Na nedavno završenom Human Rights Film Festivalu primijerno je prikazan "Što da se radi", dokumentarno-igrani film kojim je Goran Dević pratio desetogodišnju stečajnu agoniju radnica i radnika Gredelja. Na premijeri filma bio je i naš Filip Peruzović.
U sklopu nedavno završenog 21. Human Rights Film Festivala, koji se održao od 4. do 9. 12. ove godine u prostorima zagrebačke Kinoteke i Dokukina KIC, pogledali smo dokumentarno-igrani film „Što da se radi“ Gorana Devića. Njegovih je sedamdeset i devet minuta trajanja posvećeno desetogodišnjoj borbi radnica i radnika tvornice vagona Gredelj (o kojoj smo i sami pisali u člancima Dobri poslovi stečajni, Radnicima Gredelja puna je kapa čekanja te Gredelja je bilo, Gredelja će biti.) Riječ je o dirljivom, potresnom i uznemirujućem filmu koji obavezno morate pogledati.
Film počinje metafilmskim prizorom u kojem jedan od članova filmske ekipe komadom kartona pokušava uskomešati čestice prašine kako bi plesale po snopu oštrog svjetla koji se ocrtava na podu razrušene tvorničke hale. Takvo razgolićivanje samog procesa snimanja filma izaziva blag osmijeh koji se nažalost ne zadržava dugo na licu. Naime, dok prašina pleše po svjetlu, u kadar ulaze bivši radnici Gredelja u karakterističnim plavim mandurama te prilaze tvorničkom zidu na kojem su otisnuti logotipovi propalih hrvatskih tvornica. Cijeli je kadar u potpunosti ispunjen tim pečatima privatizacije, loše provedene tranzicije, bezočne krađe ili, u najboljim slučajevima, kompletne poslovne nesposobnosti, koji su obilježili propast hrvatske industrije od devedesetih godina naovamo. Iako tu tragičnu priču o uništavanju domaće proizvodnje svi rođeni nakon osamdesetih primaju uz majčino mlijeko, rijetko je tko svjestan punih razmjera destrukcije te je izrazito uznemirujuće vidjeti ju na taj način pobrojanu na jednom mjestu.
A onda postaje još gore.
Naime, u pokretu kamere ulijevo otkriva se još cijeli niz logotipova koji se protežu zidom, pokazujući da je situacija još i gora nego nam se isprva činilo. Tim se, naizgled jednostavnim, a zapravo vrlo kompleksnim rješenjem ocrtava grbavi teren na kojem se odigrava borba radnica i radnika Gredelja za očuvanjem svoje firme i svojih radnih mjesta.
Mi je počinjemo pratiti 2012. godine, nakon proglašenja stečaja Gredelja. Film protagonista nalazi u energičnom Željku Starčeviću, vođi sindikata koji pokušava organizirati i voditi radničku borbu, otežanu činjenicom da je njegov zamjenik Mladen Mladenović nakon proglašenja stečaja počinio samoubojstvo. Ta će se dugotrajna borba nakon mnogih uspona i padova, uključujući i sukob među samim radnicima, pokazati djelomično uspješnom, s obzirom na to da će radnici 2021. dobiti isplatu 49 posto svojih potraživanja. Iako je to nešto bolje nego u mnogim drugim hrvatskim tvrtkama u kojima radnici nisu dobili apsolutno ništa, Pirova je to pobjeda iza koje stoje godine nezaposlenosti na burzi, brojne bolesti i trajno oštećeni životi radnika i radnica koji su skupo platili propast tvornice u kojoj su proveli najveće dijelove svojih života, neki, poput Željka, čak 36 godina.
Film primarno promatramo iz njegove perspektive, no to ne znači da je Željko prikazan bez mana. Svjedočimo i nekim manje laskavim elementima njegovog ponašanja, poput vrlo kratkog fitilja te zanesenosti HDZ-om i njegovim tadašnjim vođom Tomislavom Karamarkom, za koje se uzaludno nadao da će spasiti Gredelj. Devićeva je odluka da ga prikaže sa svim njegovim manama, kao kompleksno ljudsko biće, sasvim ispravna jer zbog nje Željka doživljavamo upravo kao ono što jest – čovjeka od krvi i mesa.
S druge strane, teško je pronaći elemente ljudskosti u stečajnom upravitelju Peri Hrkaću, koji se iz nekog neobjašnjivog razloga smije radnicima dok ih megafonom obavještava kako će im biti otkazani ugovori. Niti nakon njihovih opetovanih upita zašto im se smije i što mu je u cijeloj situaciji tako zabavno ne dobivaju odgovora. Tko zna što je to tada nasmijalo Hrkaća, je li se ondje, dok je radnicima najavljivao njihovu životnu apokalipsu prisjetio neke zabavne zgode s prošlog ljetovanja, ili mu se pred očima stvorila slika dijamanata vrijednih pet milijuna kuna koje je stekao jednim od svojih brojnih „uspješnih“ stečajnih postupaka, teško je znati. Možda je bila riječ jednostavno o običnom sadizmu. Ali njegov priglupi cerek nije nimalo zabavan kada se zna koliko je takvih stečajnih upravitelja bilo u povijesti naše male istočnoeuropske vukojebine.
Film se drugim protagonistima otvara u metafilmskoj sceni u kojoj na plahti rastegnutoj u razrušenoj hali Gredelja u Strojarskoj radnice i radnici gledaju film o samima sebi, isti onaj koji smo i mi netom prije gledali. Nakon toga pozvani su ispričati svoje reakcije na film. Neki se od njih slamaju od tuge, u drugima trauma seže toliko duboko da jedva izgovaraju svoje riječi, dok su neki naprosto bijesni. Potresna je to priča o sarkomima, razvodima i ugrađenim pacemakerima koja se gleda s knedlom u grlu. Prije deset je godina u Gredelju bilo 1500 radnika, sada ih je 400, i u ovoj su sceni iznesene tek neke od tih tisuću i sto priča.
U završnoj i vrlo originalnoj sceni filma, radnici Gredelja u prostoru napuštene tvornice izvode geste i pokrete koje su nekoć radili, ovog puta na nepostojećim strojevima. Njihovi se sada besmisleni pokreti, koji se nalaze negdje na razmeđu performansa i plesa, ponavljaju u nedogled. Iako je riječ o sceni koja je po mom mišljenju mogla biti kraća, i koja kao da „inzistira“ na svojoj originalnosti čime se u trajanju pomalo gubi njen efekt, ona ponovno oživi u završnom prizoru u kojem radnici mašu nepostojećem vlaku koji napušta nepostojeću tvornicu. S obzirom na to da hrvatska industrija već odavno jedva da postoji u materijalnom svijetu, riječ je o vrlo prikladnom završetku.
Projekcija u Kinoteci ujedno je bila i hrvatska premijera filma te su joj prisustvovali i sami radnici i radnice Gredelja koji su dočekani gromoglasnim pljeskom. Lijepo je što im je bar na taj način odana počast i što im je publika dala do znanja da je uz njih – makar je to slaba utjeha i kompenzacija za štetu koja im je učinjena.
A da se vratimo na prvi kadar Devićevog filma – takve su, na žalost, sudbine radnica i radnika još stotina hrvatskih tvornica, čiji logotipovi danas više ne djeluju kao emblemi moćnih tvrtki, nego kao prašnjavi eksponati u provincijskom muzeju propale privrede.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Filip Peruzović/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: