Kvalitetno stanovanje je jedan od ključnih uvjeta za kvalitetan život. No sve je teže odupirati se dinamici tržišta i nekontroliranom rastu rente dok javne politike stambenog zbrinjavanja uzmiču pred investitorskim urbanizmom, čiji je cilj prvenstveno profit. Ipak, postoje i šire se džepovi građanskog otpora jer dom ne može biti tek roba na tržištu

"Kada govorimo o kupovini nekretnine, kako upozorava Pierre Bourdieu, nikad nije riječ o isključivo ekonomskoj transakciji, već uvijek i o društvenoj. Kupovina kuće ili stana (u opreci spram, primjerice, iznamljivanja) predstavlja investiciju koja ima biti jamstvom određenog oblika biološke i socijalne reprodukcije budući da je povezana s dugoročnim planovima koji se tiču svih članova kućanstva", pišu Petra Rodik i Mislav Žitko u svom tekstu o medijskoj reprezentaciji krize vezane uz švicarski franak objavljenom u Zarezu. A upravo je ta kriza mogla biti dodatan poticaj artikuliranju pitanja o stambenoj politici u Hrvatskoj, no ona u Hrvatskoj, ali i ostatku Europe još uvijek izostaje što nam je i poslužilo kao povod za razgovor s Ivom Marčetić, arhitekticom i istraživačicom te aktivistkinjom, koja je radila u raznim arhitektonskim uredima, bila je članica Platforme 9.81, s Pulskom grupom je 2012. godine predstavljala Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu arhitekture, a danas, između ostalog, radi u organizaciji Pravo na grad te je članica zadruge Otvorena arhitektura.

Brojni građani žive u konstantnom stanju straha od deložacija i pred pragom ekstremnog siromaštva. Ali čak i ako imate novca, do kvadrata nije lako doći, nije lako naći niti mjesto u studentskom domu, mjesto za odmor, stan za najam ... "mladi" su primorani živjeti u roditeljskom domu, čak i onda kada više nisu mladi, i/li kada već imaju svoju obitelj ... zaštićeni najmoprimci ... Sve je to dio onoga što se naziva 'stambeni stres' - o čemu je riječ i koje 'politike' su dovele do ovakvih posljedica?
Marčetić: 'Stambeni stres' je pojam koji označava stres koji ljudi, odnosno kućanstva proživljavaju ako njihovi stambeni troškovi iznose više od 30 posto njihovih mjesečnih primanja. U ove troškove spadaju renta ili rata za stambeni kredit, osnovni računi - voda, struja, grijanje. Ukoliko ti troškovi prelaze 30 posto sredstava dolazi do tzv. stambenog stresa gdje većinu svoje energije ulažete u to da isplatite troškove stanovanja i nemate ni vremena, niti novca da se bavite nekim razvojem kao što je kultura, slobodno vrijeme, obitelj i kvaliteta vašega života drastično opada. U zadnjih desetak godina dokumentirana je i pojava mentalnih oboljenja izazvanih takvim stresom. Hrvatska tu nije izuzetak, to je svjetski i europski problem. Prema izvješću HABITAT-a, oko 50 milijuna ljudi u Europi živi u konstantnom strahu od deložacija, na rubu siromaštva što znači da se oko devet posto stanovništva Europe suočava sa ekstremnim oblikom ovog stresa. Ukoliko izdvojimo jugoistočnu Europu, regiju u kojoj smo i mi, taj postotak je i puno veći - naime, riječ je o 19 posto, točnije 18,6 posto ljudi koji su na granici da izgube svoj dom. 

Jedan od glavnih uzroka tome je prepuštanje stanovanja tržištu, privatizacija javnog stambenog fonda, deregulacija tržišta najma i slično. Stambeno pitanje kada je u potpunosti prepušteno tržištu - funkcionira kao proizvod, a zapravo se radi o potrebi koja je neodvojiva od očuvanja života kao takvog. Ukoliko je dom tek roba na tržištu, ona mijenja svoje karakteristike po pravilima tržišta koje nema mandat očuvati život, a država, odnosno gradovi, koji ne nude supstancijalnu alternativu tržištu stanova ne mogu ni kontrolirati to tržište, odnosno zaštititi živote svojih stanovnika. Stambena politika Hrvatske se od devedesetih naovamo uglavnom bavi stambenim zbrinjavanjem koje pokriva minoran postotak stanovništva. To su uglavnom programi za branitelje i u zanemarivom postotku socijalno ugroženih obitelji. S druge strane država snažno potiče razvoj tržišta stambenih kredita pa tako od kraja devedesetih, odnosno privatizacije banaka, pišu se zakoni kojima se posebno potiče štednja u tim bankama kao i potrošnja kredita putem subvencija kamata i slično. Možemo reći da država igra ulogu zagovarača kupnje stanova, takoreći preuzima ulogu produžene ruke tržišta kroz programe POS-a ili njegove modifikacije u obliku zagrebačkog modela stanogradnje, o programima čiste subvencije kredita za kupnju na tržištu da i ne govorimo. 

Kriza je donijela i pad prodaje stanova, odnosno potrošnje stambenih kredita pa unazad nekoliko godina možemo vidjeti da se pojavljuje trend iznajmljivanje novoizgrađenih stanova kroz državne i lokalne programe građenja. Budući da u tim modelima iznajmljivanja postoji i mogućnost prvootkupa tih stanova po cijeni umanjenoj za dotad plaćene rente, ponovno se radi o programima koji u konačnici favoriziraju kupnju i zaduživanje. Pritom, uvođenje ovakvih modela povećao je fond stanova o kojem se lokalne samouprave moraju brinuti, odnosno njima upravljati, a naše lokalne samouprave nemaju programe koji to posebno uspješno rade. Ono što smo kroz istraživanje koje je Pravo na grad provelo 2017. godine uspjeli vidjeti jest da je upravljanje sustavom dosta manjkavo. U konačnici u Hrvatskoj postoji oko 1,5 do dva posto javno upravljanih stanova - stanova kojima upravljaju država ili grad, a to je apsolutno nedovoljan postotak da bi se tržište na bilo koji način primoralo da reagira na stvarne mogućnosti stanovništva za ostvarivanje stambenog pitanja, odnosno fond javnih stanova ne sprječava divljanje cijena na tržištu, a to bi mu trebala biti jedna od primarnih zadaća.

Postoji li uopće svijest da imamo pravo na stanovanje, i da je ono pravo, a ne roba, ali i što ono podrazumijeva?
Marčetić: Teško je odrediti do koje mjere su ljudi svjesni ili ne tog problema, ali sigurno osjećaju na svojoj koži da je jako teško doći do adekvatnih stambenih kvadrata, a to proizvodi osjećaj nepravde i ugroženosti. Ako pogledate internetske stranice za iznajmljivanje ili pratite grupe na društvenim mrežama u kojima ljudi raspravljaju o primjerice cijenama stanova u slobodnom najmu, vidjet ćete da su ljudi bijesni, uplašeni i ne znaju koje bi uopće bilo rješenje tog sistema u kojemu je renta takva da je primjerice u Zagrebu jednosoban stan teško naći ispod 300 eura, i to ne samo u centru grada. Ukoliko to usporedimo s primanjima ljudi u svojoj okolini, ne treba nam puno da zaključimo da je sustav neodrživ. Uzmimo visinu minimalca koja iznosi oko 2.800 kuna - kako vi s 2.800 kuna, posebice ako je riječ o obitelji s djecom, uopće možete pričati o tome da iznajmljujete jednosoban stan u Zagrebu za više od 2.000 kuna?

