“I svi bi mi lako pristali raditi na minimumu da nam se kaže da će za dvije godine biti bolje, no to se ne zna. Velik je revolt žena u Tisku. Još od Kutle to tinja i traje, da bi se došlo i do pada Todorića”,riječi su anonimne prodavačice kioska Tiska. “Jučer čitam u novinama da opet idemo na bubanj, između 11 drugih firmi, i samo mi padne mrak na oči. Mnoge su odavde otišle u penziju čekajući da jednom bude bolje.

Problem radnih uvjeta u Tisku potaknuo je fotografa Marka Ercegovića i novinara Igora Lasića na stvaranje izložbe “Tisak, dvadeset i tri kioska” koja se prikazivala od 27. listopada do 16. studenog u prostorima Nove BAZE. Izložba u organizaciji [BLOK] - Lokalne baze za osvježavanje kulture je osmišljena kao serija od 27 fotografija Marka Ercegovića, popraćenih tekstom Igora Lasića i 19 prikupljenih izjava anonimnih radnica i radnika koji su istaknuli posebnosti rada u kioscima Tiska.


Fotografije snimane od 2015. do 2020. godine prikazuju izravno snimljena pročelja kioska u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. Kako ističu autori, fotografirane radnice nisu osobe čije su izjave izložene uz fotografije. Izjave su prikupljene u sedam gradova, to su Zagreb, Slavonski Brod, Kutina, Varaždin, Karlovac, Rijeka i Metković. Do radnica su autori došli posredstvom Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske pa Lasić ističe kako se uspostavilo međusobno povjerenje, što je vidljivo i u detaljnim osobnim izjavama prodavačica. Autorima je želja bila da naglasak izložbe stave na radnice, puno rjeđe i radnike, u kioscima.

“To je na neki način i naša posveta njima kao posrednicama između nas novinara i publike” rekao je Lasić. Ističe kako radnike_ce nisu uvažavali ni društvo, kao ni prethodni vlasnici. Radnice su ostale nezapažene u okviru trafika na kojima rade te, kako kaže Lasić, “malo tko će se iole uživljeno osvrnuti na činjenicu postojanja radnog čovjeka u novinskim kioscima”. Dodaje da bi radnice nastavljali uzimati zdravo za gotovo, da nije bilo širih motiva koji su im skrenuli pažnju na osobe s druge strane stakla kioska.

Upravo iz toga proizlazi ideja da se bave, kako je napisano u popratnom tekstu za izložbu “srcima i umovima skrivenim u središtu” kioska. Osobni prikaz svakodnevice za radnice na kioscima Tiska daje uvid u stvarne probleme radnika i radnica koji govore o preopterećenosti poslom, manjku komunikacije šefova s prodavačima i prodavačicama, niskim plaćama, aktivnoj prodaji i nedostatku sanitarnih čvorova.


Razgovori prolaznika o radu na kiosku često se svedu na poznato pitanje “Kuda ‘idu’ tete koje rade na kiosku” - no odgovor nije jednostavan. Manjak konkretnog rješenja predstavlja problem većini radnika_ca. Jedna od ispitanih radnica naglasila je da se problemu pristupilo, ali isključivo kada se radi o otvaranju novog kioska, zato što poslodavac prije otvaranja mora ugovorno osigurati korištenje ve-cea u blizini, no epidemiološka situacija ukazala je na problem kada su ugostiteljski objekti u blizini zatvoreni. Druge su radnice istaknule da problem nastaje i kada objekt čiji sanitarni čvor koriste završava s radnim vremenom prije kioska.

“Morali bi izmisliti kako dodati kiosku neki ve-ce”, rekla je jedna od radnica, nadodavši “ipak je 21. stoljeće”. Njena je kolegica opisala koliki stres manjak sanitarija može biti riječima “dobijem grčeve u želucu od straha što će biti ako dobijem grčeve u želucu.” Radnik kioska Tiska naglasio je da sanitarije predstavljaju manji problem za kolege, ali “kolegicama je teže bez sanitarnog čvora.” No to nije jedini problem za kojeg smatra da je veći kod radnica nego kod njihovih kolega.

“Znaju kupci prema njima biti osorniji, dok nasilja baš nešto i nema, no češće se na njih otresaju, nazivaju ih babama”, opisuje prodavač. Jedna njegova kolegica ipak ističe da nasilje nije toliko rijetko, “jednom sam bila napadnuta nakon izlaska iz kioska”, izjavila je, ali ipak nije nakon toga uzela bolovanje. “Taj rad je moja terapija”, kaže.

“Osobno nisam imala iskustva s nasiljem, dok moja kolegica u drugoj smjeni jest”, rekla je jedna radnica, ukazala je i na nasilje i seksizam s kojim se susreću radnice. “Neki kupci su nastrojeni protiv žena, s takvima ne ulazim ni u kakav dijalog.”

“One vole raditi na kiosku, posebice komunicirati s ljudima; nije im mrska takva izdvojenost na radnom mjestu”, napisao je Lasić u tekstu za izložbu, gdje je izložio prevladavajuće razmišljanje ispitanih prodavačica kioska Tiska. S druge strane, “smatraju da su često preopterećene zahtjevima posla, dok su im plaće daleko preniske; vjeruju da bi šefovi trebali više uzimati u obzir njihova stajališta; maštaju o sanitarnom čvoru u sklopu kioska.”

Iako svjesne problema s kojima se Tisak mora nositi, naglašavaju da situaciju pogoršava manjak informiranosti. Neke radnice u svojim izjavama ističu potrebu za poboljšanjem komunikacije između šefova i radnika, kako bi se smanjila neizvjesnost koja prati položaj Tiska na tržištu.

“Svijest o nesigurnosti je u međuvremenu proširena svuda, s time liježemo i budimo se”, kaže radnica koja ističe pitanje neizvjesnosti. Druga pak naglašava  frustraciju koja dolazi sa svakodnevnim problemima, “dođete tako i do razmišljanja - dosta mi je više čupati ovu firmu iz takvih stanja. Kad govorimo o Tisku, govorimo o tome da bi trebalo srušiti sve to iz temelja i nanovo izgraditi.”


Autorica fotografija: Matea Božić
Tekst napisala

Anamaria Soče


Preporučite članak: