Kostas Lapavicas je profesor ekonomije na londonskoj School of Oriental and Asian Studies, a bio je izabran i u grčki parlament kao zastupnik Sirize. Dugi niz godina bavi se teorijama novca i financija, a širu javnu prepoznatljivost stekao je publikacijama i kritičkim intervencijama u raspravi o krizi eurozone.

 

Uskoro će se navršiti već deset godina od izbijanja svjetske ekonomske krize s ishodištem na američkom tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita. Ipak, čini se da izostaje konsenzus oko putanje krize do danas, među svim političkim taborima. Neki su davno ustvrdili oporavak i završetak krize, neki su oprezniji i govore o nestabilnom oporavku, dok primjerice bivši američki ministar financija Larry Summers situaciju u američkoj ekonomiji opisuje kao “dugoročnu stagnaciju” . Kako biste vi odredili tu putanju i kako biste skicirali trenutno stanje svjetske ekonomije, kao i moguće trendove koji nas očekuju?

Da, ovog ljeta će biti točno deset godina od izbijanja krize na američkim financijskim tržištima. Za početak, moram reći da velika većina ljevice u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje uopće nije očekivala krizu. Ovo govorim jer je prilično lako naknadno kreirati sliku sebe u prošlosti. Istina je da u ljeto 2007. godine jako, jako malo ljudi na ljevici, a i općenito, imalo ideju o tome što se sprema i kojeg će opsega biti. No, to je sada povijest, ali važno je znati dinamiku. Moja osobna procjena prirode krize, a to sam tvrdio i netom nakon izbijanja, kao i u naknadnim raspravama, jest da se radi o krizi financijalizacije, krizi financijaliziranog kapitalizma. Ukratko bi financijalizacija označavala ekonomsku prevlast financijskog sektora i institucija, kao i sve veću uključenost ne-financijskih poduzeća i kućanstava u financijske tokove. Posrijedi je drukčiji režim akumulacije.

I kao što to često krize čine, pokazala nam je što je to zapravo financijalizacija. Zasigurno se po tipu i obliku ne radi o istoj krizi kao onoj kojoj smo svjedočili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koju možemo odrediti kao krizu padajućih profitnih stopa. Ljudi koji su pokušali objasniti ovu krizu tim pristupom nisu uspjeli u tome i stvorili su konfuziju. Znatnu konfuziju su proizveli oni koji su ovu krizu svi snagama pokušavali uklopiti u standardni marksistički model razumijevanja kriza. Radi se o vrlo lošoj ekonomiji i vrlo lošem marksizmu. Kao što sam spomenuo, za mene se radi o krizi financijalizacije i deset godina koje su uslijedile nakon krize značajne su da shvatimo što se događa s financijalizacijom. Sam oštar udar krize trajao je nekoliko godina, zapravo su ekonomije SAD-a, Japana i mnoge druge izašle iz krize krajem 2009. godine. U Europi je kriza trajala još tri godine zbog strukture monetarne unije koja je financijalizaciji dala ponešto drukčiji aspekt. Dakle, više nismo u krizi već dosta godina.

Što je nastalo odonda? Radio sam nedavno neka istraživanja o ekonomiji SAD-a jer se tamo najjasnije mogu uočiti trendovi koji slijede u razvijenim kapitalističkim zemljama. I ono što možemo vidjeti ondje jest da je financijalizacija doživjela svoj vrhunac i trenutno stagnira. Može se uočiti nesposobnost oporavka financijskih profita, nesposobnost banaka i financijskih institucija da opet generiraju balon financijske profitabilnosti. Također, uočljiv je pad zaduženosti kućanstava, jednog od motora financijalizacije, prvi put nakon nekoliko desetljeća, kao i relativan oporavak profitabilnosti kod ne-financijskih poduzeća. Meni trenutno izgleda kao da proces financijalizacije stoji na mjestu, niti se razvija niti pada. Radi se o periodu plutanja, nedostatka jasnih kontura.