Stoga, mislim da ljudi sigurno osjećaju nepravdu, a osjećaju li stan kao pravo ili nešto čime se trguje, neću špekulirati. Navest ću samo da su naši 'osjećaji' prema tome itekako posredovani državnim politikama i da je u samom tekstu zakona kojim su početkom 90-ih privatizirani društveni stanovi, navedeno da stan postaje 'kapital' svake obitelji. To implicira da se stanovima trguje, a ne da se u njima stvara i održava život. Smatram da je taj zakon veoma dobar pokazatelj i ishodišna točka na kojoj se gradilo narativ u Hrvatskoj vezan za pitanje stambenog prostora, a onda su posljedično sve stambene i prostorne politike materijalizirale taj narativ. Pritom, da se nadovežemo na otkup stanova iz 90-ih – na taj način su mnogi doista dobili dio 'kapitala' izgrađenog u Jugoslaviji i danas se oslanjaju na taj kapital koji je postao svojevrsna sigurnosna mreža. Primjerice, generacije rođene 80-ih i 90-ih kojoj i sama pripadam, u nekom dijelu imaju mogućnost naslijediti stanove koje su naši bake i djedovi dobili putem otkupa društvenih stanova. Na taj način te nekretnine su sigurnosna zona u slučaju izvanrednih situacija u obitelji, one se koriste za rješavanje stambenog pitanja ili kao zalog za neizvesnu budućnost. Naravno, radi se tek o postotku onih koji imaju takav pristup nekretninama.

Što nas dovodi do poreza na nekretnine prema kojemu u javnosti postoji velik otpor dok je istodobno gotovo u potpunosti zanemarena njegova moguća uloga u kontekstu socijalne pravednosti.
Marčetić: U literaturi za jugoistočnu Europu, pogotovo za zemlje u tranziciji, postoji pojam ''super home ownership states'''- to je posljedica privatizacije društvenih stanova koje smo spominjali, a to znači da se pokušava uvesti porez na nekretnine na jedinu stvar koja nam je ostala iz raspodjele bogatstva Jugoslavije i naravno da to izaziva negodovanje. No, čini mi se da ono što je sprječavalo donošenje zakona, nije sitno vlasništvo, nego ga stopiraju oni koji imaju veliku količinu nekretnina, a to su banke i investitori koji su držali stanove u vrijeme krize neprodane jer im se više isplatilo špekulirati nekretninama, Crkva itd. ... Ono što bi bila jedna od posljedica takvog zakona, koji je predlagao, barem u prvim inačicama, porez koji bi se vezao uz tržišnu cijenu nekretnine, je to da bi mnogi bili primorani prodati ili na neki način utržiti svoju djedovinu. Da pojasnim, postalo bi gotovo nemoguće imati bakinu kuću uz more, plaćati porez na nešto što je vama sentimentalna, a tržištu monetarna vrijednost i raditi u Zagrebu s nestabilnim primanjima. Taj bi zakon utoliko bio potpuno nepravedan i teško ga je balansirati u zemlji u kojoj imate puno sitnog vlasništva, no on se mogao drastičnije mijenjati i uzimati u obzir ovu lokalnu priliku, a ja zaista mislim da jest nužno oporezivati nekretnine, odnosno imati neke mjere osiguravanja kvalitete okoliša i sprječavanja špekulacije koje ne moraju biti državne, nego čak i gradske. 

Primjerice, neki gradovi u Europi, poput Pariza ili Hamburga, imaju odredbe kojima se nekretnina privremeno može oduzeti i staviti na korištenje ukoliko vlasnik ne vodi računa o njoj. Te odredbe se ne primjenjuju tako često, ali zamislite da u Zagrebu postoji ozbiljna politika koja bi spriječila da u našim naseljima zjape prazne i urušavaju se bivše tvornice koje posjeduju sada neki kerumi, kutle i slični. To bi u velikome unaprijedilo kvalitetu života u njihovoj blizini jer su takve napuštene zgrade ne samo estetski problem, nego i pitanje javnog zdravlja. Pritom, velikim vlasnicima bi se više isplatilo prodati ili iznajmiti stanove nego ih držati prazne dok cijena ne poraste. Dakle, o porezu na nekretnine bi trebalo razgovarati kao o mjerama za sprječavanje špekulacije koja proizvodi i rast cijena i uništava naš okoliš, a ne kao o 'flat' nametu koji moramo plaćati samo zato jer imamo dom. 

Gradske politike sve više su vođene 'investitorskim urbanizmom' i sve većem dijelu stanovništva uskraćena je osnovna stambena i komunalna infrastruktura, poput prostora za stanovanje, socijalizaciju i rekreaciju, obrazovanje, javni transport … zašto se kvalitetno stanovanje u 'modernoj' Hrvatskoj nije pokazalo kao mudra državna i gradska investicija?
Marčetić:
 Logika 'investitorskog urbanizama' je ta da se na jednoj parceli koju investitor ima, izgradi što više iskoristivih kvadrata, tj. onih kvadrata koji se mogu prodati. Svaki od projekata privatnih investitora vodi se logikom maksimalnog profita i to je čista zakonitost tržišta koja se mijenja jedino intervencijom javnih politika. Ono što je uloga grada i države, prvenstveno grada, jest da kvaliteta života njegovih stanovnika i stanovnica bude ispunjena. Grad je taj koji radi prostorno-planske dokumente i mora voditi računa o zadovoljenju potreba svojih stanovnika, a kao što znamo, naši prostorno-planski dokumenti u principu prate volju investitora i nemaju razinu strateškog promatranja održivosti načina života u gradu. Kroz primjere aktivnosti inicijativa građana, kao što je Čuvamo naš park na Savici ili inicijative Samoborček na Trešnjevci možemo vidjeti da se stanovnici pojedinog kvartova i njihove potrebe nalaze sa jedne strane, a grad i investitor s druge. Ovo naravno nije slučaj samo kod nas, to je logika kojom operiraju mnoge gradske uprave – pogodovanje investitoru po svaku cijenu, na štetu potreba zajednice. Planska dokumentacija i potezi Grada idu na ruku tome da se investitoru ne samo omogući da jako puno zaradi od svojih kvadrata koje može prodati, nego da se i infrastruktura koju bi on trebao platiti, plaća iz javnih sredstava, odnosno, kako sam već napomenula – uprava je produžena ruka tržišta. U Europi pak postoje primjeri gradova, najčešće onih kojima upravljaju lijeve i zelene koalicije, koji kad pregovaraju s investitorima o prostorno planskoj dokumentaciji potrebnoj za izradu investitorovog projekta, stavljaju interese grada na prvom mjesto. To znači da ne odobravaju prostorni plan neke razine sve dok se ne pogodi balans između onoga što je lokalnoj zajednici potrebno u smislu javnih servisa, parkova i sličnog te onoga što će investitor dobiti kao profit. Gradska uprava je ta koja ima mandat pregovarati naše interese, a kao što znamo to najčešće nije slučaj. Profit i privatni investitori će uvijek djelovati na jedan način, javna uprava je ona koja to omogućava ili sprječava. 

Kakvo nasljeđe imamo, ali i što se sve promijenilo, a utječe na to kako i gdje živimo?
Marčetić: Sama logika izrade planskih dokumenata polazi od bitno drugačijih premisa u gradovima socijalizma i gradovima kapitalizma. Primjerice zadnji GUP koji je nastao u Zagrebu za vrijeme Jugoslavije je Generalni urbanistički plan iz druge polovice osamdesetih - njegova logika je logika nekog potpuno drugog sistema, koji ne trži nekretninama na način kako se to radi u kapitalizmu, a mi smo ga sve do 2003. godine samo mijenjali i nadograđivali što je dovelo do toga da imamo dokument jednog sustava koji nije anticipirao potrebe i apetite koje ima sljedeći sustav i bilo je jako lako kretati se u sivim zonama i kroz kapitalističku logiku eksploatacije prostornih resursa i iskorištavati ono što nije definirano kroz plan izrađen u socijalizmu. Godine 2003. Zagreb dobiva novi GUP, kojim je ta situacija samo normalizirana, a u svim daljnjim inačicama plana krećemo se ka sustavu koji snažno favorizira direktni utjecaj investitora na izradu prostorno planske dokumentacije, dok, kao što vidimo u pobunama diljem grada, interesi građana su teškom mukom, ako ikako, izboreni na ulici. Danas su prostorni resursi grada roba čija razmjenska vrijednost diktira razvoj grada, dok su u periodu Jugoslavije prostorni resursi imali više razvojnu, iskoristivu vrijednost, odnosno njihova uporabna vrijednost je bila ono što je njima davalo na značaju pri izradi planova. Tu se ne želim uplitati u kvalitetu planova bilo kojeg perioda, samo naglasiti da je logika promatranja prostora posve izmijenjena, a samim tim i socio-ekonomske relacije u prostoru grada.

