj pod geslom "5 minuta za Hrvatsku". S obzirom da je sindikat bio pod neprekidnim udarima vlasti, do posljednjeg trenutka nismo bili sigurni hoće li akcija uspjeti: i onda, odjednom su se oglasile tvorničke sirene, automobili i vlakovi su stali voziti i počeli trubiti, zazvonila su crkvena zvona, a s mora su javljali da brodovi trube u lukama. Neke od značajnijih akcija toga vremena bile su zahtjev za odgodu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, skupljanje više od 100.000 potpisa protiv Zakona o otkupu stanova, inicijativa u Saboru za novi mirovinski zakon, inicijativa za potpisivanje socijalne povelje, zahtjevi za registraciju granskih kolektivnih ugovora, podrška slovenskim radnicima povodom napada JNA, zajednički apel europskim sindikatima zbog agresije. 

U manje od godinu dana nakon što je u Krajini pokrenuto osnivanje Autonomnog srpskog sindikata, Savez sindikata Srbije donosi odluku o njihovom službenom pristupanju u srbijanski sindikat, a mi podnosimo prijavu Međunarodnoj organizaciji rada (MOR-u) zbog kršenja međunarodnih konvencija pripajanjem članstva u našoj zemlji. 

Kada govorimo o značajnim akcijama, treba napomenuti da je SSSH bio neposredno uključen u organiziranje Bedema Ljubavi (koji je poslije „kooptirao“ HDZ). Iza Bedema Ljubavi stajala je grupa majki sa zahtjevom za povratak djece iz JNA. U akciji je na različite načine sudjelovalo oko 2 milijuna građana, a cilj je bio organizirani odlazak majki vojnika u Beograd kako bi oslobodile mlade vojnike iz Hrvatske i Slovenije da ne bi morali ratovati. Jagoda Milidrag Šmid i ja smo išle na prvi sastanak jer je pozvan i sindikat kao tada jedina nestranačka organizacija s čvrstom teritorijalnom umreženošću i pokrivenošću. Smatrala sam da sindikat to mora preuzeti na sebe što je Lesar prihvatio i tako su naši sindikalni povjerenici u Zagrebu, Karlovcu, desetcima gradova Hrvatske organizirali skupove prosvjeda i bdijenja. I pored velikih poteškoća u provođenju akcije, ona je uspješno okončana odlukom JNA da pusti mladiće kućama. To je bio uistinu velik posao za koji je zaslužan i sindikat koji je kao organizator gotovo izbrisan iz povijesnih čitanki. Potvrdilo se da smo dobro ocijenili, jer su HDZ-ovi predstavnici katkad provocirali krvoproliće, što smo uspješno spriječili. Nekoliko sam puta čelniku iz HDZ-ovog sindikata pod lažnim obrazloženjima oduzimala popis svih zagrebačkih oficira JNA i njihovih obitelji, s kućnim adresama, na koje je  trebalo potaknuti masu, usmjeriti da idu napadati te ljude, ubijati ih? Sindikat je na taj način pokušavao spriječiti masovno klanje, sukobljavanje, imao  je izraženu mirotvornu ulogu i misiju.
 

Devedesete i sindikati kao državni neprijatelji

Ulaskom u ratno razdoblje 1991. u Radnički dom dolazi mnogo sindikata iz inozemstva, prije svega talijanskih. Prvi međunarodni skup koji smo organizirali u jeku rata bila je 9. konferencija sindikalne zajednice "Alpe-Jadran" u listopadu 1993. u Stubičkim Toplicama. Mnogi veleposlanici i promatrači iz raznih zemalja nisu mogli vjerovati da smo usred rata uspjeli organizirati regionalnu konferenciju na zahtjevnoj tehničkoj razini. Tada nam je bilo presudno spasiti se od Tuđmanove vlasti i učiniti hrvatske sindikate vidljivima na međunarodnoj razini jer je bilo posve jasno da smo mi neprijatelji HDZ-ove vlade. Pokušavali smo pretvoriti međunarodne odnose u platformu kako bi pokazali vlasti da nas podupiru diplomacije drugih zemalja da bismo ojačali poziciju sindikata. Pritisak na sindikate, a pogotovo na čelnike je u tom periodu bio velik i bilo je vrlo teško oponirati Vladi.  Na primjer, Lesaru su pustili plin u stanu kad smo se vraćali u ratno vrijeme s prosvjednih skupova koje smo organizirali, a ja sam u svom stanu na stolu našla kuvertu s izmetom. Bilo je i praćenja u automobilu, proživljavali smo vrlo neugodne situacije, neki sindikalisti su pred stanovima nalazili eksplozivna sredstva. Međutim, kako su uoči rata počeli masovni štrajkovi željezničara, metalaca, tekstilaca, već smo tada pokazali zube i nismo se dali ucijeniti time da nije vrijeme za traženje prava. SSSH je sve do prosinca 1991., kada je Mato Granić kao predstavnik Vlade došao u Radnički dom, bio praktički u ilegali. 

Odnosi s Vladom su u tom razdoblju bili nikakvi, nisu poštovali tzv. ratni sporazum, nisu prihvaćali registraciju granskih kolektivnih ugovora i iščuđavali su se zašto je to prioritet radnicima. Tada su krenule akcije gotovo neshvatljive za ratno vrijeme. Prva je bila prikupljanje potpisa za Zahtjevnicu hrvatskog radništva koja se sastojala od 16. točaka. Tada je već bio rat, dio Hrvatske je bio okupiran, a mi smo započeli pripreme za svojevrsni socijalni referendum – tajno smo tiskali i distribuirali materijale i organizirali instruktivne sastanake bez prisutnosti javnosti. 16. ožujka 1992. godine smo  krenuli u trodnevno prikupljanje potpisa. Faksom su stizali potpisi i iz okupiranih krajeva, primjerice iz  Mokošice, a ja sam preko Slovenije organizirala potpisivanje u Istri. po vlakovima sam molila putnike da ne spominju pakete obrazaca za potpisivanje, jer bi mi ih moglo oduzeti na granici pri ulazu ili izlazu iz Slovenije kao neki propagandni materijal protiv države. U pitanju su bili bitni zahtjevi, naročito onaj o automatskoj indeksaciji plaća prema rastu inflacije koja je počela divljati. Skupili smo 343.000 potpisa i to je bio veliki šamar vlasti. Kad smo isporučili potpise na Markovom trgu, sve je postalo drugačije. Sada smo imali demokratsko zaleđe, značajno smo osnažili svoj legitimiteti i upravo smo tada uspjeli ispregovarati scalu mobile. Scala mobile je za ratne uvjete bila uistinu rijetka, imala ju je Italija – rastom inflacije rastu i plaće. Scala mobile je uvedena u Hrvatskoj i skoro tijekom cijeloga rata je spašavala one koji su primali plaće, a i mnogi koji nisu radili, primali su plaće jer se smatralo da su onemogućeni doći na radna mjesta. I nismo samo tu stali: kao prvo, da nije bilo radničkih potpisa, ne bismo uspjeli nagovoriti Europsku sindikalnu konfederaciju da uputi protestno pismo Vladi i Saboru, kako bismo zaustavili donošenje opasnih izmjena Zakona o radu, te, drugo, to nam je omogućilo i uključivanje sindikata u novi Zakon o udrugama. 

 

Sindikati i dijeljenje humanitarne pomoći

Jedan od važnijih strateških prioriteta međunarodne suradnje SSSH bio je pomoć prognanicima i izbjeglicama. Prvi humanitarni konvoj iz inozemstva u Hrvatsku stigao je u organizaciji Zveze svobodnih sindikatov Slovenije. Dopremljeno je 12 kamiona raznih potrepština koje su isti dan proslijeđene u 12 hrvatskih gradova zahvaćenih ratom. Nakon prve pomoći pristigle od slovenskih kolega, dobivali smo višegodišnju pomoć od Norveške, od danskih sindikata, sve tri talijanske sindikalne središnjice, francuskih kolega. Sindikalni povjerenici su bili i glavni distributeri hrane, paketa s kozmetičkim preparatima, higijenskim potrepštinama; naši su sindikalisti pod pucnjavom išli u rubna područja jer je tamo bilo najpotrebnije, kroz kukuruzišta, dijeleći pakete pravedno i evidentirano. Humanitarna pomoć ne znači samo dobiti pa dijeliti. Međunarodni odjel je pregovarao s ciljem da se dio humanitarne pomoći proizvodi kod nas. EU uopće nije htjela otvarati tu temu jer su se tako rješavali svojih zaliha. Za vrijeme lobiranja s europskim sindikalistima, pitala sam ih zašto bi koristili njihove higijenske potrepštine kad iste može proizvesti Saponia Osijek čiji je dio tvornice u to vrijeme bio oslobođen. Sjeli smo u auto, mene su prošvercali preko autoputa jer nisam imala propusnicu, uspjeli smo to ispregovarati i Saponia je dobila prvi ugovor za proizvodnju humanitarnih paketa što je vratilo radnike na posao.

 

Međunarodna sindikalna suradnja

1991. godine smo započeli suradnju i s međunarodnom konfederacijom sindikata ITUC čija je velika delegacija došla u posjet i obišla sindikaliste na ratištu u Karlovcu. Početkom 1993. godine smo sudjelovali na kongresu na Mauricijusu čime se ubrzava naše primanje u članstvo sindikalne socijaldemokratske međunarodne asocijacije (1996. godine smo primljeni u punopravno članstvo).  

Iz međunarodnih sindikalnih centrala su vrlo brzo odgovorili na naše zahtjeve a sustavno smo krenuli i u apliciranje za članstvo naših granskih sindikata u globalne sindikate, što je išlo relativno brzo, a bilo je zasigurno bitno i za proces njihove demokratizacije i reformske promjene. Usput smo blisko surađivali i s bosansko-hercegovačkim sindikatima te i njima pomagali u ostvarivanju kontakata. Zbog boljeg povezivanja uz Sindikalnu akciju uveli smo i periodične publikacije na engleskom jeziku. 

Zanimljivo je kako nas je ITUC od početka prihvatio širom otvorenih ruku, i vrlo se jasno solidarizirao s Hrvatskom zahvaljujući Anni Oulatar, čelnici odjela za Istočnu Europu koja je odigrala maestralnu ulogu u obnovi i reformama sindikata bivšeg socijalističkog bloka. Međutim, kad je riječ o Europskoj sindikalnoj konfederaciji (ETUC), tamo smo naišli na puno rezervi, uvjetovanja, uglavnom „iz pera“ regionalnog dirigenta Petera Seidenecka, te smo u promatrački status primljeni 1998. godine, i to zahvaljujući lobiranju ITUC-a. Europskom sindikalnom rakursu sigurno nije pomoglo kad je Franjo Tuđman u prigodi održavanja Drugog kongresa SSSH-a u studenome 1994. godine primio međunarodno izaslanstvo Kongresa, te tom prigodom, ispred pedesetak sindikalista iz većine europskih zemalja te s različitih kontinenata bosansko-hercegovačkom čelniku Sulejmanu Hrleu koji je netom pristigao  kroz tunel iz  blokiranog Sarajeva objašnjavao kako je Bosna zapravo Hrvatska.

Ozbiljnija međunarodna sindikalna suradnja bila je realizirana s njemačkim DGB-om, a legendarni Heinz Kluncker je uporno održavao seminare diljem Hrvatske i pod uzbunama. I ne samo on, nerijetko je tu bio i Josip Juratović, danas jedini Hrvat u Bundestagu, ali i brojne talijanske kolege iz regija Friuli-Venezia Giulia i Veneta, kolege iz Danske, Nizozemske; svi su oni u dobroj vjeri prenosili različite zakonske i političke modele iz svojih zemalja, s ponešto patroniziranja, uvjerenosti kako je riječ o modelima primjenjivima za sve, iako je Hrvatskoj trebala njezina vlastita priča, sagrađena na izvrsnim iskustvima i praksama iz prethodnog sustava bez nametnute ideološke boje. Njemačke zaklade i danas intenzivno rade u Hrvatskoj, no vrlo malo sa sindikatima.
 

Važnost sindikalnih škola

Od  1995. godine hrvatskom sindikalnom pokretu pomaže i Američki centar za međunarodnu radničku solidarnost (ACILS). Čekali su kraj rata da bi počeli djelovati, što je na neki način bilo itekako korisno za hrvatske sindikate jer su učili i jačali (ali i gubili) na vlastitim iskustvima. Američki sindikalni predstavnik, Rudy Porter, odmah je priskočio u pomoć tzv. novim sindikatima, iako u Hrvatskoj, za razliku od regije, nisu bili uključeni u stvaranje nezavisnih središnjica od početka. SSSH se nije moglo zaobići, a Rudy je ubrzo  shvatio kako kod nas nitko više ne želi „kupiti“ američki sindikalni ili socijalni model i da nikakvo patroniziranje ne dolazi u obzir. Razdoblje Rudyja Portera je sigurno korisno za hrvatski sindikalni pokret‒ pomogao je oko metodološke inovacije kolektivnog pregovaranja, organizirao je nekoliko korisnih jednomjesečnih studijskih putovanja u SAD te omogućio posebnu metodološku edukaciju za kreiranje izbornog paketa materijala. Zahvaljujući pomoći ACILS-a osnovali smo i regionalnu Žensku mrežu koja je pokrenuta 1996., a službeno rođena 1997. Žensku mrežu  sam vodila deset godina i proširila s početnih 9 ženskih sindikalnih grupa na 51, sa 6 na 27 zemalja. 

Rudy Porter je otišao 2000. godine čime je završeno zlatno doba poticanja sekcija invalida, mladih, žena, osiguranih budžeta za njihove seminare. Istina, još je neko vrijeme nastavljeno financiranje Međunarodne ženske sindikalne škole u Rovinju, koja je isto odigrala značajnu ulogu u razvoju društva i koja se i danas održava. Također, američke kolege su financijski podržavale sindikalnu školu SSSH-a koja je funkcionirala po našoj, a ne američkoj viziji. Na projektu su radili Božo Žaja i Ana Pezelj, ja sam predavala abecedu sindikalizma i međunarodnog sindikalnog pokreta. Ta je škola imala doista kvalitetan stručni tim sindikalista i fakultetskih profesora (Dušanka Marinović Drača, Marija Zuber, Ivo Magdalenić, Vera Jelčić itd.) Školu su financirali i sindikati koju su već rano spoznali da bez edukacije, nema dovoljno uspjeha i dovoljno efekta u organizaciji jedinstva i zajedništva. Gotovo sva poznata sindikalna imena su prošla kroz te škole koje su bile strašno bitne. Radili smo interaktivno u malim grupama što je također bila novina. I današnji predsjednik SSSH Mladen Novosel izrastao je iz ove sindikalne škole i jedan od prethodnih – Davor Jurić. Danas sindikalne škole više nema, no ja ne bih rekla da je nema zato što nema financija, već zato što to nije dovoljno važan prioritet onima koji odlučuju. Udruženi sindikati će raspoloživi novac prije potrošiti na organiziranje sportskih igara ili masovni tulum za povjerenike nego na školu.

Ipak, dopustite mi vratiti se na ACILS, američki sindikalni ured u Zagrebu. Kada je nakon odlaska Rudyja Portera došao Michael Waske, tada započinje besraman posao lobiranja sindikata kako bi podržali početak primjene mirovinskog modela Svjetske banke u Hrvatskoj. Na stotine je sindikalnih povjerenika educirano kako bi informirali o prednostima novog mirovinskog modela za što su dobivali glavarinu po broju održanih informativnih sastanaka, a novac je stizao iz američkih fondova ili, bolje reći – Svjetske banke. I što je  najgore, još su ih k tome njihovi čelnici uvjerili kako čine sindikalno koristan posao! A zapravo su prodavali neoliberalni šrot. Takav sličan posao ACILS je prethodno obavio u Poljskoj.
 

Opadanje sindikalnog članstva 

Proces početka demokratizacije sindikata u zemljama Istočne i Srednje Europe možemo paušalno smjestiti u 1989. godinu. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (dalje u tekstu: MOR) iz 1997. godine sindikalno članstvo u post-socijalističkim zemljama bilježi pad od čak 50% u odnosu na prethodno desetljeće. Trend opadanja članstva, ali i zastupljenosti sindikalno organiziranih radnika u ukupnom broju zaposlenih se nastavlja i desetljeće poslije. Prema podacima na internetskoj stranici worker-participation.eu saznajemo da je u periodu od 2008. – 2010. najmanje sindikalno organiziranih bilo u baltičkim zemljama i Poljskoj (do 15%, Litva tek 9%). Do 20% ih je bilo u Mađarskoj, Bugarskoj i Slovačkoj, a najviše u Sloveniji (30%) i Rumunjskoj (33%). Hrvatska prema podacima iz 2010. ima tek 25% sindikalno organiziranih.

Zašto je proces tzv. demokratizacije sindikata u navedenim zemljama doveo do tako drastičnog pada članstva u sindikatima? Možete li povući paralelu sa stanjem u zapadnoeuropskim zemljama?

Petrović: To ovisi od zemlje do zemlje, o nekim zakonskim i drugim rješenjima. Znate li koliko sindikalno organiziranih radnika ima Francuska? Danas oko 7%, a prije desetak godina je imala tek  11%. Broj sindikalno učlanjenih ne igra preveliku ulogu u stvarnoj moći sindikata. Francuski sindikati imaju društvenu moć iako tih 7% članstva dijeli pet sindikalnih središnjica u rasponu od komunističkih do kršćanskih. U Francuskoj sindikati imaju zakonom zajamčenu visoku moć kroz radnička vijeća. Hrvatska je prihvatila model nalik francuskom u kojemu sindikat može zastupati one koji nisu njegovi članovi, odnosno pregovarati za sve radnike što je daleko kvalitetnije za zaštitu radnika od anglosaksonskog modela u kojem sindikati mogu zastupati samo članove koju su im dali ovlaštenje i dio su sindikalne podružnice. Osobno držim da Hrvatska ima oko 30% sindikalno organiziranih radnika i službenika, ne sve u okviru četiri službeno priznate reprezentativne sindikalne središnjice. Ima dosta kućnih „žutih“ sindikata (npr. na razini poduzeća, nerijetko čak i osnovanih od strane uprave), ili pak nazovi-sindikata čije je sjedište u kuhinjama mudrih pojedinaca i pojedinki koji su otkrili kako je i sindikalna članarina zgodan dodatak plaći ili mirovini.

Međutim, bitno je reći da je općom demokratizacijom društva i ukidanjem određenih zakonskih regulativa moguće destimulirati pa čak i onemogućiti učlanjivanje, kao što je to kod nas učinjeno prestankom priljeva ljudi u sindikate, osim u javnom sektoru. U realnom sektoru gotovo da više nema sindikalnog organiziranja, osim u slučajevima mastodontskih poduzeća kao što je Agrokor. Ali u većini firmi u privatnom sektoru – pogotovo radnici koji rade na određeno vrijeme –  nitko se ne učlanjuje u sindikat, zato što im je to često indirektno ili čak izrijekom zabranjeno. Prema tome, mi nemamo priljeva u sindikate,  pogotovo ne priljeva mlađe populacije. Prosječni sindikalni član je postariji jer mladi ljudi većinom rade na određeno. Ne vidim drugo rješenje osim da sindikati ispregovaraju zaštitne mehanizme za dodatnu fleksibilizaciju tržišnih odnosa, osobito kad je u pitanju rad na određeno vrijeme. Nije part-time rad problem sam po sebi, ali jesu mehanizmi zaštite koji moraju biti društveno zajamčeni da bi se spriječila njegova zlouporaba. Upravo je prošao prijedlog nove minimalne plaće od 2970 kn bruto, što je mizeran iznos, jer bi za održivost mirovinskog sutava trebala biti 3800 kn bruto da bi se doprinosima moglo pokriti minimalnu mirovinu za samo 15 godina radnog staža. Nitko na to ne računa i svatko nastoji smanjiti minimalnu plaću u svom sektoru. U Hrvatskoj je, tvrdim, nakon privatizacije bez stvarnog društvenog nadzora, uveden rad na određeno (oko 90 posto među novozaposlenima radi na određeno vrijeme!) kao cinični izuzetak koji nitko ne nadzire i sankcionira, pa je, gle čuda, postao – većinska praksa. To su dva glavna razloga, uz dobrovoljnost članstva koja je uslijedila po padu socijalizma, opadanju broja članova. Sindikalno članstvo se smanjuje i drugim zakonskim mehanizmima. U Izraelu je članstvo u sindikatima s 97% palo na 45% jer je izmijenjen zakon o socijalnom osiguranju prema kojemu je svatko morao biti učlanjen u sindikat. Danska još i danas ima 97% sindikalno organiziranih. Ondje ne možete ostvariti pojedina prava i prekvalificirati se ako niste član sindikata. Točnije, europske zemlje koje imaju visok postotak članstva u sindikatima imaju tzv. ghentski sustav: naknada za nezaposlenost isplaćuje se preko sindikata pa se zato radnici u njih učlanjuju. Sve ovisi o društvenoj strategiji u pojedinoj zemlji i naravno da su vlade koje žele umanjiti moć sindikata bliske neoliberalnim igračima iz financijskog sektora i privatnih lobija, ma kakav god ideološki predznak prisvajale.

Brojne su politike koje vode do sustavnog smanjivanja moći sindikata. Primjerice, u Hrvatskoj su objekti društvenog standarda (odmarališta, ljetovališta, pa čak i vrtići i zdravstveni centri itd.) privatizirani, a da sindikat nije ozbiljnije digao glas. U većini drugih zemalja bivšeg socijalističkog bloka sindikati su naslijedili imovinu društvenog standarda na razini poduzeća, regija i nacionalnoj razini, te zahvaljujući tome imaju dovoljno financija te bogatiju ponudu za članstvo. Jedna od opasnijih mjera je nisko postavljanje reprezentativnosti čime se manipulira čitavim sindikalnim pokretom. Nova opasna mjera je i automatsko proglašavanje kolektivnih ugovora validnim čak i ako ga potpiše samo jedan od sindikata na razini poduzeća, grane, djelatnosti.

 

Sindikati moraju biti na okupu

Zašto je od devedesetih do danas SSSH izgubio članstvo?

Petrović: Iako je ugled sindikata u devedesetima bio visok, bilo je normalno da dio ljudi nije htjelo izdvojiti 1 ili 1,5% bruto plaće za članstvo u sindikatu. Mislim da je to osnovni razlog pada članstva kod nas. Drugi je razlog što svako osipanje sindikata, svaki proces reforme i transformacije nosi svoje brojčane žrtve – dešava se stanoviti ubrzani remake prošlosti, ne stvaraju se baš cehovi ili neka vrsta sindikata profesija koji se opet spajaju, objedinjuju u federacije ili granske sindikate. To je bio proces koji je trajao i kod nas. Ipak, najveći dio odgovornosti za današnju slabost sindikata u Hrvatskoj pripisala bih Lesaru, koliko god sam mu bila bliska suradnica i cijenila većinu njegovih sindikalnih strana i poteza. Naprosto je zbog pogrešne strategije ili slabosti u jednom trenutku počeo zagovarati SSSH kao gospodarsku sindikalnu središnjicu, centralu industrijskih sindikata, realnog sektora, kako god to nazvali. Istu je priču nastavio deklamirati Davor Jurić koji ga je naslijedio na čelu organizacije, kojemu pak nikako nije bilo jasno da je čak i ETUC takvu strategiju smatrala promašajem te ih upozorila. Mi smo, izgleda, otkrivali toplu vodu. Tako je glorificiranje tzv. industrijskih sindikata polako razdvajalo sindikalnu scenu i napravilo ogromnu štetu, te danas imamo sindikalnu središnjicu javnih službi poglavito u Matici. Tako dolazi i do nategnutih odnosa i prividnog suprotstavljanja interesa „plavih“ i „bijelih“ ovratnika, industrijskog i javnog sektora. I sadašnji predsjednik SSSH smatra da je to bilo pogrešno, te pokušava ponovo privući sindikate iz javnog sektora u zajedništvo, jer razumije da niti jedna sindikalna središnjica koja je izgubila moć ucjene kroz javni sektor ne može opstati. Sindikati  moraju biti na okupu.

Drugi problem ove centrale su paralelne teritorijalne strukture koje su nastale jačanjem granskih sindikata, prema njemačkom modelu koji se već udomaćio. Umjesto da se anticipiraju društvene i promjene na tržištu rada, poticalo se preveliko jačanje  granskih sindikata i time gubljenje zajedništva centrale, a to je, pak, značilo da svaki  od udruženih sindikata, budimo realni, vođeni borbom za samodokazivanje, iz dobrih namjera ili kroz osobni, obiteljski i interes nekih drugih grupa – osnivaju svoje pravne službe, svoje ekonomiste, svoje ekipe, zapošljavaju svoje kćeri, sinove, zetove itd. Onda odjednom, naravno, nema dovoljno novaca za održavanje zajedničkih pravnih službi i teritorijalnih ureda SSSH-a. I tako počinje demontaža zajedništva i postupno zatvaranje teritorijalnih ureda i oduzimanje njihovih ovlasti. Riječ je, opet, o ogromnoj strateškoj pogreški. Istina, iako je Savez tek dijelom održao teritorijalnu strukturu koja ne postoji u svim županijama, takvu strukturu još uvijek nema nijedna druga centrala u Hrvatskoj. Pokušaji predskazanja logičnih i već nadolazećih promjena na tržištu rada, da će prosječni radnik tijekom radnoga vijeka promijeniti na desetke poslova u različitim djelatnostima pa čak i profesijama i gradovima – smatrani su za neprijateljski stav. Kako okupiti takve radnike, kako im služiti i osigurati zaštitu i kako prepoznati njihove interese, nitko se više nije ni pitao. Jačanje lokalnih samouprava i decentralizacija društva trebala je također biti razlog više za jačanje teritorijalnih ureda sindikata, a ne za njihovo slabljenje.

Kada govorimo o sindikatima moramo postaviti pitanje zašto su sindikati početkom devedesetih zatvorili oči od procesa privatizacije, kao i ono kako su od početka krize 2008. uopće opstali uz rezanje socijalnih prava, štednju, jačanje agresivnog neoliberalizma, produbljivanje nejednakosti, nesigurnosti i prekarnosti zaposlenja, glorificiranje individualizacije, te postavljanje svemoćni međunarodni financijski sektor na tron. Radnici su sve ranjiviji, u atipičnim oblicima rada i radnih odnosa, atomizirani, sve češće nezaposleni i s isprekidanim karijerama. Kome mogu vjerovati? Kako se organizirati? Previše pitanja čeka ne samo SSSH, veći sve sindikate u svijetu.

Ono što je po meni ključno za opstanak sindikata je da centrale počnu direktnije uključivati svoje članstvo u donošenje odluka. Mnogi čak nemaju niti zajedničke baze podataka, ne znaju dovoljno o strukturi svojega članstva, spolu, dobi, obiteljskim potrebama, pa kako da onda suvislo artikuliraju njihove zahtjeve? 

 

Problematika stožera za obranu radnih mjesta

Politolog Marko Grdešić je istraživao stožere za obranu kompanija kao primjer najradikalnijih radničkih akcija radnika Hrvatske i Srbije u post-socijalističkom periodu (primjer: kutinska Petrokemija i zrenjaninska Jugoremedija).

Budući da ste kroz svoj rad bili upoznati s radničkim problemima u zemljama Istočne i Srednje Europe (dalje u tekstu IE i SE), znate li za slične primjere radničkog otpora u nekima od njih? Kako biste objasnili uspjeh radničkih akcija u zemljama poput Hrvatske i Srbije za koje je uvriježeno tvrditi da zbog mentalitetnog sklopa nisu priučene na tako radikalan tip prosvjeda? Koji su historijski uvjeti koji su omogućili ili olakšali put tim akcijama? Možemo li govoriti o razlikama u sindikatima post-jugoslovenskih zemalja i onima Istočne i Srednje Europe? 

Petrović: Bilo je radničkih akcija i u ostalim zemljama IE i SE. Većina je nastala u krilu sindikalnog pokreta i sindikata udruženih u centrale. Stožeri za obranu kompanija su primjer strategije za obranu radničkih prava koja preostaje nakon što se ispucaju sva ostala sredstva kao što je štrajk, okupacija i slično. Kutinski stožer za obranu Petrokemije vodio je naš sindikalni povjerenik Željko Klaus. Stožer kao metoda sindikalne borbe obično se javno deklarira kao „općenarodna“ borba, a rijetko kao sindikalna – jer bi sindikati bili kažnjeni budući da im zakon takvo što ne dozvoljava. Nisam fascinirana tzv. radikalnim oblicima radničke borbe, osobito ne štrajkovima glađu (nedavno Dioki), šatorovanjima (Radnice Kamenskoga pred Privrednom bankom u Zagrebu), traktorskim blokadama cesta. Mislim da nerijetko radikalne metode borbe samo kupuju vrijeme i odgađaju neminovni kraj. 

Kutinski stožer za obranu Petrokemije je interesantan primjer zbog sindikata koji su se udružili s Udrugom branitelja i mobilizirali lokalno stanovništvo koje se aktivno solidariziralo.

Petrović: To je moguće u manjim sredinama. U Zagrebu je odjeknulo Kamensko zato što su radnice izašle iz svog prostora i postale dio zagrebačke javnosti. Ali u manjim sredinama je posve očekivan i normalan rasplet događaja da se u takvu vrstu akcija uključe branitelji, obitelji radnika i lokalno stanovništvo. Svima je u interesu stati u obranu tvornice jer žive od nje, ona im je gospodarski bitna. Ovdje je bitan faktor i osoba kao što je Klaus za Kutinu ili Drpić za Pučišća koji je ipak pokleknuo i izgubio osjećaj za realnost. Ili Mario Iveković u slučaju Tvornice duhana Zagreb, gdje također radnici definitivno nisu profitirali. To se nekad događa i zato su stožeri rizične akcije koje, ponavljam, ne vidim kao win-win metodu. Zašto? Obično se igra na jakog pojedinca koji je svojoj okolini prepoznatljiv. To su najčešće muškarci koji zbog iznimne pažnje i podrške počnu identificirati radničku borbu za sobom i svojim postignućima. Dogodi se i to da se odluče za političku karijeru kao što je Drpić iz Jadrankamena ušao u HDSSB. Njega su apsolutno podržavali ljevičari, antifašisti i anarhističke organizacije ne samo iz zemlje već i izvana. Njegovim odlaskom u HDSSB diskreditirala se cijela akcija. To se djelomično dogodilo i s Kamenskim gdje su se žene okrenule protiv radnice koja je dobila nagradu za Zagrepčanku godine. Čitala sam rad Grdešića gdje navodi da su radnički stožeri “neslužbeni i izvaninstitucionalni, a često i nezakonita radnička akcija“, što naprosto nije točno. U svakoj priči o stožerima, stožer se rađa u okviru legalnog sindikata, to su i Klaus, Iveković, Drpić. Svaki je štrajk i borba radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; a sve su takve akcije potaknute vrlo snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti. Naprosto nije točno da je riječ o akcijama koje su često vođene mimo ili protiv postojećih sindikata. I u socijalizmu su postojali brojni štrajkovi, samo što su se zvali obustava rada ili neformalni ili formalni zborovi radnika. 

Jake Löwinger u svojoj analizi radničkih štrajkova u Jugoslaviji navodi da je u periodu od 1980.-1987. broj štrajkova dosegao brojku od oko 1700. Kako objasniti toliki broj radničkih štrajkova u Jugoslaviji? Ako pretpostavimo da su sindikati imali funkciju transmisijskog mehanizma između radnika i poslodavca, komu možemo pripisati organizaciju tih akcija? Koje biste radničke akcije 1980-ih izdvojili kao najupečatljivije?

Petrović: Štrajkova je zasigurno bilo više od 1700, samo što mnogi nisu bili registrirani. U sustavu republičkih praćenja radničkih akcija i nezadovoljstava štrajkove su nazivali  obustavom rada. Postoji velika arhiva radničkih štrajkova, jednu od značajnijih u Hrvatskoj skupio je politolog Ivan Jakopović no pitanje je gdje su završili brojni registratori. Većina štrajkova nije bila registrirana čak niti kao obustava rada. Sindikalne organizacije tradicionalno su prikrivale razmjere radničkog nezadovoljstva radi održavanja transmisije vlasti no i radi pragmatičnih razloga kao što je lakše postizanje dogovora s direktorima i ostvarivanje zahtjeva. Tako bi se obustava rada nazvala zborom radnika, sindikalisti bi postigli dogovor, radnici veće plaće, a direktori očuvali radno mjesto. Štrajkovi su bili masovna pojava čak i 1950-ih godina. Obično se odmah obustavljala proizvodnja, često tu nije bilo vremena ni za sazivanje zbora radnika, iako bi se kasnije reklo da je zbor održan. U bivšoj Jugoslaviji štrajkovi, ako im se nisu pripisale izraženije političke konotacije (npr. štrajk rudara na Kosovu), nisu smatrani kao nešto „za Goli otok“. Dijelom je razlog tome i relativno rano uspostavljen sustav radničkog samoupravljanja, što je sigurno čvrsti background i hrvatskog sindikalnog pokreta. Iako su se mnogi htjeli isprva odreći „zaposleničkih vijeća“, posve je jasno da su današnja radnička vijeća, ne samo u Hrvatskoj, visok doprinos industrijskoj demokraciji. I Europska radnička vijeća imaju svoje korijene u tom jugoslavenskom prinosu u razvoju samoupravljanja. U periodu od 1965. do 1969. godine dolazi do masovnih štrajkova – sjetite se i Titova govora u Splitu zbog štrajkova i prosvjeda studenata, kad ih je zapravo podržao. Sedamdesetih su štrajkovi bili politizirani, kao i štrajkovi pred ovaj zadnji rat, primjerice štrajk u Tviku. Kažem, štrajkovi ili ono što se tada nazivalo obustavom rada samo je vrh ledene sante s obzirom da govorimo samo o registriranim slučajevima. Istraživanja poput ovoga koje spominjete ne vidim kao relevantna, to samo govori o diskrepanciji između stvarnosti i onoga što je evidentirano, što je bio slučaj s jugoslavenskim društvom. Gotovo je nemoguće rekonstruirati stvarnu rasprostranjenost i modalitete radničkih borbi između dva rata.

Slažete li se s tvrdnjom Jake Löwingera da 1989. označava prekretnicu za Jugoslaviju zato što je federalna vlada Ante Markovića konačno mogla implementirati paket reformi čija je provedba bila onemogućena upravo zbog radničkih štrajkova?

Petrović: Ne slažem se s navedenom tvrdnjom jer je politički raspad Jugoslavije započeo još od Titove smrti. Od početka devedesetih MMF kontrolira Jugoslavensku središnju banku i reforme te zahtijeva provedbu politika protiv društvenoga vlasništva i radničkoga samoupravljanja. Cilj reforme bio je privatizirati jugoslavensku ekonomiju i demontirati javni sektor. Pa još od 1990-ih je MMF kontrolirao Jugoslavensku središnju banku, a i reforme koje je zahtijevao bile su usmjerene protiv društvenoga vlasništva i radničkog samoupravljanja. Cilj reforme bila je privatizacija jugoslavenske ekonomije i demontaža javnog sektora. Marković je imao pola milijuna radnika koji rade bez plaća, preko pola milijuna je dobilo otkaz, a još je  milijun i pol trebao završiti na burzi. Pa kako ne bi bilo štrajkova? Hrvatska ima jednu tvornicu duhana prema Markovićevu modelu, Franck, Kraš. Unatoč političkim rascjepima, Markovićev pristup je bio podržan, ali ne i politički unitarni pristup koji je išao s njim u paketu. Sam Markovićev model je izvrstan, to je radničko dioničarstvo koje se i danas promiče. Ne slažem se s Löwingerovim zaključkom. Prvo, štrajkova je bilo mnogo više nego što se misli, štrajkalo se zbog bijede, nezaposlenosti i raspada industrijskih Potemkinovih sela, zatim zbog političkih manipulacija koje su u to vrijeme bile masovne. To su bile pripreme za vlast kakve su vodili i Tuđman i Srbija i vojska u borbi za vlast. Zna se da Ante Marković nije pao jer ga Tuđman nije htio, kao ni da radnički štrajkovi nisu bili onemogućili provedbu reformi. Treba uzeti u obzir kontekst pada Berlinskog zida i borbe za vlast koja se odvija od Titove smrti. Sindikati jesu bili djelomično ispolitizirani u toj bitci. Prije svega znamo za Jurlinu koji se toliko puta prodavao da je  termin „jurlinizam“ ušao u svakodnevni govor. Ista je stvar bila u Srbiji gdje se sindikat Srbije kompletno združio s političkom elitom koja je gurala pristup Srbija-gdje-su-srpski-grobovi. Smatram da je reforma pala na prirodnom cijepanju Jugoslavije, a Ante Marković tu dimenziju nije implementirao u svoj projekt. 
 

Sindikat kao tradicionalna jezgra muške dominacije

Indikativno je da već 1991. organizirate Žensku sekciju SSSH. Možete li nam reći koji su bili motivi za osnivanje te sekcije? Možete li nam reći nešto više o spolnoj zastupljenosti u sindikatima Hrvatske 1990-ih i kakva je bila uloga žena u njima za vrijeme rata?

Petrović: Sedamdesetih sam bila članica sekcije "Žena i društvo" i surađivala s Majom Milas, Lidijom Sklevicky, Slavenkom Drakulić, Vesnom Kesić i mnogim drugim feministicama. Kao novinarka Sindikalne akcije radničkog opusa, zagovarala sam ideju da uz proučavanje teorije i njezinih zapadnih modela moramo inzistirati na radničkom diskursu i baviti se problemima radnica, ali to nije prolazilo. Jagoda Milidrag Šmid, Marina Kokanović i ja odlučile smo osnovati žensku sekciju unutar sindikalne središnjice SSSH koja je dobila svoje mjesto u Vijeću i Statutu pa tako postala i legalan oblik sindikalnog djelovanja. Dotad su u starom sustavu postojali samo odbori za žene, djecu i pitanje obitelji. Među prioritetima na masovnoj osnivačkoj skupštini naglasile smo i potrebu za većom zastupljenošću žena i htjele smo privući što više žena u sindikat. Danas većinu članstva čine žene, ali je problem u tome što nismo uspjele natjerati sindikaliste da vode rodno osjetljive statistike – to je bilo naprosto nemoguće, ni naša centrala nema točne podatke o postotku ženskih i muških članica i članova. No, u dvadeset i jednu godinu ostvarile smo niz uspješnih suradnji sa ženskim nevladinim udrugama što je primjer dobre prakse čak i u europskim razmjerima. 

Od 1990. godine do danas u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj posao je izgubilo više od 110 000 radnica. Iz razgovora s radnicama Kamenskog u štrajku mogle smo zaključiti da je dio radnica izgubio povjerenje u vlastite sindikalne predstavnik. Također, povjerenje radnica jednih prema drugima i solidarne prakse su na početku krize Kamenskog bile veoma slabe. Smatrate li da su sindikati pravovremeno reagirali na sustavno uništavanje hrvatske tekstilne industrije? 

Petrović: Radnice Kamenskog su s razlogom izgubile povjerenje u svoje sindikalne predstavnike i razumijem njihovu razočaranost. Sindikat tekstilnih radnika je nekoć bio dio SSSH-a, no zadnjih dvadeset godina je skloniji podilaziti poslodavcima i sindikalnim povjerenicima, nego radnicima i radnicama, a vodi ga osoba koju uz najbolju volju ne prepoznajem kao sindikalnu aktivistkinju. No, vratimo se na pitanje zašto radnice Kamenskog nemaju povjerenja u svoje sindikalne povjerenike? Njihovo nepovjerenje je legitimno što smo vidjele i iz našeg anketnog istraživanja o diskriminaciji i seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu. Naime, sindikati su prvi akteri od kojih radnice očekuju pomoć, međutim, često nemaju dobra iskustva s njima. Zbog toga smo započele sustavno provoditi edukaciju kroz različite akcije – na primjer, nedavno smo s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova napravile letak Nemoj trpjeti, nemoj šutjeti i vodič u kojem vrlo precizno informiramo sindikalne povjerenike da je diskriminacija na radnom mjestu sindikalno pitanje. 

