U sklopu istraživačkog projekta Ide Mahmutefendić na riječkom Filozofskom fakultetu 17. ožujka 2016. održana je panel diskusija radnog naslova „Položaj radnika u Republici Hrvatskoj“. U uvodnom izlaganju Mahmutefendić je u kratkim crtama opisala historijat promjena hrvatskog radnog zakonodavstva od devedesetih do danas, koje, nažalost po radnike, karakterizira postepena fleksibilizacija radnih odnosa.

Karolina Leaković  (međunarodna tajnica SDP-a) govorila je o tretiranju radničkih pitanja od strane stranaka mainstream socijaldemokracije. U Hrvatskoj i ostatku europske periferije teme vezane uz radnike, radnička prava i sindikate nisu popularne među stranačkim elitama. Općenito, pitanja radničkih prava, osobito prava radnika zaposlenih u privatnom sektoru, nisu u središtu interesa osim kada treba međusobno antagonizirati radnike u privatnom i javnom sektoru. Leaković je naglasila da takvo antagoniziranje može rezultirati spiralnim smanjivanjem standarda radničkih prava u oba sektora. Svako dokidanje ili umanjivanje prava radnika u javnom sektoru, koji ipak imaju snažnije sindikate nego oni u privatnome, prelijeva se i na status radnika i radnica u privatnom sektoru. Borba za očuvanje stečenih prava radnika u javnom sektoru je i borba za poboljšanje statusa radnika u privatnim kompanijama i obratno. Politička dimenzija radničkih borbi putem tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka, koje su nastale kao političko krilo radničkog pokreta, danas je uvelike oslabljena. Stranke na periferiji Europske unije, kao i stranke koje su na vlasti u zemljama europske jezgre poput Francuske i Njemačke, nisu uvjerljive kad je riječ o zagovaranju radničkih prava i njihovom ostvarivanju, pogotovo zato što one same provode politike fleksibilizacije i nalaze se, više ili manje, na ekonomskoj desnici. Ovakve politike provode se pod izlikom da tradicionalno radništvo više ne postoji. Ipak, naglašava Leaković, ne samo da  tradicionalno radništvo postoji, nego postoji jedna posve nova podskupina izrabljivanog radništva koju čine mladi i visokoobrazovani radnici.  Ova klasa mladih prekarnih radnika u Hrvatskoj još nema svoje predstavnike, a stranke koje ih pretendiraju zastupati moraju naći odgovore na pitanja koja su klasnog karaktera. Da postoje mogućnosti i prostor za to, pokazuju recentni uspjesi laburističkog lidera Jeremyja Corbyna i američkog demokratskog kandidata za predsjednika Bernieja Sandersa. U oba slučaja radi se o političkim platformama koje su mobilizirale mlade i obrazovane žene i muškarce. Za Leaković šansa socijaldemokratskih stranaka da vrate vjerodostojnost leži u političkom mobiliziranju ljudi na programima dokidanja klasnih razlika, odnosno u borbi protiv nejednakosti u društvu. Ovakve platforme moraju biti jasno orijentirane kada je u pitanju stav prema kapitalu, kao i kada je u pitanju uloga države u ispravljanju društvenih nejednakosti. Problematika državne intervencije ne bi se trebala svoditi na pitanje broja zaposlenih u državnim službama nego na propitivanje uloge države i javnoga sektora u razvojnim perspektivama. Leaković smatra da ta uloga mora biti značajnija i šire postavljena. Rješenje nije manje nego više državne intervencije kao i više politike i više političkih odluka jer političare, za razliku od vlasnika kapitala, možemo kontrolirati. Oklijevanje tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka da se jasno odrede spram klasnih pitanja dovelo je do situacije da ove teme preuzimaju stranke krajnje desnice. Desnica tako postaje utočište razočaranih i socijalno depriviranih ljudi, koji u etabliranim mainstream strankama lijevoga centra više ne vide zagovornike vrijednosti koji deklarativno još uvijek stoje kao nosivi stupovi socijaldemokratskih programa.