Kakva je situacija u ostatku Europe - je li bolja ili gora nego u Hrvatskoj?

Marčetić: Dosta ovisi od zemlje do zemlje. U Poljskoj u kojoj se ljude masovno deložira zbog restitucije imovine, može se reći da je gore nego kod nas, dok je u Švicarskoj vjerojatno bolje. Svaka zemlja ima svoje specifično nasljeđe kako urbanog planiranja, tako i razvoja participacije stanovništva u planiranju.  Što se tiče stambenih politika u posljednjih trideset i više godina, privatizacija javno stambenog fonda je uzela maha i nijedna europska zemlja nije ostala nepogođena tim trendom. Od početka 2000-ih u cijeloj Europi dolazi do nedostatka priuštivih stambenih kvadrata, a generalna nebriga o javnim stanovima dovodi do tragedije poput Grenfellda u Londonu, dok pretjerana ekspanzija potrošnje kredita dovodi do velikog broja deložacija čega je najvidljiviji primjer Španjolska. Najmjerljivije razlike se vide u podjeli na sjevero-zapadnu i južnu i jugoistočnu Europu gdje su južna i jugoistočna posebice pogođene posljedicama potrošnje stambenih kredita i ekstrakcije kapitala putem kreditnog zaduživanja i gotovo potpunog odustajanja države u olakšavanju puta do priuštivog i sigurnog stanovanja. Svi ti narativi o potrebi za privatizacijom javno stambenih fondova ili o poticanju potrošnje stambenih kredita imali su dalekosežne negativne društvene posljedice koje su danas bolno vidljive. Danas se ponovo sumnja u ideju da će tržište riješiti naše stambene probleme i ponovno se vraćamo na razgovor koji je započet još krajem 19. stoljeća o tome da nam zaista treba određena količina javnih ulaganja u modele priuštivog stanovanja - modeli koji podrazumijevaju različite tipove financiranja - od toga da jedan dio izgrađuje i financira sama država ili grad, a jedan dio neprofitne stambene zajednice po principu stambenog zadrugarstva koje je subvencionirano i poticano. 

Koji primjeri dobre prakse kada je riječ o stambenim politikama, postoje u Europi?
Marčetić: Rekla bih da kad govorimo o dobrim praksama danas u Europi, možemo razlikovati stambene politike koje se ogledaju u zahtjevima dobro organiziranih pokreta za pravo na stan i ponekih dobrih razvojnih primjera koje možemo vidjeti u zemljama poput recimo Belgije koja razvija anglosaksonski model tzv. community land trust-ova, odnosno zemljišnih zaklada za razvoj priuštivog stanovanja i primjerice Švicarska koja ima razvijen sustav stambenog zadrugarstva u kojem država kroz svoje banke financira kroz nepovratne kredite 60 posto investicija u zadružne stanove koji se ne mogu preprodavati na tržištu. S druge strane, u Španjolskoj je snažan pokret za pravo na stan uspjelo ovo pitanje staviti na agendu, i na krilima pokreta dovesti novu progresivnu vlast u gradove poput Barcelone. Te nove gradske uprave pokušavaju raznim taktikama ublažiti udar deložacija i otkupljivati stanove od banaka kako bi povećali fond stanova u javnom vlasništvu.

O čemu zapravo govorimo kada govorimo o stambenoj politici i kakve nove stambene politike trebamo?

