U suradnji s Political Critiqueom i A2 - kulturní čtrnáctideník donosimo vam intervju s Lakshmi Narayanan. U intervjuu Narayanan govori o sindikalnom organiziranju sakupljačica otpada u indijskom gradu Puneu i posljedičnom formiranju zadruge sakupljača i sakupljačica otpada.

 

Gotovo tri desetljeća radite sa sakupljačicama otpada i pomažete im u borbi za njihova prava. Kako ste dobili posao?

Nakon što sam 1989. godine završila studij socijalnog rada u Mumbaiju, vratila sam se u svoj rodni grad Pune, u saveznoj državi Maharashtra, gdje mi se na sveučilištu nudio posao u odjelu za obrazovanje odraslih. Ideja je bila brinuti se o odraslima koji su prolazili kroz obrazovne programe – odnosno, nije se radilo samo o tome da ih se učini pismenima i da ovladaju osnovnim računskim operacijama. Kada sam počela raditi, moja je zadaća bilo provođenje income generation programa za siromašne. Ubrzo je postalo očito kako su ljudi iz urbanih slumova momentalno isticali sredstva neophodna za život kao svoju najvažniju potrebu: „trebamo poslove“. Nakon što smo pokrenuli nekoliko income generation programa – proizvodnju sušenog voća, povrća i osnivanje krojačkih zadruga, na primjer – vrlo nam je brzo postalo jasno da takav tip edukacije baš i nije najbolje rješenje kada je posrijedi rad sa siromašnim ljudima.

U čemu je bio problem?

Prvo, nikada ne možete doprijeti do najsiromašnijih jer oni već nešto rade, u suprotnom ne bi mogli preživjeti. Nakon godinu dana rada postalo je jasno kako income generating programi ne stvaraju stalne poslove koji bi ljudima osigurali minimalnu plaću – konkurencija na već postojećem neformalnom i nereguliranom tržištu, koje se također odlikuje i nekolicinom nepoštenih trgovinskih praksi, jednostavno je bila prevelika. Željeli smo doprijeti do najsiromašnijih. U međuvremenu, javila su nam se neka djeca koja su željela naučiti čitati i pisati. Ta su djeca sakupljala otpad. Uključili smo ih u program opismenjavanja i zatim smo počeli istraživati uvjete u kojima su radili - zajedno s njima i mi smo počeli sakupljati otpad. Učili su veoma brzo, ali je glavni problem bio u tome što bi – nakon radnog dana – tijekom nastave počeli drijemati. Kako bismo im barem nekako pomogli, pokušali smo im omogućiti pristup smetlištu obližnjeg stambenog naselja na kojemu se otpad razvrstavao. Na taj su način provodili manje vremena pretražujući kantu po kantu.

Dakle, krenuli ste od djece.

Kontaktirali smo nekoliko stotina građana i institucija u okolici i uvjerili ih kako je nužno da krenu razvrstavati otpad. To je bio trenutak u kojem su reagirale njihove majke: „Zašto ne biste i nama omogućili pristup razvrstanom otpadu? Tada bismo mogle djecu poslati u školu.“ To je upravo bila i naša pozicija kada se radilo o dječjem radu. Ako bi roditelji djece koja rade u istom sektoru imali bolje radne uvjete, tada djeca uopće ne bi niti trebala raditi. Tako smo mogli pokrenuti sasvim novi program koji je djecu uveo u škole. Počeli smo s 30 djece i 100 roditelja u jednom dijelu sluma i zatim smo cijelu stvar malo institucionalizirali: podijelili smo letke, govorili smo ljudima da razdvajaju otpad itd. Tijekom večeri odvodili smo ih u druge dijelove sluma kako bi oni ondje mobilizirali i druge sakupljače otpada. Ostajanje u njihovim domovima pokazalo se kao najučinkovitiji način mobilizacije i povezivanja.

Kako su sakupljači smeća završili u slumovima Punea? Odakle su došli?