Kakva je trenutačna pozicija žena u hrvatskim i istočnoeuropskim sindikatima? Mislite li da bi uvođenje kvota riješilo problem nedovoljne zastupljenosti ženske populacije unutar sindikalnih organizacija? Postoji li razlika u plaćama između žena i muškaraca na istim pozicijama? Možete li nam navesti neki konkretni primjer pozicioniranja hrvatskih sindikata prema tzv. ženskim pitanjima i što ona zapravo znače?

Petrović: Deset godina sam vodila Žensku sindikalnu mrežu IE i SE. U početku smo imale samo devet grupa pa smo s vremenom započele sa širenjem aktivnosti u sredinama bez takvih struktura djelovanja. Što se tiče Hrvatske, interes sindikalnih čelnika za žensko organiziranje je bio malen ili nikakav. Iako Ženska sindikalna mreža egzistira punih dvadeset godina, ženske su grupe u pojedinim sindikatima puno mlađe – na primjer, Koordinacija žena Hrvatske udruge sindikata osnovana je 2009. godine, koja je i danas  vrlo aktivna.

Unatoč preporuci ICFTU-a da minimalno 30 posto žena bude zastupljeno na svim sindikalnim pozicijama, u stvarnosti je situacija bila drugačija. Danas se traži 40 posto zastupljenosti ali se te preporuke ne uzimaju u obzir je je dosta sindikalista uistinu tradicionalno i neosjetljivo na rodnu ravnopravnost. Zanimljivo je da često i same žene podliježu stereotipima pa imaju potrebu naglasiti kako njihov uspjeh na radnom mjestu nije povezan sa spolom, već sa stručnošću. Trenutačno sve hrvatske sindikalne središnjice imaju muške predsjednike i potpredsjednike, dok je SSSH jedina centrala koja je imala žensku predsjednicu u dva navrata, iako trenutno u užem rukovodstvu nema niti jedne žene.

Što se tiče razlike u plaćama između muškaraca i žena na višim pozicijama, osnovni se  problem (prema pretprošlogodišnjim podacima Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova) nazire u tome što je vrlo malo žena prisutno na rukovodećim pozicijama. Slažem se s uvođenjem kvota i drugih mjera takozvane pozitivne diskriminacije. Kvote postoje i u Zakonu o ravnopravnosti spolova, ali ih ne poštuju ni političke stranke niti javni sektor. Sindikat umirovljenika ima kvotu od 40% koju poštujemo, tako da definitivno pozdravljam odluku da se na razini cijele Europske unije uvede obvezna jedinstvena kvota – takav je sustav kod upravljačkih, političkih i drugih funkcija perfektno razrađen i implementiran u norveškom modelu. Zanimljivo je da su neki pomaci postignuti i u Saboru uvođenjem ženskih kvota. Ali u sindikatima većih pomaka nema. Sindikat ostaje tradicionalna jezgra muške dominacije. 

Baltičke zemlje imaju najviše žena na poziciji stručnjaka u sindikatima u odnosu na Balkan i zemlje IE i SE. Točnije, u sindikatima baltičkih zemalja ima više žena nego muškaraca na istim pozicijama. Možete li sociološki objasniti ovu iznimku? Postoji li razlika u plaći između žena i muškaraca zaposlenih na najvišim pozicijama u sindikatima? Istovremeno, baltičke zemlje imaju najmanje sindikalno organiziranih radnika. Kolika je stopa nezaposlenosti baltičkog radništva i kakav je položaj radnica u baltičkim zemljama?

Petrović: Indikativna je činjenica što u vrijeme krize opada broj žena na rukovodećim pozicijama u sindikatima, jer u takvim vremenima visoka pozicija u sindikatu predstavlja određenu društvenu moć koju preuzimaju muškarci. Što se tiče baltičke situacije, razloga je više: prvo, godinama je samo jedna žena u Litvi bila predsjednica male sindikalne centrale. No, kako je u baltičkim sindikatima došlo do bitnog smanjenja sindikalne organiziranosti i slabljenja sindikata te marginalizacije i decentralizacije kolektivnog pregovaranja, niža je i muška konkurencija. No, dijelom je razlog i u tome što su baltičke sindikate financirali i potpomagali finski, švedski i norveški sindikati koji su svoje financije često uvjetovali i rodnom ravnopravnošću. Nadalje, tu je i pitanje društvene pozicije žene, obitelji, pa u zemljama u kojima su vrlo visoki postoci vanbračne djece, razvoda, samohranog roditeljstva, žene imaju drukčiju poziciju na tržištu rada. 

Zaprepastila sam se kad sam prvi put došla u Litvu jer sam u razgovoru s tamošnjim sindikatima saznala da oni nikad nisu čuli za kolektivni ugovor, imali su tek sporadične ugovore. Bili su apsolutno amerikanizirano neoliberalno društvo s nevjerojatno jakom diskriminacijom žena. I unutar civilnog društva žene su zaista bile tretirane kao manje vrijedna bića, nisu imale nikakve razrađene alate i tehnike za rad, samo su sindikalistice imale sporadične akcije. Litvanska situacija ni danas nije dobra – nakon američke "pomoći", sindikalna scena je  ostala razjedinjena i rascjepkana. 

Zanimljiv je i primjer Estonije koja ima samo dva, izrazito mala i marginalizirana sindikata bez stvarnog društvenog utjecaja. Ipak, ti sindikati su uspjeli naslijediti mnogo društvene imovine pa su se pretvorili u biznis-društva, baš kao i litavski i bitno manje latvijski. 
 

Fleksibilizacija radnog zakonodavstva: oblici nesigurnog rada

Fleksibilizacija radnog zakonodavstva u tranzicijskim zemljama započinje već 1990-ih. U intervjuu za portal Multinational Monitor 2002. argumentirano iznosite tvrdnju da institucije MMF-a i Svjetske banke aktivno interveniraju, štoviše, uvjetuju rad nacionalnih odbora i radnih grupa za izradu zakona o radu u svim tranzicijskim zemljama. Trend deregulacije radničkih prava i fleksibilizacije radnih ugovora doista je vidljiv u trećoj izmjeni ZOR-a usvojenom 2003. godine (pad indeksa zakonske zaštite zaposlenja od 23% u odnosu na prethodni ZOR). Možete li nam reći nešto više o ulozi MMF-a i Svjetske banke tih godina u zemljama tranzicije, posebno s naglaskom na jugoistočnu Europu? Kakav je bio odnos između sindikalnih središnjica, MMF-a i Svjetske banke po pitanju izmjena ZOR-a u Hrvatskoj?

Petrović: U tom sam razdoblju prestala raditi direktno za Savez. Od 1999. sam počela raditi za Međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata (ICFTU). Tu počinje i moja škola jer su me postavili u sindikalni tim za pregovore s MMF-om i Svjetskom bankom. Bila sam na više pregovora, posebno sa Svjetskom bankom, i to vezano uz mirovinske sustave što je bilo zanimljivo jer je tada svugdje bio promoviran čileanski trostupanjski model. Ipak, i tako veliki lavovi svjetskog financijskog lobija, redovito održavaju konzultacije sa sindikalnim predstavnicima na globalnoj razini, nazočni su na kongresima europskih i međunarodnih sindikalnih asocijacija i izrazito se trude „biti korisni“. Tako da je krajem devedesetih i početkom 2000-tih bilo itekako teško nagovoriti vlade u novim demokracijama da u svoje programe boravka izaslanstava MMF-a i Svjetske banke uključe i razgovore sa sindikatima, što je danas postalo standardom. Pregovori su katkad bili daleko krvoločniji no što ih možemo zamisliti, nerijetko i s urlanjem, vrijeđanjem, glumljenim napuštanjem razgovora, taktičke pripreme su prethodile svakom susretu. Posve je bilo jasno kako su međunarodne financijske institucije odlučile kreirati unificirana društva kojima će vladati neoliberalne vlade u sprezi s financijskim sektorima, uvodeći npr. prinudnu kapitaliziranu štednju na račun radnika, vršeći pritiske na vlade da maksimalno fleksibiliziraju radne odnose i uvedu što više robovskog rada. Sindikati su se stoga sve više prirodno zbližili s Međunarodnom organizacijom rada i započeli organizirani međunarodni pritisak za postavljanje osnovnih međunarodnih standarda u koje su ušle i zabrana robovskog (neregistriranog) i dječjeg rada, pravo na sindikalno organiziranje, kolektivno pregovaranje i štrajk itd. U tome se do danas daleko odmaklo i brojne su zemlje zbog lobiranja međunarodnih sindikalnih asocijacija izgubile svoje zajmove od Svjetske banke i njezinog privatnog sektora, ako su prijavljene za kršenje temeljnih međunarodnih radničkih standarda. 

Četiri godine sam bila u sindikalnoj delegaciji u UN-u u Komitetu za održivi razvitak i puno puta govorila „po dvije minute“ (toliko za intervenciju dopušta pravi semafor koji nakon dvije minute isključuje mikrofon), a u dva navrata i uvodno izlaganje od 15 minuta. Uz nas su bili poslodavci, autohtoni narodi i druge interesne grupacije, a svakako i izaslanstva svih članica UN-a. Iz tog razdoblja posebno me se dojmio veliki Svjetski samit o održivom razvitku u Johannesburgu, kao članici izaslanstva od stotinjak sindikalista koji imaju priznati status pri UN-u. Sudjelovalo je oko 10.000 delegata, više od stotinu predsjednika država. Moj je posao bio lobirati komunističke zemlje, i bivše i sadašnje, da podrže jaču ulogu Međunarodne organizacije rada (MOR) u konačnoj deklaraciji, što je nama kao sindikatima veliki interes. Na samitu je bila i hrvatska delegacija na čelu s Antunovićkom, Crkvencem i Vidovićem. Za mene je bilo prešokantno iskustvo vidjeti u kojoj su mjeri bili nevidljivi. Predložila sam im usputno da se prijave za neko od brojnih predavanja ili prezentacija primjera dobre prakse, i to npr. za prezentaciju hrvatskih radničkih vijeća kao uspješnog oblika industrijske demokracije, što bi sigurno bilo uočeno i prepoznato, međutim Vidović je rekao da misli da trebaju prikazati hrvatski trostupanjski mirovinski model. Bojim se da neki ni danas ne shvaćaju da je taj model izrazito dvojben i potencijalno štetan po budućnost nadolazećih generacija u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je dijelom blokiran dio pokušaja još snažnije deregulacije kroz jaki sindikat, to je činjenica koja stoji i nalazi se u izvještajima Svjetske banke. Nažalost, ta moć više ne postoji i pritisak je očito prevelik. Deregulaciju i ne bi više trebalo upisivati u hrvatsko radno zakonodavstvo jer ona tamo debelo stanuje već desetljećima. Najnovija varijanta Zakona o radu je tragični pokušaj uništavanja ono malo sigurnosti radnika u Hrvatskoj. Iako već danas više od 90 posto novozaposlenih ima samo ugovore na određeno, rade kao outsourced radnici (posuđeni), posredstvom agencija za zapošljavanje ili sezonski i povremeno, a dio njih i na skraćeno radno vrijeme. Ova deklarativno socijaldemokratska koalicija ispisuje još crnje regulative: prvi ugovor na određeno vrijeme i dalje se može potpisati „iznimno“ (ma što to značilo kad je praksa 90-postotna), ali bez ograničenja u godinama (do sada je ograničenje bilo na tri godine). Sindikati su manje-više prihvatili takve promjene.