Marčetić: Kao prvo, govorimo o održivoj upotrebi zemljišta u javnom vlasništvu kao i financijskih sredstava potrebnih za gradnju novih stanova. Kod nas se sredstva uglavnom prebacuju bankama kroz subvencije kreditima, a za razvoj institucija koje bi primjerice usmjerile sredstva u razvoj upravljačkih mehanizama za dugoročno održivi sustav iznajmljivanja stanova ima malo sluha. Primjerice, u Zagrebu se javno gradsko zemljište prodaje Holdingu za izgradnju stanova pa potom Holding te stanove prodaje gradu po cijeni kvadrata koja je viša od tržišne. Pritom se grade stambena naselja na samim rubovima grada što iziskuje velika ulaganja u infrastrukturu i na taj način se dodatno troše javna sredstva. Hoću reći da ne smijemo vjerovati kako novaca za gradnju stanova nema, a za osiguravanje priuštivosti tih kvadrata trebalo bi se voditi logikom da je javno zemljište zalog za smanjivanje cijene izgradnje tih stanova. Primjerice, Zagreb na svom području ima jako puno velikih parcela koje su u njegovom vlasništvu poput Klaonice i Gredelja, a prema nacrtu aktualnih izmjena i dopuna Generalanog urbanističkog plana (GUP) nijedna od tih lokacija nije namijenjena za izgradnju priuštivih stambenih kvadrata. Pritom mislim da bi Hrvatska morala raditi na diverzifikaciji stambenih programa jer stambene politike su kompleksan kolaž i sastoje se od reguliranja odnosa najmoprimca i najmodavca na tržištu, preko izgradnje i upravljanja javnih stanova za najam do osiguravanja uvjeta za razvoj neprofitnih stambenih zadruga. Slovenija pokušava provesti nešto na tom tragu - da se jedan dio njihova stambenog programa provede kao pilot projekt stambene zadruge, koja funkcionira po principu da grad ili država, ovisno tko program provodi, u dugoročnu koncesiju za jako malo cijenu da svoju zemlju na kojoj se kroz razne tipove zajedničkog financiranja grade stambene zadruge koje ne smiju biti profitne, odnosno te se stanove ne smije prodavati na tržištu. I kod nas možemo vidjeti da sve više malih gradova odbija nepovoljne POS-ove programe i radi na modelu razvoja stambenih zadruga. Nedavno je Grad Križevci u suradnji sa Zadrugom za etično financiranje (ZEF) započeo na izradi modela stambene zadruge koji bi odgovarao njihovim potrebama, a sve više gradova se interesira za takav model. U konačnici, treba puno više raditi na tome od tek davanja mjestimičnih subvencija na kredite, tj. treba nam razvojna stambena politika koja u sebi sadrži regulaciju tržišta kratkoročnog i dugoročnog najma, izgradnju stanova u javnom vlasništvu na javnom zemljištu i razvoj modela neprofitnog stanovanja koje se financira iz mješovitih izvora poput stambenih zadruga i modela zemljišnih zaklada.

Valjalo bi malo razjasniti terminologiju u dijelu 'socijalno' naime, često ono, nažalost, ima negativnu konotaciju. Govorimo li isključivo o lošem imovinskom stanju ili ga shvaćamo kao 'društveno'?
Marčetić: Postoji konfuzija u terminologiji, u principu danas se često koristi termin 'priuštivo stanovanje', ja preferiram 'javno upravljano stanovanje', no to je dosta tehnički termin, ali u biti je riječ o tome da treba postojati dostatan broj stambenih jedinica koje nisu na tržištu i time se omogućava kontrola tržišne cijene stambenog prostora. Neki gradovi u Europi, poput Beča, imaju i do 40 posto stanova za koje možemo reći da nisu na tržištu, to značajno utječe na to kako se i tržište ponaša. Dakle, ne govorimo tek o zbrinjavanju onih koji su u lošijem imovinskom stanju, nego o kontroliranju tržišta i osiguravanju priuštivog stambenog prostora za širi spektar socijalnih skupina. 

Zašto je tržište najma tako teško regulirati, kako to srediti? Tako je teško kad unajmljujete stan kao najmoprimac pridobiti najmodavca na prijavu i ugovor iako on štiti i vas i njega.
Marčetić: Mogu samo spekulirati da ljudi s jedne strane ne vjeruju državi, a s druge su strane pohlepni, no s treće strane da se politički nitko nije time htio baviti upravo zbog onoga što sam već spomenula – da smo 'super ownership state', odnosno da ima puno sitnog vlasništva na tržištu najma i da se radi o odrđenoj strategiji za održavanje razine prihoda kućanstva, točnije, u velikom broju slučajeva ne radi se o klasičnim rentijerima nego tek o strategiji preživljavanja. To naravno ne znači da ne treba postojati neka suvisla regulacija odnosa najmoprimca i najmodavca. Najčešće najmodavci ne poštuju Zakon o najmu niti ih gradovi ili država na bilo koji način ne sankcioniraju. Da samo počnemo od toga, već bi imali veliki pomak.

