Dolenec napominje da koncept zajedničkog implicira dvostruku problematiku: vlasništvo i upravljanje. "Zajedničko ne predstavlja ničije vlasništvo, nego radije društveni resurs kojim upravlja zajednica." Pitanje vlasništva je neizostavno za pitanje upravljanja. Koja je onda razlika između javnog i zajedničkog vlasništva? Dolenec upozorava da se javne institucije stalno nalaze u opasnosti da budu instrumentalizirane u korist elita, dok zajedničko uvijek ostaje pod kontrolom zajednice i demokratskih praksi odlučivanja. Dolenec zaključuje: "Stoga, iako je važno djelovati protiv trenutno sveprisutnih privatizacija i ograđivanja javnih dobara, naš fokus ne treba biti na očuvanju postojećeg stanja državne kontrole društvene reprodukcije, nego na proširenju demokratske moći nad što je moguće više domena društvenog života." Članak je izvorno objavljen u prvom broju časopisa 3k.  

 

U ovom radu, koji predstavlja dio tekućih istraživanja[1] principa socijalističkog guvernmentaliteta na temelju kritičkog usvajanja uvida Elinor Ostrom (1990) i Branka Horvata (1969, 1983) u kontekstu suvremene teorije i prakse upravljanja zajedničkim dobrima, razmotrit ću istovremeno koncepte vlasništva i upravljanja, u svrhu predlaganja teorije zajedničkog (commons theory) kao oslonca za razvijanje principa upravljanja socijalističkom državom i privredom.

Za Foucaulta (2008), guvernmetalitet[2] se odnosi na tehnike i procedure putem kojih se upravlja pojedincima i stanovništvom. Guvermentalitet obuhvaća idejnu i praktičku komponentu, određujući diskurzivno polje koje proizvodi racionalizaciju moći, ali i specifične oblike intervencija poput institucija i pravnih formi koje upravljaju subjektima i objektima unutar zadane političke racionalnosti (Lemke 2001). Ključni uvid koji preuzimam od Foucaulta jest taj da socijalizam posjeduje političku racionalnost, ali mu nedostaje praktički kapacitet za proizvodnju institucija u kojima bi se ta racionalnost utjelovila: “ono što [socijalizam] doista treba je odrediti za sebe načine djelovanja i načine upravljanja” (2008: 94). Ako je ekonomija “polje društveno reguliranih praksi”, trenutni je kapitalistički sustav, poput bilo kojeg drugog ekonomskog poretka, historijski otvoren fenomen koji se može politički mijenjati (Lemke 2001: 193-194). Počevši od te premise, formuliranje principa guvernmetaliteta koji mogu proizvesti socijalističke institucije pojavljuje se kao središnja zadaća suvremene ljevice.

U tom pogledu, prvi je korak uključiti se u razradu institucija koje bi utjelovile ciljeve ljevice, dok je drugi vezan uz otpor nekritičkoj usredotočenosti na zajedničko vlasništvo kao na središnju institucionalnu inovaciju socijalističkog projekta. Ne treba čuditi što se takva usredotočenost često javlja ako uzmemo u obzir naglašenost privatnog vlasništva kao ključne kapitalističke institucije i rašireno teorijsko zagovaranje zajedničkog ili javnog vlasništva na ljevici. Primjerice, Linebaugh vidi zajednička dobra (the commons) kao teoriju “koja polaže svo vlasništvo u ruke zajednice”. Slično tomu, na londonskoj konferenciji organiziranoj u povodu Badiouove “komunističke hipoteze”, naglašeno je kako bi u istinski emancipiranom društvu sve trebalo biti u zajedničkom vlasništvu. Na liniji s teorijskim zazivanjem zajedničkog vlasništva, mnoge lijeve političke borbe usmjerene su prema borbi protiv privatizacije, uz zahtjev da ključna socijalna infrastruktura, poput obrazovanja ili zdravstva, ostane u javnom vlasništvu.

Drugim riječima, koncept zajedničkog često se upotrebljava da bi se sačuvao status quo nasuprot trenutne neoliberalne ofenzive. Iako su te borbe hvalevrijedne, isključivi ostanak na tom terenu može značiti ulazak u potencijalnu zamku. U tom se kontekstu lijeva politika čini konzervativnom u mjeri u kojoj je usredotočena na očuvanje postojećeg stanja, dok su neoliberalne preskripcije predstavljene kao nositeljice modernizacije i inovacije u dinamičnom svijetu koji se neprestano mijenja. Jednako je tako zabrinjavajuće vidjeti na ljevici zagovaranje određenih politika bez obraćanja pažnje na postojeća ograničenja, što često rezultira političkom irelevantnošću.