Većina njih došla je iz ruralnih krajeva. Recimo, 1972. godine jednu pokrajinu Maharashtrae pogodila je strašna suša koja je potjerala ljude iz njihovih domova. Čak se jedan veliki slum u Puneu zove „Suša“ jer u njemu žive ljudi koji su od suše pobjegli. U Indiji često imamo problema s nedostatkom vode, postoje dijelovi naše pokrajine koji često bivaju pogođeni sušama. Postoji, također, i mnogo radnika koji nemaju svoju zemlju, odnosno oni obrađuju zemlju koja nije u njihovom vlasništvu. To su ti ljudi koji su završili u slumovima. Oni najsiromašniji i oni iz najnižih kasta nisu imali drugog izbora osim preseljenja u gradove. Žene koje pripadaju nižim kastama nisu se mogle zaposliti kao kućne pomoćnice pa su tako postale sakupljačice otpada. Većina tih ljudi su Daliti – oni trpe opresiju, radi se o nekadašnjim „nedodirljivima“ koji su isključeni iz kastinskog sistema.

Smatra li se sakupljanje otpada prljavim poslom u indijskom društvu?

To jest prljavi posao. Radni uvjeti su vjerojatno gori nego u ostalim neformalnim sektorima, ali je sakupljanjem otpada moguće zaraditi osjetno više novca. Primjerice, ako želite otvoriti dućan potreban vam je prostor i nešto početnog kapitala. Kada je u pitanju sakupljanje otpada ograničenja su najmanja: nije vam potrebno obrazovanje, vještine, ulaganja. Sve što vam treba je vaša fizička snaga i vreća. Kada je u pitanju ovaj posao, tu nailazimo i na snažne rodne implikacije. Otpad se smatra prljavim i ponižavajućim. Ljudi koje se obično dovodi u vezu s otpadom su iz nižih kasta, u smislu nižeg spola – dakle, žene – i u smislu nižih klasa - dakle, siromašni. Prema tome, figura sakupljačice otpada je otprilike sljedeća – to je siromašna žena, Dalitkinja, osim u velikim gradovima poput Delhija, Mumbaija, Bangalorea, Chennaija ili Calcutte.

Koja je bila ideja iza osnivanja sindikata?

Nakon naše kampanje kojom smo željeli popraviti radne uvjete za sakupljačice otpada, u isto su se vrijeme dogodile dvije stvari: stotine kućanstava počelo je razvrstavati otpad i na taj način olakšavati posao sakupljačicama, dok se s druge strane u priči pojavio poduzetnik koji je namjeravao monopolizirati sektor sakupljanja otpada. Odustao je nakon serije prosvjeda i snažnih iskaza solidarnosti, ali smo shvatili da tako ne možemo dalje. Prije ili kasnije pojavio bi se netko tko bi pokušao učiniti istu stvar. Predložili smo formiranje sindikata kako bismo imali bolju poziciju u komunikaciji i pregovaranju s gradom i državom i kako bismo mogli prave probleme gurnuti u prvi plan. U Puneu je postojao (i još uvijek postoji) taj čuveni sindikat nosača prtljage na kolodvorima. Taj nam je sindikat poslužio kao model.

Kakve je učinke proizvelo formiranje sindikata?

Mi nismo bili prvi koji su radili u slumovima; bilo ih je stotine prije nas i bilo ih je stotine nakon nas. Razlika za sakupljačice otpada – u smislu da pripadaju jednom sektoru – bila je u tome što nikada prije nisu bile organizirane. Postajale je snažna nada da će iz cijele te priče na koncu ispasti nešto dobro. Primjerice, na prvo okupljanje o vlastitom trošku došlo je oko 1500 sakupljačica smeća. Održavali su se govori i razgovaralo o zajedničkim problemima. Na koncu smo zaključili kako je nužno osnovati sindikat – u prvom redu zbog toga da sakupljanje otpada same radnice i radnici, društvo u cjelini, gradske i državne vlasti prepoznaju kao rad. Bilo je nužno da ovaj rad dobije priznanje koje zaslužuje.  Predsjedništvo sindikata činilo je dvoje naših članova (sa sveučilišta) i dvoje ljudi iz grupe Dalita. Nakon toga smo započeli aktivnu kampanju traženja članova. Otišli smo u svaki slum, gdje smo poticali sakupljače i sakupljačice da se registriraju i plate članarinu. Ideja je od samog početka bila da se radi o sindikatu, dakle o organizaciji koja se temelji na članstvu pa je svatko imao obavezu platiti upisninu.

