17. i 18. oktobra u Zagrebu je održan dvodnevni seminar Centra za radničke studije pod naslovom "Klasa, klasna teorija, klasna borba". Seminar je predstavljao svojevrsnu kulminaciju ovogodišnjeg programa CRS-a i serije predavanja posvećene tom kompleksu tema. Iako jedna od centralnih kategorija marksističke teorije i lijevih političkih inicijativa koje historijski iz nje proizlaze ili se na nju pozivaju, sam koncept klase i artikulacije "klasne politike" i dalje su predmet intenzivnih rasprava. CRS-ov seminar imao je za cilj upoznati regionalnu zainteresiranu publiku s pitanjima oko kojih se kreću neki od tih teorijskih sporova.

Autor: Centar za radničke studije

Na prvom izlaganju prvog dana, Stipe Ćurković, član CRS-s, predstavio je interpretaciju eksplanatornih dometa i granica strukturne klasne analize na temelju uvida iz njemačke "tradicije" Novog čitanja Marxa, ističući problematičnost redukcije kompleksnih društvenih procesa na antagonizam fundamentalnih klasa (što je predmet klasne analize kapitalističkog načina proizvodnje u "idealnom presjeku" u Marxovom Kapitalu), ali i slijepu ulicu post-marksističkog odbacivanja relevantnosti strukturne klasne analize za problematiku političke subjektivacije. Obe pozicije proizlaze iz krive pretpostavke da strukturna klasna analiza kapitalističkog načina proizvodnje mora objasniti sve ili ne objašnjava ništa. Nasuprot tome, treba diferencirati razine apstrakcije i različite formalne objekte klasne analize načina proizvodnje i analize konkretnih društvenih formacija. Pitanje artikulacije strukturne klasne analize i drugih varijabli na razini društvene formacije ne može se deduktivno postulirati, nego mora biti rezultat konkretne analize konkretnih historijskih situacija.

John Milios, profesor političke ekonomije i povijesti ekonomske misli na Nacionalnom tehničkom sveučilištu u Ateni i glavni ekonomski savjetnik Sirize do marta 2015., u drugom predavanju prvog dana predstavio je klasnu analizu grčkog društva u krizi, s posebnim fokusom na problematici srednjih klasa i pitanju o mogućim prostorima za koalicije između radničke klase i dijelova srednjih klasa u politički blok usmjeren protiv politike štednje. Nadovezujući se kritički na rad Nicosa Poulantzasa, Milios je analitički diferencirao srednje klase na tradicionalnu sitnu buržoaziju, novu sitnu buržoaziju i srednju buržoaziju. Pokazujući kako se politika štednje u Grčkoj različito manifestira za svaku od tih klasa, te kako njihov različit položaj u odnosu na fundamentalne klase i njihove interese utječe na njihovu percepciju politike štednje, Milios je ponudio klasno fundiranu analizu za razumijevanje podrške politike štednje među dijelovima grčkih srednjih klasa.

Time je ujedno analitički demonstrirao političku važnost adekvatnog teorijskog razumijevanja problematike "nefundamentalnih klasa" u kompleksnim društvenim formacijama. Materijalistička analiza interesa različitih srednjih klasa tako se pokazuje neophodnom za razumijevanje aktualnih političkih procesa i kriterij plauzibilnosti ili 'privlačnosti' politika u korist kapitala za dio srednjih klasa. Implikacije po lijevu politiku su dalekosežne, jer demonstriraju nedostatnost apstraktnih (tj. materijalistički nedovoljno fundiranih) teza o političkoj polarizaciji po logici 1% vs 99% kao tobože 'automatskoj' posljedici rastuće socijalne polarizacije u krizi. Ujedno ukazuju na socioekonomske osnove moguće političke koalicije radništva i dijela srednjih klasa.

Opća diskusija prvog dana krenula je od pitanja koja su otvorili izlagači. Veći dio pitanja i komentara pritom se ticao Miliosovih kriterija diferencijacije različitih srednjih klasa, ali i kontroverzne podjele radničke klase na radničku klasu i "neautentičnu" ("spurious") radničku klasu, te pitanja njihove empirijske plauzibilnosti, političke relevantnosti i terminološke adekvatnosti. Smjer diskusije i izneseni argumenti i protuargumenti podcrtali su punu kompleksnost problematike, ali i teorijsku i političku neizbježnost konkretizacije klasne analize na razini konkretnih društvenih formacija, uza sve "sive zone" i moguće terminološke i konceptualne prijepore koje to potencijalno otvara.

Prvi dan završio je Miliosevim prikazom putanje Sirize od široke, relativno heterogene koalicije lijevih stranaka usmjerenih protiv politike štednje, do jedinstvene stranke s većinom u vladajućoj koaliciji. Milios je iznio mnoge "pozadinske" informacije o kadrovskim promjenama oko Ciprasa i ulasku bivših kadrova PASOK-a u uži krug oko vodstva stranke te postepenom odvajanju stranačkog vrha od baze. U tom kontekstu je objasnio i vlastito napuštanje Centralnog komiteta Sirize i kasnije napuštanje stranke. Od prijelomnog značaja bile su odluke Ciprasa o potpisivanju dvaju EU memoranduma, koji su efektivno zacementirali nastavak rigorozne politike štednje. Milios se kritički izrazio i o Narodnom jedinstvu. Iako pozdravlja odbijanje potpisivanja drugog memoranduma koje je dovelo do odvajanja od Sirize i formiranja nove stranke, program Narodnog jedinstva temelji se na zagovoru politike ekonomskog rasta i uskoj nacionalnoj perspektivi. Efektivno, međutim, isključiv fokus na ekonomskom rastu u konačnici može – svim retoričkim modifikacijama usprkos – voditi samo politici neoliberalne obnove uvjeta profitabilnosti, a ne politici u korist radničke klase.

Miliosov trezven i kritičan prikaz recentne povijesti Sirize pokazao je izazove i limite lijeve politike u trenutnoj konstelaciji snaga na europskoj razini, te može poslužiti i kao upozorenje svim regionalnim lijevim inicijativama koje u stranačkoj organizaciji i parlamentarnoj politici vide povlašten oblik promicanja lijeve politike. Ma koliko potonje forme i prakse bile neophodne i predstavljale značajan napredak u kontekstu kronične društvene marginalnosti ljevice u regiji, one nose i vlastite opasnosti: povećanjem uloga, multipliciraju se i rizici i pritisci. U diskusiji su sudjelovali i predstavnici slovenske Inicijative za demokratski socijalizam, koji su neuvijeno kritički potvrdili vlastito iskustvo negativnih učinaka "parlamentarizacije" stranke. Rastuća podložnost logici parlamentarnih pravila igre, identifikacija s njima i njihovo pounutrenje nauštrb lojalnosti bazi i komunikaciji s njom, pokazali su se gotovo automatskim tendencijama prilagodbe stranačkih predstavnika na ulazak u zatvoreni parlamenti mjehur. Već nužnost efektivnog djelovanja u tom prostoru i njegovi svakodnevni zahtjevi, ali i rastuća socijalizacijska integracija, pogoduje takvim tendencijama. Politički adekvatan odgovor mora se potražiti na strukturnoj razini unutarstranačke organizacije i stvaranju mehanizama kontrole i protuteže.

Prvo izlaganje drugoga dana seminara održali su Mislav Žitko, asistent na odsjeku za filozofiju FFZG-a i član CRS-a, i Dora Levačić, sociologinja i članica BRID-a. Nakon dugog perioda ideološki motivirane čistke akademskog i intelektualnog prostora od svih tragova "klasnog diskursa", u posljednje vrijeme i u lokalnom kontekstu svjedočimo "povratku potisnutog", kako na akademskom planu, tako i u širim javnim diskusijama. Žitko i Levačić upotrebu pojma klase u velikom dijelu Nove ljevice odbacuju kao puko "retoričko zazivanje" lišeno svake analitičke supstancije, dok povratku klase u akademskim, prvenstveno sociološkim, raspravama atestiraju favoriziranje kulturalističkog koncepta klase, nauštrb ekonomskom. Novi sociološki diskurs o klasama posebno je snažno obilježen specifičnom lokalnom recepcijom rada Pierrea Bourdieua. Pitanje kulturnog kapitala u radovima regionalnih burdijeovaca tako istiskuje ekonomske kriterije kao povlašten kriterij klasne analize. Kritizirajući taj kulturalistički zaokret, Žitko i Levačić su na temelju empirijskih podataka argumentirali u prilog veće eksplanatorne vrijednosti navodno "redukcionističkih" ekonomskih kriterija nad kulturnim: nasuprot pretpostavkama zagovornika primata kulturnog kapitala, podaci pokazuju da ekonomski položaj i dalje u većoj mjeri određuje individualne životne šanse od kulturnih faktora.

