Žene, žene, cvijeće, bombonijere s jedne strane. Prosvjedi, akcije i zahtjevi za ravnopravnost s druge. Tako bi po ključnim riječima mogli opisati jučerašnje obilježavanje 8. marta - Međunarodnog dana žena. Naravno da nema ničega lošeg da barem jedan dan u godini stavimo žene u fokus, razmišljamo o njihovom položaju u društvu, pa i poklonimo im cvijet i bombonijeru, no važno je ne smetnuti s uma da jedan dan za ravnopravnost nije dovoljan.
I sada pitanje za milijun eura - kako u današnjem svijetu koji funkcionira od klika do klika i škandala do škandala osigurati ustrajnu, svakodnevnu borbu za prava žena? Pokazala su istraživanja da ako nastavimo ovim tempom, punu ravnopravnost postići ćemo tamo negdje 2154., slovima: DVIJETISUĆESTOPEDESETČETVRTE!
Bila bi ta vremenska odrednica i još dalje u budućnosti da nije bilo hrabrih žena kroz povijest feminističkih i radničkih pokreta, ali i da u našem vremenu nema jakih i ustrajnih žena koje su jučer prosvjedovale na Trgu sv. Marka, na Noćnim marševima u Zagrebu i Osijeku, koje su po tko zna koji put na okruglim stolovima objašnjavale činjenice da žene ne prijavljuju seksualno uznemiravanje na poslu jer im je dosadno ili su zaljubljene u šefa, upozoravale da živimo u državi u kojima sudac kao olakotnu okolnost seksualnom zlostavljaču vlastite kćeri uzme "da je obiteljski čovjek", a drugom koji je pretukao ženu činjenicu da je "bio pijan"!
Jučer smo u nekoliko navrata mogli čuti jednu jako važnu tezu - ženama nitko ništa nije poklonio, nego su se za svoja prava izborile i moraju se boriti i dalje.
"Jesu neke od ovih novih dobre za jebat?", "Žena mi nije dugo dala, smijem te pipkati?" "Ona ima dijete, nju preskoči", "Već je u Dnevniku, mora da dobro puši", "Ti nisi tu da misliš", "Devo nedojebana, ne laprdaj" - ovo je tek jedan mali djelić gadosti izrečenih ženama na njihovim radnim mjestima. Puna ratifikacija, i još važnije, primjena Konvencije protiv nasilja i uznemiravanja Međunarodne organizacije rada br. 190 mogla bi stati na kraj ovakvim gadostima i pomoći da žene rade u sigurnim radnim okruženjima bez da ih se omalovažava, pipka, gura, podcjenjuje i vrijeđa.
Zbog toga su predstavnice više od 40 organizacija koje se bore za prava žena i sindikata jučer Vladi Republike Hrvatske uručile zahtjev da se Konvencija 190 hitno ratificira. Dok je premijer Andrej Plenković u većinom muškoj Vladi, kao predsjednik stranke s većinom muškim kandidatima na predstojećim izborima palamudio o važnosti ravnopravnosti, jedan sitan detalj opisao je koliko je politici uistinu stalo do ravnopravnosti.
Zahtjevi Vladi inače se uruče na samom ulazu u zgradu. Čak i nakon što su se ogradili da im se ne može prići, dozvoljavali su predstavnicima prosvjednika da zahtjeve predaju u urudžbenom uredu, na samom ulazu u zgradu. Jučer su žene zahtjeve morale predati - na ogradi.
I zbog toga je jučer bilo posebno oslobađajuće zaurlati na Noćnom maršu koji već osmu godinu za redom organizira Faktiv. Divno je bilo vidjeti ženu koja zdušno i uporno trubi iz kolone automobila koji su morali stati dok mi prolazimo, bilo je lijepo vidjeti i svo šarenilo ljudi koji su sudjelovali. Kao i prethodnih godina, govori Faktivki prije početka Marša su dobro pogonsko gorivo i vrijedni podsjetnik da borba nije gotova, da se boriti moramo i 9. i 10. i 11. marta i svih ostalih dana u godini ili kao što su Faktivke to lijepo sročile:
"Kako odgovaramo na nasilje? Kako odgovaramo na strah? Mirom? Novim nasiljem? Prosvjedima? Solidarnošću? Ljubavlju? Radikalnom nježnošću? Empatijom? Odgovaramo rukama i nogama, priopćenjima, urlicima, lobiranjima, odgovaramo da znamo i umijemo. Svjesne smo da je ispred nas gromada od neprijatelja, da su ispred nas kapitalizam i kolonijalizam, mizoginija i patrijarhat. Da je ispred nas zvijer koja živi od nasilja. Svjesne smo da same ne možemo ništa, a da kratkoročno možemo malo. Ali zajedno gradimo otpor. Vjerujemo u zajednički otpor i kad gubimo i kad pobjeđujemo. Znamo da je odgovor u zajedništvu. Znamo da je odgovor u feminističkom otporu. I gotovo!"