Kako ste ih naveli da se učlane u sindikat?

Neke sakupljače i sakupljačice policija je maltretirala na redovnoj bazi. Uhitili bi ih i optužili da su lopovi, da su ukrali materijal koji se nalazio u njihovim vrećama. Neki od njih znali su u zatvoru provesti i po nekoliko dana. Kada smo započeli s protestnim marševima, sakupljačice su isti tren uočile prednosti kolektivne snage. Mogle su se brzo organizirati. Primjerice, oko 500 žena brzo bi se skupilo kada je bilo potrebno prosvjedovati ispred policijske postaje. Ispostavilo se da su te stvari veoma učinkovite. Policija se počela javno ispričavati, čak su i vraćali novac koji bi oduzeli sakupljačima i sakupljačicama.

Da sam morala prije dvadeset godina odlučiti što ćemo točno raditi, vjerojatno bih rekla: „Idemo se baviti problemom otpada – točnije, razvrstavanjem otpada. I osigurajmo pristup otpadu svim sakupljačima i sakupljačicama.“ Međutim, nikada nismo željeli sami odlučivati o onome što je važno. Po tom pitanju, očigledno, sami sakupljači i sakupljači mogu puno bolje procijeniti stvari. Vrlo su jasno rekli što im predstavlja najveći problem: odnos policije prema njima. Osim toga, njihov se rad smatrao nevidljivim i gotovo kriminalnim. Nisu imali prava.  Naše članske iskaznice isticale su da je posrijedi rad, i to rad koji je važan i za okoliš i za način na koji je naš grad upravljao otpadom. Nakon nekoliko prosvjeda i rundi pregovora, gradske vlasti morale su prihvatiti iskaznice kao potvrdu da je riječ o radu koji pomaže gradu. Na iskaznici stoji kako je radnicama dopušteno sakupljati otpad u za to predviđenim područjima i kako se prema njima potrebno odnositi s poštovanjem.

Pretpostavljam da niste stali na iskaznicama.

Ne, 2000. godine proveli smo studiju u suradnji s MOR-om (Međunarodnom organizacijom rada) koja je pokazala kako rad sakupljačica smeća gradu uštedi nekoliko milijuna rupija godišnje. Na temelju tih rezultata zahtijevali smo da grad pokrije osiguranje sakupljačica, što se i dogodilo tri godine kasnije.

U kojem ste trenutku slomili gradske vlasti?

Nije bilo takvog trenutka. Čak i danas rješavamo određene probleme. Borba se nastavlja. Ključno je naglasiti njezinu kontinuiranu prirodu; krećemo se prema naprijed u progresivnom smjeru. U našem smo se radu uvijek oslanjali na kombinaciju različitih strategija; direktno zastupanje, razgovor s izabranim vijećnicima, odlazak političarima zajedno sa sakupljačicama otpada. Njima je jasno da ove radnice predstavljaju značajan blok potencijalnih glasova. Također, i rezultati istraživanja odigrali su u svemu važnu ulogu. Na temelju njih dobili smo podršku od jednog dijela senzibilnijih birokrata.

Kako i zbog čega je osnovana zadruga SWaCH?