Sve to vodi k pojačanoj diskriminaciji, umanjivanju radničkih prava, općoj nesigurnosti i slabljenju socijalnih prava. 
 

U intervjuu za isti portal tvrdite da je zahtjev MMF-a i Svjetske banke za implementacijom odredbi koji vode procesima fleksibilizacije radnih odnosa protivan regulativama Europske Unije koja pak njeguje tradiciju održivog razvoja, osjetljivosti prema socijalno ugroženim grupama i worker-friendliness.  Ipak, desetljeće poslije, na pragu ulaska u EU, u Hrvatskoj svjedočimo prijedlozima za izmjene ZOR-a koji su možda dosad najradikalniji udar na radnička prava, dok je EU u najvećoj ekonomskoj i legitimacijskoj krizi od svog osnutka. Kako komentirate tobožnju diskrepanciju u odnosu EU-a, MMF-a i Svjetske banke prema Hrvatskoj? Nisu li upravo Europska središnja banka i Europska komisija uz MMF akteri koji već dva desetljeća institucionaliziraju i strukturiraju ekonomsku politiku koja u zemljama europske periferije ne potiče rast temeljen na proizvodnji i sustavno ugrožava radnička prava?

Petrović: Točno je da sada MMF i Svjetska banka rade zajedno i javno. Usputna opaska, o tajnom i javnom: odlično je što je Čačić otišao sa svoje pozicije jer je on bio javni dokaz politizacije drugog mirovinskog stupa, svojim stavom kako će ova vlada (radnički novac ušteđen u mirovinskim fondovima) usmjeriti na preuzimanje koncesija za autoceste. Kojeg je to radnika pitao čijim je novcem htio bahato raspolagati? Tko uopće ikad pita ijednoga mirovinskog štedišu odobrava li političke investicije? Ipak, kad je riječ o međunarodnim financijskim institucijama, smatram da je došlo do nekih promjena. Recimo, danas možemo odbiti "pomoć" MMF-a dok to ranije nismo mogli. Oni su dolazili kao šerifi ovamo za vrijeme i poslije rata. Iako smo slabiji kao sindikalni pokret u Hrvatskoj s oko tek 30% sindikalno organiziranih, a i taj broj  je u opadanju zbog sve većeg broja rada na određeno, globalni je sindikalni pokret ostvario neke pomake. Mislim da je došlo do poboljšane senzibilnosti u Svjetskoj banci prema pitanju siromaštva koje je rastuće zbog nepravilne raspodjele dobara, ali naravno još uvijek MMF ima ulogu globalnog financijskog policajca i tu ulogu je preselio i na Europsku centralnu banku. Mi smo sada, zapravo, u jeku borbe i pitanje je hoće li ostati prostora za barem rudimentarno spašavanje europskog socijalnog modela. Tu se sada ruši vizija, a ako se poruši model, pitanje je ima li Europa uopće smisla. Svjetska banka se katkad povukla od prethodnih radikalnih stajališta; ne u jednom izvještaju priznala je da model mirovinskih fondova koje je nudila nije najbolji model. Pokazalo se da to nisu pokretači novih investicija i da lako gube vrijednost – europski mirovinski fondovi su izgubili 20% vrijednosti samo u 2008. godini. Spomenut ću jedan primjer koji mi je uistinu drag. Naime, osnovale smo 51 žensku grupu u 27 zemalja među kojima je bio i Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, ali i Kosovo. U siječnju 2000. godine sam došla na Kosovo i pomogla u osnivanju njihove ženske grupe. Pričali smo koji su im glavni prioriteti i što ih najviše muči. Rekle su da imaju samo 3 mjeseca rodiljnog dopusta, a žele šest mjeseci. S obzirom da je Kosovo bilo svojevrsni američki protektorat, nisu uspjele promijeniti duljinu rodiljnog kroz zakon, pale su u depresiju i odustale. Kad smo formirale žensku grupu, rekle smo kako sigurno ima neki drugi kanal. I sjetile smo se općeg kolektivnog ugovora. Ja sam se vratila kući, ali one su ostale i izlobirale predstavnike vlade koja je ipak kosovska, uspjele su postići da se dodatnih tri mjeseca rodiljnog dopusta unese u ugovor koji su potpisali sindikati, vlada i poslodavci. I tako su dobile svojih željenih šest mjeseci! Amerikancima se to nije svidjelo pa se par mjeseci nije provodila mjera, ali su na koncu žene dobile pravo na tih šest mjeseci. Ono što želim reći je da prostora uvijek ima, uvijek se nađe neki bilo subpolitički ili politički kanal. Može biti bolje.
 

Diskriminacija na radnom mjestu je sindikalno pitanje

Koji je odgovor sindikata na diskriminaciju LGBTIQ populacije na radnom mjestu? Postoje li mehanizmi kojima se LGBTIQ pojedinci i pojedinke mogu zaštiti i organizirati unutar sindikata? Kako je protekla suradnja Iskoraka i Kontre sa Ženskom sekcijom Saveza SSSH?

Petrović: Iako u Europskoj konfederaciji sindikata (ETUI) nikada nije bilo dovoljno snažnog poticaja da se organiziraju sekcije za prava LGBTIQ osoba (izuzev sindikata u Velikoj Britaniji, gdje je to uobičajena praksa), mi smo među prvima krenuli u osvještavanje problema LGBTIQ populacije na radnom mjestu. Ženska sekcija SSSH je 2009. godine  prihvatila suradnju s Kontrom i Iskorakom u okviru projekta „Zajedno protiv LGB diskriminacije na radnom mjestu“ u sklopu kojega su održana dva seminara, nakon čega je uslijedilo dvogodišnje partnerstvo na projektu "Zajedno za ravnopravnost LGBT osoba na radnom mjestu". U sklopu projekta smo provodili ankete, pisali priručnike i vodiče, radili edukacijske seminare i proveli akciju "Prijavi diskriminaciju". Mjesec dana je na ulicama Zagreba vozio tzv. "LGBT tramvaj" s tom porukom u duginim bojama, i mogu reći da je akcija izuzetno dobro prošla. Istina, skup u Zadru, na koji smo uspjeli dovesti i zamjenike gradonačelnika i županice iz HDZ-a, napustila je barem polovica sindikalnih povjerenika! No, medijsko je pokrivanje, zahvaljujući zadarskom sindikalisti Vedranu Uraniji, bilo izuzetno dobro pa smo donekle uspjeli u naumu da pomognemo LGBT osobama u prijavljivanju diskriminacije na radnom mjestu. Imali smo skupove i u mnogim drugim gradovima, neki su se ljudi i prvi puta outali na takvim skupovima. Radili smo i s kolegama iz Srbije, Slovenije, povezali npr. u Beogradu tamošnje LGBT udruge i sindikalnu središnjicu UGS Nezavisnost. Tijekom ovog projekta smo mnogo naučili jedni o drugima i vjerujem da ćemo nastaviti surađivati. 
 

Organiziranje prekarijata

U godišnjem izvještaju ITUC-a o kršenju sindikalnih prava iz 2012. kao jedna od problematičnih točaka navodi se i sustavno kršenje prava prekarnih radnika. S obzirom da broj prekarnih radnika ubrzano raste i širi se na sve sektore, sve je veća potreba za njihovim udruživanjem. Postoje li mehanizmi kojima bi sindikati mogli organizirati prekarne radnike? Kako, naprimjer, sindikalno organizirati radnike tzv. slobodnih djelatnosti poput prevoditelja i pisaca?

Petrović: Smatram da je jedan od većih problema rad na crno koji također možemo definirati kao formu prekarnog rada. Rad na crno je u Hrvatskoj još uvijek izuzetno prisutan, a protiv njega se treba boriti sustavnim analizama koje će omogućuti razvijanje  valjanih rješenja. Radnici na crno, među kojima je sve više mladih, defintivno su najugroženija radna skupina s obzirom da nemaju nikakva prava a ne mogu se ni sindikalno organizirati. Moramo istaknuti i sve masovniji outsourcing koji je vrlo problematičan, a o njemu se ne govori dovoljno. Primjerice, imamo situaciju u kojoj dvije čistačice koje čiste isti poslovni prostor imaju različite plaće i prava, jedna dobija naknadu za prijevoz i obrok, druga ne, jedna ima dvostruko kraći godišnji odmor, itd. Zašto? Zato što jedna radi za izvornog poslodavca pa je zaštićena kolektivnim ugovorom, a druga je zaposlena posredstvom agencije za zapošljavanje, isključivo na određeno te radi tamo gdje je šalje njezina agencija. Sutra će biti još gore, i za radnike, ali i za sindikate koji takve radnike tek trebaju naučiti štititi. Nove izmjene ZOR-a su rezultat većinom vladinog neznanja i straha od neuspjeha.

Još jedan oblik rada koji je izuzetno problematičan jest part-time. Je li takav oblik rada, primjerice, u Nizozemskoj izbor ako 70% zaposlenih žena radi u part-time-u (a samo 20% muškaraca)? To svakako nije izbor. Kod nas je part-time prisutan ali tek sada ulazi na velika vrata. U novom će se Zakonu o radu još i više fleksibilizirati forme rada, kao već ozakonjeno posve diskriminirajuće radno zlorabljenje mladih koji su plaćeni 1600 kn mjesečno. Sve takve nesigurne oblike rada treba analizirati i onda dogovoriti zakonska rješenja koja će ići u svrhu zaštite radnika. Zašto su, primjerice, brojne zemlje postavile vremensko ograničenje od 12 mjeseci unutar kojih radnik može biti u statusu radnika na određeno vrijeme (uključujući Australiju, Japan, Meksiko, Norvešku, Švicarsku, itd.), a kod nas se uvodi neograničen prvi ugovor na određeno vrijeme? Generalno govoreći, samo je 14% rada u Europi ugovoreno na određeno vrijeme, a mi se sada bavimo dokazivanjem kako tobože nismo prešli te gabarite, ali zapravo jesmo jer je MMF zatražio fleksibilnije tržište rada. 

Postoje li ikakva rješenja, načini da se ti radnici/ce sindikalno organiziraju? Primjerice, prevoditelji koji rade kod kuće i ne dijele radni prostor s kolegama iz struke što im incijalno smanjuje šanse za sindikalno organiziranje?

Petrović: Svakako nije jednostavno ali je, primjerice, moguće virtualno sindikalno organiziranje. Recimo, ja pokušavam elektronički povezati umirovljenike iz različitih gradova unatoč tome što su informatički slabo educirani. Ako se umirovljenici mogu tako udruživati, mogu i kulturni radnici. Prije par godina su se organizirali i nogometaši, u takozvanu udrugu Nogometni sindikat. Sindikati su iznimno bitni jer za razliku od udruga mogu pregovarati i potpisivati kolektivne ugovore koji imaju opipljivu snagu i koji mogu proizvesti bitne pomake. Sindikalno organiziranje je nužno, potrebno je povezati se i aktivno boriti za svoja prava. No,  kako rad postaje sve više fragmentiran, sindikati se itekako moraju prilagoditi novim oblicima rada i shvatiti da će biti sve manje mastodontskih granskih sindikata. Još do prije koju godinu radnik namjernik koji bi se došao učlaniti u neki sindikat, bio bi ljubazno zamoljen da pokuša organizirati podružnicu u svom poduzeću. Ne, sindikati danas nisu spremni za nove oblike sindikalnog organiziranja pa će morati ubrzano učiti i prilagođavati se novoj situaciji. 

Na stranicama Sindikata umirovljenika Hrvatske stoji da: "pri osnivanju je sindikat registriran kao i svaki drugi sindikat u registru pri Ministarstvu rada, ali je odatle ubrzo izbrisan jer «nije ovlašten za kolektivno pregovaranje», te je, umjesto po ZOR-u, danas registriran po Zakonu o udrugama." Unatoč tome, SUH je punopravni član SSSH-a. Također, vjerujemo da ste upoznati s pravnom bitkom Sindikata nezaposlenih Hrvatske koji je podnio je tužbu Upravnom sudu protiv Republike Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava radi odbijanja registracije. Kako komentirate ove slučajeve?

Petrović: Sindikat umirovljenika Hrvatske osnovan je 1992. godine. 1993. postaje punopravni član SSSH. Iako smo prinudno registrirani kao udruga 1998. zovemo se i dalje sindikat, uistinu jesmo sindikat što dokazujemo svojim programom. Ulazimo i u kolektivno pregovaranje na nacionalnoj i na lokalnim razinama, jer zastupamo jedan obespravljeni kolektivitet. U Europi su umirovljenički sindikati uobičajeni – na primjer, u Italiji umirovljenici čine 50% sindikalnog članstva. Uz izmjene Zakona o udrugama kojima je Tuđman više puta pokušavao oslabiti sindikalni pokret, problematična je i zastarjela definicija u Zakonu u radu u kojoj stoji da je "radnik onaj koji radi na ugovor za poslodavca". I dalje vodimo spor pri MOR-u  kako bismo bili priznati i registrirani kao sindikat.

Sindikat nezaposlenih prolazi kroz iste pravne procese kroz koje je SUH prolazio nakon što nam je odbijen status sindikata. Kao što sam rekla, ovi problemi proizlaze iz pogrešne definicije radnika koju svaka vlast zloupotrebljava i tumači kako hoće. Dopisi Europske federacije umirovljenika i starijih osoba ministru Mrsiću također su bili bez učinka; on je šokiran idejom da bi umirovljenici mogli biti članovi sindikata tvrdeći da nemaju pravo kolektivnog pregovaranja. 
 

Javni mirovinski stup kao kamen temeljac mirovinskog sustava

U javnom pozivu Ministarstvu socijalne politike i mladih navodite da u Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva živi 120 000 osoba starijih od 65 godina koje ne primaju mirovinu, od čega većinu čine žene. Stoga SUH za tu najugroženiju skupinu traži naknadu u obliku "socijalne mirovine". Ima li ikakvih pomaka po pitanju pomoći ovim socijalno najugroženijim članovima društva? 

Petrović: Ministarstvo socijalne politike i mladih (čudne li kombinacije?!) ne pokazuje dovoljnu osjetljivost za problematiku umirovljenika niti ih razumije. Primjerice, u sklopu odjela koji se zove Služba za odrasle i nemoćne osobe, na umirovljenike se gleda kao na nemoćnu društvenu skupinu što je posve promašen anglosaksonski neoliberalni pristup dok se "odraslim osobama" smatraju invalidi, alkoholičari, narkomani, beskućnici... Točno je da je SUH uputio javnu inicijativu Ministarstvu socijalne politike i mladih da ubrzaju donošenje zakona o tzv. socijalnim mirovinama (državnim naknadama za starost). Odgovor je bio da se ne protive toj ideji, ali da sada za nju nema novaca. Situacija je neodrživa s obzirom da u Hrvatskoj socijalnu pomoć prima samo 12 000 osoba starijih od 65 godina. Sadašnja vlast je u Planu 21 navela socijalne mirovine kao jedan od svojih ciljeva, ali pod izlikom krize sada odgađa taj projekt. 

SUH uvijek ističe važnost međugeneracijske solidarnosti i prava na dostojanstven život te potrebu za konstantnom borbom protiv diskriminacije. U ovom kontekstu inzistiramo da se mirovinski sustav temelji na konceptu međugeneracijske solidarnosti unutar prvog mirovinskog stupa. Hrvatska zbog socijalističkog backgrounda ima dobru podlogu za ponovno razvijanje solidarnosti. Ideja solidarnosti koja je imanentna teoriji socijalističkih društava još uvijek živi kod nas, na određeni način je prisutan kategorički imperativ da trebaš pomoći nekom drugom. Hrvatska, dakle, ima "dobro izbalansiranu bazu za solidarnost", ali se bojim da vlasti zadužene za promicanje tih temeljnih vrijednosti nemaju jasnu viziju. 

Na konstituirajućoj sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava u siječnju ove godine resorni ministar Mirando Mrsić najavio je da će se na idućim sastancima Vijeća razgovarati o zakonu o mirovinskom osiguranju te o mirovinskoj reformi u Hrvatskoj. Kako protječu ovi razgovori? Koji je stav SUH-a prema mirovinskoj reformi i prema sustavu triju stupova mirovinskog osiguranja?

Petrović: Koordinacija umirovljenika, izuzev Matice umirovljenika, ima jasna zajednička stajališta. Smatramo da sustav mirovinskog osiguranja mora sadržavati mjere protiv rastućeg siromaštva starijih osoba te da javni obavezni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti mora biti kamen temeljac mirovinskog sustava. Reformama koje ne idu u tom smjeru se protivimo. Drugi stup bi trebao imati funkciju isključivo dodatnog stupa s plaćanjem doprinosa na teret i radnika i poslodavaca, a u njegova nadzorna tijela treba uvesti predstavnike radnika, umirovljenika i poslodavaca. Uz tzv. socijalne mirovine koje sam već spomenula, zbog rodno uvjetovanih razlika u mirovinama žena i muškaraca, potrebno je što hitnije uvesti različite kompenzacijske instrumente (npr. dodatak ili pridodani staž za obiteljsku skrb, odnosno za skrb djece i invalidnih i starijih osoba). Potrebu za kompenzacijskim instrumentima možemo vidjeti u podacima Nacionalnog izvješća o diskriminaciji žena na radnom mjestu koja govore da je visina starosne mirovine za žene (koje najčešće obavljaju neplaćeni njegovateljski rad) niža za 26% od mirovine muškaraca. Ipak, u nekim drugim zemljama situacija je daleko gora – uzmimo za primjer Njemačku u kojoj ta razlika iznosi oko 60%. 

Ono što ne smijemo dopustiti je uništavanje  međugeneracijske solidarnosti.  Uz vladajuće, veliku ulogu u negativnoj kampanji protiv umirovljenika odigrali su i mediji koji ih prikazuju kao društveni višak. Ovakve frontalne udare na umirovljenike smo pokušali zaustaviti, obraćali smo se i pučkom pravobranitelju. Umirovljenici moraju shvatiti da se njih direktno tiče današnji položaj radnika i da moraju biti spremni na zajedničku solidarnu borbu.
 

Položaj žena u kućanskoj sferi, na tržištu rada i unutar mirovinskog sustava

Historijski govoreći, ratno vrijeme afirmira položaj žena na tržištu rada. To se gotovo uvijek pokaže kao paradoks jer se taj tobože emancipatorski pomak nakon kriznog stanja gasi u klasičnoj konzervativnoj praksi vraćanja žena u kućansku sferu. U vrijeme prvobitne akumulacije kapitala 90-ih u Hrvatskoj se počinju uvoditi prvi part-time programi rada koji će ubrzo biti nadopunjeni fleksibilizacijom rada. Poznato je da su u zapadnim kapitalističkim zemljama upravo žene afirmirale taj tip rada jer su time uspijevale obavljati kućanske i njegovateljske poslove i biti u „radnom statusu“. Je li se po Vašem mišljenju takav slučaj odvio i kad je posrijedi hrvatsko tržište rada od početka 90-ih godina?