 Vidite li potencijal u nekim dosadašnjim inicijativama na tom tragu s obzirom na to da je dosad kod nas uglavnom bila riječ o studentima i studenticama koji studiraju u gradovima na obali, turističkim središtima, poput Zadra, Dubrovnika, Splita ... koji se sve češće bune da je praktički nemoguće naći stan ili kad ga se i nađe za par mjeseci ''lete'' van jer stanovi idu u najam za turiste?
Marčetić: Da se samo provodi zakon koji imamo, to ne bi bilo moguće, ali mi nemamo nikakvu vrstu kontrole. Zakon je daleko od savršenog, napisan je 1996. i ne prati nove načine života, ne samo u smislu diskriminacije jer je vrlo heteronormativan, nego u načinu na koji ljudi žive. Po Zakonu o najmu ugovor s najmodavcem potpisuje samo jedna osoba, a u nekom stanu može biti i četvero cimera i/li cimerica, a po Zakonu drugi potpisnik može iznimno biti samo vaš bračni drug. Trebalo bi ga revidirati, ali ne vidim da za to ima interesa. Mislim da se ta situacija neće riješiti i da se jedino može pomaknuti s mrtve točke ako generacija rođena 80-ih i 90-ih, koja je najviše pogođena tržištem najma, stvori neki pritisak odozdo. 

Koji je značaj socijalnih politika stanovanja za razvoj i mogućnost socijalne inkluzije u urbanim sredinama kao i doseg i utjecaj pokreta za pravo na stanovanje u promjeni statusa quo?
Marčetić: Na primjeru naših turističkih gradova najviše je vidljiv proces u kojem ta mjesta postaju nešto što je eskluzivno, odnosno nešto što pripada sve manjem broju onih koji to mogu priuštiti ili naprosto tek turistima dubljeg džepa. Toga smo svjedoci i u Dubrovniku, Splitu, Zadru ili Puli, a sada se to događa već i u Zagrebu. Projekti poput Pješačkog centra izvrsnosti kojeg provodi zagrebački gradonačelnik i koji ima za cilj 'uljepšati grad' sjajan je primjer kako gradska uprava svojim projektima pospješuje ovaj proces. Naime, ako samo tržište regulira cijenu u određenom dijelu grada i ako nema nikakvih značajnijih javnih stambenih politika koje omogućavaju ljudima koji si ne mogu priuštiti tržišnu cijenu da žive u tom nekom dijelu grada, onda je to pogodno tlo za 'čišćenje' atraktivnih dijelova gradova od socijalnih skupina koje ne 'donose' novac, odnosno dobivate proces gentrifikacije. Ljudi u 30-ima teško mogu u Donjem gradu iznajmiti neki adekvatan stan što znači da zagrebački uži centar grada postaje sve nepristupačniji mnogim skupinama, a grad umjesto da djeluje u smjeru prevencije toga, razvija projekte koji će poskupiti javni prostor, primjerice pretvoriti tržnicu na Branimirovoj u ekskluzivni prostor za skuplju hranu. U istraživanju koje sam spominjala, monitorirali smo kroz nekoliko mjeseci mogućnost iznajmljivanja stana u Zagrebu za osobu ili kućanstvo koji zarađuju do 6.600 kuna. Ispostavilo se da se u svakom danom trenutku u Donjem gradu može naći do dva stana u cijeni do 30 posto ovakve plaće, a ti stanovi su gotovo redovito suterenski jednosobni stanovi. Šta nam to govori o razvoju i budućnosti Donjeg grada? Uz to, primjetit ćete da se u užem centru ubrzano prenamjenjuju zgrade u ekskluzivne hotele. Kad je riječ o pokretu za pravo na stan i promjene statusa quo, globalno poznati španjolski pokreti, jednako kao i Udruga Franak na početku svojega djelovanja učinili su mnogo za promjenu svijesti o uzroku problema. Pomaknuli su narativ koji je osuđivao dužnike na osudu banaka i države kao uzročnika dužništva. To je veliki i nezanemariv pomak. Ono što je specifična snaga primjerice španjolskog pokreta je u iskoraku ka zagovaranju novih modela stambenih politika i novog zakonodavnog odnosa prema pitanju prava na stan. 