Nakon što je pokrenut program osiguranja, idući logičan zahtjev bio je taj da bi grad trebao sakupljačicama i sakupljačima jamčiti pravo na pristup otpadu i, samim time, pravo na posao. Kako je grad mogao ispuniti takav zahtjev? Najbolji način predstavljala je institucionalizacija sustava prikupljanja otpada. Sustav funkcionira na razini kućanstava – svaka kuća odlaže otpad koji primarno skuplja određeni sakupljač ili sakupljačica. Zalagali smo se za to rješenje i grad je na koncu pristao. Nakon dugih rasprava s radnicima, zaključili smo kako je model zadruge najbolje rješenje da se cijela priča nastavi gurati naprijed. Imali smo veoma uspješnu prvu godinu. Nakon toga, zadruga SWaCH potpisala je ugovor s gradom o upravljanju otpadom u Puneu. Suradnja s gradom nije bila niti približno zadovoljavajuća – znali su s vremena na vrijeme kasniti s isplatama itd. – ali smo ostali vjerni tom modelu jer sakupljačice i sakupljače na taj način plaćaju građani.

Kako ste bili sigurni da ćete osnažiti poziciju žena?

Vodili smo računa o tome da i sindikat i zadruga na neki način zrcale činjenicu da je posrijedi sektor u kojem većinu radne snage čine žene. Znali smo mnogo sindikata, NGO organizacija i zadruga koje se bave određenim segmentom društva, ali njihovo vodstvo ne zrcali realno stanje u tom sektoru. Obično stvari vode muškarci iako se problemi tiču uglavnom žena. Uglavnom, ta će pozicija uistinu jačati samo ako sakupljačice istupe i počnu predstavljati same sebe i zastupati svoje interese. Također, vodili smo računa i o tome da se same radnice učlane, a ne da to budu njihovi muževi ili sinovi.

Kako izgleda tipičan dan sakupljačice otpada?

Opisat ću dan jedne sakupljačice iz zadruge SWaCH. Ustaje u pola osam. Nakon što izađe iz kuće, odlazi do mjesta gdje su joj parkirana kolica. Također ima i kante, uniformu, rukavice, par cipela i, naravno, iskaznicu. Postoji određeni prostor koji pripada njoj. Točnije, određeni broj kućanstava. Ona skuplja njihov otpad koji je obično podijeljen u dvije kategorije: organski i reciklažni otpad. Sakupljačica skuplja vlažni, organski otpad i odnosi ga na kompost, a ostatak – papir, plastiku, metal – prodaje otkupljivaču. Novac dobiva po komadu ili po kilaži materijala. Na kraju svakog mjeseca svako kućanstvo koje koristi njezine usluge plaća joj određeni iznos (otprilike jedan američki dolar svaki mjesec). Jedna sakupljačica obično može pokriti oko 150 kućanstava. Tako zaradi oko 150 američkih dolara mjesečno, a otprilike istu svotu dobije i od prodaje reciklažnog otpada.

Žive li sakupljačice i dalje u slumovima s mnogo djece? To je barem nekakav stereotipni portret urbane sirotinje.

Veći njih živi u slumovima ili siromašnijim dijelovima grada. Broj djece je svakako u padu. Mlade majka danas uglavnom imaju dvoje ili troje djece. Druga generacija sakupljača otpada je pismena, a mnogi su uložili i u obrazovanje svoje djece. Neki od njih rade u sindikatu i zadruzi kao tajnici i ostalo osoblje.

Postoji li veza između pismenosti, razine obrazovanja i bolje budućnosti u Indiji? To je barem ono o čemu cijelo vrijeme slušamo kao načinu da se ljude izvede iz siromaštva na Globalnom jugu.