Vedrana Bibić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju osvrnula se na položaj žena na tržištu rada s obzirom na obrazovni status, ekonomsku krizu i fleksibilizaciju radnog zakonodavstva. Prema izvješću Europske komisije o jednakosti žena i muškaraca na teritoriju EU iz 2015., u zadnjih dvadeset godina broj novodiplomiranih žena nadmašio je broj novodiplomiranih muškaraca, a veći je i broj žena doktora znanosti. Unatoč tim obrazovnim postignućima i dalje je prisutan velik jaz u plaćama između žena i muškaraca. Ženska radna snaga nadzastupljena je u sektorima koji su slabije plaćeni, poput zdravstva, odgoja i školstva, a upravo ti sektori su prvi na udaru takozvanih mjera štednje. Tako u RH studijske programe iz područja odgoja i obrazovanja upisuje 95% žena dok primjerice programe iz područja inženjerstva upisuje samo 18,7% žena. Primjer podzastupljenosti žena na utjecajnijim i bolje plaćenim radnim mjestima pronalazimo i u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja u kojem žene čine 51% zaposlenih, dok u najvišem zvanju redovitog profesora participiraju sa samo 30% udjela. Bivša pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik provela je 2011. godine anketu u petsto najuspješnijih hrvatskih tvrtki kojoj se odazvalo 85 posto poslodavaca. Anketa je pokazala da je u tim tvrtkama zaposleno samo 35% žena, što je puno niži udio od onog u ukupnoj zaposlenosti. Prema izvješću Europske komisije iz 2015. ženska zaposlenost iznosila je 64,5% nasuprot 75,6% u muškoj populaciji. U nepunom radnom vremenu radilo je 32,8% zaposlenih žena nasuprot 9,9% u muškoj radnoj snazi. Rast part-time poslova bio je najjači u sektorima koji su nisko plaćeni (maloprodaja, poslovi čišćenja i njege) pa su se takve radnice/i morale boriti s dvostrukom nepogodnošću: satnicom koja je nisko plaćena, a uz to je i nepuna. Prema istom izvješću Europske komisije zaposlene žene obavljaju tri četvrtine kućanskih poslova i dvije trećine roditeljske skrbi. U svjetlu ovih činjenica Bibić je istaknula da su argumenti koji su ponavljani od strane tada SDP-ovog Ministarstva rada kako će fleksibilizacija radnih odnosa koja će stimulirati rad u nepunom radnom odnosu pogodovati ženama zbog njihovih obiteljskih obaveza netočni, ali i mizogini. Ovakva objašnjenja od strane kreatora zakona zapravo znače da država unaprijed odustaje od javnih servisa za zaposlene obitelji i, posljedično, donosi retradicionalizaciju društvenih odnosa: ženi je mjesto u kući, a njezina je briga prvenstveno da bude njegovateljica, kuharica i spremačica. Što se tiče nejednakosti u mirovinskom sistemu, Bibić navodi da su prema podacima iz 2014. žene ostvarivale 20% manje mirovine u odnosu na muškarce. Zakon o radu usvojen 2014. od strane SDP-ove saborske većine dodatno je otvorio mogućnost zloupotrebama ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je u Hrvatskoj trenutno dominantan oblik radnog odnosa. Spomenuti Zakon donio je i niz pogodnosti agencijama za privremeno zapošljavanje. Radnici zaposleni putem takvih agencija nerijetko rade u nepovoljnijim uvjetima u odnosu na radnike koji su zaposleni direktno kod poslodavca korisnika usluga takvih agencija, iako rade na istim ili sličnim poslovima. Po dosadašnjim potezima nove vlade čini se da će se započeti proces dokidanja radničkih prava i privatizacije javnih tvrtki i resursa nastaviti u ubrzanom tempu, s dodatkom napada na reproduktivna ženska prava, istaknula je Bibić.

Mijat Stanić iz Nezavisnog cestarskog sindikata istaknuo je da je prethodna SDP-ova vlada namjeravala izdvojiti i dati u koncesiju pomoćne poslove u javnom i privatnom sektoru, autoceste predati u koncesiju i putem izmjena zakona praktično dokinuti mogućnost da civilne inicijative skupljanjem potpisa iniciraju referendume. Uzimajući sve to u obzir nije čudno da se radnici udaljavaju od takve političke opcije i da socijaldemokracija i ljevica imaju problem s autentičnošću, smatra Stanić. Međutim, naglasio je kako isto vrijedi i za dobar dio sindikalne scene. Danas sindikalni posao osim standardne borbe za kolektivne ugovore i zaštitu prava radnika/članova podrazumijeva i borbu za zaštitu poduzeća od njihovih vlasnika. Stanić ističe potrebu za međusindikalnom suradnjom jer se tako osigurava legitimitet potpisanih kolektivnih ugovora. Kolektivni ugovori moraju biti transparentni i razumljivi svakom radniku kako bi radnici postali svjesni razine izborenih prava i važnosti sindikalnog organiziranja. Danas se maksimalno zloupotrebljava institut rada na određeno vrijeme kako bi se radni odnosi učinili nesigurnima, a radnici obeshrabreni za sindikalno djelovanje, upozorio je Stanić. U procesu kolektivnog pregovaranja sindikat mora pomicati granice i boriti se za nova prava koja ne trebaju biti isključivo materijalna. Na tom tragu, u suradnji s udrugama civilnog društva Nezavisni cestarski sindikat u kolektivne ugovore uvrštavat će nove antidiskriminacijske elemente poput zaštite trudnica i svih radnika i radnica bez obzira na nacionalnu, vjersku ili seksualnu pripadnost. Stanić je zaključio izlaganje konstatacijom da je vjera u humani kapitalizam koji će sam od sebe proizvesti viši standard i demokratizaciju naivna. Sukob rada i kapitala inherentan je kapitalističkim odnosima, a za poboljšanje svoga položaja radnici se moraju izboriti kroz sindikalnu i političku borbu. 

   

bn