U veljači se u Gradskoj knjižnici u organizaciji Književnog Petka i Kulturpunkt.hr održala tribina pod nazivom Živost unatoč prekarnosti – RAD U GLAZBI. Tribinu je moderirao Lujo Parežanin. Gosti na tribini bili su Davorka Begović, muzikologinja i kustosica, Filip Pavić, jazz glazbenik i kompozitor i Maja Rivić, vokalistica i novomedijska umjetnica. Tema o kojoj se na tribini diskutiralo bila je uvjeti rada i specifični problemi radnika u glazbenoj industriji.

Uvodnu riječ prije same diskusije dao je Lujo Parežanin, glazbenik, te novinar i urednik portala Kulturpunkt.hr, koji je ponudio kratku analizu problema po pitanju rada, radnih uvjeta i prekarnosti na glazbenoj sceni u Hrvatskoj posljednjih par godina. Za početak osvrnuo se na pojam prekarnosti koju je u kontekstu tribine definirao kao nesigurnosti koje se javljaju pri radu u glazbenoj industriji. Nesigurnosti pri tom predstavljaju specifične probleme s kojima se glazbeni radnici susreću. Istaknuo je kako je unatoč postepenom razvoju jazz/instrumentalne glazbe u posljednje dvije do tri godine, primjetan nedostatak uvjeta kako bi se mladi glazbenici mogli razvijati. Postepeni rast se može primijetiti u tome što je primjerice dosta mladih glazbenika u mogućnosti snimati svoju glazbu te raditi na albumima. U tome je dosta pripomogao internet te kroz osobnu inicijativu glazbenika, bavljenje jazz glazbom postaje sve češća pojava. Lujo je upozorio i na problematiku manjka infrastrukture te vidljiv nerazmjer sa scenom koja uistinu raste i za koju postoji jasan interes.

No unatoč interesu, scena će teško opstati jer je novac koji se izdvaja za ovu vrstu kulture  mizeran i skroman te je razvoj same scene u najviše slučaja prepušten entuzijazmu pojedinaca. Rad u glazbi, kao i ostalim umjetnostima, često je podcijenjen i nedovoljno vrednovan te je primjetno da je percepcija glazbenih radnika usko povezana uz volonterstvo i bavljenje glazbom iz čistoga hobija. Isto tako, kada govorimo o radnicima u glazbenoj industriji često zaboravljamo na radnike poput tonaca, promotora, izdavačkih kuća, ali i vlasnika prostora u kojima možemo vidjeti nastupe mladih jazz izvođača, kao i izvođača koji pripadaju alternativnoj glazbenoj sceni. U Zagrebu nedostaje i prostora za specifične žanrove, tako jazz glazbu možemo većinski slušati u klubovima poput  Boogieja i KCM-a.  Problem je i što su ti prostori nastali na temelju osobne inicijative te se održavaju kroz entuzijazam pojedinaca, a ne sustavom javnog ulaganja u kulturu.

Prva govornica tribine bila je Davorka Begović, glazbena umjetnica, muzikologinja i kustosica koja je nekoliko godina koordinirala sada već bivši glazbeni program u sklopu Kulture promjene SC-a Zagreb. Naglasila je kako rad u kulturi u dosta slučaja opstaje upravo zbog same prekarnosti. Nedostatak podrške i infrastrukture uzrokovao je gomilu problema koje glazbenici i radnici u glazbenoj industriji proživljavaju. Također, Davorka je naglasila da glazbena industrija uistinu ovisi o institucijama jer ako i postoje nekakvi novci koji kolaju u sustavu, sustav je taj koji s tim novcem raspolaže. Izvaninstitucionalni oblici glazbenog izražavanja stoga su zastupljeni u manjem broju te si tu neovisnost mnogi ne mogu priuštiti. Kao i Lujo u uvodu, naglasila je da uspjeh u dosta slučaja ovisi o pojedincima i kolektivima, te da je nedostatak kulturnih politika posljedica lošeg sustava.

Davorka je za vrijeme rada na SC-ovom projektu Kultura promjene imala priliku unutar institucija nešto promijeniti, no, kako kaže, to je oblik borbe s vjetrenjačama. Politički vrh ne odobrava provedbu umjetničkih projekata ako kritiziraju promjene u društvu. Pritom je Davorka to povezala s projektima kojima je za cilj kroz umjetnost pružiti kritiku današnjem društvu i njegovim kompleksima. Također u sustavu nije prepoznata potreba za kontinuitetom angažmana koji bi ljudima u umjetnosti dao mogućnost preživljavanja. Politička mašinerija uzrokovala je sveukupni manjak podrške koji rezultira time da je promjena samog sustava, barem za sada, nemoguća.

Fotografija 1

Drugi govornik bio je Filip Pavić, jazz glazbenik i kompozitor, dobitnik nagrade Status u jazz kategoriji za najbolju električnu gitaru. On naglašava da su glavna dva problema s kojima se on kao glazbenik susreće: a) manjak prostora, b) nesigurnost i manjak kontinuiteta. Problematika prostora je takva da unatoč “novoj renesansi” koju je jazz i instrumentalna glazba doživjela u proteklih par godina, prostori u kojima bi glazbenici nastupali često su kratkotrajni projekti. Individualna želja za razvojem kulture ne može opstati ako nema adekvatnu pomoć institucija. Glazbenike je u najviše slučaja skoro pa i ne moguće isplaćivati. Tome je tako jer se javlja problem što su i prostori u kojima se glazbene manifestacije odvijaju često u financijskim problemima. Omogućavanje prostora nije održivo bez institucionalne podrške. Ona se pak ne ostvaruje jer su i ovakve manifestacije spale pod okrilje ‘zakona tržišta’.

Također, Pavić naglašava problematiku nedostatka adekvatne lokalne scene. Primjerice, Zagreb kao glavni grad ima problema s manjkom prostora za održavanje glazbenih manifestacija koji su povezani uz ovaj tip glazbene umjetnosti. Ako je situacija u Zagrebu u ovakvom rasulu, male su mogućnosti za razvoj lokalnih scena izvan Zagreba s obzirom da ne postoji institucionalna podrška. Pavić je nastavio s objašnjavanjem kako je život glazbenika u ovakvim uvjetima inherentno nesiguran. Glazbenici su prečesto u situaciji u kojoj borba za egzistenciju postaje problem. S druge strane ako neki glazbenik i postane uspješan, često se javlja problem da se ti glazbenici ne vraćaju zajednici koja ih je praktički i stvorila. Jak kolektiv je ono što je glazbenoj zajednici potrebno, ali kolektiv i kolektivna svijest najčešće bivaju zanemareni.

Treća i posljednja govornica bila je Maja Rivić, vokalistica brojnih kolektiva i novomedijska umjetnica. Maja se u velikoj količini stvari složila s prijašnjim govornicima te je progovorila o tome kako je živjeti od svog autorskog rada. S jedne strane smatra da joj taj rad pruža određenu slobodu koja je ispunjava te joj je nužna ako se želi baviti glazbom, s druge strane je obilježen konstantnom nesigurnošću i nepriznatosti unutar sustava zbog koje ima dojam da se dosta glazbenika osjeća nevidljivo. Na temu prekarnosti se nadovezala kazavši kako je, da ironija bude veća, upravo prekarnost ta koja dodatno potiče suradnju među glazbenicima. Nedostatak uvjeta pogađa sve umjetnike koji se odlučuju kroz suradnju zajedno boriti za prepoznatljivost u publici. Prekarnost uzrokuje drukčiji tip razmišljanja koji tu zajednicu čini bliskom, te je dosta primjetno da prekarnost daje određenu vrstu motivacije ljudima unutar glazbene industrije. To dakako ne znači da se prekarnost mora održavati, i da je poželjna, već dokazuje požrtvovnost pojedinaca koji se nalaze van institucija.

Fotografija 2

Nakon Maje je uslijedio set pitanja te se publika uključila u diskusiju. Maja i Filip pričali su o iskustvima prilikom dogovaranja svirki i uvjeta u kojima će nastupati. Naglasili su da pronaći svirku nije problem koliko je problem to što se u dosta slučaja od umjetnika traži da prodaju određen broj karata ili pak da sami rade promociju. Također koliko god je lako naći svirku, dosta je teško preživjeti od zarađenog novca jer se radi o skromnim iznosima. Davorka je primjerice progovorila o institucijama koje služe kako bi se glazbenike štitilo (primjerice HGU - Hrvatska Glazbena Unija). Smatra kako navedene institucije rade najmanje u interesu samih glazbenika. To povezuje s tim da ona kao glazbenica neće dobiti jednaku količinu pažnje koju dobivaju glazbeni izvođači, primjerice, zabavne glazbe.

Sve u svemu bila je ovo jedna uistinu zanimljiva diskusija koja je pružila uvid u način funkcioniranja glazbene industrije ponajviše iz kuta jazz glazbenika. Premda je glazbena industrija u zadnjih par godina počela uprihodovati enormne količine novca, i pritom mislimo na industriju zabavne glazbe koja uz pomoć streaming usluga i interneta može steći puno više fanova. Ta raspodjela nije jednaka te je primjetan svojevrstan individualizam koji izjeda sami glazbeni kolektiv, a koji tako strukturirana industrija, orijentirana na tržište i na stvaranje ‘celebritija’, uvjetuje. Glazbena umjetnost koja služi kao određena kritika društva te ide ka razvoju kulture kritičkog razmišljanja je marginalizirana te uistinu opstaje na jako klimavim nogama. Sami glazbenici koji se bave glazbom koja nije nužno komercijalna uistinu imaju teške uvjete rada te je to problematika koja zaslužuje malo više priznanja u medijima. Umjetnički izražaj ovoga tipa je bitan za razvoj novijih struja misli koje mogu pomoći društvu. Ono što je uistinu primjetno jeste koliko je situacija u svim dijelovima države teška. Zagreb kao glavni grad ima ogromnu količinu problema te se postavlja pitanje kako ćemo rješavati probleme ovakvih zajednica u, primjerice, Rijeci ili Sisku.


Izvještaj napisao: Marjan Klišanin
Izvor naslovne fotografije: Facebook