Umjesto toga, potaknuti Foucaultovim konceptom guvernmentaliteta, moramo raditi na sjedinjavanju tehnika upravljanja i socijalističkih motiva i ciljeva. Dolazak do te točke zahtijeva prihvaćanje dijela dijagnosticiranih ograničenja na način na koji su prikazani unutar mainstream javnog diskursa – ali i ukazivanje na različite uzroke i rješenja te reinterpretaciju određenih aspekata društvene stvarnosti kako bismo ohrabrili političko djelovanje prema socijalističkim ciljevima. Trenutna situacija jasno pokazuje da pogoršavanje životnih uvjeta neće samo po sebi dovesti ljude na ulice i omogućiti političku promjenu. Objektivne okolnosti, ma koliko god bile nepravedne, ne mogu same od sebe pokrenuti kolektivnu političku akciju (Dolenec 2012).

Kolektivnom djelovanju prethodi učinkovita simbolička reprezentacija (Weininger 2005), ili u Bourdieuovim terminima, artikulacija od strane političkog aktera koji će iznova protumačiti stvarnost kao neodrživu i ponuditi smjer promjene. Tako se može otvoriti prostor za političku promjenu, kako smo imali prilike vidjeti od početka ekonomske krize 2008. godine. Novi je okvir za dijagnozu sadašnjeg trenutka nezaustavljivo zadobio snagu: duboko nezadovoljni s kapitalizmom i predstavničkom demokracijom, odbacili smo političku poruku tačerizma (There is no alternative). Ta energija ispunja commons pokret koji predstavlja ostvarivu alternativu postojećim načinima proizvodnje i upravljanja.

Zajedničko kao mjesto otpora

Zajedničko je, kako naglašava Ugo Mattei, nastalo iz otpora, u naporu da se ograniče domene tržišta i države koje su sve učestalije reinterpretirane kao izvori nepravde. To je razlog zbog kojeg svjedočimo nastanku tolikih društvenih pokreta diljem svijeta u kontekstu eksplozije politika osporavanja koje dovode u pitanje status quo. Iako neki protesti nisu iznjedrili alternativne vizije društva, mnogi su postali mrjestilišta različitih procesa stvaranja zajedničkog. Kada se okupira sveučilište ili kada građanski plenumi nastanu uslijed uličnih nemira, nove se organizacije formiraju na temelju egalitarnih društvenih odnosa i direktnodemokratskih principa. Kada su uspješni u ustanovljavanju održive organizacije i strukture, oni postaju politički iskaz živih alternativa postojećem stanju koji emancipiraju svoje sudionike i inspiriraju širu javnost. U tom su pogledu commons pokreti dvostruko važni: oni proizvode nove društvene subjekte i, jednako tako, nebrojene institucionalne inovacije i nove organizacijske oblike. I dok se obično drži da otpor ima destruktivan karakter – commons pokret predstavlja praksu transformacije otpora u progresivni društveni režim.

Upravljanje i vlasništvo nad zajedničkim

Ipak, nema sumnje da zajedničko nije inherentno suprotstavljeno kapitalističkim proizvodnim odnosima – veoma često ono funkcionira kao komplementarna domena bez dovođenja u pitanje postojećeg stanja. Primjerice, možemo imati stotine tvornica u radničkom vlasništvu, ali dok god djeluju unutar logike kapitalističke proizvodnje nećemo razviti transformativnu društvenu promjenu prema radikalnoj egalitarnoj demokraciji.

To je razlog zbog kojeg kritička koncepcija zajedničkog mora eksplicitno adresirati ciljeve socijalističkog guvernmentaliteta. Upravo u tom pothvatu radovi Ostrom i Horvata predstavljaju produktivnu ishodišnu točku. Oboje su, u tom pogledu, prije svega zainteresirani za principe upravljanja prije nego za forme vlasništva. Nadalje, dok je Ostrom važna za promišljanje ključnih principa upravljanja zajedničkim dobrima, Horvat je neizostavan dio tog procesa u mjeri u kojoj Ostrom nije dovela u pitanje temeljnu logiku kapitalizma. Stoga je u konačnici potencijal za društvenu promjenu u njezinoj koncepciji zajedničkog ograničen. Slijedeći tipološko razlikovanje afirmativnih i transformativnih borbi koje je razvila Fraser (2003), možemo reći da koncepcija zajedničkog kod Ostrom ponajviše nadahnjuje afirmativne borbe koje su usmjerene na uklanjanje nekih nepoželjnih posljedica kapitalističkog načina proizvodnje bez zahvaćanja temeljne strukture.

