„Odakle dolazi teza prema kojoj smo mi nesposobni za „funkcionalnu“ demokraciju i „pravi“ kapitalizam? Odgovor na to pitanje je složen. Dijelom proizlazi iz same liberalne misli koja inherentno njeguje zazor spram naroda, a dijelom je to rezultat duge intelektualne povijesti o Balkanu kao prostoru „na kojem nikad neće zaživjeti poredak kakav vrijedi u ‘normalnom’ svijetu“ (Luketić 2013: 137).“ Danijela Dolenec je u svom članku Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova upravo analizirala jednu od komponenata spomenute duge intelektualne povijesti. Dolenec pojašnjava: „Riječ je o “najutjecajnijem analitičkom konceptu u domaćoj sociologiji” (Katunarić, 2011) koji je “najviše utjecao na razvoj sociologije u Hrvatskoj” (Sekulić, 2012) i postao trajni izvor hipoteza o radikalnom egalitarizmu kao prepreci razvoju koje se u hrvatskoj sociologiji u pravilu prenose bez empirijskog i teorijskog propitivanja ili raščlambe.“ Predstavljamo vam kratki tekst Danijele Dolenec Apsurdistan kao loša reciklaža, a za detaljnije upoznavanje s tradicijom „egalitarnog sindroma“ u hrvatskoj i jugoslavenskoj sociologiji pročitajte tekst Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova.

 

Poskočim i ja nekad na njihove ska skakalice, ali nisam fan Dubioze kolektiv jer me smeta što recikliraju motive koje je T.B.F. autentično obradio još prije petnaestak godina. Što se tiče naslova njihovog albuma, Apsurdistan, on zvoni kao zdravorazumska karakterizacija „naših ljudi“, sasvim pristala kovanica sa svim tragikomičnim konotacijama. O privlačnosti ove etikete svjedoči i činjenica da je krug mlađih poslovnih ljudi u Hrvatskoj reciklirao taj pojam za projektnu zezalicu u kojoj prikupljaju blesavoće domaćih institucija.

No, Apsurdistan je i reciklaža s ozbiljnim akademskim pedigreom. S obzirom da posljednjih godina svjedočimo jačanju vaninstitucionalnih oblika političkog djelovanja, od prosvjeda do građanskih inicijativa koje posežu za referendumom kao mehanizmom političkog utjecaja, iz pera domaćih politologa i drugih analitičara često čitamo kako prosvjedi nemaju jasne ciljeve, referendumska pitanja su bezveze postavljena, a građani nisu u stanju razdvojiti žito od kukolja. Ne zamaraju se pritom nedostatkom istraživanja, već si uzimaju za pravo da tumače nisku izlaznost na izborima, protestno glasovanje ili odaziv na referendumske inicijative – sve u istom ključu. U pristojnoj varijanti koriste frazu kako „je naša politička kultura nerazvijena“, a zapravo misle – Apsurdistan. Kao demokrati, u teoriji nemaju ništa protiv širenja političke participacije ili glasovanja putem referenduma. Problem je u tome što su „naši ljudi“ nezreli za demokraciju, pa im prostor za političko odlučivanje treba otvoriti tek u nekoj neodređenoj budućnosti.

Odakle dolazi teza prema kojoj smo mi nesposobni za „funkcionalnu“ demokraciju i „pravi“ kapitalizam? Odgovor na to pitanje je složen. Dijelom proizlazi iz same liberalne misli koja inherentno njeguje zazor spram naroda, a dijelom je to rezultat duge intelektualne povijesti o Balkanu kao prostoru „na kojem nikad neće zaživjeti poredak kakav vrijedi u ‘normalnom’ svijetu“ (Luketić 2013: 137). Na tim se dimenzijama ovdje neću zadržavati jer sam o tome već pisala. Posvetit ću se trećem izvoru ove teze, rekonstruiranom kroz povijest domaćih društvenih znanosti od šezdesetih godina naovamo. Tematiziranje raskoraka između zamišljenog funkcioniranja – demokracije, kapitalizma, modernosti ili nečeg trećeg – i njenog ozbiljenja Fanuko (2005) zove anomijskom hipotezom. Njenu pojavu veže uz analize samoupravljanja u Jugoslaviji, gdje se šezdesetih godina pojavila potreba za objašnjenjem zašto postojeći sustav samoupravljanja nije dovodio do očekivanih ishoda.

Kako navodi Fanuko, anomijska hipoteza, odnosno ukazivanje na jaz između ideala i stvarnosti bila je „opća kognitivna matrica naše industrijske sociologije u socijalizmu“ (2005: 134). Katunarić (2011) zahvaća i šire, tvrdeći kako je na toj tezi „apsolvirala sociologija u drugoj Jugoslaviji“. Nakon tematiziranja samoupravljanja, anomijska je hipoteza primijenjena na modernizaciju u Jugoslaviji koju se koncipira kao „devijantnu“. Kao i kod zdvajanja nad neočekivanim karakteristikama funkcioniranja sistema samoupravljanja, opet se identificira rascjep između toga kakva bi modernizacija trebala biti ili kakvom se zamišlja da „na Zapadu“ jest (većinom nije lako utvrditi radi li se o normativnoj ili ideal-tipskoj usporedbi), u odnosu na njene opažene karakteristike u našem društvu. Više uglednih sociologa je razlagalo ovu tezu, od Josipa Županova, Latinke Perović i Mladena Lazića u Jugoslaviji, do Ivana Rogića i Siniše Zrinščaka u novije vrijeme u Hrvatskoj. U dojmljivim formulacijama Josipa Županova, u komunističkoj je Hrvatskoj postignuta svojevrsna „materijalna“ modernizacija: urbanizacija, industrijska stratifikacija, rast obrazovanosti i standarda života ali je „politička kultura bila i ostala mješavina seljačkog egalitarizma i plemenskog autoritarizma“ (1995: 57). S takvim vrijednosnim sustavom, „cjelokupni se socijalistički projekt može shvatiti kao velika povijesna aberacija na putu modernizacije“ (ibid.: 171), odnosno „debakl komunističke (polu)modernizacije“ (ibid: 155).

Sljedeća iteracija anomijske hipoteze pojavljuje se u tranzitologiji, politološkom području koje se bavi demokratizacijom nakon pada autoritarnih režima. U kontekstu demokratizacije zemalja bivšeg Istočnog bloka, tranzitologija devedesetih godina podrazumijevala je Fukuyamin kraj povijesti: globalnu konvergenciju k liberalno-demokratskim režimima, naspram čega se politički i ekonomski procesi u postkomunističkim zemljama analiziraju kao izvor patologija i devijacija od „prave“ demokracije i kapitalizma. Nasljeđe komunističkog perioda u tom se smislu vidi kao disfunkcionalna razvojna putanja koja proizvodi mentalitete koji nisu prilagođeni tržišnom funkcioniranju (Arnason, 2000).

Suma sumarum, domaće su društvene znanosti aktivno doprinijele samopercepciji prema kojoj smo mi na nekoj trajnoj stranputici, zarobljeni predmodernim mentalitetom koji nam ne da živjeti kao „normalan svijet“. Ako je to doseg akademskog polja kojem je zadatak razumjeti i obrazložiti društvene fenomene, nemojmo se čuditi vitalnosti ove teze među laicima i „opinion-makerima“ kratkog dometa. Drugo je pitanje, kojem je potrebno posvetiti zaseban prostor, kome je u interesu ovu tezu redovito podgrijavati, te koje sve funkcije ona vrši u domaćem političkom prostoru.