Što će se dalje dogoditi u velikoj mjeri ovisi o državi, kao i uvijek. Američka država je postala prilično zadužena, baš iznimno zadužena. Zaduženija je sada nego ikada od kraja Drugog svjetskog rata. U priličnoj mjeri podržava i potiče financijski sektor, oslanja se na vlastitu sposobnost kreiranja novca, a što će se dogoditi ovisi o politici Trumpove administracije: hoće li deregulirati financije opet i potaknuti novi val špekulacija na tržištima? Moguće je da hoće. To bi financijalizaciji moglo dati još jedan poticaj. Toliko o SAD-u. U široj slici, važno je za vidjeti što će se događati u Kini i Aziji. Oni nisu izloženi ovakvom tipu financijalizacije, kineski kapitalizam funkcionira po klasičnijem modelu. Izgledi svjetske ekonomije i buduća putanja ovise o razvoju kineskog kapitalizma. Ako se u Kini dogodi okret ka financijalizaciji, s naglaskom na ulazak kućanstava u financijske tokove, onda ćemo svjedočiti snažnoj financijalizaciji svjetskog kapitalizma. To mi se trenutno ne čini izglednim, ali to je najvažnije pitanje.

Okrenimo se sada konkretnije situaciji u Europi. Već ste spomenuli da je kriza u Europi imala drukčiju i dužu putanju zbog arhitekture eurozone. U brojnim ste analitičkim i političkim intervencijama proteklih godina inzistirali na tome, nasuprot prevladavajućoj procjeni krize, da se problem europske ekonomije krije u Njemačkoj. Možete li to malo pojasniti?

Mislim da su posljednje dvije godine jasno pokazale kakva je priroda nove situacije u Europi. To jest, sada se to vidi puno jasnije nego u jeku najoštrije krize. Već duže vrijeme smo u postkriznom periodu što nam omogućuje jasniji pogled. Mislim da nema sumnje da su analize s naglaskom na Njemačku bile ispravne jer ono što je nastalo jest podijeljena Europa. Podijeljena na jezgru, čvrstu jezgru, i periferiju. Vratili smo se na analizu jezgre i periferije. To spominjem jer su marksisti u Europi i drugdje zaboravili na ovaj tip analize. Govore o europejstvu, zajedničkoj sudbini europskih nacija, konvergenciji i takvim stvarima. To je oduvijek bilo analitički i politički vrlo slabo, ali trenutno nije samo slabo, već izgleda komično. Ono što sada imamo u Europi jest brutalno jasna razlika između jezgre i periferije.

Jezgru čini Njemačka, a njemački industrijski kompleks je najsnažnija koncentracija ekonomske kapitalističke moći u Europi. Radi se o izvoznoj mašini koja dominira europskim tržištem, tretira ga kao domaće tržište, a i vrlo je konkurentna globalno u odnosu na SAD i Kinu. Jedina koncentracija industrijskog kapitala u Europi koja joj može možda donekle konkurirati je ona u sjevernoj Italiji. Ništa drugo ne dolazi ni blizu. Naravno, po definiciji, kad imate jezgru, morate imati i periferiju. U Europi trenutno nemamo jednu periferiju, imamo ih više. Imamo ovu “mediteransku” koju čine Italija, Španjolska, Grčka i Portugal. Njih obilježava slaba produktivnost, veliki javni sektor koji je prije bio u stanju zaposliti ljude, a sada to više ne može, kao i izostanak ekonomskog rasta. Zapravo je riječ o stagnirajućim zemljama. Zemlje bez budućnosti, s izrazito slabim izgledima rasta.

Također imamo periferiju koja je “pripojena” Njemačkoj te predstavlja ekstenziju njemačke proizvodne mašine: to su zemlje poput Češke, Slovačke ili Slovenije, zapravo integrirane u njemački kapitalistički kompleks. Svejedno je riječ o perifernim zemljama koje opskrbljuju njemački kapital s jeftinom kvalificiranom radnom snagom te jeftinim postrojenjima i resursima. Također imamo i treću periferiju koju sačinjavaju zemlje koje jesu i nisu unutar Europske unije: zemlje Istočne Europe i Balkana. Razlog ovakvog razvoja situacije je jasan: euro. Njemačka dominira kontinentom. Ta se dominacija nije dogodila zbog dinamičnih investicija, rasta produktivnosti i slično. Ne, ne, razina investicija je vrlo niska u Njemačkoj. Ono što joj je omogućilo da dominira jesu euro i potiskivanje nadnica u nacionalnoj ekonomiji.

Tim potiskivanjem nadnica su pridobili konkurentske prednosti za dominaciju na europskom tržištu, a mogu se natjecati uspješno i na svjetskom tržištu jer je euro slab. Njemačka ima izrazite konkurentske prednosti i postala je snažna neomerkantilistička izvozna mašina. Sve se to odvija na leđima njemačkih radnika. Oni su zapravo potpisali faustovski dogovor s njemačkim kapitalom koji sad dominira Europom: sačuvat ćete poslove, ali nadnice će stagnirati i radit ćete u lošijim uvjetima. Predstojeće stvarne probleme Njemačkoj neće stvarati zemlje periferije, one su potučene. Probleme će stvarati preostale zemlje jezgre ili bolje rečeno polu-jezgre: Francuska koja ne može preživjeti s Njemačkom te Italija koja može još manje. Te kontradikcije će izazvati raspad njemačkog ekonomskog imperija. Međutim, kako i kada će se to dogoditi ne možemo još znati.

GRČKA JE STABILIZIRANA KROZ SIROMAŠTVO

Također ste u brojnim intervencijama i intervjuima proteklih godina inzistirali na političkom imperativu razumijevanja novca i financija. Često ste upravo europsku ljevicu optuživali da nije u stanju razumjeti političke implikacije novca. Možete li dodatno pojasniti ulogu eura, kao i taj spomenuti politički imperativ?

Monetarna unija je kompleksan institucionalni mehanizam kojeg sačinjavaju različiti nivoi moći. Novac je zapravo uvijek to: piramida odnosa vlasništva, utjecaja, moći i ideoloških odnosa na vrhu koje stoji oblik novca koji koristimo. Euro nikad nije bio samo novčanica koju imate u džepu, iza njega postoji poredak vrlo kompleksnih mehanizama. Monetarna unija je još kompleksniji mehanizam nego što je to slučaj kod valuta nacionalnih država. Nacionalne države su se dogovorile odreći dijela suvereniteta kako bi stvorile taj novac, ali te iste države nastoje preostalim sredstvima na raspolaganju štititi domaći kapital jer takva monetarna unija predstavlja određene probleme za kapitalističke ekonomije. No tih sredstava nema baš puno. Ono što se dogodilo s eurom jest da je ukinuo sposobnosti slabijih država da se prilagode nedostatku konkurentnosti kroz devalvaciju valute što je bio mehanizam kojem smo svjedočili u Europi desetljećima prije uspostavljanja monetarne unije.

To nikad nije bio jednostavan proces. To je bio proces koji je također uključivao pobjednike i poražene. To je bio duboko politički proces koji je ipak omogućavao komercijalni i kreditni balans između europskih nacija koje su po prirodi stvari međusobno trgovale. Uspostavom monetarne unije ovaj se mehanizam eliminirao. Ono što se dogodilo jest da su se prilagodbe preselile u realnu ekonomiju, u sferu cijene rada. Ako imate najjaču zemlju u bloku koja drži nadnice nisko zbog spomenutog pakta kapitala i rada, ona će vrlo skoro priskrbiti konkurentske prednosti koje se ne mogu neutralizirati putem valutnih tečajeva. I uskoro će se ostale zemlje naći u izrazitom konkurentskom zaostajanju i to je to što se zapravo dogodilo u Europi. Kad je ta situacija postala jasna, već je bilo kasno.

Paradoks je u tome da Njemačka govori svima da bi ju trebali slijediti kao model, ali to je nemoguće. Ne mogu svi biti izvoznici i pobjednici, po definiciji. Ali njemačka vladajuća elita ili to ne vidi, u što baš ne vjerujem, ili vidi i nije ju briga jer su interesi u Njemačkoj koji žele da se ovo nastavi vrlo, vrlo snažni. Vrlo jednostavno, za njemački izvozni kapital ovo je najbolji od svih mogućih svjetova, zašto bi mijenjali išta, savršeno je. Dakle, tako euro funkcionira. Ljevica ga uglavnom nije shvatila, kao ni političke implikacije. Ali i da je shvatila imala bi problem jer političke konkluzije koje bi se iz toga morale izvući bile bi vrlo nelagodne i teško prihvatljive za ljevicu koja je nastala u Europi 90-ih i 2000-tih. Morali bi se odreći eura, a gdje ćete onda završiti? Očito bi morali razvrgnuti i Europsku uniju. Ako ste pali na priču o europejstvu i transcendentalnoj Europi, a veliki dio ljevice jest, onda to postaje politički prilično teško za izvesti. Moj argument jest da je izvorište problema za ljevicu bila više ideologija nego politička ekonomija.