Zajedničko je neizostavno vezano uz dva principa – vlasništvo i upravljanje. Oba su ključna ako smo zainteresirani za preoblikovanje naših institucija prema socijalističkim principima na način da povećavaju društvenu moć i proširuju područje slobode i jednakosti. S druge strane, zajedničko se navodi kao alternativni princip privatnom vlasništvu. Zajedničko ne predstavlja ničije vlasništvo, nego radije društveni resurs kojim upravlja zajednica. Pitanje vlasništva je važno zbog prava odlučivanja. Jednom kada privatiziramo autoceste, infrastrukturu, kazališta ili sveučilišta odričemo se mjesta za stolom za kojim se donose odluke o tome kako se i u čijem interesu neki resurs ili imovina koristi. Iako kratkoročno privlačno zbog početnih profita koji se slijevaju u državni proračun, prepuštanje osnovne društvene infrastrukture poput kulturnih, obrazovnih ili zdravstvenih institucija logici profita privatnih investitora dugoročno podriva njihovu logiku i svrhu. Ukratko, oslanjamo se na zajedničko da bismo razvili otpor prema privatizacijskim procesima, što je važan dio borbe, ali ni izdaleka dovoljan.

Zašto su borbe oko pitanja vlasništva nedovoljne

Hess i Ostrom (2007) izrijekom navode da zajednička dobra moramo razlikovati od posebnih oblika vlasničkih prava. U svojim radovima Ostrom je nastojala identificirati ključne principe uspješnog kolektivnog djelovanja, odnosno principe održivog i ravnopravnog upravljanja s naglaskom na lokalne potrebe i težnjom da se oni koji su pogođeni određenim poretkom, stvarajući ga, sudjeluju u njemu.

Da bi kolektivno djelovanje donijelo održive i ravnopravne ishode potrebno je da ono bude duboko demokratsko, oslonjeno na samoorganizaciju i temeljeno na principu supsidijarnosti. Drugim riječima, teorija koju nudi Ostrom (1990) je pokušaj određenja središnjih utemeljiteljskih principa uspješnog kolektivnog djelovanja koje možemo čitati kao pomak u konceptualizaciji socijalističkog guvernmentaliteta u smislu određivanja principa na kojima se može utemeljiti socijalistička država i ekonomija.

Horvat je također tvrdio da su normativna rješenja pitanja vlasništva nedovoljna. Klasna društva nisu nastala iz individualnog privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju nego iz klasne kontrole sredstava za proizvodnju (ibid.). Kako je veoma brzo postalo jasno u slučaju Jugoslavije, ukidanje privatnog vlasništva nije automatski uklonilo i klasno društvo. Izvor klasne kontrole i hijerarhije bila je država, dok je samoupravljanje predstavljalo pokušaj ukidanja birokratske klasne kontrole nad sredstvima za proizvodnju. U pokušaju razrade socijalističkog guvernmentaliteta ključna se inovacija sastoji u oblikovanju principa demokratskog upravljanja koji bi onemogućili formiranje klasne kontrole i hijerarhije. Brown (1995) ukazuje na isti problem kada naglašava da dominacija kapitalističkih odnosa ne može biti dovedena u pitanje na razini distribucije, ma kako egalitarna ona bila.

U zagovaranju usredotočenosti na upravljanje, umjesto na režime vlasništva, pokušavamo odvući pažnju s pitanja distribucije natrag na pitanja demokratizacije moći. Neke od koncepcija zajedničkog su na liniji s fokusom na guvernmentalitet umjesto na režime vlasništva (e.g. Mattei 2012). Za De Angelisa (2012), zajedničko predstavlja sredstvo potraživanja vlasništva nad – društvenim i biološkim – uvjetima potrebnim za život i njegovu reprodukciju. Na isti način Helfrich and Bollier (2012) konceptualiziraju zajedničko kao zahtjev za efektivnom društvenom kontrolom nad resursima. Drugim riječima, tek u neposrednom sukobu s državom se javna dobra transformiraju u zajednička (Harvey 2012). Na primjer, javni je prostor uglavnom prostor pod državnom kontrolom, nedostupan svim društvenim akterima. On postaje zajednički prostor kroz političko osporavanje kao što su okupacije gradskih trgova Syntagme, Gezija ili Tahrira.