Kako je pravo na stanovanje povezano s pravom na grad, kako ono utječe na metabolizam grada i obratno?
Marčetić: Pravo na grad podrazumijeva širi spektar prava od samo onog na stan. Ono prvenstveno znači političku aktivaciju, stvaranje politički aktivnih zajednica koje odlučuju o svojoj okolini. Bez političke aktivacije i kolektivnog djelovanja teško da ćemo se pomaći sa statusa quo u kojem smo se zatekli, a to uključuje i komidifikaciju, odnosno rasprodaju naših javnih dobara, usluga, nedostatak priuštivih stanova, pljačku stambenim kreditima i mnoge druge stvari koje spadaju u spektar prava koje zahtijevamo životom u gradu. Pritom, vidimo porast broja inicijativa koje ne samo da zahtijevaju drugačiji tip planiranja njihovog okoliša, već da budu uključeni u to planiranje i da se čuju njihove potrebe, a ne samo da se njihov životni prostor koristi samo kao neka lijepa turistička slika i/li neki utrživi kvadrat.

Promijenio se i način gradnje, korištenje prostora - i privatnog, i javnog ... niz je možda i novih pojmova 'urbana regeneracija' - 'gentrifikacija', 'komodifikacija javnih dobara' ... kako je sve to uvezano u 'stambeni mozaik'?
Marčetić: Urbana regeneracija je zanimljiva jer se pojavljuje u našoj prostorno planskoj dokumentaciji s malim zakašnjenjem. Njene posljedice su puno više vidljive u gradovima zapadne Europe, dok primjerice Istanbul prednjači u korištenju pojma urbane regeneracije kako bi protjerao veliki broj siromašnog stanovništva iz centra grada. Naime, pod krinkom regeneracije zapuštenog prostora, često se provode mjere koje imaju za cilj povisiti cijenu života na nekom prostoru, kao što je to slučaj sa spomenutim Pješačkim centrom izvrsnosti čiju sam korelaciju s načinom i cijenom života već pokušala iskazati. Komodifikacija javnih dobara je pojam koji je kod nas prepoznat kao problem u javnom diskursu tek kroz prosvjede u Varšavskoj iako je taj proces počeo puno prije. U nekom širem spektru dobar je primjer pokušaja komodifikacije javnih dobara inzistiranje vladajućih na tzv. monetizaciji autocesta kada su pokušali pretvoriti autoceste koje su razvojni resurs države u utrživi resurs za financijske institucije koje bi na njima samo zarađivale. Pokretom 'Ne damo naše autoceste' u organizaciji sindikata i organizacija civilnog društva tome se, srećom, stalo na kraj. 

Oduzimanje javnog prostora tjera ljude u privatnu sferu i udaljava ih jedne od drugih, slabi društvenu koheziju?
Marčetić: Da, slabi mogućnost stvaranja zajednice jer ako je slobodni pristup javnom prostoru onemogućen time što morate platiti da bi na njemu boravili poput terasa na Cvjetnom trgu ili Zrinjevca i Tomislavca u vrijeme Adventa, ili ako je prostor lišen osnovnih uvjeta za boravak (hlad, odmorište) kao što je slučaj s preinakama na Trgu žrtava fašizma, takav prostor isključuje sve socijalne i dobne skupine koje ne mogu boraviti u njemu, a takvi prostori gube na nužnoj heterogenosti korisnika i funkcija čime oni prestaju biti javni i postaju ekskluzivni.

 Izvor naslovne fotografije: N1, autorica: Maja Bosnić