Prebacimo se sada na Grčku. Tamo negdje od referenduma 2015. godine i političkog kolapsa Sirize, Grčka je uglavnom izvan fokusa europske javnosti. Tu i tamo se pojavi sramežljivo na naslovnicama kada dođe do nekog zastoja u odnosima s kreditorima, ali definitivno više nema onaj medijski status koji je imala. Možete li nam malo približiti ekonomsku situaciju danas u Grčkoj, kao i politički razvoj nakon Sirizine predaje?

Ekonomski razvoj zemlje nakon Sirizine predaje jest nikakav, vrijedan žaljenja. Siriza je potpisala novi bailout aranžman zasnovan na izrazitim mjerama štednje. Rast u zadnjem kvartalu 2016. je bio negativan. Preliminarne procjene rasta u prvom kvartalu 2017. također su u minusu. Ako se one potvrde, onda je Grčka i tehnički nazad u recesiji. Što ne treba čuditi jer je Sirizina vlada koja se navodno snažno borila protiv štednje ostvarila je 3,9% primarnog proračunskog suficita u 2016. godini. To je nešto nevjerojatno. Primarni suficit se odnosi samo na odnos izravnih prihoda i rashoda države, ne uzimajući u obzir rashodovna sredstva za servisiranje dugova. Kontrakcija potrošnje i povećanje poreza su bili iznimni. Dakle, Grčka se nalazi u određenom obliku “stabilnosti”: nema proračunskog deficita, a također nema ni deficita na tekućem računu platne bilance, došlo je do kontrakcije uvoza zbog smanjene razine potražnje. Grčka je stabilizirana kroz siromaštvo.

Mnogi su ljudi zbunjeni sa situacijom jer se stalno govorilo da štednja ne može funkcionirati, da ne može uspjeti. Osobno nikad nisam bio tog stava. Štednja funkcionira, ali funkcionira tako da uništava. Ekonomija je pacificirana. Grčki se vladajući blok, uključujući i Sirizu, nada da će ako implementiraju sve mjere iz aranžmana, privatiziraju, dereguliraju, doći (jednom) do ekonomskog rasta. Ako rasta bude, to će im politički ići u prilog. Vjerojatnost skorog rasta u Grčkoj naprosto ne postoji. I tako će biti u godinama koje slijede jer se Sirizina vlada obvezala na primarni suficit od 3,5% do 2021. Dakle, do tada doslovno ništa. Tu i tamo malo možda skromnog rasta, pa opet nazad u minus. To je to što se tiče ekonomije: kontinuitet siromaštva, emigracija visokoobrazovane omladine, stagnirajući prihodi, društvo koje ne ide nikamo, izbjegavanje poreza, korupcija…

Ni politički situacija nije baš dobra. Sirizina izdaja je zadala snažan udarac ljevici, kao i općenito vjerodostojnosti tih ideja, baš snažan udarac. To je najveća šteta koju je Siriza uzrokovala, kako u grčkom društvu tako i na razini europske ljevice. Oni su povijesno krivi za to. Ljudi su razočarani i deziluzionirani, ne vjeruju u politiku, ne vjeruju političarima. Postoji određeni pomak prema desnici, sve ankete pokazuju premoć desnice, ali to nije pomak odozdo, samo povratak na staro. I prisutna je konfuzija, opća konfuzija, ljudi traže nešto novo, ali nešto novo se ne pojavljuje.

LJEVICA JE IZGUBILA KAPACITETE DA IZRAZI BIJES I INTERESE SIROMAŠNIH

Na tragu dijagnoze o nepovjerenju u politiku i političare, vratio bih se na neke općenitije trendove. Većina analiza posljednje političke događaje – Trump, Brexit, Le Pen – tumači kao simptome nepovjerenja ljudi u političke elite. Takve stavove možemo čitati u Financial Timesu, ali i u ljevičarskim publikacijama. Pojam koji “nosi” tu dijagnostiku je, naravno, populizam. Kakav je vaš stav o tom analitičkom pristupu i možete li očigledne probleme suvremene političke reprezentacije uklopiti u vaš narativ o financijalizaciji? Drugim riječima, možemo li izvore problema locirati u ekonomskoj sferi?