Ne mogu ponuditi jednoznačan odgovor. Ne bih se složila da netko počne zarađivati više čim dobije diplomu jer, nažalost, indijski obrazovni sustav proizvodi mnogo sjajno obrazovanih ljudi. Mi vjerojatno imamo najveći broj inženjera na svijetu, ali istovremeno imamo i najviše nepismenih ljudi na svijetu. To je sramotno. Naša je vlada mnogo trošila na visoko obrazovanje, dok oko osnovnog obrazovanja nije poduzela gotovo ništa. Upravo zbog toga imamo nevjerojatno nisku stopu pismenosti. Međutim, ne mislim niti da će povećanje postotka pismenih riješiti sve probleme. Ono što je naš glavni cilj jest da sljedeća generacija bude pismena i da prođe kroz obrazovni sustav. Nažalost, ponekad se zna dogoditi da obrazovana djeca sakupljača i sakupljačica na koncu zarađuju manje od svojih roditelja.

Organizirali ste velik broj nenasilnih prosvjeda kojima je cilj bio ukazati na nepravde u društvu: problem dječjeg rada, problem policijskog nasilja itd. Također ste se bavili i slučajevima silovanja. Kako ocjenjujete učinke i općenito transformativnu snagu vaših akcija? Koliko su danas sakupljačice otpada snažnije?

Jedna od mojih najupečatljivijih uspomena, na primjer, tiče se jedne (fizički) slabašne članice sindikata. Ona nije bila među najglasnijim sakupljačicama i nije bila osobito rječita. Mislili smo kako na nju sindikat nije imao nikakvog utjecaja, sve dok njenu gluhonijemu kći nije silovao jedan od dječaka iz susjedstva. Ne samo da se borila za svoju kćer, već je pružala otpor pokušajima dječaka, policije i lokalne administracije da utječu na slučaj – svi su vršili pritisak i željeli su da se slučaj obustavi. Ona im se suprotstavila jer je znala da iza nje stoje brojne kolegice koje su spremne zajedno s njom sudjelovati u toj istoj borbi. Bili smo oduševljeni. Bili su spremni na sve kako bi se slučaj obustavio, čak su joj nudili i novac, ali ona je svojoj kćeri pronašla tumača i silovatelj je na koncu bio kažnjen. Ima mnogo slučajeva u kojima silovatelji prođu nekažnjeno pa je činjenica da je jedna sakupljačica otpada ovako reagirala bila veoma inspirativna.

U jednom od svojih govora koje ste održali u Češkoj govorili ste o slanju iskorištenih pelena i maramica natrag proizvođačima. Zašto je to važno?

Unatoč činjenici da su mnoga kućanstva počela razvrstavati otpad, sakupljačice još uvijek muku muče sa sanitarnim otpadom. Gradske vlasti slažu se za zadrugom SWaCH kako bi proizvođači u tom smislu trebali biti dio rješenja. Godinama smo pokušavali stupiti s njima u kontakt, ali ništa se nije događalo. Međutim, točno tjedan dana nakon naše Send-It-Back kampanje – nakon što su se naviknuli na pelene koje su im dostavljane poštom – pojavili su se u gradu. Bojali su se negativnog publiciteta jer se o svemu tome već govorilo po novinama. Nažalost, samo su rekli kako će nastaviti raditi na podizanju svijesti o tom problemu. Naša poanta je bila sljedeća: možete podizati svijest idućih dvadeset godina, ali sakupljačicama rješenje treba u ovom trenutku, jer svaki dan dolaze u doticaj s vašim proizvodima.

Zahvaljujući našoj kampanji, centralna je vlada napokon pritisnula kompanije da počnu voditi računa i biti odgovorne kada je riječ o problemima koje uzrokuju njihovi proizvodi. Zakon još uvijek nije implementiran. U Puneu ćemo pokušati s kreativnim modelom i nadamo se da će taj model biti prihvaćen i u ostatku zemlje.

U kojoj je mjeri vaš model financijski održiv?

Zadruga SWaCH bavi se nečim za što su očigledno odgovorne gradske vlasti, jer se bavi efikasnim načinima upravljanja otpadom. Ne mislimo kako bi najsiromašniji stanovnici grada na bilo koji način trebali predstavljati neki tip zamjene gradskog servisa. Ovaj model funkcionira i održiv je jer grad u njemu igra ulogu partnera i želi pridonijeti na ovaj ili onaj način – ne nužno plaćanjem sakupljača i sakupljačica, već osiguranjem, socijalnim povlasticama, kupovinom opreme i provođenjem politika.

Vjerujemo kako se gradske vlasti i vlada moraju zalagati da se regulacije poštuju. Također, svjesni smo i da je upravljanje otpadom jako kompleksno pitanje. U zapadnim zemljama gdje su se vlade odlučile za centralizirana, skupa tehnološka rješenje dogodio se „boom“ tehnologija koje dugoročno nisu ekološki održive. Ekonomski one to možda i jesu jer te zemlje imaju više novca, ali nismo sigurni da centralizirani sustavi upravljanja otpadom predstavljaju najbolje rješenje – čak ni u zapadnim zemljama, a kamoli u Indiji gdje imamo toliku količinu radne snage.

Među sakupljačicama i sakupljačima otpada proveli ste više od četvrt stoljeća. Ranije ste spomenuli kako vam je bilo prilično zabavno. Na što ste točno mislili?

Sve je zabavno: svaka borba, svaki prosvjed, svaka diskusija i druženje sa sakupljačicama. One imaju sjajan smisao za humor – ne sjede, ne plaču i ne prigovaraju zbog situacija u kojima se nalaze. One su vesele, pragmatične, hrabre i inspirativne; suočavaju se sa svojim problemima uz namrgođeni izraz lica, ali su spremne isprobati nove stvari. Sakupljanje otpada tjera ljude u sukobe s psima, mačkama, glodavcima itd. To ih čini snažnijima. Štoviše, one su uvijek bile znatiželjne, spremne na izazove, a postavljale su i prava pitanja. Često su nas natjerale da razmislimo o tome kako neke stvari možemo učiniti drugačije. Općenito, među njima ima mnogo nade i optimizma.

U Češkoj ste se mogli upoznati s nekim društveno-solidarnim ekonomskim inicijativama kao što su centar Veronica Hostětín, restoranska zadruga Tři ocásci u Brnu, pržionica kave Fair & Bio Fair Trade u gradiću Kostelec nad Labem. Kakvi su vaši dojmovi?

U našoj zemlji mnogi se odlučuju raditi kroz zadruge jer ionako nemaju puno izbora. Ono što mi je bilo posebno zanimljivo u različitim dijelovima Češke jest da, iako nisu osuđeni na takav izbor (za razliku od Indije), ljudi vjeruju da je to pravi put i da njime trebaju ići. Impresivno je vidjeti takav entuzijazam da se radi zajedno kako situacija ne bi izmaknula kontroli.

 

Intervju vodila Markéta Vinkelhoferová (Ecumenical Academy u Pragu)

 

Lakshmi Narayanan (r.1967.) je društvena aktivistkinja, istraživačica, suosnivačica i nekadašnja tajnica KKPKP-a - sindikata sakupljačica i sakupljača otpada sa sjedištem u Puneu. Sindikat ima više od 9000 članova koji smatraju kako sakupljačice i sakupljači otpada predstavljaju održivu, ekonomski efikasnu i ekološki prihvatljivu alternativu sustavima upravljanja otpadom koje inače promoviraju vlasti.  Također, Narayanan je i suosnivačica SWaCH-a (Solid Waste and Collection Handling) - prve indijske zadruge koja je u punom vlasništvu oko 2000 sakupljačica i sakupljača otpada. SWaCH (što na indijskom znači „čist“) je najveća indijska autonomna zadruga. Ovaj je intervju napravljen u travnju 2016. godine, kada je Narayanan posjetila Češku i Grčku u sklopu turneje čiji je fokus bio na društveno-solidarnim ekonomskim inicijativama u tim zemljama. Turneje je organizirala praška organizacija Ecumenical Academy, češka partner-institucija u europskom projektu SUSY (SUstainable and Solidarity EconomY).

 

S engleskog preveo Matko Brusač

Autor naslovne fotografije: Amit Thavaraj