Petrović: Kad se borci s lovorovim vijencima vrate s ratišta, dobivaju posebna priznanja, radna mjesta, kako stvarna tako i fiktivna, a žene se vraćaju u svoju školjku submisivnosti i moraju odglumiti kao da nisu četiri godine držale sva četiri ugla društvene „kuće“. Uloga žena u procesu odlučivanja o bitnim političkim i društvenim pitanjima, i prije svega u odlučivanju o ratu i miru, marginalizirana je. Ali nije samo u tome problem – naime, rat je bio samo uvertira u dublju ekonomsku krizu pa je nekoliko generacija žena stavljeno na čekanje, a procesi širenja prostora sloboda privremeno su usporeni. Sramotno niske stope radne aktivnosti žena nikoga nisu potakle na zabrinutost i akciju. Hrvatska priča o ženama koje su obrazovanije od muškaraca, ali i mizerno radno aktivne, neprisutne na rukovodećim mjestima, ujedno je i priča o premalo vrtića, premalo domova umirovljenika, nimalo hospicija. A uskoro će biti i priča o zemlji iz koje će iseljavati upravo stručne žene.

U izvješću o istraživanju koje je proveo ICFTU/FNV navodite da je za boom žena u javnom sektoru u post-socijalističkim zemljama zaslužan egalitaran pristup obrazovanju, kao i državni poticaji u obliku besplatnog školovanja za sve, stipendija, besplatnog smještaja u domove itd. Možete li nam nešto više reći o stečenim materijalnim pravima žena u socijalističkoj Jugoslaviji i kako žensko iskustvo rada u socijalizmu može pridonijeti shvaćanju rastuće feminizacije tržišta rada u kapitalističkim društvima?

Petrović: U javnim službama i javnom sektoru u Hrvatskoj danas, na razini ženske (ne)zaposlenosti, stopa radne aktivnosti žena je 40% i kontinuirano opada. Za muškarce je oko 48%. Europski prosjek je oko 60%, a cilj je postići 75% i za žene i za muškarce. Gospodarska kriza u Hrvatskoj nije odmah zahvatila žene jer su propadanjem građevine danak prvo platili muškarci, dok žene tek sada počinju plaćati najveću žrtvu kroz rezove u javnim službama, odnosno smanjivanjem javnog sektora u kojem je zaposlen veliki broj radnica. Najvažniji zadatak svih ženskih pokreta je poticanje na obrazovanje i političku participaciju. Danas se tome pridodaje i ekonomska neovisnost. Međutim, neosporno je da su feministički rakurs deklarirali poglavito društveni pokreti ljevice, kako u tradicionalnim oblicima (socijaldemokratske stranke, sindikati i ine organizacije), tako i neki alternativni lijevi formati ‒ mimo tradicionalnog oblika. I tu prestaju ideološke razlike, jer nužda preživljavanja raskida i s tradicijom. Iako je u bivšem socijalističkom sustavu imao značajke deklarativnosti, taj je rakurs pogubljen negdje u tranziciji, ostavljajući ogroman prostor masovne transformacije ženske radne snage u robovsku većinu. Jer, tko su oni koji rade, a za svoj rad nisu plaćeni? 

Egalitarnog pristupa obrazovanju više nema i stečena materijalna prava se gube. Na primjer, u današnjem društvu koje odbacuje vlastitu odgovornost za obrazovanje, sve više obitelji iz malih mjesta odustaje od školovanja svoje djece jer im ne može platiti  prijevoz do škole. Prijevoz je privatiziran, a samouprava nije razvila mehanizme potpore javnoj politici u obrazovanju  tako da javni prijevoz kao pojam polako iščezava. Također, škola više ne osigurava obrok djeci, tako da neka djeca i ako stignu do škole, nemaju užinu. Fakulteti se plaćaju. Stipendije su gotovo nepoznati pojam, a anglosaksonski sustav kreditiranja studija bio bi neostvariv. 

Hrvatska sve ove i mnoge druge probleme vezane za sve stupnjeve obrazovanja ne uspijeva riješiti kroz postojeće resore i nema odgovarajućih strategija. Zapravo, Hrvatska je zemlja koja gotovo uopće nema razrađenih strategija, a i kad ih i piše, to radi samo da udovolji zahtjevima iz Bruxellesa, a ne zato što bi iz strategija trebale proizlaziti neke progresivne i pozitivne politike i mjere.

Posljednjih godina svjedočimo fleksibilizaciji radnih odnosa u javnom sektoru u čitavoj Europi koje posebno pogađaju žene i čine njihov položaj na tržištu neizvjesnim i prekarnim. Također, politike štednje udaraju na obrazovne institucije kroz uvođenje visokih školarina i studentskih zajmova otežavajući pristup obrazovanju naročito socijalno ugroženim slojevima. Dovode li navedeni procesi liberalizacije tržišta u EU do stanovite re-tradicionalizacije položaja žena? Ako imamo u vidu te primjene, možete li nam reći u koja bi se žarišta borbe feminizam danas morao uključiti? 

Petrović: Smatram da su naše i europske vlade nesposobne nositi se s krizom. Kada pričamo o položaju žena, Vlada planira osnovati nekakvo nacionalno vijeće za žensko poduzetništvo, ali to je pogrešan i sužen pristup, kao i priča o novom Zakonu o dadiljama. Ovakve prakse služe da se pravi fokus izmjesti u sferu romantike, dok sustavna rješenja izostaju. Ista je priča i s potrebom za brojnim humanitarnim akcijama zbog lošeg funkcioniranja zdravstva, kao i Mrsićeva vatrogasna rješenja davanja naknada za nezaposlenost obrtnicima bez razrađenog sustava potpore nezaposlenima. Kriza naravno utječe na položaj žena i samim time što raste nasilje u obitelji, ali i psihološko i seksualno maltretiranje i ucjenjivanje na radnom mjestu. Žene plaćaju ceh recesije i bankomafijske umreženosti novih gospodara.

U Nacionalnom izvješću o diskriminaciji žena na radnom mjestu istaknuto je kako je visina starosne mirovine za žene niža za 26%  što ukazuje i na znatno niža primanja tijekom radnog vijeka. S obzirom na razlike u mirovinama između žena i muškaraca, smatrate li da bi se trebala uvesti neka vrsta naknade za žene koje su dio svog radnog vijeka obavljale poslove vezane uz kućanstvo i brigu oko djece i starijih? Također, koji je po Vašem mišljenju razlog redovito nižih plaća kod ženske populacije i na koji način se otkriva ta nadnička asimetrija?

Petrović: Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova predlagali smo zagovaranje uvođenja creditinga. Crediting sam prezentirala i u okviru zahtjeva našeg sindikata na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, ali apsolutno nitko iz Ministarstva rada, te drugih nazočnih ministarstava, nije razumio o čemu pričam. Nisu prepoznali tu vrstu neplaćenog rada kao rad, to je bio kineski za njih. Crediting je zapravo kompenzacijski mehanizam za rad ljudi koji posvećuju dio svoga života skrbi za članove obitelji, bilo da se radi o djeci, starijim osobama ili dugotrajno bolesnim i nemoćnim osobama. Budući da žene mahom obavljaju većinu brige o djeci, starijima i bolesnima, crediting služi i kao instrument politike promicanja veće jednakosti među spolovima, a imaju ga u bogatom spektru varijanti i modela baš sve europske zemlje. Rodne razlike u plaćama sigurno ne počivaju na nekom prirodnom automatizmu. Ta  žilava nejednakost nema preveliku tendenciju smanjivanja, osim u društvima u kojima se siromaštvo javlja kao masovna pojava, pa se u sabijanju prema dnu, pomalo gube razlike. Je li bijeda rješenje za ravnopravnost? 

1980. broj plaćenih i neplaćenih radnih sati u zemljama SE i IE iznosio je 70 h, dvadeset godina nakon – 85 h. Kako tumačite tendenciju rasta radnog vremena i imate li podatke o tome kako situacija izgleda danas?

Petrović: Ono što je zajedničko socijalističkim i kapitalističkim zemljama je često nepriznavanje kućanskog rada kao rada. Takav se rad rijetko vrednuje iako je svima jasno koliko košta čuvanje djece, čišćenje stana i slično. No, unutar obitelji ovakav se rad podrazumijeva kao ženska dužnost. Kanada je jedina zemlja koja je izračunala doprinos neplaćenog rada nacionalnom dohotku – on iznosi oko četrdeset posto! Ipak, postoje neke dobre prakse creditinga; u nekim se zemljama rodiljni dodaci obračunavaju prema prosjeku plaće koje su žene dobivale sve dok dijete ne navrši određenu dob (svaka zemlja ima drugačiju dobnu granicu), bez obzira jesu li bile u radnom odnosu ili nisu. Finska i Norveška su uvele takve kompenzacije i za njegovateljski rad kod kuće, jer doista jest riječ o socijalnim uslugama koje umjesto države pruža konkretna osoba čiji rad treba vrednovati. Znamo koliko žena danas obavlja tu vrstu posla, posebice ako dodamo i činjenicu da ne postoji razvijena palijativna skrb, a domovi za skrb o starijima su preskupi. Smiješno mi je postojeće izračunavanje plaćenog i neplaćenog rada, jer je daleko od stvarne vrijednosti neplaćenog ženskog rada, besplatnog i nepriznatog rada, izgubljenoga u vakuumu, a vrlo jednostavno pretočenoga u stvarne i dokazive materijalne gabarite nevidljivog proračuna. Ženski neplaćeni rad ostaje nevidljivim dok istodobno služi kao nužni oslonac vladama koje pokušavaju ograničiti državnu potrošnju. Taj masovni ulaz žena na tržište rada, kako formalno tako i neformalno, čini ih još ranjivijom kategorijom u uvjetima redukcija prava i štednje  jer je riječ o političkim odlukama koje najviše pogađaju siromašne i najranjivije članove društva. Umjesto takvih odluka, kad bi se pitale žene, povisili bi se porezi onima koji imaju visoke dohotke, zatvorile bi se porezne rupe koje pogoduju bogatima, ukinuli poticaje velikim korporacijama te smanjilo vojnu potrošnju. 


Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe (Beograd)