Kao što ste i sami natuknuli, ne volim termin populizam. Radi se o retoričkoj manipulaciji vladajućih elita kako bi se oklevetala opozicija. Ono što se dogodilo od kraja Velike krize je zaista političko traženje nečeg novog kao i reakcija protiv nejednakosti stvorenih financijalizacijom, reakcija protiv neoliberalnog kapitalizma. Ova reakcija je na neki način prepoznatljiva, ali i na neki način nova. Ono što je prepoznatljivo jesu zahtjevi radničke klase, siromašnih plebejskih slojeva društva, ali i srednjih klasa, snažno pritisnutih financijaliziranim kapitalizmom, zahtjevi zapravo za nekim socijaldemokratskim mjerama, socijaldemokratskim oblicima zaštite: zaštite na radnom mjestu, zaštite stanovanja. Najosnovniji socijaldemokratski zahtjevi. To je ono što dobivamo od širokih slojeva radničke klase, ali, kako sam napomenuo, i od dijelova srednjih klasa. Reakcija protiv imućnih je prirodna reakcija protiv nejednakosti.

Samo što bi u prošlosti ovakav tip reakcija vodio mase ljudi prema ljevici i ljevica bi ih izražavala i artikulirala. Tome smo svjedočili bezbroj puta u europskoj povijesti, ali i šire kroz kapitalističku povijest. Ono što je različito ovaj put jest da ljevica ne vodi ove reakcije ili da barem nije glavna snaga. To je ono što je novo, što se promijenilo, posebno u Europi. Europa je mjesto je gdje ljevica izmišljena kao moderna politička struja, kao komponenta moderniteta zapravo. Ali europska ljevica je izgubila kapacitet da izrazi bijes, zahtjeve i interese siromašnih i plebejskih društvenih slojeve. Zato što je izgubila taj kapacitet, što je izgubila društvenu ukorijenjenost u tim slojevima, oni se okreću desnici.

Ono što imamo su isti zahtjevi, iste čežnje, izraženi jezikom desnice. Točnije, zapravo s pozicije desnice, ali koristeći jezik ljevice, barem neke aspekte. Ono čemu svjedočimo je rast radikalne nacionalističke desnice u ruhu suverenističke retorike. Taj nacionalizam koji se pojavio u Europi (na Balkanu je situacija nešto drukčija) nije nacionalizam iz udžbenika, nije nacionalizam usmjeren protiv druge nacije ili nacionalizam koji traži integraciju nacije. Ovo je nacionalizam koji želi zaštititi zajednicu, promovirati te socijaldemokratske zahtjeve, na ne baš sasvim jasan način, ali o tome se radi. A razlog je odsustvo ljevice. To je tragedija.

Sad me možete pitati zašto je ljevica odsutna. Ljevica se uzmiče i povlači, ideološki i organizacijski, već tri desetljeća. Povlači se i uzmiče zbog poraza organizacija radničke klase u osamdesetima, Thatcher i te priče, kao i zbog kolapsa Istočnog bloka. To je bio masivan, organizacijski i ideološki, udarac za ljevicu. U tom kontekstu ljevica je izgubila povjerenje u vlastitu poruku, u vlastite kapacitete da svrgne kapitalizam i prisvojila europejstvo. Ideja transcendentalne Europe zamijenila je stare poruke i ideje. Svi moramo participirati u narodnoj Europi, Europi solidarnosti, ali takva Europa ne postoji. Ljevica je usvojila te ideje i onda nije nikakvo iznenađenje da kad se plebejski slojevi bune protiv Europe izostajanje okretanje ka ljevici jer je ljevica dio te igre. Trebamo novu ljevicu i to vrlo brzo.

Za kraj bi se dotaknuo uloge države u kapitalizmu. Spominjali ste u prvom odgovoru ulogu američke države, najmoćnije na svijetu, no nešto je drukčija uloga države u postsocijalističkom kontekstu, mada je prevladavajući pristup sličan: postoji država i tržište, država je po definiciji neefikasna, dok tržište optimalno alocira resurse, osim ako mu država ne smeta. Politički izraz takve optike u postsocijalističkim državama je antikorupcija. Nema nijedne postsocijalističke države koja nije doživjela snažne antikorupcijske proteste ili pojavu renomiranih antikorupcijskih stranaka. Očito je taj elan način na koji se ljudi nastoje nositi s posljedicama tranzicije. Što mislite zašto je antikorupcijski pristup tako prevladavajući i možete li ga rasvijetliti skicirajuću ulogu države u kapitalizmu?

Ova jednostavna opozicija između države i tržišta je u priličnoj mjeri američki ideološki konstrukt. Čini se da je prikladnija ideološkoj matrici američkog društva nego drugim zemljama. Dominacija američkih ideja posljednjih desetljeća diljem svijeta, uključujući one neoliberalne, osigurala je da se ovakve ideja ponavljaju ad nauseam. Naravno, ta je opozicija lažna. Ne postoji inherentna opozicija, radi se o ideološkom konstruktu. Zapravo, znamo povijesno, kao i iz suvremenih empirijskih istraživanja, da je država presudna za kapitalizam. Nema kapitalizma bez države.

Država je pogotovo presudna u kontekstu financijalizacije. Da nije bilo države u periodu velike krize nijedna banka ne bi ostala živa u SAD-u. Putanju američkog kapitalizma nakon krize odredila je država. Država je zaduživanjem i poticanjem potražnje počistila nered, spriječivši tako neminovni kolaps. Država je nastavila poticati financijski sektor, kao i proizvodni kapital te sve što će se dogoditi nadalje s američkim kapitalizmom ovisi o odlukama države. Dakle, opozicija između tržišta i države je naprosto izmišljotina. Ali radi se o prilično snažnoj izmišljotini i mogu razumjeti zašto posebno dobro rezonira u Istočnoj Europi i zašto se reproducira u terminima korupcije.

Korupcija je vrlo važna pojava u narodnoj svijesti i do određene razine u praksi. Ona se odvija na području države koja zapravo predstavlja teren prijepora između različitih frakcija kapitala, ali i između kapitala i rada jer je rad također prisutan u državi. Povlašteni pristup određenim mehanizmima državnog aparata daje vam pristup resursima, daje vam sposobnost ubiranja profita, pristup povoljnim kreditima, itd. I zato krupni kapital koji ima povlašteni pristup državi ima i povlašteni pristup resursima. Kako se to prelama kroz cijelo društvo ovisi o običajima, institucijama i povijesti pojedinih zemalja, razlikuje se od zemlje do zemlje. Ne može biti isto jer je posrijedi ne-ekonomska logika.

U Istočnoj Europi je prisutno nasljeđe socijalističkog perioda, odnosno naslijeđena sumnja prema državi koja se miješa s uvezenim neoliberalizmom. S obzirom na ovo, za ljevicu su dvije točke od presudne važnosti: prva, moramo braniti javno, kolektivno, društveno u odnosu na privatno i individualno, o tome se u socijalizmu radi. Moramo jasno zauzeti poziciju da je u mnogim aspektima ovaj pristup superioran individualnom. Potrebno nam je javno vlasništvo, javna kontrola, javne intervencije u ekonomiju, ekonomija koja funkcionira u interesu većine. Ali to ne znači da želimo sve kontrolirati. Ne želimo sve nacionalizirati, svaki dio ekonomske aktivnosti, eliminirati svaku individualnu inicijativu, to ne funkcionira.

Druga stvar je da moramo ovo povezati s promoviranjem ekonomske aktivnosti na lokalnoj, komunalnoj razini na principu solidarnosti i samoupravljanja. Moramo maknuti naglasak s općeg, velikog i totalnog, iako se to ne smije zanemariti. Ali bez uzimanja u obzir lokalne i komunalne razine stvar ne funkcionira, ako želimo ići prema odabranom cilju. Dakle, moramo naći formulu kombiniranja ukupnog i agregatnog s lokalnim i komunalnim. Kako to napraviti, još nije sasvim jasno. Najteži dio nije toliko u upravljanju resursima, uslugama i dobrima koji su vezane za standardne socijaldemokratske zahtjeve poput svima dostupnog stanovanja, to je jednostavno i razumljivo. To se lako riješi.

Ali kako upravljati proizvodnim aktivnostima kojima sada upravlja tržište, to je najteži zadatak. A najteži aspekt tog zadatka jest organizacija vlasništva i upravljanja. Tko će donositi odluke i tko će biti demokratski odgovoran za te odluke: to je ključan sadržaj socijalizma kojeg trebamo u 21. stoljeću. Još nismo na pragu rješenja, društvo nam ga ne nudi, ali to predstavlja ključan izazov: kako upravljati velikim poslovnim subjektima koji proizvode automobile, kemijske proizvode, informatičku infrastrukturu… Kako upravljati takvim subjektima u interesu radnika koji tamo rade, ali i u širem društvenom interesu, to je zadatak koji moramo riješiti.

 

Razgovor vodio Marko Kostanić