Stoga, iako je važno djelovati protiv trenutno sveprisutnih privatizacija i ograđivanja javnih dobara, naš fokus ne treba biti na očuvanju postojećeg stanja državne kontrole društvene reprodukcije, nego na proširenju demokratske moći nad što je moguće više domena društvenog života. Kada učinkovita demokratska kontrola nedostaje, centralizirana državna kontrola je izložena prijetnji instrumentalizacije državnih institucija i drugim oblicima korupcije. Iako nominalno javni, mnogi resursi se u tom slučaju privode svrsi za partikularni – politički ili poslovni – interes. Jednom kada shvatimo taj mehanizam možemo slijediti Horvata, za koga kapitalizam i etatizam predstavljaju podjednako neprihvatljive političke oblike, u izgradnji emancipiranog društva. Kada smo to ustanovili, možemo zagovarati upravljanje ključnom infrastrukturom i uslugama kao zajedničkim dobrima. U opreci spram javnih dobara koja mogu biti upotrijebljena u svrhu ostvarivanja interesa elita, zajednička dobra predstavljaju društvene entitete nad kojima postoji efektivna društvena kontrola načina i svrhe upravljanja. Na taj smo način, ne samo elaborirali kritiku statusa quo državnih i kapitalističkih odnosa, nego i pripremili teren za razradu alternativnih principa organiziranja naših zajednica.

 

Video snimka predavanja The commons as a principle of socialist governmentality.

Izvor naslovne fotografije: Portalnovosti.com

 

Literatura:

Badiou, Alain, „The Communist Hypothesis“, u: New Left Review, 49: 29-42, 2008.

Behrent, Michael, „Liberalism without humanism: Foucault and the free market creed“, u: Modern Intellectual History, 6: 539-568, 2009.

Bourdieu, Pierre, „What Makes a Social Class? On the Theoretical and Practical Existence of Groups“, u: Berkeley Journal of Sociology (32): 1-17, 1987.

Brown, Wendy, States of Injury: Power and Freedom in Late Modernity, Princeton University Press, Princeton, 1995.

De Angelis, Massimo, „Crisis, Capitalism and Cooperation: Does Capital Need a Commons Fix?“ u: Bollier D. I Helfrich S., (ur.), In The Wealth of the Commons: A World Beyond Market and State, 184-192, The Commons Strategies Group, Amherst, 2012.

Dolenec, Danijela, „The Absent Socioeconomic Cleavage in Croatia: a Failure of Representative Democracy?“, Croatian Political Science Review, 49(5): 69-88, 2012.

Foucault, Michel, The Birth of Biopolitics, Palgrave MacMillan, London, 2008.

Fraser, Nancy, „Social Justice in the Age of Identity Politics: Redistribution, Recognition and Participation“, u: Fraser, N. i Honneth, A., (ur.), Redistribution or Recognition: A Political-Philosophical Exchange, Verso, London, 2003.

Harvey, David, Rebel Cities: From the Right to the City to the Urban Revolution, Verso, London, 2012.

Hess, Charlotte and Ostrom, Elinor, Understanding Knowledge as a Commons, The MIT Press, Cambridge/London, 2007.

Horvat, Branko, Ogled o jugoslavenskom društvu, Mladost, Zagreb, 1969.

Horvat, Branko, The Political Economy of Socialism, M. E. Sharpe, Amonk, 1983.

Lemke, Thomas, „The birth of biopolitics: Michel Foucault's lecture at the Collège de France on neo-liberal governmentality“, u: Economy and Society. 30 (2): 190–207, 2001.

Linebaugh, Peter, The Magna Carta Manifesto, University of California Press, Berkeley/Los Angeles, 2008.

Mattei, Ugo, „First Thoughts for a Phenomenology of the Commons“, u: Bollier, D. I Helfrich, S., (ur.), In The Wealth of the Commons: A World Beyond Market and State, 37–45, The Commons Strategies Group, Amherst, 2012,

Mirowski, Philip, Never Let a Serious Crisis go to Waste: How Neoliberalism Survived the Financial Meltdown, Verso, London, 2013.

Ostrom, Elinor, Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action, Cambridge University Press, Cambridge, 1990.

Weininger, Elliot B., „Foundations of Pierre Bourdieu’s class analysis“, u: Wright, Eric Olin, (ur.), Approaches to Class Analysis, Cambridge University Press, Cambridge, 2005.

Williamson, Oliver E., Economic Institutions: Spontaneous and Intentional Governance, u: Journal of Law, Economics, & Organization, 7: 159-187., 1991.


[1] Dolenec i Žitko (u pripremi), „Exploring Commons Theory for Principles of a Socialist Governmentality“, Review of Radical Political Economics

[2] Iako smo se odlučili za uporabu Foucaultova koncepta guvernmentaliteta svjesni smo kritika po kojima je Foucault ispao žrtva „diskretnog šarma ekonomskog liberalizma“ (Behrent, 2009), naizgled prihvaćajući Hayekovo razumijevanje tržišta kao „superiornog procesora informacija“ (Mirowski, 2013). Nasuprot tome, teorija koju razvijam sa Žitkom ovisi o plauzibilnosti teze po kojoj intendirana kolektivna akcija (Williamson, 1991), za razliku od spontane, polučuje efikasne i pravedne ishode.