Posljednje izlaganje održao je Branko Bembič, doktorand na sveučilištu u Ljubljani i član IDS-a. Bembič je dao analizu putanje slovenske tranzicije kroz prizmu klasnog odnosa snaga i privremenih interesnih koalicija koji su iz njih proizlazili. U prvoj fazi tranzicije, Bembič identificira kao politički dominantnu koaliciju zagovornika stvaranja "nacionalne buržoazije" i organizirane radničke klase, koje ujedinjuje otpor spram politike neoliberalne šok-terapije koju su zagovarale zapadne institucije i intelektualni predstavnici "kompradorske buržoazije" (opreka nacionalna/kompradorska buržoazija za Bembiča ima prije svega heuristički značaj). No participacija radništva u privatizaciji na srednji rok nije uspjela spriječiti koncentraciju kapitala, a ulazak u EU i eurozonu uklonio je institucionalne prepreke ulasku stranog kapitala. Kriza je, na koncu, definitivno erodirala ostatak svake osnove za stratešku koaliciju između rada i (nacionalnog) kapitala: imperativ uspostave profitabilnosti grupira kapital oko zagovora politike štednje, nasuprot interesima rada. To ujedno predstavlja izazov za ljevicu, koja mora raskrstiti sa starim taktikama u korist politike koja će dosljedno promovirati interese rada. Bembič se u tom kontekstu osvrnuo kritički na IDS, kojega je član, ističući potrebu za izvanparlamentarnom mobilizacijom radništva kao neophodnim temeljom lijeve strategije, a nasuprot iluzijama o parlamentarističkoj samodostatnosti.

Opća diskusija se u velikoj mjeri nadovezivala na Bemebičeve zaključne prijedloge oko mogućih oblika mobilizacije i aktivacije radništva na lokalnoj razini i pitanje dostatnosti takve strategije u kontekstu onoga što je i sam istaknuo kao "spontani ekonomistički partikularizam" velikog dijela radničke klase. Uvelike spekulativni, hipotetički karakter dobrog dijela te rasprave prije svega treba čitati kao indikator relativne slabosti ljevice u regiji: u nedostatku dubljih organskih socijalnih korijena ljevice, svaka rasprava o njezinoj strategijskoj orijentaciji bit će neminovno osuđena na visoku razinu apstrakcije. Utoliko, njezin apstraktni karakter u manjoj je mjeri indikator subjektivnih deficita participanata diskusije ili njihove sklonosti ka bijegu od konkretnoga, a više simptom objektivnih limitacija položaja regionalne ljevice u cjelini. Njih neće biti moguće otkloniti preko noći, a posebno ne debatnim konsenzusom.

Iako nipošto dostatan uvjet, sustavna kritička refleksija o adekvatnosti njezinih analitičkih kategorija jest nužan uvjet dugoročnog snaženja ljevice u regiji. To mora podrazumijevati i ozbiljnu teorijsku konfrontaciju s punom kompleksnošću klasne problematike, mimo simplističkih formula. Adekvatno razumijevanje klase u osnovi je svake smislene klasne (a time i lijeve) politike. CRS-ov seminar može se smatrati uspješnim u mjeri u kojoj je uspio doprinijeti makar oštrijem osvjetljavanju širine raspona problema i otvorenih pitanja na koje će ljevica morati pronaći teorijske i praktične odgovore.