Otpor mizoginiji, institucijama koje ne štite žene iako im je to posao, pojedincima koji propituju motive prijava žena koje su zlostavljane na poslu, silovane u ratu, nasilnicima svih vrsta i oblika redovito pružaju žene koje su jučer sudjelovale na okruglom stolu "Seksualno uznemiravanje na radnom mjestu i važnost sindikata" u sklopu Ženskog filmskog festivala.
"Znamo gdje parkiraš" i ostale više ili manje uvijene prijetnje smrću često stižu na adresu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Iz izlaganja Višnje Ljubičić lako se može zaključiti da je njezin posao sličan Don Quijoteovom, samo što za razliku od njega, ona ne umišlja zmajeve. Zidovi, barijere, neosviješteni mizogini pripadnici državnog aparata (policija, DORH, sudstvo, ministarstva) su itekako stvarni i snažno se bore protiv žena, što svojim djelovanjem ili nedjelovanjem.
Novinarka i sindikalistica Maja Sever samo je na X-u, prije zvanom Twitter, podijelila neke od gore navedenih citata odvratnoća koje su izgovorene ženama. Količina polupismenih, mizoginih komentara koje je dobila je nenormalna. I sam sam se tješio da to nije reprezentativan uzorak, da su to obični trolovi, ali slaba je to utjeha. Trebamo ih ozbiljno shvatiti jer je iz površne analize i laiku jasno da ti ljudi imaju ozbiljnih psihičkih problema i da imaju dosta istomišljenika.
S Majom Sever i Višnjom Ljubičić suosjećam, ali za njih nisam toliko zabrinut jer jake su to žene koje se znaju braniti. Brinem se za sve one koje tu snagu nemaju. A nemaju je jer ih se ne osnažuje od vrtića, na fakultetima, na radnim mjestima, u vlastitim obiteljima. Baš suprotno, uči ih se da su drugotne, da trebaju šutjeti. Kada se usude dignuti glas protiv nepravde i nasilja onda se svi ujedine, od zlostavljača do institucija, da ih prikažu ludim, histeričnim babetinama kojima je dosadno i koje bi valjda trebale biti zahvalne što ih napada i pipka neka muška spodoba.
Onda rezultat toga bude da se zlostavljača koji seksualno uznemirava mlađu kolegicu pravda činjenicom da je - pazite sad ovo - udovac. Pa se žrtvu napadne da ga je prijavila jer je ustvari zaljubljena u njega. Ubojicu žene se opravdava na način da ju je jednostavno previše volio. Kada žrtva ipak skupi hrabrosti prijaviti zlostavljača na radnom mjestu onda se tog istog zlostavljača dovede na sučeljavanje s njom, da se pomire. Kada žrtvi pukne film pa sve prijavi pravobraniteljici, onda poslodavac angažira odvjetnički tim...
I da se vratim na pitanje s početka teksta: Kako u današnjem svijetu osigurati ustrajnu i svakodnevnu borbu za ravnopravnost?
Evo nekoliko prijedloga:
1. Kada čujete u svojoj zgradi vikanje ili vidite susjedu s masnicom na oku - zovite policiju.
2. Ako vam se kolegica s posla, susjeda, prijateljica povjeri da ju šef/muž/partner/član obitelji zlostavlja - vjerujte joj, pomozite joj i zovite policiju.
3. Ako ste pomogli ženi i i zvali policiju i vidite da policija ne radi svoj posao - zovite medije i pravobraniteljicu.
4. Ako u muškom društvu krenu sa seksističkim, mizoginim i ponižavajućim komentarima - recite im da se tako izražavaju samo papci, a ne pravi muškarci.
5. Djevojčicama (kćerima, nećakinjama, kćerima prijatelja..) čitajte Priče za laku noć za mlade buntovnice.
6. Prema svojim majkama, ženama, djevojkama, prijateljicama, kolegicama odnosite se s poštovanjem i ravnopravno.
7. *Za novinarke i novinare, ali i ostale: Ne pitajte žene pitanja koja ne bi postavljali muškarcima.
8. Uključite se u rad brojnih nevladinih udruga sa svojim idejama.
9. Nastavite niz... i borbu za bolje, pravednije i ravnopravnije društvo - svaki dan!
Preporučite članak: